cijela je prica odje:
http://www.pescanik.net/content/view/5889/1092/ (http://www.pescanik.net/content/view/5889/1092/)
Tviter revolucija?
The New Yorker
02.11.2010.
Jednog ponedeljka u četiri i trideset poslijepodne, 1. februara 1960. godine, četiri studenta su sedjela za šankom na kojem se služila hrana u restoranu Woolworth u centru grada Greensboro, u Sjevernoj Karolini. Oni su tada bili studenti prve godine na Poljoprivrednom i tehničkom fakultetu Sjeverne Karoline, crnačkom fakultetu koji je od centra bio udaljen oko kilometar i po. "Molim vas jednu kafu", rekao je jedan od studenata, Ezell Blair, konobarici. "Ne služimo crnce", odgovorila je.
Šank u restoranu Woolworth je bio u obliku slova L i za njega je moglo sjesti šezdeset šestoro ljudi, dok je na drugom kraju bio snack bar za kojim se stajalo. Dio za sjedenje je bio za bijelce. Snack bar je bio za crnce. Druga radnica, crnkinja koja je radila u kuhinji, prišla je studentima i pokušala da ih upozori. "Vaše ponašanje je glupo, nerazumno!", rekla im je. Oni se nisu pomjerili. Oko pet i trideset, prednji ulaz u radnju je zaključan. Četvorica su i dalje ostala da sjede. Na kraju su izašli na sporedna vrata. Vani se okupila grupa ljudi, uključujući fotografa iz novina Greensboro Record. "Vratiću će sutra sa studentima Poljoprivrednog fakulteta", rekao je jedan od četvorice studenata.
Do jutra je protest porastao na dvadeset sedam muškaraca i četiri žene, uglavnom iz istog studentskog doma iz kojeg su bila prva četvorica. Muškarci su bili obučeni u odijela i kravate. Studenti su ponijeli sa sobom školske knjige i učili su sjedeći za šankom. U srijedu su im se pridružili studenti iz crnačke srednje škole, Dudley High, pa je broj protesnika porastao na osamdeset. Do četvrtka je taj broj porastao na tri stotine, uključujući tri bijelkinje iz studentskog doma Greensboro,
Palestinska oslobodilačka organizacija je počela kao mreža, a stručnjaci za međunarodne odnose, Mette Eilstrup-Sangiovanni i Calvert Jones, tvrde u nedavnom eseju u International Security da je to razlog što su zapali u takve probleme kako su rasli: "Strukturalne karakteristike tipične za mreže – odsustvo centralne vlasti, autonomija protivničkih grupa i nesposobnost da se arbitriraju svađe kroz formalne mehanizme – učinili su P.L.O. pretjerano ranjivim na vanjsku manipulaciju i unutrašnje konflikte."
... !!! ...
"U Njemačkoj sedamdesetih", nastavljaju oni, "daleko složniji i uspješniji ljevičarski teroristi su se uglavnom hijerarhijski organizovali, sa profesionalnim menadžmentom i jasnom podjelom poslova. Oni su bili geografski koncentrisani na univerzitete, gdje su mogli uspostaviti centralno vođstvo, povjerenje, zajedništvo putem redovnih sastanaka licem u lice." Rijetko su izdavali svoje drugove po oružju tokom policijskih ispitivanja. Njihovi suparnici desničari su bili organizovani kao decentralizovane mreže i nisu imali takvu disciplinu. Ove grupe su redovno infiltrirane, a članovi, kada bi bili uhapšeni, brzo su odavali svoje drugove. Slično tome, Al Qaeda je bila najopasnija kada je bila jedinstvena hijerarhija. Sada kada se raštrkala u mrežu, pokazala se daleko manje uspješnom.
Nedostaci mreža rijetko dolaze do izražaja...
...
Ako samo jedan protesnik odstupi od plana i odgovori na provokaciju, moralni legitimitet cijelog protesta je kompromitovan. Entuzijaste za društvene medije bi nas željeli ubijediti da bi Kingov zadatak u Birminghamu bio daleko lakši da je on mogao komunicirati sa svojim sljedbenicima putem Facebooka, i zadovoljio se komunikacijom putem Tweetter-a iz zatvora u Birminghamu. Ali mreže su komplikovane: sjetite se beskrajnog ispravljanja i prepravljanja, dopuna i debata, koje su karakteristične za Wikipediju. Da je Martin Luther King, Jr. pokušao da izvrši wiki-bojkot u Montgomeriju, bio bi pregažen bijelom strukturom moći. A od kakve bi koristi bila alatka za digitalnu komunikaciju u gradu gdje je do devedeset osam odsto crnačke zajednice moglo doći svake nedjelje ujutro u crkvi? Stvari koje su Kingu bile potrebne u Birminghamu – disciplina i strategija – stvari su koje online društveni mediji ne mogu pružiti.
...
Biblija pokreta društvenih medija je "Evo nama svakoga", koju je napisao Clay Shirky. Shirky, koji predaje na Univerzitetu New York, htio je da pokaže organizacijsku moć interneta, a on počinje pričom o Evanu, koji je radio na Wall Street, i njegovoj djevojci Ivanni, nakon što je ona zaboravila svoj mobilni telefon, skupi Sidekick, na zadnjem sjedištu njujorškog taksija. Telefonska kompanija je prenijela sve podatke sa Ivaninog izgubljenog telefona na novi telefon, da bi poslije toga ona i Evan otkrili da je Sidekick sada bio u rukama tinejdžerke iz Kvinsa, koja ga je koristila da fotografiše sebe i svoje prijatelje.
...
Kada je Evan poslao mail tinejdžerki Sashi tražeći telefon nazad, ona je odgovorila da njegovo "bijelo dupe" nije zaslužilo da ga dobije nazad. Ljut, on je napravio web stranicu sa njenom slikom i opisao šta se desilo. Proslijedio je link svojim prijateljima, a oni su ga proslijedili svojim. Neko je pronašao Sashinog momka na MySpace, i link se pojavio na web stranici. Neko je pronašao njenu adresu na internetu i snimio video njene kuće prolazeći kraj nje; Evan je postavio video na stranicu. Priču je preuzeo Digg, filter za vijesti. Evan je sada već primao deset email-ova u minuti. Napravio je oglasnu ploču za čitaoce da podijele svoje priče, ali je ona kolabirala pod navalom pristiglih odgovora. Evan i Ivanna su otišli u policiju, ali je policija stavila izvještaj pod "izgubljeno", a ne "ukradeno", čime se slučaj zatvorio. "Do sada su već milioni čitalaca pratili priču", piše Shirky, "a desetine velikih novina su prenijele priču." Popustivši pod pritiskom, njujorška policija je ponovo klasifikovala predmet pod "ukraden"." Sasha je uhapšena, a Evan je prijateljici vratio Sidekick.
...
Argument koji daje Shirky ...
"lakoću i brzinu kojom se grupa može mobilisati za ispravan cilj" u doba interneta.
Shirky smatra da je ovaj model aktivizma napredniji...
Shirky završava priču o izgubljenom Sidekick-u pitajući pretenciozno: "Šta je sljedeće?", 1nesumnjivo zamišljajući buduće talase digitalnih protesnika. Ali on je već dao odgovor na to pitanje. Ono što će se sljedeće desiti je – još istog. Umrežen svijet na slabim vezama je dobar u stvarima kao što je pomaganje ljudima sa Wall Street-a da vrate svoje telefone od tinejdžerki. Viva la revolución.
The New Yorker, 04.10.2010.
Prevela i prilagodila Milica Plavšić
Peščanik.net, 02.11.2010.
(http://r14.imgfast.net/users/1411/86/02/33/smiles/211318.gif)
The continuity of our "negro problem".