BORIS DEŽULOVIĆ Nije važan Šimunić. Što je s 30.000 ljudi koji su salutirali zajedno s njim?
Da bi netko negirao politički kontekst nacističkog pozdrava, morao bi biti jako, jako glup
Jedan naoko i nauho nevažan detalj lijepo objašnjava cijelu priču: ne, jasno, onaj kad je negdje sredinom drugog poluvremena utakmice Hrvatska - Island cijeli maksimirski stadion krenuo u već tradicionalno ustaško skandiranje , jedna tribina glasno: "za dom!", a druga još glasnije: "spremni!" - taj je detalj prilično važan - već onaj kad je nekoliko trenutaka kasnije egzaltirani komentator HTV-a Drago Ćosić izvolio primijetiti pred cielim obćinstvom kako je "ugodno čuti skladno navijanje maksimirske publike".
Netko trezveniji, hladnije glave i od mene i od maksimirske publike, primijetit će možda kako gospodin Ćosić - u transu od sjajne igre hrvatske reprezentacije na travnjaku i "veličanstvene atmosfere" oko njega - nije ni čuo što to zapravo "skladno navija" publika u offu. Da ne bi stoga bilo nesporazuma, otklonimo ga odmah na početku teksta: ja, recimo - s iskustvom desetaka Ćosićevih prijenosa, a glave ohlađene na sobnu temperaturu - zaista mislim da impresionirani Ćosić uopće nije čuo "za dom!"
Salutiranje "za dom spremni!", pozdrav koji nema nijednu i nikakvu drugu konotaciju osim ustaške - i koji je patriotski romantičan taman koliko i Nijemcima "zieg heil!" - toliko se udomaćilo na Maksimiru da ga više i ne čujemo drukčije nego kao "skladno navijanje" i "veličanstvenu atmosferu". Na ustaštvo smo se, ukratko, lijepo navikli.
Vidjeli smo to i nekih pola sata kasnije, kad je iskusni legionar Joe Šimunić slaveći pobjedu Hrvatske od dežurnog spikera uzeo mikrofon, otrčao do centra i poveo "skladno navijanje": po jedno "za dom!" za svaku od četiri tribine, i po jedan glasni odgovor - "spremni!"
Nitko od prisutnih nije to čuo ni vidio kao problem: nitko od tridesetak hiljada ljudi u Maksimiru, nitko od dvadesetak suigrača i članova "stručnog stožera", nitko u počasnoj loži, nitko u televizijskom studiju, nitko od stotina policajaca, nitko od novinara. Na ulazu u svlačionicu, pred onim sponzorskim panoom, novinari su to spomenuli kao nešto zbog čega će nas sitničavi svjetski moćnici opet zajebavati, uz šupački snishodljiv smijeh i neskriveno odobravanje dočekavši Joeovo objašnjenje kako je "to oduvijek želio napraviti", a "ako to nekoga smeta, to je njegov problem".
"Ako je bilo tko shvatio moje uzvike drukčije, negativno", objasnio je kasnije Šimunić, "ovim putem negiram bilo kakav politički kontekst svoje izjave, koja je bila vođena isključivo mojom ljubavlju prema mom narodu i domovini, a ne mržnjom i destrukcijom."
Da bi netko, međutim, negirao politički kontekst jednog nacističkog - dakle, po definiciji političkog - pozdrava, morao bi biti jako, jako glup. Otprilike kao kad bi negirao politički kontekst nacrtanog kukastog križa, ili, ako baš hoćete, tetoviranog Draže Mihailovića. Koji drugi, jebiga, kontekst pozdrava "za dom!" postoji? Ako je Joe zaista htio izraziti "ljubav prema domovini", a ne "mržnju i destrukciju", zašto je izabrao pozdrav koji znači samo i jedino "mržnju i destrukciju", i baš ništa drugo? Zato što je glupi stoper?
Ili ipak zato što je ovdje normalno i uobičajeno da se "ljubav prema domovini" izražava "mržnjom i destrukcijom"?
Joe Šimunić, najzad, u cijeloj priči nije važan. Da jest, policija bi ga dohvatila već na centru i odvela u zatvor. Što, međutim, u tom slučaju s preostalih dvadeset ili trideset hiljada ljudi koji su glasno salutirali zajedno s njim? Reći ćete: policija fizički ne može pohapsiti i u zatvor strpati trideset hiljada ljudi.
Naravno da može. Iznenadili biste se kako lako.
Sve što Sabor treba napraviti jest na prvoj sljedećoj sjednici proglasiti Nezavisnu Državu Hrvatsku i po hitnom postupku donijeti nekoliko zakona, uključujući i onaj o obaveznom salutiranju podignutom desnicom uz poklič "Za dom spremni!" Bogami biste već sutradan vidjeli kako se lako može uhapsiti i zatvoriti trideset hiljada ljudi.
I što je najbolje, bez ikakvog političkog konteksta: isključivo iz ljubavi prema domovini.
http://www.jutarnji.hr/boris-dezulovic-10-heroja-i-jedan-glupan/1141171/ (http://www.jutarnji.hr/boris-dezulovic-10-heroja-i-jedan-glupan/1141171/)
http://www.posao.hr/clanci/vijesti/zanimljivosti/goran-milic-djeco-idite-svojim-putem/5992/ (http://www.posao.hr/clanci/vijesti/zanimljivosti/goran-milic-djeco-idite-svojim-putem/5992/)
Imao sam životnu sreću da mogu iz vlastitog iskustva uspoređivati gospodarski uspješne zemlje s onima kojima slabije ide. Recimo, Dansku i Hrvatsku. Švicarsku i Hrvatsku. Norvešku i Hrvatsku. Premda su navedene zemlje, mjereno BDP–om po stanovniku, otprilike četiri puta bogatije od nas, ne postoji nijedan pojedinačni ekonomski i socijalni parametar koji im daje tu četverostruku prednost.
Niti su im četiri puta veće bruto plaće. Niti im je zdravstvo četiri puta bolje. Nemaju ni četiri puta više fakultetski obrazovanih. Nemaju (to pogotovo!) ni četverostruko veće vlasništvo nekretnina. Nemaju četiri automobila na našeg jednoga. Ne znaju njihovi učenici i studenti četiri puta više od naših. Ne idu im djeca na četiri puta skuplja maturalna putovanja. Njihov jedan ne jede i ne pije koliko naših četvero, vjenčanja im nisu u prosjeku četiri puta skuplja, nemaju ni četiri mobitela na jedan naš.
I onda sam se pitao nije li ova klasična gospodarsko-socijalna statistika nešto propustila, postoji li makar jedan segment u kojemu bi spomenute zemlje bile 5, 10, ili čak 20 puta drukčije i uspješnije od Hrvatske? Ima jedan! U ekonomskoj znanosti nije istaknut kao relevantan, ali baš me briga, ja mislim da je važan, prevažan. To je osamostaljivanje djece i mladeži, uključivanje u proces rada, stjecanje radnih navika i, nadasve, odlazak iz roditeljskog doma. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Tu je statistika neumoljiva! Ravno 40 puta više (!) punoljetnih Hrvata mlađih od 30 godina živi kod tatice i mamice nego u Danskoj! Ne četiri nego četrdeset puta više!
Uzalud će mi netko objašnjavati kako mlad čovjek ,,ondje, u bogatom svijetu" može sebi unajmiti stan i plaćati ,,sve ostalo" od svoje plaće. A kod nas je to, navodno, nemoguće. ,,Dijete", po našemu, ne bi trebalo odlaziti iz kuće dok mu roditelji ne osiguraju vlasništvo stana ili bar veći dio. Naša se logika pita zašto bi ,,dijete" (29-godišnji konj s fakultetskom diplomom) živjelo nižim standardom nego u roditeljskom domu? A u tome i jest glavni gvint! I mladim Dancima osjetno padne standard kada počnu plaćati podstanarstvo, kupovati namirnice i prati vlastito rublje. Ali, za nekoliko godina, oni dostignu a ubrzo i preteknu razinu blagostanja koju su imali kod mame i tate. U međuvremenu, pritisak borbe za napredak stvara im novi krug prijatelja u sličnoj situaciji, zajedno otkrivaju posve nepoznate mogućnosti, počinju realno cijeniti teško zarađeni novac, brzo postaju zreli i odgovorni članovi društva.
Znam da će reakcije mnogih na ovu kolumnu biti negativne u stilu - ,,kod nas to nije moguće", ,,zato su njihova djeca narkomani", ,,lako je Miliću govoriti", itd. Nisam neosjetljiv na kritike, priznajem i da mi je stalo dopasti se ljudima, ali ovoga puta – baš me briga! Jer znam da sam u pravu. Priče o uspjehu ne pišu oni koji su spavali kod roditelja do 35-te godine.
:mrgreen:
(https://fbcdn-sphotos-f-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc1/t1/1962879_645158015520712_1246632862_n.jpg)
Rojnik, satnik, bojnik... Bolesnici.
Cekaj dok ove budale u Bosni to isto prihvate i za njihov novoizmisljeni jezik.
Mogli bi da ubace h iza prvog samoglasnika, da uspore izgovor... kao u kafa, kava, kahva...
Nahzovnik, Rohdnik, Dahtnik, Tvohrnik, Zohvnik, Mjehstnik, Oruhdnik
...i Vukajlija:
Padeži
Padeži su različiti oblici jedne promenjive reči.
U srpskom jeziku postoje sledeći padeži koji se dobijaju na sledeća pitanja:
- Nominativ - Ko, šta?
- Genitiv - Od koga, od čega?
- Dativ - Kome, čemu?
- Akuzativ - Koga, šta?
- Vokativ - Dozivanje
- Urlativ - Vokativ sa više decibela
- Farmativ - Sve imenice se po volji mogu menjati u vokativ sledećih imenica: stoka, krava, vo, svinja, govedo, kvočka, kokoška, ćurka,...
- Bratativ - Sve imenice se menjaju u "brate"
- Instrumental - S kim, s čim?
- Lokativ - O kome, o čemu?
- Zemunativ - Koga, čime?
- Prezervariv - Koga, s' čim?
- Seksativ - Ko, s' kim?
- Narkotiv - Kada, gde, s' čim?
- Alkohotiv - Kada, gde, s' kim?
- Šabanativ - Mislim ko? Znači gde? Ovaj Šta?
- Studentiv - Kada? Kako? Zašto? Gde? Kod koga? Zbog čega?
- Zatvorativ - Zašto? Koliko? Ko je sudija? Koliko treba da platim?
- Siledžitiv - Šta je bilo?!
To je ono, što je većini Srba sa juga teže za upotrebu od kineskih štapića.
Ma missim smrt.