:D
http://globus.jutarnji.hr/komentari/boris-dezulovic/ne-volis-bas-nikoga-e-onda-si-pravi-hrvat?sid=f3e8acddeda503b2 (http://globus.jutarnji.hr/komentari/boris-dezulovic/ne-volis-bas-nikoga-e-onda-si-pravi-hrvat?sid=f3e8acddeda503b2)
Ugovor s đavlom
Boris Dežulović
* 27. studenog '09.
Ne voliš baš nikoga? E, onda si pravi Hrvat!
Hrvati točno odgovaraju definiciji namćora, vječno mrzovoljne osobe koja do podne ne voli sebe, a od podne cijeli svijet
Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi. Kakvi?, pitao sam ne znajući na kakvu takvost Hrvata točno misli. Imaju li Hrvati najlepše i namodernije autoputeve?, odgovorio je protupitanjem. Imaju. Imaju li unutrašnji avionski saobraćaj? Nisam, eto, nikad razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. Da li su im plate dva do četiri puta veće od svih ostalih u regionu? Jesu. Jesu li jedini na belom šengenskom režimu i šeću po Evropi bez viza? Jesu. Da li su praktički na pragu Evropske Unije? Jesu.
Da li im je državna televizija u odnosu na ostale u regionu, hm, televizija u boji? Jest.
Da li su bili treći na svetu u fudbalu?, nastavlja prijatelj. Jesu. Da li su svetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju li Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševića? Imaju. Imaju li najlepše more i najlepša ostrva u Evropi? Jebiga, imaju. Da li su pobedili u ratu? Jesu, rekoh, ubedljivo. Da li su nakon hiljadu godina dobili državu? Jesu. Da li su se jednom zauvek rešili Srba i Jugoslavije? Jesu.
Pa što su onda tako nadrkani? – poentira na kraju prijatelj iskreno nemoćan pred vlastitom spoznajom. – Što su takvi namćori?
Moj beogradski prijatelj nije usamljen u takvoj percepciji Hrvata. Tezu o nadrkanim Hrvatima čuo sam u skitanjima Balkanom više puta, svaki put bez primisli, s iskrenom i dobrohotnom zavišću, i jednako iskrenim i dobrohotnim čuđenjem.
Da smo mi pobijedili u ratu, objašnjavaju mi Srbi, da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji. Lebdjeli bismo pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Severinu i Olivera Dragojevića.
Hrvatima, međutim, ništa od toga ne može popraviti historijsko loše raspoloženje. Potvrdilo je to ovih dana i Gallupovo istraživanje, po kojemu su Hrvati uvjerljivo najnezadovoljniji narod u regiji.
Ništa njima, čini se, nije po volji: iako imaju uvjerljivo najviše plaće, standard i BDP, gotovo šezdeset posto Hrvata – podjednako uvjerljivo najviše – nije zadovoljno svojim životnim standardom. I Albanci, o čijem standardu Hrvati dan-danas pričaju viceve, i Bošnjaci, kozmički najebao narod, zadovoljniji su od Hrvata. Imamo najmanje povjerenja u Vladu, najmanje nas vjeruje da država ide u dobrom pravcu, i najviše nas misli da bismo u inozemstvu živjeli bolje.
Hrvati tako otprilike točno odgovaraju znanstvenoj definiciji namćora, vječno mrzovoljne osobe koja do podne ne voli sebe, a od podne cijeli svijet.
Do podne, eto, turobni i bezvoljni Hrvati rogoboreći odgovaraju na pitanja Gallupovih istraživača o vlastitom životu, a od podne, na pitanja o drugima, kolutaju očima, prave prezirne grimase i zaokružuju "ne": Hrvati ne vole Slovence; četvrtina Hrvata ne bi u obitelj primila osobu druge rase ili vjere; šezdeset posto Hrvata ne bi kupilo srpski proizvod; gotovo polovica Dalmatinaca ne voli strance; Hrvatima su jedan put najneomiljeniji susjedi Srbi, pa Slovenci, drugi put Slovenci, pa Srbi; šezdeset posto Hrvata ne bi u Europsku Uniju; dvije trećine Hrvata ne bi na Balkan.
Ono što ne pokazuju ankete vidi se od prilike do prilike u svakodnevnom životu, u gostionicama, na forumima i nogometnim stadionima. Dok su nas mediji, recimo, uvjeravali da su Hrvati u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo navijali za Bosnu i Hercegovinu, u Vinkovcima su navijači izvjesili golemi transparent "Obrigado Portugal!" – Hvala, Portugal! – naslađujući se zadahu crknute krave s druge obale Save.
Od podne Hrvati ne vole Bosance, jer su im se popeli na vrh glave svojom alibi pozom ratne žrtve koju nitko ne voli, i koji su sami krivi za sve što im se dogodilo, ne vole Engleze jer su nas izdali na Bleiburgu i gurnuli u Jugoslaviju, ne vole Albance jer su primitivni plemenski mafijaši, ne vole Srbe jer su antieuropski samozadovoljni Balkanci, ne vole Slovence jer su bijedni austrijski prirepci koji ne žele Hrvate u Europskoj Uniji, ne vole Rome jer su lijeni lopovi koji ništa ne rade i sviraju kurcu, ne vole Čehe jer u naše jeftine zimmer-frei bunkere dolaze sa svojim wc-papirom i mineralnom vodom.
Od podne tako Hrvati ne vole nikoga, a do podne ne vole sami sebe, ne vole se jer su se svojom alibi pozom ratne žrtve koju nitko ne voli sami sebi popeli na vrh glave, jer su sami krivi za sve što im se dogodilo, i za Bleiburg i za Jugoslaviju, jer su primitivni plemenski mafijaši, antieuropski samozadovoljni Balkanci, bijedni austrijski prirepci i lijeni lopovi koji ništa ne rade, sviraju kurcu i ne žele u Europsku Uniju jer se tamo radi, pa na godišnji odmor u jeftine zimmer-frei bunkere odlaze sa svojim wc-papirom i mineralnom vodom.
Svi u regiji nekoga nekako vole, makar i kriomice, Albanci vole Hrvate, Srbi i Crnogorci vole Dalmatince, Makedonci i Slovenci vole Srbe, svi oni vole blesave Bosance, blesavi Bosanci vole sve, samo Hrvati ne vole nikoga, ni druge ni sebe. Nisu pritom imali baš najtegobniju povijest, Bosanci su ipak najebali malo više, Srbi su u prošlom vijeku najprije izgubili pola muškog stanovništva, a onda četiri rata zaredom, Makedoncima se država klima i trese kao Indonezija, Albanija ima četiri puta manji brutto-društveni proizvod, pa ipak se od svih jedino Hrvati ne znaju opustiti i nasmijati.
Hrvati ne vole nikoga jer ih nitko ne voli, ne vole sami sebe jer nikoga ne vole, ne vole nikoga i ništa, oni jednostavno ne vole. Napravite mali, neznanstveni ali poučni eksperiment: ukucajte u Google fraze "Hrvati vole" i "Hrvati ne vole". Za sintagmu "Hrvati vole" pretraživač će vam na internetu pronaći 5800 primjera, dok će vam za "Hrvati ne vole" izbaciti čak 24.500 stranica: Hrvati tako ne vole prati zube, čitati novine, raditi od kuće, putovati na kredit i saditi kupus, ne vole volontirati, plaćati zdravstvo, javno prosvjedovati, podmirivati obaveze i koristiti kondome, ne vole web-standarde, peticije, inovacije, rizik, školu, ribu, buku, šećer, promjene i avanture, ne vole ateiste, motoriste, šefove, homoseksualce i Hercegovce, ne vole zakon i red, autokampove, domaći film, ekstravagantna odijela, polovne automobile, sado-mazo seks, odmor na svjetionicima, maslinovo ulje, talijansko pjevanje i Nikolu Karabatića, ne vole uspješne, ali ni siromašne, a iz nekog razloga, ubijte me sad ako znam zašto, ne vole ni grad Birmingham.
Ima li, dođavola, išta što Hrvati vole? Ima. Vole biti nezadovoljni i grintavi: iako po Gallupovu istraživanju gotovo sedamdeset posto Hrvata misli da bi bolje živjeli negdje drugdje, po istoj anketi samo desetina bi zaista emigrirala kad bi imala priliku.
Zašto su, dakle, Hrvati takvi namćori? – pitaju moji beogradski prijatelji. Nije to istina, odgovaram ja. To samo tako izgleda. Hrvati, naime, ne vole novinske ankete i internetske upitnike. I istraživanja javnog mnijenja. Ne vole kad ih se išta pita. I ne vole Gallupov institut. Ni grad Birmingham.
nedavno sam ponovo procitao (http://www.mvinfo.hr/images/proizvodi/proizv4061.jpg)
boris je stvarno veliki pisac.
preporucujem "jebo sad 1000 dinara" i "poglavnikova bakterija"
http://www.e-novine.com/stav/34624-Haemitska-Kraljevina-BiH.html (http://www.e-novine.com/stav/34624-Haemitska-Kraljevina-BiH.html)
Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara
Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.
- Esade, s kojim državama graniči naša domovina? – pita učitelj Nermin debeljuškastog dječaka u posljednjoj klupi.
- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.
- Šuti, Mensure, da čujemo Esada.
- Ovaj... – započne Esad – naša je domovina Allah dž. š. i kao takva je neograničena.
- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne vjeronauke – strogo će učitelj Nermin, poslavši debeloga da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.
- Naša domovina, neka je slava Allahu, graniči na jugoistoku sa Saudijskom Arabijom, na istoku s Irakom, na sjeveru sa Sirijom, na sjeverozapadu s Palestinom, a na jugozapadu – tu mali Mensur zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Izraelom.
Tako je otprilike do prije nekoliko dana izgledao život u u Karavlasima, zabačenom selu kraj Brčkog, mnogo poznatijem pod današnjim nazivom Gornja Maoča. Iz toga su sela jebenih devedesetih otišli svi Karavlasi, bosanski Rumunji, a na njihovo mjesto iz Bočinje kraj Maglaja došli čudni neki bradati ljudi što govore arapski i hodaju selom u kratkim hlačama.
Sljedećih godina, jedna drugu sustizale su vijesti o zloglasnim vehabijama iz izolirane, zatvorene šerijatske zajednice u Maoči Gornjoj, njihovim osebujnim metodama u borbi za selefijsku Bosnu, zavođenje izvornog islama i privođenje posrnulih bosanskih muslimana vjeri njihovih predaka, o selu u kojemu ne važe zakoni Bosne i Hercegovine, gdje ne zalaze stranci i ne zvone mobiteli - jer svaka muzika i zabava su zabranjene – o muškarcima što tamo usred ljeta rade pored vatre jer ,,naporan rad olakšava put do Allaha", ženama što šute i bauljaju šumom u burkama, i djeci što u seoskoj školi uče po nastavnom planu i programu - Kraljevine Jordana.
- A sad historija – strogo bi započeo bradati učitelj iz Maoče Gornje. – Koje godine se raspala bivša zajednička država, a naša domovina izborila nezavisnost?
- Mogu ja, mogu ja?
- Ne možeš. Esade?
- Ovaj... – zamucao bi debeljuškasti dječačić – Otomansko carstvo raspalo se u Prvom svjetskom...
- Ne, ne, ne – strogo bi ga prekinuo učitelj Nermin, pa poslao da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.
- Naša domovina, neka je slava Allahu, izborila je nezavisnost u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, nakon što se raspao Britanski mandat Palestine, a na tom teritoriju formirane dvije nove države, na istoku Transjordan, današnja Hašemitska Kraljevina Jordan, Al-Mamlakâ al-Urdunnīyâ al-Hāšimīyâ, neka je poživi dobri Allah!, a na zapadu – tu bi mali Mensur zahračio kroz nos, pa zvučno pljunuo u daščani pod – Izrael.
- Aferim, Mensure, za nagradu možeš sam sebi šestarom izvaditi zub – uskliknuo bi učitelj Nermin. – Ne zaboravite, djeco, bol i patnja olakšavaju put do Allaha.
Photo: wordpress.com
Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara.
Silno se morao iznenaditi mali Mensur kad je u kuću njegova oca banula jordanska policija. Nije mališan ništa razumio, dospio je čuti samo kako mu otac viče da bježi, pa je dao petama pustinjskog vjetra i odlučio pobjeći u Saudijsku Arabiju, gdje još drže do šerijata i gdje policija ne hapsi poštene muslimane.
Srećom je kod strogog učitelja Nermina uvijek imao peticu iz geografije, pa je znao da Saudijska Arabija nije daleko od Gornje Maoče, odmah s druge strane planine Jamal Umm al Dami, i da mu valja preko nje u pustinju, pa preko jordansko-saudijske granice u Al B'ir, noću, da ga ne uhvate kafiri iz jordanske policije.
Dva je dana i tri noći Mensur tako lutao bogazama Majevice, jeo gljive i šumske plodove, klanjao namaze i molio Allaha dž. š. da mu pokaže put do Al B'ira, krio se od policije i veselo selamio majevičke seljake, čudom se čudeći što viču na njega i gađaju ga krumpirima. Učili su već iz historije kako je kralj Husein sklopio pakt sa šejtanom, s Amerikom i Izraelom, ali sad, prvi put izvan svog sela, mali se Mensur i sam mogao uvjeriti u što se pretvorila njegova domovina Hašemitska Kraljevina Jordan: svojim je očima podno planine vidio dvorišta sa svinjama i pravu pravcatu križarsku crkvu!
Sve dok tako treći dan, izgladnio i iscrpljen, nije dolje na cesti iznenada ugledao braću vehabije, dva bradata muškarca u dugačkim crnim haljinama, istim onim jednostavnim crnim bishtama što ih saudijski selefije, kako je učio u školi, nose za hladnih dana. Konačno na slobodi!, pomislio je mali Mensur i plakao od sreće trčeći prema braći vehabijama.
- Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, draga braćo! – srdačno je širio ruke mališan.
- Pomoz Bog, junače – uzvratio je stariji vehabija.
- Da li je ovo Saudijska Arabija? – nestrpljivo je pitao dječak.
- Semberija?! – odgovorio je drugi brat. – Jašta je.
Mali Mensur je mislio da će umrijeti od sreće. Kao opčinjen gledao je bradatu selefijsku braću u crnim bishtama, sa crnim kefijama na glavi i neobičnim zlatnim lancima pod bradom, iza njih Obrijež, bijele kuće Al B'ira i u daljini ravni horizont Saudijske Arabije, a uz cestu žutu tablu na kojoj je njemu nepoznatom, ali lijepom saudijskoarapskom kaligrafijom pisalo - ,,Bijeljina".
Sve od tada, mali Mensur živi sa bijeljinskim selefijama. Uči kod njih kako će dragi Bog munjom kazniti sve nevjernike i đavolove sluge, i kako su bosanski muslimani izdali vjeru svojih predaka, kako se živ čovjek treba klanjati samo dragome Bogu i kako je svaka zabava poguba ljudska, muškarac kako treba biti gospodar, žene da slušaju, šute i rađaju, a djeca vrijedno da uče kako bi bili na čast i ponos Bogu i Otadžbini.
- Mensure, s kojim državama graniči naša otadžbina? – pita bradati učitelj malog Mensura, neobičnog dječaka iz posljednje klupe s kojim se cijeli razred ruga i šegači.
- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.
- Šuti, Nemanja, da čujemo Mensura.
- Ovaj... – započne Mensur – naša je otadžbina izborena u neravnopravnom ratu sa najvećom svjetskom silom i kao takva graniči s čudom.
- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne istorije – strogo će učitelj. – Hajde, Nemanja, da čujemo.
- Naša otadžbina, dragi Bog da je čuva, graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunijom i Bugarskom, na jugu s Makedonijom i Albanijom, a na zapadu sa Hrvatskom, Crnom Gorom i – tu mali Nemanja zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Bosnom i Hercegovinom.
sa tim balijskim sranjima si promasiJo forum. xjap
jesi'l ti to nesto ljut na mene?
ja sam naćuo da je dežulovič peder...
Тај би, да сад натрапа овде и прочита неколицину најсвежијих постова пар наших чланова, тријумфално узвикнуо "Па јесам ли вам рекао да су сви Босанци исти!"