Quote49° 56' 49" W, 41° 43' 32" N
30. jun 2010. | Piše: Boris Begović, predsednik CLDS-a, profesor Pravnog fakulteta BU | Izvor: Politika
Nobelovac Džordž Stigler je još davno primetio da intelektualci ne podnose slobodno tržište i preduzetnike. Za intelektualce su preduzetnici ne baš najbolje obrazovani, ne baš najbolje vaspitani, ne baš... Ukratko, intelektualci se prema preduzetnicima odnose kao Voja Koštunica prema Tomi Nikoliću. To je pogrešno, kaže Stigler (nije mislio na Voju!).
Pogrešno je zbog toga što su preduzetnici inovatori i što su sposobni da snose rizik te inovacije. Upravo to nedostaje nama običnim smrtnicima. Stoga preduzetnici vode tržišne privrede u bolju budućnost svojom inovativnošću i hrabrošću. Kada na sve to dodam da oni govore jasno i glasno, da ih svi razumeju, mojoj sreći nije bilo kraja kada je na mesto predsednika kluba Privrednik došao Branislav Grujić – što na umu, to na drumu!
Nego, da vidimo kako ide našim preduzetnicima iz Šekspirove ulice. Njihov poslovni model, koji se zasniva(o) na stalnom realnom jačanju dinara i na jeftinim kreditima kojima se investiralo u delatnosti koje proizvode ono što nije razmenljivo (trgovina na veliko i malo, građevinarstvo, nekretnine), došao je u velike probleme.
Zemlja više nema onolike kapitalne prilive koji su omogućavali jačanje dinara, a finansijska kriza je uslovila da krediti više nisu onoliko povoljni kao što su nekad bili. Osim toga, naši preduzetnici su postali već toliko zaduženi da počinju da bivaju rizični klijenti za banke, tim pre što je otplata kredita uvek u evrima (osim kada je u švajcarcima), a njihovi prihodi uglavnom su u dinarima. Kupovna moć stanovništva je opala, ljudi su obazriviji pri kupovini, a uvozna roba je (zbog pada dinara) poskupela, tako da prihodi padaju i u dinarskom, a ne samo u realnom iznosu. Mnoge od investicija koje su finansirane tim kreditima nisu aktivirane, ne ,,odbacuju" prinose, a kredit mora da se redovno servisira.
Sve ovo je pravi izazov za preduzetnike, za te briljantne, inventivne i hrabre ljude! Kako promeniti sopstveni poslovni model, model koji propada? Ne može se zamisliti lepši zadatak. A tek nagrada! Ova obična, nepreduzetna javnost očekivala je briljantne ideje, odlučna prilagođavanja, nadahnute poslovne poteze. A šta smo dobili? Dobili smo izjave koje se svode na žalbe, molbe i zahteve i tu je g. Grujić zaista najaktivniji.
U pogledu kursa: da se stabilizuje, što u prevodu na srpski znači da se pređe na fiksni kurs, bar realno (da se napravi formula), ukoliko ne može nominalno, a kad bi moglo malo da se vrati unazad. U pogledu zlih banaka, koje neće da kreditiraju (pod povoljnim uslovima, naravno) one koji su zaduženi do grla, a sve u cilju oživljavanja proizvodnje. Dobro, dobro, ima i jedna vrlo inventivna ideja: osnivanje ,,Geneksa"! Nije mu loša ni ona o razvojnoj banci.
Preduzetnici, dakle, umesto inventivnosti, hrabrosti i preuzimanja rizika, kažu: nećemo mi da menjamo naš poslovni model, nego vratite vi (država, ko drugi) nama ona vremena kada je naš poslovni model funkcionisao! A kada im neko kaže da to, ne samo da nije poželjno, nego jednostavno nije moguće, te da poslovni ljudi treba sami da nađu način da umanje valutni rizik, da se ,,hedžuju", na to g. Grujić iskreno reaguje: ,,Ko se ovde hedžuje, može slobodno da se ubije!"
Ne znam da li je to pretnja, ali sam ja kao pretnju doživeo izjavu g. Grujića (u ,,Politici") o tome da ,,političari u Srbiji nemaju bolje privrednike", pretpostavljam od onih koji su okupljeni u klubu Privrednik. Kada prevedemo ovu izjavu na srpski, to znači da su oni koje zastupa g. Grujić nezaobilazni faktor prosperiteta u Srbiji i da se na njih mora računati.
Ima jedan problem sa takvim pristupom. O tome da li je neko nezaobilazni faktor bilo čega ne odlučuje onaj koji to tvrdi. A i vremena se menjaju. Pa onaj koji je jednog dana možda i bio ,,nezaobilazni faktor mira na Balkanu" dobija optužnicu, a onaj koji je tvrdio da je najveći srpski ,,industrijalac i preduzetnik" sada krade bogu dane u Moskvi, verovatno uz članove porodice onog što je takođe mislio da je nezaobilazan. Nezaobilazni postaju zaobilazni, a onda ih svi zaobilaze, budući da nikom nikada nisu (bili) dragi. Štaviše, malo ko ih je zaista poštovao, već im se samo ulagivao zbog njihove moći ili bogatstva.
Kakve to ima veze sa naslovom? Naslov nije ništa drugo nego pozicija (geografska dužina i širina) na kojoj je potonuo Titanik. A njegovog kapetana Edvarda DŽ. Smita se skoro sto godina kasnije sećamo kao čoveka koji je u tišini učinio sve da spasi svoj (izgleda loše napravljen) brod, a kada to nije uspeo, potonuo sa njim. Takvi se poštuju!
nije baš tekst za diskusiju, jerbo je čovek pokrio sve uglove, al' reko' - da se ne baci...
Не бих да ти кварим радост, али...
Quote from: slawen on July 02, 2010, 12:44:24 PM
Не бих да ти кварим радост, али...
reci sta imas umesto samo da pljuckas okolo...
nego evo jos jednog teksta kome ne treba komentara:
Quote
Mala zemlja ili lider regiona
2. jul 2010. | Piše: Branko Milanović, Karnegijeva zadužbina za međunarodni mir | Izvor: Politika
Veoma često kada razgovaram sa običnim ljudima iz Srbije (a sa neobičnim i ne razgovaram), čujem očiglednu konstataciju da je Srbija mala zemlja, ,,među svetskim vihorima", a onda, u nastavku razgovora, skoro neprimetno ta se konstatacija nekako gubi i odjednom argumentacija menja smer te mi se čini da govorimo o nekoj zemlji značajne geopolitičke i ekonomske snage, recimo kao o Holandiji ili Turskoj.
Mislim da postoje istorijski razlozi koji objašnjavaju tu disonancu. U razdoblju od 1914. godine pa sve do kraja Titove vladavine, Kraljevina Srbija i kasnije SFRJ imale su, iz različitih razloga, mnogo značajniju svetsku ulogu nego što im je to objektivno pripadalo. Od toga je nešto ostalo u svesti ljudi i sada kada se globalna situacija sasvim promenila.
Uzmimo za početak samo dve činjenice. Ako je prosečna starost čitalaca Politike 40 godina (to je moja čista pretpostavka), svet je te 1970. godine kada se ,,prosečni čitalac" rodio imao četiri milijarde stanovnika, dok ih danas ima skoro sedam milijardi. Značaj Srbije (bez Kosova) koja je i tada imala otprilike isti broj stanovnika kao danas skoro se prepolovio. Ukupni društveni proizvod sveta porastao je, u isto vreme, četiri puta, a srpski samo jedan i po put (tj. 50 procenata). Danas svet proizvodi skoro 60.000 milijardi dolara godišnje, a Srbija 70 milijardi (sve obračunato u dolarima jednake kupovne snage).
Znači, ,,težina" Srbije u svetu u pogledu stanovništva kao i u pogledu ukupne proizvodnje jeste negde oko jedne desetine jednogprocenta. Da li je to ,,značajna sila", ,,lider regiona"?
Te brojeve vredi imati u vidu kada se diskutuju stvari iz ekonomije, politike, ili sada u vreme svetskog prvenstva u fudbalu. Koje su implikacije ove činjenice pri vođenju ekonomske politike? Male zemlje ne mogu da vode istu, niti autonomnu, ekonomsku politiku kao velike zemlje. U teoriji međunarodne trgovine postoji pretpostavka tzv. male zemlje koja uzima cene svojih uvoznih i izvoznih artikala kao zadate, jer ne može da na njih utiče (za razliku od velikih zemalja ili oligopolista koji promenom količine mogu da utiču na cenu).
Slično tome, mala zemlja nema skoro nikakvog manevarskog prostora kada dolazi do naglih globalnih poremećaja kao što se desilo u poslednje dve godine. Ja sam još odavno, godinama pre globalne finansijske krize, kritikovao neke značajne elemente svetskog ekonomskog poretka koji su tako ustrojeni da idu u korist najbogatijih, ali nikad nisam smatrao da ta činjenica sme da ima uticaja na vođenje srpske makroekonomske politike. Jednostavno zato što je svetski sistem za Srbiju zadat i protiv njega se može ići samo na sopstvenu štetu.
Promena globalnog sistema jeste zadatak i stvar velikih i rastućih ekonomskih sila: Brazila, Kine, Indije, Rusije, Južne Afrike. Naravno, ako ove ,,grdosije" među zemljama u razvoju uspeju da se izbore za situaciju koja više ne bi favorizovala bogate, to bi bio čist dobitak i za Srbiju. Ali, dokle god to ne uspeju da urade, dati svetski ekonomski poredak se mora uzeti kao zadat.
Formiranje različitih komisija i grupa za industrijski razvoj, čiji bi zadatak bio da prave ,,industrijsku strategiju" za zemlju čiji je društveni proizvod manji od društvenog proizvoda jednog kvarta u Londonu, neproduktivni je recidiv samoupravnih sporazuma, dogovora i ,,strategija" koje su bile zaboravljene istog trenutka kada su bile potpisane. (Verujem da bi, kada bi bio napravljen popis svih ,,strategija" i ,,reformi" koje su bile izrađene od 1965. godine do danas, našli ne manje od stotinu takvih programa, a njihovo štampanje bi popunilo bar nekoliko biblioteka.) Zadatak male države nije da privrednicima pravi strategiju razvoja, većda ih pusti da rade ono što je za njih najprobitačnije, uz postavljanje tvrdog zakonskog okvira.
Slična greška se ponavlja i u političkim razmatranjima. Značaj država danas je u najvećoj meri opredeljen njihovim ekonomskim uspehom: zato danas svi poštuju Kinu. Neuspešne i male zemlje (a mi smo članice obe grupe), koje više nisu ni strateški važne (što je slučaj sa Srbijom/Jugoslavijom od pada komunizma i raspada SSSR), nemaju mogućnosti da diktiraju, pa čak ni da utiču na politiku velikih. To naravno ne znači da nemaju mogućnosti da optimiziraju sopstvenu poziciju. Ali, da bi se to uradilo, potrebno je trezveno oceniti sopstvene mogućnosti, i unutar tog okvira pronaći najpodesniji način da se vrši politički ili kulturni uticaj.
Jedan uspešan primer tog pristupa je Austrija. Od trenutka kada se velika sila, Austrougarska monarhija, raspala, Austrija je morala da prihvati da je postala mala i relativno malo važna zemlja. Ali je onda, radeći predano na valorizaciji svog geografskog položaja, zahvaljujući poznavanju istočne i jugoistočne Evrope, kulturnim kontaktima sa tim delom sveta, postala most između istoka i zapada Evrope: njene banke, avionske kompanije, investitori, naučnici, književnici prisutni su u svim zemljama centralne i istočne Evrope. Nemački jezik kao sredstvo za međunarodnu komunikaciju je iščezao, ali to skoro ništa nije okrnjilo uticaj Austrije: on se jednako uspešno prenosi i na engleskom.
Za mnoge međunarodne kompanije Beč je postao centrala iz koje se ,,nadzire" istok. Sličnu politiku danas pokušava da primeni Slovenija. I makako neke Srbe nerviralo formiranje različitih centara za studije jugoistočne Evrope u Ljubljani, činjenica je da Slovenci imaju izvesnih komparativnih prednosti, što se Balkana tiče, u odnosu na ostale zemlje EU. Na sličan način bi trebalo uobličiti i srpsku politiku. Ja ne mogu u tri rečenice da opišem kakva bi ona trebalo da bude, ali činjenica da je Srbija bila centralni deo Jugoslavije, da Srba ima u skoro svim novim državama, bivšim republikama SFRJ, da je srpski kulturni i istorijski uticaj snažan među Južnim Slovenima i da Srbija ima privilegovane veze sa Rusijom, Grčkom, Rumunijom i Bugarskom predstavlja okosnicu oko koje bi se takva inteligentna politika ,,male zemlje" oblikovala.
I ne mogu da ne završim sa fudbalom. Slična megalomanija je vladala i ovde sve do prve utakmice na Svetskom prvenstvu. A mogli smo jednostavnim posmatranjem kvaliteta igrača našeg tima, kao i takoreći istovetnom shemom sa kojom smo se plasirali na prošlo, kao i na tekuće, svetsko prvenstvo, da bi potom, pre četiri godine, usledila prava katastrofa, realnije oceniti naše stvarne domete.
Pobeda nad Nemačkom je veliki uspeh; biti poslednji u grupi, iza Australije, svakako nije. Ali, tu negde između plasiranja na Svetsko prvenstvo i eventualnog prolaska među najboljih 16 nacija sveta, verovatno će se u decenijama koje dolaze nalaziti naša realnost. Ponekad, male nacije, kao Mađarska 1954. godine, blesnu, ali takav blesak kratko traje, i plašim se da je našfudbalski blesak ostao daleko iza nas, jošu onim tridesetim i šezdesetim godinama prošlog veka.
Quote from: alan ford on July 02, 2010, 01:38:48 PM
Quote from: slawen on July 02, 2010, 12:44:24 PM
Не бих да ти кварим радост, али...
reci sta imas umesto samo da pljuckas okolo...
Па и није баш пљуцкање.
Рецимо, онај део о Богију, Цобету, Мири & Марку... миссим, показује њихов одлазак, па тиме и њихову појаву, као
историјску нужност...
Па као "данашња србска држава" и "тајкуни" су као супротстављени, па као тајкуни траже нешто, а као демокрацка власт се ту као пита нешто па им као не да...
Будимо озбиљни, ипак смо зашли у неке године.