Citao sam 'scream-free parenting' nedavno, i tamo covek govori o tome sto pises ti. Ali, znas kako je, lako je reci...
I istina je devojcice su mnogo mirnije. Mi se druzimo sa par parova sto imaju devojcice i ne samo da mi to primecujemo, nego i roditelji tih devojcica se uvek iznova iznenade kako je nas mali nemiran/nemoguc/nesavladljiv.
Ali to sto je nemiran, sto lomi sve po kuci, sto se svugde penje, otima igracke drugoj deci itd. bih preziveo. Decak je. To ume da bude naporno, ali nije to ono sto me iscrpljuje.
Iscrpljuje me kad slucajno pozovem lift, koji je bas on hteo da pozove, pa pocne da vristi i histerise. Isto i sa kolima, ako ja otvorim kola daljincem a zaboravim da dam njemu, nagrabusio sam. Najbezbolnije resenje je u tom slucaju da ponovo zakljucamo kola, udaljimo se desetak metara od automobila i dam njemu da on otkljuca auto.
Ili kad kolima idemo negde i on vidi po putu reklamu za kinder-jaje, pocinje da vristi i histerise kako hoce kinder jaje.
Ljudi sto ih znamo ovde su dosta strogi prema svojoj deci (sto mi apsolutno nismo, sto se za sada pokazuje kao greska) i ta deca su poslusna. Nekad i suvise poslusna za nas ukus, ali u svakom slucaju ne prave scene kao nas mali.
Jos je i ogroman za svoje godine. Ima dve i po, a veliki je (visok samo, inace je dosta mrsav) kao vecina 4-godisnje dece. Naravno prica, ponasa se i ima attention span kao dvoipogodisnje dete, ne kao cetvorogodisnje. Ali kad na javnosti pocne da izvodi i da se dere, vecina ljudi misle da je stariji, cim njegovo ponasanje izgleda jos gore.