Ako Interstellar zaslužuje svoj topik onda to valjda važi i za najbolji horor u 2014. godini, i BABADOOK to svakako jeste. Ko ne vjeruje probaćemo da ga razuvjerimo, ali mislim da je prva prepreka u stvari locirana u samom pristupu. Npr, UNDER THE SKIN nastupa kao zreo film, namijenjen odrasloj publici, posjeduje tu kvazielitističku estetiku koja je svakako privlačna, Skarlet pride, ali, sve u svemu, SF premisa jedva da skriva da je to samo priča o nesigurnoj i seksualno zbunjenoj tinejdžerki, koja u nekom svom pubertetskom razvoju otkriva novo životno polje, svoj uticaj na muškarce, i ne snalazi se u tome. Ne tvrdim da je UTS samo to, ali jeste umnogome to i malo šta drugo.
S druge strane, imate gotovo djetinjast pristup, hororče za klince koje je, eto, malo naprednije nego prosječni film. Takav stav svakako ne može da vas dovede do prosvjetljenja da je riječ o najboljem hororu ove godine. Takav stav takođe ne uviđa moć koju ovaj pristup ima. Primjera radi, dječija pjesma
''Bio jednom jedan lav'' posvećena je Josipu Brozu, i preživjela je tadašnji cenzorski sistem. Tako je forma sačuvala kritičku suštinu. Prosto je nevjerovatno šta je pjesma govorila o Titu a nije uklonjena. Rekao bih da je to isto učinio Babadook, čineći svoj film prijemčivijim nego što je to slučaj sa UTS, koji upravo iza maestralne forme ne krije bog zna šta. Dakle, ako niste spremni da procjenjujete neki film izvan njegove forme, to je zasigurno legitimno, ali je i predrasuda.
Jer Babadook rastura!
Ako ga posmatrate samo kao dječiji horor naravno da biste lako nalupetali da je ovo samo priča o Second Coming, kao da se sve vrti oko odsutnog oca, i da taj gubitak obilježava i majku i sina, koji žude za njegovim povratkom (iako bukvalno, al’ totalno bukvalno, sin ni u jednom trenutku ne žudi za povratkom oca, naprotiv, pa on ga nikad nije ni upoznao). Međutim, Babadook ne samo da nije otjelovljenje izgubljenog oca, već najvjerovatnije, ako već moramo da mu pripisujemo pol, uopšte nije muško. Ko pomisli da je Babadook muško, zastraniće u sasvim pogrešnim tumačenjima o povratku potisnutog, i svešće ovo revolucionarno djelo na neku prosječnu bljuvotinu iz osamdesetih.
Dakle, žene, žene i žene, jedina moguća početna tačka tumačenja Babadooka. Da počnemo od najelementarnijeg, dok su žene u hororu, pogotovo u slešerima, stalno prikazane kao nosioci problematične seksualnosti, bilo to kroz have-sex-and-die formulu, ili kroz seksualnu suzdržanost i androginizam finalne curice, ovdje to nije slučaj, i vibrator se gotovo podsmijava ovim budalastim konvencijama. Kakav bre Haute Tension, on je suviše samoreferentan, suviše samopodrazumijevajući, za mene gotovo suviše običan tvist, da je u poređenju sa Babadookom dosada živa. I s druge strane, razne užasavajuće i groteskne predstave ženskosti kod Fridkina ili Kronenberga i sličnih ne mogu da prismrde sasvim zdravom seksualnom nagonu u Babadooku. U toj kući nema prostora za muške komplekse, nikakvih menstruacija kao u Possesion, i rasta nekih kuraca po tijelu i drugih izraslina, nema smaranja sa imenom oca, i majčina seksualna fantazija prolazi nekažnjeno.
Druga fascinantna stvar jeste da Kentova ne pretjeruje, ne odlazi u neku biserko-kandić krajnost radikalnog feminizma, iako lupa sasvim jake šljage ovima koji nose pantalone. Pogledajte samo paralelu dvije saobraćajke, prve prije 7 godina i ove koja se dešava u sadašnjosti, kako sporedni likovi komentarišu te dvije nesreće i sveopšte licemjerje koje je evidentno. Pritom, prva nesreća je višestruko opasnija, gluplja, a imajući u vidu i posljedice, gora u svakom smislu, a samo o drugoj saobraćajci postoje kritički komentari. Istovremeno, to Kentovu ne sprečava da pljucne po onoj soccer mami na rođendanskoj proslavi, što nešto kenja o afričkim problemima ili šta već, i tu počinje da se nazire i kritika feminističke dvoličnosti. Nema te osobe koje nije dobila šljagu u ovom filmu.
Kako se u ovo uklapa REPULSION Romana Polanskog, sem predodžbi za one sa jeftinijim kartama, tipa da ovdje jedna žena pada u ludilo, ili kad pucaju zidovi kuće i slično. Denevova je maltene prototip final girl, njen ideološki predak, žena koju toliko odbijaju muškarci da ima košmare u kojima je siluju, što je bio ultrafeministički komentar tog doba, o kojem nema potrebe trošiti riječi. Pola filma ona kida zanoktice nekoj babi i tupo gleda ni u šta, ali to je remek djelo, a Babadook nije, neće da može. Oba su, za svoje vrijeme, fenomenalni. Feminizmu je prije pola vijeka bilo potrebno jedno radikalnije suprotstavljanje muškoj hegemoniji, ali Kentovoj je jasno da je prošlo 50 godina i da više ništa nije isto. Uostalom, ne možeš stalno da presipaš staro vino u nove i sve tuplje mehove. Šta radi Amelija u Babadooku kad se susretne s muškarcem, uslijedi intiman, gotovo dirljiv ljubavni zagrljaj. Uporedite to sa Repulsion i bićete na pravom putu.
A rekao bih da postoji bar još jedna fantastična minijatura u ovom filmiću, a to je odnos prema SHINING. Ono što je Kubrikov film u kontekstu kraja sedamdesetih godina predstavljao jeste ukupni finansijski, politički i kulturni pad muškog pola, na šta se nadovezao vrlo konzervativan, reakcionaran niz filmova u kojima se sve to pokušavalo kompenzovati sa likovima jakih očeva, muževa, muškaraca uopšte. Ako su ikad postojale muškarčine na filmu to je bilo sedamdesetih i osamdesetih, kad je to već degenerisalo u nabildane mašine italijansko-austrijskog porijekla. Ali rekao bih da postoji čista transverzala od Kuma do Terminatora. No, čak i to na stranu, Kubrikov film je pokazao svu nemoć muškaraca da se snađu u postpatrijarhalnim uslovima, kada više nisu ni glava porodice, ni jedini provider, autoritet i domaćin kao nekad, i takva postavka omogućava Kubriku da pošalje Nikolsona u ludilo.
Svi feministi stoga mogu biti sasvim oduševljeni Isijavanjem. Ali ono što čini Kentova je svakako revolucionarno: da sve to može da se desi i bez muškarca. Razbijen je uzročno-posljedični, još jedan samopodrazumijevajući umišljaj da je sve to objašnjivo ratom polova, i da, pobogu, majka nikad ne bi mogla da udari na dijete, kao ćale mu Džek. All work and no play makes her a very bad girl. All-work-and-no-play nije više tipično muška psihopatološka tendencija, nije sve ukorijenjeno u nekoj muškoj potrebi za dominacijom, već u određenim sociološkim i drugim uslovima svaki pol može da postane nasilan. Ako mislite da Vendi nikad to ne bi mogla da učini, dok samo u slučaju muškarca postoji maltene genetska programiranost na nasilje, think again.
Što me dovodi do završnog razmatranja - Babadook. Baba, u suštini papa ili ćale od milošte, a u nekim jezicima i prva riječ za oca. Dook - engleska riječ koja označava defekaciju. Babadook ili Kakaćale u slobodnom prevodu je upravo termin koji savršeno opisuje feminističku histeriju (i šovinističku reakciju koja uz to ide) koju Kentova suštinski egzorcira. Posljednji babadukov krik je u stvari ženski glas, i to samo površinski gledano podrazumijeva da je riječ o žalosti sa kojom se supuga bori nakon muževe smrti. To je više forma, bio-jednom-jedan-lav momenat, dok je suštinski Babadook upravo feministička histerija o svijetu u kojem dominira jedan posrani pol. Kentova ima predivno rješenje, prema kojem stvari moraju da budu postavljene racionalnije i umjerenije, a da ni opreza ne bude na odmet - niti Babadok treba da bude uništen, niti treba da vlada. Iako su neke feminističke struje već otvorile pitanje ne samo suživota, neke puke kohabitacije polova nego pravog, zajedničkog društva, što i jeste jedina normalna opcija, lično nisam vidio da na filmu neko ovako jednostavno i snažno prikaže novo stanje stvari.
Mislim da više niko pri zdravoj pameti ne može snimiti neki glupi slešer, čak ni Haute Tension, ili bilo koji drugi histerični ili reakcionani horor, a da to prosto odmah ne bude ocijenjeno kao stagniranje ili čak i nazadovanje. Kronenberg je mrtav, živjela Dženifer Kent!
