Nego, da iskoristimo temu o naslovnicama da ilustrujemo (!) taj neki Marvelov prelazak iz "normalnog" izdavača u tu neku savremenu "SJW" formu koja je se jedne strane hvaljena na ime diverziteta 'n' reprezentacije, a sa druge napadana zbog priklanjanja teroru političke korektnosti i uništavanja tradicionalnih vrednosti na ime brzog udvaranja feminstkinjama i drugim modernim stegonošama borbe za uklanjanje belog strejt muškarca sa pozicije difolt protagoniste popularne kulture.
Ja, kao - već napomenuto - star čovek, sasvim lako mogu da vidim obe strane i da shvatim i zašto se neko plaši kad vidi kako se kultura oko njega menja i sve što je smatrao za nedodirljive vrednosti biva propitivano i neretko bez dobrog obrazloženja proglašavano za zastarelo i nepoželjno, ali i zašto neko oseća ogromno olakšanje i, dakako, oduševljenje kada vidi da se stereotipi sklanjaju u stranu za račun nečeg što predlaže drugačiju perspektivu. Ponovo, naravno da nije svaka promena po definiciji pozitivna, uvek treba stvari ocenjivati pojedinačno, od slučaja do slučaja, kao što ni sve što je dugo trajalo nije po definiciji dobro i nedodirljivo. Nadam se da se tu razumemo.
Ali da bismo ilustrovali zašto je promena nekada potentna i osnažujuća, uporedimo naslovne strane serijala Ms. Marvel iz 2006. godine sa naslovnim stranama serijala Ms. Marvel iz 2016. godine. Naravno, oba serijala su masivnija (ovaj prvi je trajao do 2010. godine, ovaj drugi počeo 2014. i i dalje traje) ali namerno uzimam raspon od približno deset godina da pokažem kontrast.
Jer, razlike su ogromne. Serijal iz 2006. u glavnoj ulozi ima Carol Danvers, tradicionalni Marvelov lik Ms. Marvel, ženu koja je u neku ruku feministička ikona, jedan od najmoćnijih likova u aktuelnom Marvelu (a koja danas i nosi ime Captain Marvel) i pisao ga je Brian Reed koji ne samo da je napravio dobar serijal nego je i sasvim na liniji te neke politike emancipacije i ravnopravnosti koju vezujemo za "SJW" krilo industrije. Ali, ove naslovne strane koje je radio Greg Horn su, kad sam im se sada, posle 12 godina vratio, skoro šokantno eksploatativne. Da ne bude zabune, pošto sam ja nominalno heteroseksualan muškarac, u meni one izazivaju sasvim prijatnu nagonsku reakciju ali na intelektualnom planu prva pomisao je "Pobogu, ovakva naslovna strana danas ne bi mogla da se pojavi na Marvelovom stripu!" A opet pričamo o nečem iz prošle decenije, ne o nečem iz šezdesetih.
Greg Horn je Ms. Marvel crtao onako kako je ona crtana godinama, samo je njegova tehnika još više naglasila njene ekstremne obline, frizuru supermodela, prenaglašene usne, vitke, mišićave udove i California-bimbo-spray-tan. Nema mnogo konfuzije ovde, Ms. Marvel u stripu jeste inteligentna, preduzimljiva, moćna žena koja donosi važne odluke, štiti slabije i bori se protiv nepravde, ali Ms. Marvel na naslovnim stranama je kostimirani seks-objekat mnogo bliži WWE rvačicama kada prestanu da se bave rvanjem i krenu sa turnejama po lasvegaskovskim striptiz barovima nego, jelte, Supermenu. Naslovna strana devetnastog broja na kojoj se Tigra i Ms. Marvel bore na tlu praktično izgleda kao promo-poster za veče starog dobrog mud-wrestlinga sa kostimiranom temom. Naravno, Tigra je jednako snažno seksualizovana - njen kostim je bikini - ali ona je zahvaljujući svojoj osnovnoj temi ipak u suštini furry pa bi se moglo reći da je u njenom slučaju možda reč o reprezentaciji jedne manjine, ali treba i primetiti kako se kostim Carol Danvers (koga nije dizajnirao Horn, da ne bude zabune) praktično sastoji od jednodelnog kupaćeg kostima, samodržećih čarapa, (bespotrebne) crvene marame oko kukova kakvu bi nosila neka egzotična plesačica i operskih rukavica. Sad, ja naravno apsolutno prepoznajem i pozdravljam činjenicu da su mnogi superheroji dizajnirani da budu fetišistički artefakti, nikako ne mislim da od njihove seksualizacije treba bežati ili se nje gaditi, naprotiv, mislim da je ona važan mada uglavnom neizgovoren deo superherojštine generalno, ali nema sumnje u to da je kontrast između onog što Ms. Marvel u ovom stripu predstavlja kroz svoje činove i onoga kako je naslovne strane prikazuju dramatično veliki i da ne treba biti previše iznenađen ako čujete da pogled na ovakve naslovne strane od čitanja stripa odbija devojke, žene i slične profile čitalaca koji bi možda zapravo samim stripom bili u dobroj meri zadovoljni. Da ne bude da je tu Greg Horn jedini kriv, da je šovinistička svinja, itd., poslednja naslovna, za broj 45 je urađena od strane Sane Takede, dakle, 1) žene, 2) Japanke i 3) crtačice koju smo hvalili do neba za suptilni rad na serijalu Monstress što znači da naprosto pričamo da je pre deset godina ovo bila norma:
E, a onda, s druge strane, u novom Ms. Marvel glavna junakinja je pakistanska tinejdžerka, imigrant u islamskoj dijaspori u Nju Džersiju, Kamala Khan, cura koja je odrasla ložeći se na Carol Danvers, pišući Avengers fan-fiction i igrajući MMO igre na internetu. Već sam detaljnije pisao o ovom serijalu na topiku o tome šta čitamo pa ovde samo da sažmemo:
G. Willow Wilson je sa ovim serijalom uspela da postigne ono što je Marvel generalno želeo sa novom generacijom heroja - da kreira lik koji je smisleno vezan za decenijski legat i ikone ali koji je savremen, životan i relatabilan za savremenu omladinu koju Marvel želi da privuče stripu. Notabilno, ne samo belu, strejt, mušku WASP omladinu i Ms. Marvel je praktično udžbenički primer kako možete da uzmete klasičan superherojski strip (dakle, Loki, Wolverine, tuče sa negativcima u kanalizaciji, the whole nine yards) i u njega unesete svu silu "diverziteta" i "reprezentacije" i da to leži sasvim organski. Ms. Marvel je stip u kome se islam partikularno ali i religija generalno humanizuju i pokazuju u toj nekoj pozitivnoj formi koja daje koheziju (manjinskoj) zajednici (nota bene: sama Kamala zapravo nije religiozna), u kome se "braon" imigranti i njihova kultura prikazuju bez patronizirajućeg zaslađivanja ali sa osvežavajućim razumevanjem njihove bogate folklorne tradicije. Tu su i seksualne manjine i feminizam i sve ono čega se "tradicionalna" publika navodno gadi ali sve uvezano izuzetno elegantno i bez "propagandne" trapavosti tako da strip odiše životom i pozitivnošću i svoju didaktičnost provlači neosetno.
E, sad, naslovne strane to generalno vrlodobro posreduju. Počev od Kamalinog kostima, koji ne beži od ženstvenosti ali sugeriše praktičnost i omažira kostim Carol Danvers (naravno i sama Carol danas nosi mnogo praktičniji kostim koji vidite na naslovnoj broja 9), nova Ms. Marvel deluje znatno bolje utemeljeno u savremeni trenutak i mentalitet hipotetičkih tinejdžerki koje bi čitale ovaj strip. Sama Kamala je, pominjao sam to u onom tekstu, sa svojim setom moći koji podrazumeva uvećanje delova tela - prevashodno udova - praktično hodajući simbol puberteta i kao takva uspeva da istovremeno komunicira i narastajuću moć ali i nezgrapnost, navikavanje na novo, rastuće telo i proporcije (videti naslovnu broja 4, David Lopez). Ona je neko ko je zreo jer mnogo čita i ima mnogo socijalnih interakcija - kao što gikovi među današnjim tinejdžerima umeju da budu - ali je i klinka koja ima sasvim proste, naivne emotivne reakcije (videti br.9, Cameron Stewart). Konačno, br. 13 je demonstracija da možete imati sasvim očigledno seksualizovan tinejdž ženski lik na naslovnoj strani a da to ne deluje kao eksploatacija već da deluje oslobađajuće, sasvim u skladu sa tim da mlada žena otkriva u sebi snagu koja počiva na, između ostalog, i erotizmu. Ovu naslovnu radile su - neiznenađujuće - žene: Joelle Jones i Rachelle Rosenberg. Rosenbergova je sa Nelsonom Blakeom Drugim radila i broj 16 koji podseća na "klasičnije" akcione naslovne strane kakve danas prilično upadljivo nedostaju superherojskom stripu (čime hoću da kažem da i najizrazitije "SJW" orijentisani superherojski serijali umeju da budu do vrha ispunjeni poštovanjem za tradiciju i rade na njenom oživljavanju):