Author Topic: Strip album koji upravo citam  (Read 954825 times)

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3750 on: 22-05-2024, 05:02:55 »
Karen Berger je verovatno najpoznatija urednica u modernom američkom stripu. Njeno vođenje DC-jeve Vertigo linije je jedna od najvažnijih transformacija koju je američki strip – makar na kreativnom planu – doživeo i činjenica da je DC Vertigo ugasio – pre toga učinivši da Bergerova iz firme ode – je jedno od najtužnijih podsećanja na slepilo koje vlada u korporativnom krajoliku kada je u pitanju tako važna stvar kao što je KULTURA. No, Bergerova je makar ostala u industriji i od 2018. godine vodi svoj imprint Berger Books u Dark Horseu, birajući svojeručno autore i dajući nam osobena, originalna dela vrlo različitog izraza.

Death Strikes - The Emperor of Atlantis je jedno od najnovihih izdanja Berger Books, grafički roman (ili makar adaptacija libreta opere) izašao 24. januara ove godine, kao istovremeno oporo podsećanje na to da se za osamdeset godina stvari nisu mnogo promenile kada pričamo o autoritarnim režimima i harizmatičnim figurama koje ih simbolizuju, ali i kao duhovita i oštra satira nastajala na granici samog pakla, a koja, pričajući o Smrti u štrajku, slavi život u sasvim novom medijumu.



Scenarista Dave Maass je po vokaciji pre svega novinar i pisac, ali i visoko rangirani stručnjak u fondaciji Electronic Frontier Foundation čiji je bio jedan od osnivača, dok je crtač Patrick Lay master lepih umetnosti i autor mnogih samopublikovanih stripova, te pridruženi profesor na Kolambus koledžu za umetnost i dizajn. Ne, dakle, ljudi koje uobičajeno viđate u američkom magazinskom stripu, kako dele istog izdavača sa Hellboyjem ili najnovijim radovima Marka Millara, ali svakako pravi ljudi na pravom mestu da jedan stari tekst prevedu u novi medijum.

Der Kaiser von Atlantis oder Die Tod-Verweigerung je satirična opera iz jednog čina napisana 1943. godine u koncentracionom logoru, od strane dvojice jevrejskih autora, ali kojoj nacistička uprava logora nije dozvolila da bude izvedena. Viktor Ullmann, autor muzike, je bio rođen u Silesiji (koja je tada pripadala Austrougarskoj), a u porodici Jevreja koji su prihvatili katolicizam. Ovo, kao što je već jasno, nije preterano pomoglo kada su nacisti krenuli sa odvajanjem Jevreja od hrišćanskog stanovništva u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pa je Ullmann – koji je studirao kod Schöenberga u Beču i imao sasvim solidnu karijeru izvođenog kompozitora, radijskog saradnika, muzičkog kritičara itd. – bio samo jedan od desetina hiljada Jerveja koji su bili internirani u tvrđavi Theresienstadt odnosno Terezin, a od kojih su onda mnogi odvezeni dalje u logore smrti, a mnogi su i umrli u samom Terezinu. Terezin se izdvajao od drugih logora time što su ga nacisti koristili kao pokazni primer za svoju humanost i dobar tretman interniraca pa je ovo bio logor sa velikim brojem interniranih umetnika, a kojima je bilo dopušteno da se bave svojim kreativnim radom. Libretista Peter Kien je bio slikar, ilustrator i pesnik čije su skice likova za operu što su je on i Ullmann zajednički radili u logoru ostale kao važan dokument na osnovu kojeg je ovaj strip i definisao neke svoje grafičke elemente. I Ullmann i Kien su svoj rad u logoru doživljavali kao prkos života pred licem smrti, verovatno ne u potpunosti svesni razmera genocida koji su nacisti u tom periodu sprovodili, ali sasvim svesni koliko su već njihovi sapatnici u Terezinu, „dobrom logoru“ umirali. Uostalom, obojica su umrla već Oktobra 1944. godine u logoru Aušvic u koji su u međuvremenu prebačeni...

Der Kaiser von Atlantis oder Die Tod-Verweigerung, ipak, nije narativ o holokaustu, i kako kaže i Maass, nije čak ni o Hitleru ili makar ne samo o Hitleru. Ovo je značajno šira alegorija o sistemima neslobode i autoritarnim figurama na njihovom vrhu, a koja je i, ne moramo mnogo to naglašavati, nažalost jako aktuelna i danas, osamdeset godina nakon smrti autora opere.



Ullman i Kien nisu dočekali njeno izvođenje – uprava logora nije dopuštala njeno postavljanje u samom logoru, smatrajući da se narativ sprda sa Hitlerom – pa je Ullman tekst poverio doktoru Emilu Utitzu, bivšem profesoru filozofije iz Praga koji je preživeo logor i uspeo da libreto i muziku sačuva. Prvo njeno izvođenje desilo se više od tri decenije nakon smrti autora, polovinom sedamdesetih godina prošlog stoleća u Nizozemskoj, a nedugo zatim i u Belgiji, da bi naredna izvođenja bila u SAD, Ujedinjenom kraljevstvu a onda, tek 1995. godine, u Češkoj, u samom Terezinu.

Prevesti opersko delo u strip ne deluje kao najintuitivnija rabota na svetu, imajući u vidu da glavni element opere – muzika i pevanje – ne mogu imati adekvatni analog u jednom nemom medijumu kao što je deveta umetnost. No, Maass i Lay su se materijalom pozabavili na jednom dubljem nivou, ne samo pričanjem priče, već i kreiranjem upečatljivog vizuelnog imaginarijuma i davanjem čitaocu prostora da oseti delić očajanja ali i nepokolebljivog prkosa i vere u život koje su originalni autori ulili u svoj tekst i muziku. Na kraju krajeva, Ullman je, pojašnjavajući rad umetnika i kreativaca u logoru rekao: „Treba naglasiti da mi nikako nismo sedeli samo jadikujući pored vavilonskih reka i da je naša volja za kulturom bila adekvatna našoj volji za životom“, podvlačeći da je baš kultura ono što život čoveka razdvaja od prostog opstajanja.

U bogatom pogovoru za strip Maass govori o tome koliko je slojeva teksta Kienov libreto nabijen ironijom imao i koliko je Ullmanov skor kompleksan, avangardni spoj klasične muzike, popularnih stilova onog vremena kao što je bio fokstrot, ali i folkornih tema, delića nemačke nacionalne himne prebačene u molski registar i parodirane, onako kako su parodirana i druga citirana dela u narativu koji na kraju svega, stavlja smrt u poziciju da je pozdravljaju i dočekuju kao spasitelja. Maassov i Layjev strip, naravno, nema mogućnost da imitira ovakve pristupe u svojoj adaptaciji, i njegovi su autori sebi dali dovoljno slobode da kreiraju smislenu, po duhu podudarnu novu verziju iste ideje, usklađenu sa prirodom medijuma u kome se ovaplotila.

Jednostavno govoreći, Death Strikes - The Emperor of Atlantis je doslovno priča o momentu u kome smrt lično stupa u štrajk, zgađena i rezignirana besmislom sa kojim autoritarni sistem manipuliše i životima i smrtima svojih podanika i svojih neprijatelja, oduzimajući životu lepotu a smrti dignitet i pretvarajući ih samo u deliće ekonomije sopstvenog opstanka. U dobroj tradiciji ovakvih narativa, smrt i život su personifikovani u ansamblu koji priču izvodi, a dok je smrt zasovana na tradicionalnim folklornim prikazima skeleta pod kapuljačom, Lay i Maass su život predstavili kao ironično-dionizijsku queer figuru koja predstavlja sve ono bezopasno, neagresivno, lepotom i ljupkošću očarano u modernom svetu, čega se autoritarni sistemi gade i plaše.



Maassov dijalog balansira na osetljivoj granici između operske grandioznosti i moderne humorističke sprdnje (smrt ima par prepoznatljivo sitkom-kodiranih gegova), ali kada se pažnja čitaoca usmeri na samog Imperatora Atlantide, jednu ultranarcisoidnu figuru na vrhu piramide straha, koja je ubeđena da živi asketskim životom – iako je tek patološki samoizolovana od ljudske topline i bilo kakvih prirodnih kontakta sa drugim osobama koje pred njom ne drhte od straha – i opsednuta je matematikom koja ljudsko društvo treba da usmeri u idealnu stranu, gotovo je nemoguće u ovom prikazu ne prepoznati jednog univerzalnog, modernog, bezvremenog Vučića.

Sva isprazna retorika o patriotizmu i neprijateljima nacije, sva falsifikovana mitologija, sva izhalucinirana ekonomija koje smo svedoci u stvarnom životu dok iz dana u dan preživljavamo dosledno poništavanje našeg društva u ovom stripu uhvaćena je u besprekornom polaroidu koji bi mogao da nam u ustima ostavi i vrlo gorak ukus, ukazujući koliko se malo toga promenilo u osamdeset godina što su prošle otkada su Ullman i Kien umrli u Aušvicu.

Ali, bitno je naglasiti, Death Strikes - The Emperor of Atlantis nije lament očaja, nije rezignirana hronika poraza u koji se pretvara svaki napor da se živi pred licem sveproždiruće smrti, naprotiv. On je pisan kao podsećanje da je smrt prirodan kraj života i da je jedino opsceno u vezi sa njom to kada taj život nije vredan življenja. Tako se i strip urađen po ovom predlošku postepeno transformiše u optimističnu predstavu sa pucanjem i plesanjem – pevanje, rekosmo, ne bi idealno moglo da se prenese u medij bez glasa – što ukazuje na to da nisu ni sve smrti jednake i da je žrtva koju slobodna osoba podnosi od svoje volje dovoljna da umiranje – čiji je ishod, naravno, uvek isti – pretvori u radostan, svečan čin.

Layjev crtež prati logiku opere onoliko koliko je potrebno da čitalac nikada ne izgubi iz vida sa kakvim predloškom se ovde radilo, ali naravno da se pre svega vodi logikom strip-naracije, pa su scene koje deluju „inscenirano“ ili u kojima se likovi obraćaju direktno čitaocu tu, ali su izmešane sa narativnim kompozicijama tabli koje ne mogu da postoje niti u jednom drugom medijumu, dinamizujući pripovedanje, ali mu dajući i opipljiv, gotovo „čujan“ ton. Zajednički, tekst i crteži ovog stripa proizvode jedan moćan, jedinstven iskaz, podsećajući na jedan od najmračnijih momenata u recentnoj ljudskoj istoriji, ali, možda važnije, podsećajući da ako ne radimo dovoljno na sebi i društvu, takvi momenti nikada nisu udaljeni više od par godina u budućnosti. Death Strikes - The Emperor of Atlantis je, dakle, dostojna adaptacija istorijski važnog predloška i strip koji, kako to ne baš često kažemo, svako treba da pročita. Pa dok se neki domaći izdavač ne odvaži da ga publikuje, skoknite do Dark Horsea po svoj primerak.




Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3751 on: 27-05-2024, 04:58:56 »
Kao osoba koja ozbiljno shvata svoj zavet da čita više evropskih stripova ove godine, počastio sam se strip-albumom Asterios the Minotaur, a koji je izdao, na Engleskom jeziku Cinebook, negde u Oktobru prošle godine, elektronski, dok je papirno izdanje otmeno i bez mnogo pompe izašlo prvog Januara ove. Francuski original je iz 2022. godine, rađen tokom naljuće COVID-19 pandemije, i originalno ga je izdao Dargaud, a tandem koji je strip radio ima vrlo jak ugled. Na kraju krajeva, radi se o jednom od najpoznatijih antičkih mitova.



Mada, naravno, nekima od nas je dovoljno mahnuti minotaurom ispred nosa i dobili smo svu zabavu koju možemo da zamislimo. Nije naročito kontroverzno reći da je neko ljubitelj antičke mitologije i proze, a ja sam sebe u tu grupu ljudi ubrajao još od negde svoje devete ili desete godine kada mi je majka dala da čitam Priče iz klasične starine*, zbirku nemačkog pisca i sveštenika Gustava Schwaba originalno izašlu na Nemačkom jeziku između 1838. i 1840. godine. Kažu da je Schwabova adaptacija Homerovih tekstova ali i radova drugih grčkih i rimskih autora bila vrlo rado korišćena u školskoj nastavi u nemačkoj 19. veka i da je presudno uticala na recepciju antičkih priča, mitova i legendi u među nemačkom omladinom.
*“klasična starina“ je, smešnim spletom okolnosti i kako me deca oslovljavaju kada povremeno izađem iz pećine da nabavim namirnice, ogrev i lekovito bilje koje koristim u samoprepisanoj terapiji

Što nije naročito iznenađujuće s obzirom na to da je Schwab, radeći dvadeset godina vrlo studiozno i sa osećajem transformisao relativno arhaičnu poeziju antičkih pesnika u jezički moderniji tekst, po formatu bliži modernim epskim tekstovima o junacima i bogovima, zadržavajući smisao, „poruke“ i senzibilitet izvornika.

Nije Schwab jedini zaslužan za to da su danas antički mitovi i dalje živi i deo su opšte ali i popularne kulture zapadnog sveta, ali i pojavljivanje stripa o Minotauru Asteriosu unutar francuskog izdavačkog ambijenta delić zahvalnosti duguje baš njemu.

Asterios The Minotaur (u originalu Asterios – Le minotaure) napisao je Serge Le Tendre, živa legenda francuskog stripa, što je svoju prospektivnu karijeru knjigovođe za koju su ga pripremali odbacila zbog ljubavi prema stripu. Le Tendre je prvo želeo da bude ilustrator i studirao zajedno sa Régisom Loiselom i Andréom Juillardom kod takvih majstora kao što su bili Mézières i Giraud, ali je negde polovinom sedamdesetih, nakon par ilustratorskih tezgi koje je uradio, sam sebi priznao da mu značajno bolje ide pisanje nego crtanje. Radio je scenarije za sve strip-magazine koji su mu bili dostupni (Pilote, Antirouille, Fluide Glaciale, Métal Hurlant, Formule 1, Fripounet, Circus), sa mnogim crtačima (izdvojimo, recimo imena kao što su Dominique Hé, Annie Goetzinger, Alain Voss, Michel Rouge, Loisel, Max Cabanes, Michel Blanc-Dumont) pa je polovinom osamdesetih počeo i da ređa ozbiljne hitove. Sa Pierreom Makyom i Alainiom Dodierom je radio Jérôme K. Jérôme Bloche, ali je njegov trajno najuspeliji serijal svakako La Quête de l'oiseau du temps (odnosno The Quest for the Time-Bird), kod nas poznat i kao Ratnici sa Akbara, rađen sa Régisom Loiselom. O tom sam stripu pisao ovde, još pre devet godina, i pre nego što je izašao deveti album, odnosno peti u prikvel serijalu začetom 1998. godine, a Le Tendre je posle uspeha prvih albuma ovog serijala imao i hitove poput Chinaman, White Claw i još mnogo drugih radova.



No, i njemu je antička mitologija ležala na srcu. U predgovoru za Asterios the Minotaur, Le Tendre kaže da je kao klinac često maštao da i sam učestvuje u pričama iz antičkih mitova, da se bori naporedo sa Heraklom ili putuje zajedno sa Odisejem, ali da celoživotna fascinacija ovim pripovestima dolazi na ime njihove snažne unutarnje „žeđi za istinom slobodnih bića“. Naravno, on primećuje i da su ove priče prepune spletki i prevara, zapleta i raspleta koji se dešavaju u tajnosti, momenata kada su likovi žrtve svoje strasti ali i tuđe pokvarenosti, i kao takve one su na neki način bezvremene i lako se čitaju i razumeju i u našem modernom dobu. U tom smislu, to da je Asterios the Minotaur pisan jednim naglašeno savremenim tonom, da se likovi ponašaju kao da bismo sutra na njih mogli da naletimo na ulici je jedno implicitno prepoznavanje da je priča o čovekolikom biku sa Krita u punoj meri aktuelna i da bi nekakav napor da se jezik i ponašanje protagonista učine veštački „antičkim“ samo otežao čitanje a ne bi pojačao autentičnost. Na kraju krajeva, ovo je priča o ljudskom biću sa glavom bika nastalom iz neprirodne seksualne veze žene sa životinjom koju je Posejdon pustio da išeta iz mora kao znak svog blagoslova kralju Minoju, vladaru Krita i sinu Zevsa i Evrope – nije da bi pretvaranje da je ovo nekakav „realističan“ narativ zaista unapredilo priču.

No, Le Tendre zapravo pogađa idealan ton, nudeći jedan veristički, dramatičan ali uverljiv, zreo ton u kome su ljudi, naprosto, ljudi, sa svojim manama i dilemama i brigama i ambicijama i spletkama, a to da postoje bogovi i njihova čudesa je samo deo pozadinskog šuma.

Iako strip počinje Tezejevim ropstvom u centru lavirinta gde ga je minotaur stavio u okove, ovo nije priča o Tezeju. Njegovo prisustvo u lavirintu i to da je razoružan, lišen Arijadninog crvenog konca koji je trebalo da mu pomogne da se snađe u dezorijentišućim hodnicima, i ostavljen na milost i nemilost zveri kojoj se svake godine* žrtvuju mlade osobe da zadovolje njenu krvoločnost, je zapravo samo okvir za pripovest koju ćemo videti. Tezej je neka vrsta kalupa u koji se čitalac sam uklapa, sa svojim prethodnim znanjima i, videćemo to, predrasudama o minotauru ali i sa svojim shvatanjem pravde, herojstva i dužnosti koji će svi evoluirati do kraja.
*različite verzije ovog mita frekvenciju žrtvovanja mladih žena i muškaraca minotauru postavljaju na sedam godia, devet godina i, kao u ovom stripu, na svega godinu dana



Najveći deo stripa je, dakle, pričan u flešbeku, dok Asterios*Tezeju pripoveda svoju životnu priču a Tezej, u početku zaslepljen praktično biološkim strahom i mržnjom prema zveri za koju vele da jede ljudsko meso, postepeno počinje da shvata da pred sobom ima (sasvim) ljudsko biće koje je tokom svog života trpelo samo mržnju, strah, odbačenost, prezir, da bi mu egzil u lavirintu dao mnogo godina da meditira o tome da je jedini od svoje vrste na svetu i da nikada neće upoznati sreću onako kako je ljudi shvataju.
*inače, ovo ime, koje znači „Zvezdan“ je bilo često u kritskoj tradiciji, u formi Asterios ili Asterion, pa se tako, recimo zvao i očuh kralja Minoja, kralj koji ga je odgajao umesto Zevsa koji mu je, jelte „biološki“ otac

Humanizovanje čudovišta nije nekakav revolucionaran zahvat u popularnoj kulturi koja se bavi mitološkim predlošcima, ali Le Tendreov rukopis je siguran, lak i vodi priču pažljivo da dođe do one poznate poruke da su prava čudovišta, znate već, ljudi, koji imaju izbor između toga da zlo čine ili ne čine, a onda ga čine vođeni pohlepom, sebičnošću, niskim strastima.

Zapravo, strip je u najvećoj meri biografska priča o Dedalu, genijalnom atinskom arhitekti koji nakon padanja u vatru izazvanog mesecima dugačkim kreativnim blokom i strahom da će ga mlađi i talentovaniji prevazići u sopstvenoj profesiji, nehotično ubija svog nećaka Talosa. Prestravljen ne samo time da je nehotično – ali ne i nedužno – prekinuo jedan mladi život, Dedal zatim sluša savete svog prijatelja Tektamusa koji, vidimo to brzo, dela iz koristoljublja i, praveći se da pomaže arhitekti, sređuje mu da pobegne na Krit gde ga ruka pravde neće naći.

Dedal u egzilu nalazi svojevrsnu sreću, radeći za kralja Minoja i njegovu porodicu koji prepoznaju njegov arhitektonski genij ali i postaju mu pravi prijatelji pa tako i mali Asterios, kada Minojeva žena Pasifaja rodi dete sa glavom bika* biva dodeljen Dedalu i njegovoj novoj supruzi Naukrate na staranje.
*njena strast prema životinji koja je izašla iz mora nije puka seksualna ljubopitljivost i zapravo je rezultat Posejdonovog igranja sa njenim emocijama a sve nakon što je Minoj, koji je obećao da će bika žrtvovati Posejdonu, to nije učinio i time isprovocirao dosta kreativnu božiju kaznu

Le Tendereov skript prikazuje Dedala kao čoveka koji se iskreno kaje za grešku koju je napravio u Atini i koji se o svojoj porodici stara sa puno brige, topline i ljubavi, uključujući malog Asteriosa koga tretira kao da mu je, pored Ikara, drugi biološki sin. Naravno, problemi nastaju jer Asterios ima u sebi izvesnu životinjsku narav koja, nažalost, biva sve izraženija što ga više druga deca napadaju, vređaju i provociraju. Strip prikazuje proverbijalnu „antičku tragediju“ sa dosta elegancije, dajući neizbežnom Asteriosovom padu u bestijalnost i njegovom progonstvu u lavirint jednu opipljivu, savremenu dimenziju.



Nema ovde direktnog upisivanja „antike“ u naše današnje dileme i probleme, ali portret tragičnog „drugog“ u koga Asterios izrasta uprkos Dedalovoj nepatvorenoj ljubavi za dete kome je postao hranitelj, urađen je sa mnogo osećaja za prikazivanje jedne univerzalne ljudskosti koja je ovom liku uskraćena. I to prevashodno u socijalnom smislu. Vrlo je jasno da je Asterios, u nekom drugom kontekstu, mogao da bude slavljen kao heroj, na ime svoje snage i impozantnosti, ali, ironično, baš visok nivo civilizovanosti Krićana i njihovog društva osuđuje ga na odbačenost. Asterios sanja o Arijadne, uz koju je odrastao i svestan je da će se ona udati u okviru političke ambicije svog oca, možda živeti u braku bez ljubavi čitavog života, dok će on, odbačen od svih, biti i doslovno sam. Štaviše jedna scena u kojoj anonimna žena sa Krita tajno noću dolazi da sa Asteriosom ostvari snošaj, pre svega iz ljubopitljivosti je onaj detalj koji pokazuje kako civilizovan svet tretira monstruozno, dajući mu, u najpozitivnijoj zamislivoj konotaciji, tek oreol fetiša, nikada u njemu ne prepoznajući ono zaista ljudsko. 

Jaka i dobra priča sa zanimljivim likovima i tragedijom koja nije prenaglašena i u kojoj glavni junak do kraja doseže jednu otmenost rezervisanu za martiske figure koje su se pomirile sa tim da je njihov život bio od početka do kraja promašen i u tom miru našle nešto plemenito.

Crtač, Frédéric Peynet je tridesetak godina mlađi od scenariste i već duže od čevrt veka radi stripove za razne francuske izdavače kao što su Soleil, Pointe Noire, Nucléa i Dargaud. Za ove poslednje je već sa Le Tendreom radio adaptaciju prvog romana bretanjskog pisca po imenu David S. Khara, a koji se zvao Les Vestiges de l'aube, 2014. i 2015. godine, pa se isti tandem vratio Khari i sa njegovim narednim romanim Le Projet Bleiberg, radeći adaptaciju 2017.

Peynet je jako dobar crtač i kolorist, sa stilom koji je po liniji i kadriranju zapravo bliži američkom nego franko-belgijskom stripu.  Asterios the Minotaur je, naravno, izuzetno čisto i disciplinovano urađen ali Peynet veoma varira debljinu linije, pažljivo senči svoje likove, mnogo se igra sa svetlom i daje svemu jednu „filmsku“ dimenziju i po razbijanju nekih scena na „akcione“ kadrove ali i po tome kako će Asteriosove monologe ilustrovati čestim širokim planovima koji prikazuju grad Knosos ili okolna pastoralna imanja. Kolori su mu živi i topli a likovi izražajni i sa odličnom „glumom“. Naravno, najvažniji element stripa, sam minotaur je urađen izvrsno, sa jednom fizičkom impozantnošću, sugerisanom neverovatnom snagom i kadriranjima koja Asteriosu zbilja daju „mitološku“ dimenziju, ali i sa puno sutpilnih poza i izraza lica koji ukazuju na njegovu ljudskost i ranjivost.

Sve u svemu, ovo je sjajan program i jedno sigurno, ubedljivo adaptiranje poznatog mita na našu današnju frekvenciju. Iako tragična priča, puna ljudske zlobe, ali i ljudske patnje, ovo je i priča koja podseća ZAŠTO su antički mitovi toliko temeljit deo evropske kulture, sa svojim pronalaženjem lepote i dostojanstva i u momentima koji vam srce cepaju na sitne komade. Amazon strip prodaje ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3752 on: 29-05-2024, 04:51:14 »
Italijanski autori koji već decenijama rade na stripovima po predlošcima kompanije Walt Disney za italijansko tržište imaju dugu i plodnu tradiciju adaptacije postojećih književnih (kinematografskih, pozorišnih itd.) dela u strip sa Diznijevim junacima. Već smo pre izvesnog broja meseci pisali, sve peneći od slasti, o tome kako je Giovan Battista Carpi postao veoma popularan u Italiji na ime svojih „velikih parodija“ među kojima su bili i Šekspir i Igo i Tolstoj, a s obzirom na to koliko je Dizni veliki biznis u italijanskom stripu, danas imamo pred sobom i jednu kolekciju radova zasnovanih na delima velikog pisca dvadesetog stoleća, a nastalih (većinski) u okviru akademske obuke za mlade snage koje su bile predviđene da preuzmu na sebe budućnost Diznijevih stripova u ovoj državi.



Mickey and Donald: „For Whom the Doorbell Tolls“ and Other Tales Inspired by Hemingway je, dakle, Fantagraphicsova kolekcija kratkih stripova starih četvrt veka a koje su polaznici visoke škole Accademia Disney pravili kao neku vrstu vežbe u adaptaciji i transmutaciji postojećih narativnih predložaka kako bi razvili sopstvene narativne veštine i alate. Neki od ovih crtača danas su ugledni autori i supervizori u magazinu Topolino, a ustanovu koju su pohađali osnovao upravo gore pomenuti Giovan Battista Carpi još 1988. godine. Da pedigre ove kolekcije bude još jači, pomenuti je zadatak studentima zadao niko drugi do Giorgio Cavazzano, izvanredno ugledni Diznijev crtač o kolekciji čijih stripova što ju je, takođe, izdao Fantagraphics sam pisao ovde, a Cavazzano u predgovoru i objašnjava kako je do čitavog preduzeća došlo, ponosan što je ovaj obrazovni provces izrodio neke vrsne umetnike.

Da bude jasno, kvalitet stripova u For Whom the Doorbell Tolls je na tako visokom nivou da vredi još jednom podsetiti na to koliko je Accademia Disney bila ozbiljna institucija, posvećena ne samo crtanju već i kreativnom pisanju, kolorisanju, animaciji, trodimenzionalnom modelovanju itd. i da je u dve i po decenije svog rada (zatvorena je 2013. godine) izbacila više generacija sjajnih autora. Neki od njih i dan-danas rade za kompaniju Walt Disney i magazin Topolino u kome su početkom stoleća i izdavane ove priče.

Hemingway možda ne deluje kao najprirodniji predložak za stripove rađene unutar estetike kompanije Walta Disneyja, jer na kraju krajeva pričamo o piscu čiji narativi uglavnom nisu bili prosto herojski, naprotiv, često su bili utemeljeni upravo u istraživanju smislenosti koncepta herojstva, u njegovoj dekonstrukciji i prepoznavanju da iako svako sebe vidi kao heroja, život često servira mnogo komplikovanije priče od literarnih herojskih narativa pa je nagrada za heroja često samo u njegovoj glavi, a neretko i besmislena, mučna smrt. A što nije možda najkompatibilnije sa Diznijevim stripovima koji u humorističko-akcionom ključu prikazuju male ljude što u sebi nalaze herojske energije da prevaziđu, pobede i trijumfuju.



No, Hemingway je imao jedan veoma značajan element u svom pisanju a koji je zapravo dragocen za pisanje bilo koje vrste proze – proživljenost. Često opisivan kao autor „telegrafskog“ stila, bez mnogo umetničkih figura i ambiciozne poetike, Hemingway se ovaplotio kao jedan od najznačajnijih autora „izgubljene generacije“ ali onda i dvadesetog stoleća u celini time što je njegova proza bila u velikoj meri bazirana na njegovom životu, mešajući skoro dokumentarističku verodostojnost sa oslikavanjem unutrašnjeg života bez velikih deskripcija i mnogo reči. Vodeći se svojom teorijom ledenog brega Hemingway je postulirao da je dovoljno čitaocu eksplicitno dati svega deset posto tema, teza i ideja koje narativ obrađuje i da će ostalih devet desetina sakrivenih „ispod vode“ on moći da sam od sebe rekonstruiše, nalazeći tako u književnom delu značenja koja su implicirana a ne diskurzivno objašnjena i da će time doživljaj dela na neki način biti snažniji.

Da je radio nešto dobro, svedoči i ova kolekcija stripova. Iako su svi do jednog ovo „pravi“ Diznijevi stripovi, dakle, rađeni su unutar kompanijskog estetskog okvira – i uostalom objavljeni u njenom najuglednijem italijanskom magazinu – i kao takvi imaju akcione scene i humorističke pančlajne, mnogi od njih na iznenađujuće propulzivan način ulaze u dijalog sa originalnim predloškom i pronalaze sponu između Hemingveja i Diznija tako da, a što je uvek i jedan od ciljeva ovakvih napora, zainteresuju mladog čitaoca da se upozna sa originalnim materijalom.

Kolekcija je, u skladu sa Fantagraphicsovim standardima, urađena veoma luksuzno, sa predgovorom za svaki od stripova u kome se obrazlaže koja je od Hemingwayjevih priča (ili, u dva slučaja, njegovih romana) korišćena kao predložak, a onda i sami autori prikazuju na koji su način oni pristupili transformaciji tog predloška. I vrlo je interesantno videti kako su italijanski autori priče pisane svedenim, novinarskim stilom, sa vrlo malo verbalnog vatrometa transfrormisali u diznijevske gegove.

Tako je Hemingwayjeva The Undefeated – priča o ostarelom toreadoru koji se posle izlaska iz bolnice vraća u arenu i tamo ponovo pretrpi tešku ozledu – ovde pretvorena u narativ o teksaškom bluz gitaristi i pevaču – u ovom slučaju Šilji – koji shvata da u državi i gradu koje su pod svoje preuzeli Country & Western više neće moći da nađe posao. Njegovo pivotiranje na C&W stil je izvor komičnih scena gde muzičar za jednu noć pokušava da nauči čitavi jednu kulturu a njegovo završavanje u areni, na leđima bika je, nagađate, proizvod neočekivanih okolnosti. No, Hemingwayjeva tema o muškarcu koji pokušava da u svom poslu nađe dostojanstvo je, iznenađujuće, sasvim očuvana a Stefano Turconi u crtežu daje dinamičnu vizuelnu komediju.

Marco Forcelloni, dalje, Hemongwayjevu Capital of the World prenosi u srednji vek i daje nam Paju Patka koji je uobičajeno baksuzan ali ovog puta taj njegov baksuzluk za sobom povlači čitav arturijanski mit u ambis. Izuzetne scene akcije sa veličanstvenim dizajnom „lutke“ za obuku viteza kompletiraju ovu storiju.



Marco Pallazi, pak, nudi gotovo potpuno nemu priču The end of a Perfect Day obeleženu snažnom melanholijom, a inspirisanu Hemingwayjevom Big Two-Hearted River. Pecanje – kao jedna od Hemingwayjevih opsesija – je ovde stavljeno u sjajno odmeren spekulativni kontekst a Miki Maus kao setni, kontemplativni hemingvejevski muškarac posao odrađuje fantastično.

Bad Boys je napisao i nacrtao Alessandrop Perina inspirisan jednom od najpoznatijih Hemingwayjevih „gangsterskih“ priča, The Killers. Smeštena u urbani, noir ambijent, ovo je tonalno jedan od najtamnijih stripova u kolekciji, sa zapletom koji sledi Hemingwayjev predložak vrlo verno do samog finala u kome stiiže neočekivani, dobrodošli preokret. Perina pritom radi crtež i kolor sa mnogo više senke i kolornih gradijenata nego kolege i njegova se priča izdvaja jednim naglašeno zrelijim senzibilitetom.

Sahara je inspirisana pričom The Short Happy Life of Francis Macomber, ali je autor stripa, Nicola Tosolini, po prirodi stvari izmenio praktično sve vezano za zaplet i događaje jer se radi o jednom od mračnijih, ciničnijih Hemingwayjevih dela. Ono što je ostalo, halucinantna, vrela priča u pustinji i muškarcu opsednutim pronalaženjem nečeg vrednog u njoj je zapravo vrlo upečatljivo, pogotovo uz izuzetno „hemingvejevski“ erotski trougao koji se implicira između Mikija, Mini i Hromog Dabe koji im je vodič kroz pustinju.

Boiling Point je humoristički narativ o pogrešnom čitanju termometra, a zasnovan na priči A Day’s Wait i ovde autor Andrea Freccero transformiše kontemplativni Hemingwayjev predložak o strahu od bolesti i smrti u vodviljsku komediju sa mnogo briljantne grafičke akcije inspirisane, između ostalog, dinamičnim stilom Harveyja Kurtzmana i njegovih radova za Mad Magazine.

Giusepe Zironi se inspirisao pričom The Battler, tipičnim hemingvejevskim narativom o ljudima sa margine, da bi nam prikazao Mikija u tridesetim godinama prošlog veka kako, kao novinar u potrazi za pričom dolazi u kontakt sa beskućnicima i skitnicama, beži od razjarenih konduktera vozova ali na kraju završava bolestan, gladan i dezorijentisan nakon što upozna dva kuvara što već godinama žive praktično u divljini. Iako svakako ima i humorističku ambiciju, Mickey and the Two Chefs ima legitimno jezovitu radnju sa uvidom u život ljudi koji su ispali sa šahovske table društva, i njegove mračne izazove.

All Wet je, pak, transformacija After the Storm. Autorka, Michela Razzi ovde izvrsno crta priču o Paji Patku koji u rasponu od svega par strana nalazi i gubi sve što je moglo da mu promeni život.



The Older Man and the Sea je prva od dve priče koje nisu nastale u okviru obrazovnog procesa i u njoj Guido Scala uzima samo osnovne elemente Hemingwayjevog slavnog kratkog romana i od njih pravi komičnu, akcionu avanturu sa pecanjem, plivanjem i duhovima. Veći broj strana garantuje i kompleksniji narativ za priču u kojoj Baja Patak podseća da je jedina stvar koja ga interesuje pored novca jeste sopstveni ego.

Kolekciju zatvara naslovna priča, For Whom the Doorbell Tolls, napisana od strane Alessandra Sistija sa crtežom Graziana Barbara i ovo je veoma fino pogođen melanholični komad o muškarcu koji u životu ispunjenom stalnim pustolovinama staje da promisli svoje izbore. Miki Maus je ovde setni akcioni heroj, ali susret sa novinarem koji se zove Ernest i ima prepoznatljivu fizionomiju pomoći će mu da doživi prosvetljenje i o jednom trošku pokaže zašto su Hemingwayjeva pisanja o životu koji je proživeo i pustolovni stripovi o Mikiju Mausu podjednako važni za ljudsku kulturu.

Kolekcija ima i zanimljive Hemingwayjeve fotografije i podseća koliko je njegova spona sa Italijom bila snažna, pa je ovo izdanje koje je lako preporučiti svima, od starih ljubitelja Hemingwayjeve proze koji će se kikokati maštovitim transformacijama njegovih ideja, do njihove dece koja u bradatog autora tek treba da se zaljube. Fantagraphics će vam ljubazno kolekciju prodati na ovom mestu.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3753 on: 03-06-2024, 05:07:10 »
Pročitao sam prvi tom francuskog serijala The Old Geezers (odnosno u originalu Les vieux Fourneaux – doslovno „stare peći“), a koji je na Engleskom jeziku u štampanom izdanju i pod naslovom The Old Geezers v01 - Alive and Still Kicking objavio američki Ablaze Publishing još 2019. godine da bi tvrdo koričena kolekcija došla leta 2020. Ova konkretna knjiga sadrži prva dva albuma francuskog stripa a koji Dargaud izdaje, sa velikim uspehom još od 2014. godine. Štaviše, već 2016. godine je francuski izdavač imao zadovoljstvo da obnaroduje kako su prva tri albuma serijala prodala kombinovano više od pola miliona kopija, a prva dva albuma su dobila i više nagrada u Francuskoj i Belgiji. Serijal je postigao dovoljno uspeha da bude interesantan i za ekranizaciju pa je Christophe Duthuron 2018. godine kao svoj prvi dugometražni film režirao adaptaciju prvog albuma – a koji je na Engleskom imao distributerski prvod „Tricky Old Dogs“ – pa je i ovaj film bio toliko uspešan da je 2022. godine ista ekipa (uključujući autore stripa koji su sarađivali na filmskom scenariju) napravila i nastavak, Les vieux fourneaux 2: Bons pour l'asile.



Pretpostavljam da će test globalnog potencijala ovog propertija biti kada Holivud u nekom momentu odluči da je sve to lepo ali da planeti nedostaje jedan dobar američki rimejk ovih filmova, mada se unapred malo mrštim jer mi se čini da bi u američkoj adaptaciji ovo, prosto, bila komedija o džangrizavim matorcima koji pod stare dane prave mnogo haosa, svesni da imaju sva prava ovog sveta da se ponašaju detinjasto i da im niko ništa ne može, ali da bi tu bila ispuštena politička dimenzija originalnog stripa, a koja čini značajan deo karakterizacije likova ali i dubljeg senzibiliteta ovih narativa.

Kao neko ko godinama radi u programima koji su pre svega orijentisani na posledice demografskog starenja planete i potrebu da se starije životno doba prepozna sa svim svojim izazovima ali i prilikama koje pruža, u najmanju ruku da se obezbedi dostojanstven odnos ka starijim osobama i uvažavanje ne samo njihovih prava već i shvatanje da oni mogu imati kapacitete ili ambicije koje nas mogu iznenaditi, prišao sam čitanju ovog stripa sa izvesnom dozom skepse. Naravno da je crtež izvanrednog Paula Cauueta već na naslovnoj strani pritisnuo sve moje slabe tačke decenijama brižljivo uzgajane čitanjem odabranih franko-belgijskih radova, ali dobar crtež ne bi mogao da spase strip koji bi bio ispunjen ejdžističkim stereotipima, sve i da su oni tu ubačeni sa najboljom namerom – paternalistički odnos ka starijima je na papiru bolji od lapota i otvorenog oduzimanja ljudskih prava, ali ume da odvede do iste destinacije poricanja njihove autonomnosti i donošenja odluka u njihovo ime.

No, strahu nije bilo mesta. The Old Geezers svakako barata određenom količinom tropa u svom pripovedanju i karakterizacijama, ali je ovo promišljeno i nadahnuto kreiran strip tako da u letu presretne ejdžističke predrasude i da, kada i pokazuje starije osobe kao džangrizave, impulsivne, detinjaste, ekscentrične itd. to nikada nije sa pozicije osude ili iz nekakvog zaštitničkog rakursa i uvek im je garantovana autonomija volje, a ljudskost u punoj meri očuvana. Ovo je teže nego što se misli, već i na ime toga da su ejdžistički stereotipi toliko uvreženi u mentalitetu da ih često i starije osobe same prihvataju kao datost. Tako i ovaj strip u jednoj od sekvenci, recimo, prikazuje stariju osobu u poodmaklom stadijumu Alchajmerove bolesti i ovde je potencijal da se ili pretera sa sprdanjem ili, suprotno, da se suviše kompenzuje, prikazivanjem najtragičnijih zamislivih efekata demencije bio veliki. No, strip uspeva da i sa ovim likom odigra prilično efektan mali gambit, prvo na ime toga da se on nalazi u domu gde ga tretiraju sa poštovanjem i čine mu dane provedene u kolicima i duboko u starim uspomenama udobnim, a onda na ime toga da gubitak kratkoročnog pamćenja i, za osobe sa Alchajmerovom bolešću relativno čest fenomen da u ljudima vide osobe koje su nekada poznavali, čini duhovit ali elegantan trilerski element zapleta koji dalje ima velike reprekusije na to kako će se strip odvijati.



The Old Geezers su kreirali pomenuti crtač Paul Cauuet i scenarista Wilfrid Lupano, dvojica Francuza koji su prvi put sarađivali na dvodelnom načnofantastičnom (i komičnom) stripu L’Honneur des Tzarom a kojije 2010. godine izdao Delcourt. Cauuet je, nećete se iznenaditi kada vidite njegov crtež, rastao čitajući franko-belgijske klasike poput Blakea & Mortimera, Tintina i Asteriksa, posle je studirao primenjene umetnosti u Tuluzu i tokom studija sa scenaristom Guillaumeom Claveryjem počeo da radi prve profesionalne stripove. Njihov serijal Aster je bio dosta uspešan, sa četiri albuma za Delcourt da bi posle susreta sa Lupanom The Old Geezers postao Cauuetov glavni posao.

Lupano je sa svoje strane tokom studija filozofije i Engleskog jezika upoznao Rolanda Pignaulta i Freda Campoyja sa kojima će uraditi svoj prvi strip za Delcourt (vestern Little Big Joe). Obrazovan na strip-kolekciji svojih roditelja, ali zaintersovan za pripovedanje najpre na ime svoje strasti vezane za igranje stonih RPG-ova, Lupano će nastaviti da radi za Delcourt, na raznim serijalima, sve dok sa Cauuetom nije naravio hitčinu sa The Old Geezers da bi njegova dalja karijera bila vezana pre svega za Dargaud, preuzimajući rad na Valerianu i kreirajući i nove sopstvene stripove poput Blanc.

Prvi tom objavljen za Ablaze, The Old Geezers v01 - Alive and Still Kicking, kako rekosmo, sadrži prva dva francuska albuma i izvanredan je način da se upoznate sa stripom koji kod čitaoca brzo izazove glad da vidi šta je bilo dalje. Činjenica da jedan od sporednih delova zapleta iz prvog albuma biva zametak radnje čitavog drugog albuma dodatno potvrđuje da je Ablaze ovde napravio pravu stvar.

Žanrovski, The Old Geezers je pre svega komedija, ali ne bez ozbiljnosti – likovi, a koji su većinski starije osobe, ne samo da su često ograničeni u svom delanju raznim hroničnim bolestma koje imaju već i iz različitih razloga mogu imati depresivne epizode pa i pokušaje samoubistva. Ovo decidno NIJE strip koji se samo sprda stavljajući u centar radnje matore obešenjake već sprdnju u čijem su centru matori obešenjaci koristi da oko nje izgradi interesantan, pa i kompleksan narativ o izborma tokom života od kojih zavisi kako će vam izgledati treće doba ali i o međugeneracijskim odnosima, saradnji, razumevanju, uzajamnoj podršci.



Ozbiljnost stripa se vidi po tome da na početku prve priče dvojica starih prijatelja, koji su se upoznali nekada davno radeći u istoj fabrici velike farmaceutske firme sedaju u kola i idu iz Pariza u provinciju, kod trećeg starog prijatelja i kolege kome je upravo preminula žena. No, komička dimenzija stripa postaje vrlo  očigledna kada dvojica putnika, nakon što su dobrano okasnili na sahranu i stigli tek na daću posle nje, zvone na vrata, pa kad im otvori jedan od mladih rođaka njihovog prijatelja, jedan od njih dvojice pita kakvo je stanje unutra i „jel’ ima neke pičetine“.

Vulgarni humor jeste francuska specijalnost, rekao bi neko, ali ovaj strip ga koristi pre svega kao element karakterizacije Pierrota, najdrčnijeg od sva tri glavna lika, starog anarhiste koji je još šezdesetih hapšen za akcije što ih je sa svojim drugovima izvodio protestujući prvo protiv rata u Maroku a zatim protiv mnogih drugih zala sveta ogrezlog u konzumerističi kapitalizam. Pierrot danas ne živi u komuni ali je svejedno deo anarhističke aktivističke organizacije starijih osoba oslabljenog vida, gomile fantastičnih matoraca koji i dalje prave one tipične svinjarije sitnog urbanog terorizma koji treba da napakosti kapitalu ako već ne može da ga sasvim razori – od ubacivanja šibica i superlepka u ključaonice na ulaznim vratima bankarskih ekspozitura, preko zaseravanja (figurativnog) biznisa hipsterskih kafića koji su oterali staru klijentelu tih lokala i nesnosnom glasnom muzikom truju komšiluk, pa do zaseravanja (bukvalnog) desničarskih političkih skupova ubacivanjem agenta koji je veoma star i u invalidskim kolicima ali koji može po želji kad hoće da se olakša u svoju pelenu i nesnosnim smradom poremeti javne događaje u svakom zatvorenom prostoru.

Daleko od toga da je sav humor u ovom stripu skatološkog tipa ili da se isključivo bavi starijim osobama koje – znajući da su šanse da budu napadnute ili uhapšene srazmerno male – zagorčavaju život svima koje vide kao neprijatelje u klasnom ratu. Pierrot i sam ima slojevit karakter, nezarasle emotivne rane iz mladosti i koliko god da se on džilita, povremenu potrebu da mu neko pruži emotivnu podršku, a prva priča se pre svega bavi Antoineom, koji tek nakon ženine sahrane saznaje da ga je ova, tamo negde još šezdesetih godina prošlog veka kratko varala sa jednim od šefova u pomenutoj farmaceutskoj kompaniji u kojoj su radili. Antoine je bio sindikalni aktivista pa i vođa, snažnih ideala i usijane glave, stalno u pripremama za štrajkove i pregovorima sa između ostalog baš tim šefom i njega ovo saznanje, pogotovo u periodu dok je još duboko u žalosti dovodi do ludila. Do mere da će uzeti pušku u krenuti da se obračuna sa razvratnikom pola veka nizvodno, tako da ostala dvojica drugara (Pierrot i Emile koga svi od milošte zovu Milsey) i Antoineova unuka – žena u sedmom mesecu trudnoće – moraju da sednu u kombi i jure ga preko pola Francuske da spreče besmislenu tragediju.



Lupano i Cauuet priču vode izvanredno, smenjujući visokooktanske akcione* scene, sa momentima izvrsne vizuelne i dijaloške komedije, pa onda bez gubljenja koraka servirajući neme, emotivne refleksije na prošlost koje nam likove prikazuju sa više dubine i kontekstualizuju njihovo ponašanje u sadašnjosti. I Antoine i Pierrot i Milsey se pokazuju kao ljudi sa, prosto, bogatim životnim iskustvom i stavovima koji nisu proizvod puke džangrizavosti ili ekscentričnosti već imaju utemeljenje u proživljenom.
*u meri u kojoj su ljudi na izmaku osme decenije života kadri za akciju, a kadri su više nego što očekujete

Ako je prva priča jednim svojim dobrim delom on-the-road narativ, fokusiran na Antoinea, druga se najvećim delom dešava u Parizu i ulazi dublje u anarhistički svetonazor i praksu direktne akcije vezane za Pierrota. Zabuna što je izaziva anonimno pismo koje je dobio i za koje je on siguran da je stiglo od njegove neprežaljene ljubavi iz mladosti – a za koju mu je rečeno da je odavno umrla – Pierrota će lansirati jednom izlomljenom, nepredvidivom trajektorijom kroz pripovest u kojoj čitalac bliže upoznaje njegove anarhistčke kolege, vidi njihovu saradnju sa mladim aktivistima, oseti taj duh komune što ne umire ni duboko u dvadesetprvom stoleću. Naravno da strip dobronamerno parodira mnoge stvari vezane za anarhistički aktivizam, uključujući napore starijih osoba da se uključe u sajber-aktivizam (a gde geg nije u tome da starija gospođa pokušava da postane haker već, elegantnije, da to radi sa ciljem kako bi napala profil Donalda Trampa na tviteru, a što gotovo da i nije parodija načina razmišljanja mnogih anarhista koje sam sretao u životu), ali uvek i prikazuje njihov napor da se suprotstave onome što vide kao odvlačenje ljudskog društva na dno kao sasvim autentičan i plemenit. Štaviše, u jednoj sceni u prvom albumu pomenuta trudna Antoineova unuka će ukazati da je generacije njenog dede u razmaku od svega osamdesetak godina uspela da nanese takva oštećenja ekosferi, ali i da i pored podivljalog konzumerizma ne reši problem gladi u svetu da se legitimno može smatrati najgorom u istoriji ljudske rase. I tu niko nema šta da prigovori.

The Old Geezers je dakle, i duhovit i emotivan – ali nikada patetično sentimentalan sem kada treba da se ukaže da je patetična sentimentalnost luzerska – i dinamičan i promišljen, politički progresivan i užasno zabavan, ali čak i da nije sve to (a jeste), on je tako MOĆNO nacrtan da bi svejedno zasluživao svačiju pažnju. Cauuetov rad je u najboljoj tradiciji franko-belgijske škole i ako kažem da se ovde vide disciplina, ali i maštovitost i dinamičnost jednog Franquina iz najboljih dana, samo još pomerena korak ili dva u smeru urnebesne komedije na ime svih tih ostarelih fizionomija i tela sa različitim asistivnim tehnologijama, to će biti verovatno najveći kompliment koji uopšte mogu da smislim. Cauuet je perfektan i sa linijama, i sa osvetljenjem ali bogami i sa kolorom, nudeći strip koji pritom ima uredan (a dinamičan) lejaut i uspeva da i pored sve energije u crtežu istovremeno i „diše“ i ostavi prostora za scene čiste atmosfere. Čudesno.

Sve  svemu? Jedan od najzabavnijih francuskih stripova koje sam čitao u poslednje vreme. Do sada je izašlo pet albuma a koje je na Engleskom uredno publikovao i Europe Comics pa preporučujem čitanje iz sve snage. A Ablazeovo izdanje prvog (i drugog) toma možete na Amazonu potražiti ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3754 on: 05-06-2024, 05:09:26 »
Znate šta, 2024. je godina i Dan Slott piše Spider-mana. Možda ga mrzite, možda ga volite, ali Slott je naprosto neizbežan. I mada sam poslednjih godina i dosta kritikovao njegovo pisanje Spider-mana, činjenica je da je glavni Spider-man serijal trenutno toliko loš da je Slottovo igranje na marginama univerzuma i žongliranje sa likovima koje je sam smislio zapravo sasvim solidna alternativa. Pre nekoliko dana govorili smo o serijalu Spider-boy, a koji je, razumljivo, divizivna ideja retkonovanja Spajdermena da mu se podari predpubertetski sajdkik i time MOŽDA privuče i predpubertetska publika ovom propertiju pre nego što je zgrabe prokleti japanci sa svojim mangama i pervezijama, ali novi Superior Spider-Man? Pa, to deluje kao nešto sigurniji projekat.



Čujte, nije da u ovom trenutku nemamo na raspolaganju PREOBILJE Spajdermen-stripova. Istina je da je Wellsov Amazing Spider-man konzistentno nezadovoljavajuća ponuda, ali pored njega imamo i Ziglarovog Milesa Moralesa i Spider-Punka, Hickmanovog Ultimate Spider-mana, i Davidovog Symbiote Spider-Mana 2099, a u momentu dok ovo kucam čekamo da počne Weismanov Spectacular Spider-Men, i to su samo stripovi u kojima je glavni junak jedan od Spajdermena što trenutno figurišu u Marvelovim stripovima (dakle, ignorišem Venome, Carnage, Spider-Woman, Spider-Gwen itd.). Nekako je uvek ideja bila da svako tu može da nađe nešto za sebe pa je onda i novi tekući serijal koji piše Dan Slott a crta Mark Bagley ipak sasvim pristojna ponuda.

Pogotovo što za razliku od Spider-boya, Superior Spider-Man ima iza sebe stvaran legat koji zapravo pozitivno rezonira sa ne beznačajnim delom Spajdermenove publike. Originalni Superior Spider-Man bio je smela, pomalo jeretička ideja Dana Slotta (koju je najavio rečima da će morati da se skloni sa interneta jedno vreme) gde je Spajdermenov arhineprijatelj Doktor Oktopus uspeo da svoje lomno, umiruće telo nadmudri time što je svoj um prebacio u telo Petera Parkera/ Spajdermena i odjednom se zatekao u ulozi superheroja, a što je na neki način izmenilo i njegov pogled na svet. Ovo je bila ozbiljna drama, koja je trajala nepune dve godine i uspela da, kako rekoh pridobije na svoju stranu dobar deo čitalaca, a kasniji serijal, koji je pisao Slottov dugogodišnji saradnik Christos Gage (prisutan i ovde u petoj epizodi), dao je Superior Spider-Manu još interesantne istorije.

Može li se TREĆI put izvući dobitna srećka? Pa, zapravo, aktuelni Superior Spider-Man je manje ambiciozna priča i mada se serijal vodi kao tekući, vidim da mu se kraj najavljuje sa osmom epizodom. U trenutku dok ovo pišem dobili smo prvih pet i ovo deluje kao narativ sa relativno jasnim početkom i krajem, smešten u jedan određen krug likova koji imaju zajedničku predistoriju i formatiran kao nekakav prirodni treći čin drame. Ovo istovremeno znači i da je nekakav mejnstrim potencijal serijala, uprkos Marku Bagleyju na olovkama relativno sveden jer se priča bavi likovima i predistorijom sa kojima čitaoci što su do ovih stripova došli na ime Spider-Verse filmova neće znati šta da započne. Ali, opet, u ovom trenutku imamo toliko Spajdermen stripova na raspolaganju da deluje sasvim u redu da se Slottu omogući bavljenje sopstvenim opsesijama.



U te opsesije svakako spada i Spider-boy koji je praktično suprotagonist ovog stripa i deluje kao da sa njime Slott pokušava da kreira „svog“ Milesa Moralesa, gađajući pritom publiku pri kraju prve decenije života i pre stupanja u puberetet. Ako vas Spider-boy iritira, Superior Spider-Man bi mogao da bude i blago bolno iskustvo jer je veliki deo moć-i-odgovornost mantre koju vezujemo za Spajdermena u ovom serijalu fokusiran upravo na odnos „velikog“ Spajdermena sa dečakom koji insistira da mu je bio pomoćnik i ranije ali da su natprirodni događaji iz multiverzalnog krosovera The End of Spider-Verse učinili da ga svi, uključujući Petera Parkera, zaborave.

No, Slott ovo koristi i za interesantne nove elemente karakterizacije, pogotovo kod Doktora Oktopusa koji će u nekim momentima imati flešbekove na svoju kratkovečnu ali spektakularnu karijeru u ulozi Spajdermena i onda će retkonovani Spider-boy i sam biti deo ovih flešbekova. Čistunce stripovskog kontinuiteta ovo poprilično nervira, ali Slott se dosledno drži ideja koje želi da istraži (uostalom, ovo mu nije ni u top 5 najgorih transgresija koje je počinio sa Spajdermenom) i pokazuje kako je Oktopus u svoje vreme rešio problem klinca koji insistira da stalno bude uz njega i time sebe izlaže opasnosti.

I ovo jeste interesantan kontrast u odnosu na Petera koji nastoji da Spider-boyja vaspita nežnim očinskim pristupom gde mu racionalno objašnjava da ovaj nije dovoljno star da bi učestvovao u nekim opasnim akcijama i dopušta mu da se uključuje samo kad se bore protiv neprijatelja iz četvrte lige. Naravno, sve je to zabava i šala dok se ne pojavi razgnevljena žena sa – jedva kontrolisanom – supermoći hladne fuzije, koja insistira da joj je Spajdermen uništio život i da će spaliti pola Njujorka ako treba dok mu se ne osveti. A pre toga već spali pola Spider-boyja.

Peter posle kratkog vremena shvata da njemu nepoznata žena, sa kodnim imenom Supernova, zapravo govori o incidentu iz vremena kada je u njegovom telu živeo Octopus i njegov plan je jednostavan: skinuće kostim i neće se pojavljivati u javnosti kao Spajdermen sve dok Supernovi ne dosadi da ga traži. Ovo je tipično slottovski preokret u kome heroj neće uvek bezumno srljati da se pobije čak i sa osobom za koju je jasno da nije zla već samo istraumirana od strane jedne bezočno manipulantske, narcisoidno-psihopatske osobe, i volim kada ovaj scenarista u ovom liku nađe ovakav karakterni momenat koji deluje konzistentno i logično unutar njegove šezdesetogodišnje istorije a opet je zapravo transgresivan u odnosu na uobičajene Spajdermen trope.

E, sad, naravno, strip u kome furija koja gori nukelarnom vatrom besni po Mehnetnu dok Peter sedi na gajbi i igra Fortnite ne bi bio zadovoljavajuća superherojska priča, pa onda Slott vraćanjem u igru lika Anne Marije Marconi, predmeta stare romantične žudnje Doktora Oktopusa iz vreme dok je glumio Petera Parkera daje i Oktopusu i Peteru motivaciju da se ne samo umešaju već i da, protiv sopstvenih instinkta, rade zajedno kako bi porazili Supernovu a Marconijevu, jednu racionalnu i karakternu osobu, spasli zle sudbine.



Ovo je sasvim lepo osmišljena superherojska sapunica sa likovima koji jedni drugima ne veruju, pa se između njih kreira prijatna „frenemy“ tenzija, a da sa druge strane imamo odnos Marconijeve sa Supernovom, koji je zapravo ne samo racionalan daleko preko granice onog što očekujete od superherojske sapunice, već i obeležen autentičnom empatijom. Slott zapravo ovo piše i kao neku vrstu ironične tragedije jer u momentu kada Marconijeva praktično uspeva da deeskalira situaciju i dotakne LIČNOST Supernove ispod oklopa od atomske vatre i prepozna izgubljenu, izmaniplisanu, ranjivu ženu, sve će pokvariti „momci“ sa svojim tipično siledžijskim, superherojsko-stereotipnim nastupom u kome nema mesta suptilnosti i traži se samo što spektakularniji način da „naši“ poraze „njihove“.

Na ovaj način Slott zapravo zanimljivo apdejtuje neke klasične Spajdermen trope, o ranjivim, nevoljnim negativcima i heroju koji će ih poraziti jer je to njegov posao ali neće na kraju dana ni sam biti siguran je li učinio pravu stvar, stavljajući sve u dobro zamišljen, ne napadno didaktički kontekst razlika između „tipično“ muškog i „tipično“ ženskog razmišljanja. Za scenaristu koji, za razliku do većine savremenih kolega zapravo NE bazira svoje priče na reciklaži poznatih Spajdermen zapleta iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih, ovo je prilično zanimljiv smer u kome je krenuo.

Čak i da ne marite za to, Slott će vam pružiti jedan titanski sukob između Spajdermena i Oktopusa koji se razreši na originalan, interesantan način utemeljen na nekim elementima narativa iz The End of Spider-Verse, a da to deluje sasvim zarađeno i prihvatljivo logično, a i samo to da opet dobijamo Annu Mariju Marconi kao delatnu osobu, sa sopstvenim životom – uključujući romantični život nevezan za Oktopusa – je lepo osveženje za stripove koji su u poslednje vreme opsednuti gotovo isključivo likovima koji ne postoje ako Spajdermen nije u njihovoj blizini.

Naravno, ima tu i par odličnih scena sa Spider-boyjem i, mislim, ne mogu da se izvinjavam za to što mislim da su one dobre i da šalju dobru poruku o tome šta nekoga čini herojem. Fer je da ne volite Slotta, ali ovo nije strip koji demonstrira njegove najgore strane.

OK, ovo je crtao Mark Bagley, istorijski jedan od najvoljenijih crtača Spajdermena i, evo, uz (ponovo) tuševe Johna Della i razigran letering Joea Caramagne, Bagley nam daje apsolutno klasičan ali ne reciklatorski Spajdermen-ugođaj. I karakterološki i u domenu akcije i u naraciji ovo je sjajno, sa besprekorno komponovanim scenama borbe (uključujući i jedan kvaran udarac ispod pojasa koji naš junak uputi Oktopusu kad se ovaj najmanje nada) a onda i sa odličnim vizuelnim humorom, pogotovo kada Spajdermen pred desetinama Oktopusovih čauša mora da glumi da je u kostimu zapravo zaista Oktopus.

Najnoviji Superior Spider-Man svakako ima ograničen kapacitet da bude strip koji će SVI čitati i, da budem jasan, dobija dosta slabe ocene od kritike, ali ako volite Dana Slotta, volite Bagleyja (i to kako on crta i Oktopusove bizarno detaljne gedžete, uključujući podmornicu u obliku hobotnice) i stari Superior Spider-Man vam deluje kao još uvek ne do kraja iscrpena zlatna žila ideja i koncepata, ovo vredi propustiti kroz šake. Amazon serijal nudi ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3755 on: 10-06-2024, 05:18:57 »
Earthdivers je strip koji bih pre nazvao interesntnim u kontinuitetu nego zaista odličnim. Postoji dosta upitnih odluka vezanih za tempo i ton pripovedanja, a neki od temeljnih motiva koji čitavu priču čine mogućom su i dalje, posle petnaest brojeva (a ostao je samo jedan do kraja u momentu dok ovo kucam), nedovoljno jasni, štaviše namerno nedorečeni kako bi se održala osetljiva ravnoteža između naučne fantastike, fantazije i magičnog realizma. No, Earthdivers ima i provokativnu osnovnu ideju, likove koji su strastveni i požrtvovani, a ima i Davidea Gianfelicea na olovkama – barem najveći deo vremena – i to je više nego dovoljno da strip preporučim vašoj pažnji.



Earthdivers je stripovski debi za pisca po imenu Stephen Graham Jones, Teksašanina rođenog u porodici koja pripada plemenu Crnih stopala i čiji dobar deo i dalje živi u indijanskom rezervatu u Montani. I mada je reč „Indijanac“ uglavnom proterana iz savremenog američkog govora jer je rezultat kolosalne zabune i sasvim je shvatljivo da je uvredljiva za pripadnike naroda koji je na američkom kontinentu živeo mnogo vekova pre nego što su na njega došli evropski kolonisti, kao što vidimo, ona i dalje stoji u imenima nekih od institucija uspostavljenih da se sačuva ono malo nativnog stanovništva što je preživelo zaraze, pomor bafala i generalni, jelte, genocid počinjen od strane belih naseljenika. A i likovi u ovom stripu, pripadnivi starosedelačke populacije, će često jedni za druge koristiti reč „Indijanac“, prisvajajući je u komplikovanom ritualu potvrđivanja svog jedinstvenog identiteta koji je u Americi osuđen na manjinski, često diskriminatorski tretman.

Jones je po profesiji jezički, jelte, naučnik, sa doktoratom odbranjenim na Državnom univerzitetu Floride, ali je, kao i mnoge kolege, istovremeno i pisac. Njegova doktorska disertacija je početkom veka transformisana i u njegov prvi roman, The Fast Red Road, a posle njega je sledilo još dosta naslova sa solidnim tempom od otprilike jedne knjige godišnje. Jonesov horor roman iz 2020. godine, The Only Good Indians je dobio nagrade Bram Stoker i Širli Džekson, bio nominovan i za World Fantasy Award, osvojio drugo mesto na Locusovom rangiranju horor romana u 2021. godini i generalno potvrdio Jonesov status kao autora koji je redovno među nominovanima kada su u pitanju gopdišnje žanrovske nagrade i koji već ima dva Stokera u vitrini za prethodna dela. Jones, razume se, ima i tu prednost da je dobar deo njegovog rada oslonjen na folklor, mitologiju ali i savremeni život američkih starosedelaca i time piše iz perspektive koja je kolegama nešto teže dostupna, a sa autentičnošću koju niko ne može da ospori.

Utoliko, nije sad neko veliko iznenađenje ako kažem da je Earthdivers, intentivno „indijanski“ narativ, štaviše, narativ spekulativne fantastike čiji je zametak bio u misli koja je, kako i sam Jones kaže, mora biti SVAKOM njegovom sunarodniku proletela kroz glavu barem jednom tokom školovanja. Činjenica da se Kristofor Kolumbo u evropskom nasleđu i školskim programima koji iz njega proističu i dalje predstavlja kao odvažni istraživač i heroj koji je otkrio „novi svet“ sasvim razumljivo iritira (ne samo) klince za koje je Kolumbovo ime simbol za otimanje zemlje i genocid što su ga nad njihovim precima izvršili kolonisti, mnogi od njih eksplicitno nadahnuti snažnom hrišćanskom verom i ubeđeni da rade bogougodan posao.

Jones je otud ovaj strip postavio na srazmerno jednostavne temelje i tek kada su mu i IDW-u rekli da ovde ima materijala za više od kratkog miniserijala shvatio je da će svoju jednostavnu i prijemčivu premisu morati da razradi detaljnije i osmisli kompleksniji narativ, pa je Earthdivers apgrejdovan na priču sa više protagonista u više različitih epoha.



Elem, Earthdivers je postavljen u rani 22. vek, skoro tačno jedno stoleće od danas, na Zemlju koja je temeljito urnisana zagađenjem i klimatskim promenama ali i sa koje su oni bogatiji već uspeli da migriraju na planete koje tek treba eksploatisati, ostavljajući za sobom sirotinju i marginalizovne populacije. „Sadašnjost“ u Earthdivers ima formu jedne low-key apokalipse, sa sporo, rezignirano rastačućim društvom u kome još postoje stvari kao što su usluge mobilne telefonije ali gradovi koje vidimo u nekim od epizoda devoluirali su na ruševne ostatke nekadašnje civilizacije. Grupa nativnih Amerikanaca, iz nekoliko plemena, koja živi izvan urbanog centra, ostavljena sa vrlo malo toga da radi na kraju sveta, vreme provodi u razmišljanju kako i da li išta može da se učini da se stvari poprave.

Otkriće pećine koja može da ljude transportuje kroz vreme je, naravno, neka vrsta simboličke božanske intervencije u zadnji čas i literarni alat koji omogućuje priči da se pokrene iz letargije, pa ova nimalo formalna i, kad smo već kod toga, ne preterano složna grupa ljudi različitih uzrasta, kulturnih bekgraunda i obrazovanja nekako uspeva da se dogovori da su ljudsko društvo uništile pohlepa i sebičnost izdignuti na nivo nacionalne kulture i da su Sjedinjene američke države, njihova domovina (ali samo silom prilika) ne samo simbolički već i praktični neksus ovog problema i da bi Zemlja i čovečanstvo možda imali mnogo bolju šansu da prežive da SAD nikada nisu osnovane.

Zbog toga pada dogovor da se putem pećine unatrag kroz vreme pošalje jedan muškarac, Tad – zato što je u pitanju lingvista koji već vlada sa više jezika što će mu biti potrebni u petnaestom veku – a koji će se onda, pretvarajući se da je mornar, infiltrirati na Santa Mariju i, nagađate već, ubiti Kolumba pre nego što ovaj „otkrije Ameriku“.

Jonesu, naravno, nije ni malo nejasno da su ovde njegovi protagonisti pomalo i zaslepljeni sasvim razumljivom predrasudom prema Kolumbu i da njihov plan da jednom asasinacijom preokrenu tok istorije naprosto ne deluje preterano pametno kada ga pogledate u malo višoj rezoluciji i shvatite da je Kolumbova ekspedicija ka Indiji tokom koje je naleteo na kartama neubeleženi kontinent jedan dosta kompleksan projekat koji, koliko god da je istorija Kolumba pretvorila u superheroja, ne zavisi samo od postojanja jednog čoveka.

No, Tadova misija je kompleksna i iz drugih razloga, uključujući da čovek iz 22. veka, bez obzira na svoje veliko formalno obrazovanje i pripreme za ovu misiju, zapravo ima vrlo male šanse da se neprimećen uklopi u društvo petnaestog stoleća, kao i da je Tad, jelte, pre svega naučnik-društvenjak a ne akcioni heroj i da je njegov odnos sa Kolumbom ali i posadama brodova koje su krenule na ekspediciju mnogo složeniji – i u filozofskom i u emotivnom smislu – nego što je izgledalo u fazi pravljenja plana.



Da se Earthdivers usredsredio na ovaj nivo priče, a koji je originalno trebalo da bude cela priča, verujem da bi to bio bolji ili makar fokurisaniji, bolje ispričan narativ. No, Earthdivers je u hodu onda rearanžiran kao složenija priča u kojoj i ostali likovi iz 22 veka imaju svoje brojne agende i motivacije, i narativ stalno skače između Tada koji plovi Atlantikom u petnaestom veku i ekipe u ostatcima SAD u dvadesetdrugom, kreirajući nekoliko paralelnih drama koje su, hajde da kažemo, nedovoljno fokusirane za moj ukus. 

Ne smem da tvrdim da je ovo rađeno da bi strip bio bolje podešen za neko potencijalno transformisanje u televizijsku seriju, ali Earthdivers ostavlja ovakav utisak, sa neprebrojnim likovima koji nisu razrađeni i nemaju dovoljno jasnu sponu sa osnovnim zapletom, ali koji svi imaju delatnu suverenost i rade nešto paralelno sa glavnom radnjom.

Priča, dalje, postaje još razuđenija kada se prvi narativni luk od šest brojeva (sakupljen u prvoj kolekciji, iz prošle godine, Kill Columbus) završi, i kada dalje narativne celine budu usredsređene na druge likove koji su do tada bili pozadinci. Ice Age se dešava u ledenom dobu, dok je trenutno aktuelna priča, 1776, smeštena u vreme „zvaničnog“ rađanja američke nacije kreiranjem deklaracije o nezavisnosti kojom će se SAD otcepiti od britanske monarhije u udariti temelje za ono što danas smatramo „Amerikom“.

Ovaj poslednji narativ je nekako i najsuvisliji u smislu pokušaja inženjeringa na živom tkivu istorije jer protagonistkinja nastoji da Bendžamina Frenklina ubedi da u tekst deklaracije ugradi „moderniji“ jezik koji će posledično i u američku kulturu uneti inkluzivnije, ravnopravnije vrednosti i jedino što i dalje narušava Earthdivers je to stalno insistiranje na nekoliko paralelnih podzapleta koji stalno prekidaju odvijanje glavne priče. Razumem zašto to Jones radi, ali za moj groš ovo ne doprinosi kvalitetu stripa i stalne dramatične smene između scena razdvojenih sa po nekoliko vekova posle izvesnog vremena postaju naprosto iritantne i utisak da čitam nešto što moram da bih stigao do onog što me zanima je sve snažniji.





Naravno, centralni narativ je pun zanimljivih filozofskih, etičkih i istorijskih promišljanja a Jones u njih upliće i folklorne motive (titularni „ronioci u Zemlju“ pripadaju starom starosedelačkom mitu i simbolički rezoniraju sa onim što rade protagonisti), a dijalozi i karakterizacije su mu solidni i tim više imam osećaj da je proširivanje zapleta paralelnim podzapletima sa likovima koji su tek skicirani učinilo medveđu uslugu nečemu što je dosta sigurno stajalo na svoje dve noge samo za sebe. Čak je i Ice Age, koji deluje kao puki filer, bez mnogo bitnih spona sa glavnim zapletom, sam za sebe sasvim solidna akciona drama, sa nekoliko crtača koji su svi obavili pristojan posao.

No, na glavnim delovima serijala (dakle na Kill Columbus i 1776) crtač je italijanski meaestro, Davide Gianfelice, čovek koji je nakon Dilana Doga dospeo u američki strip i eksplodirao (notabilno na Vertigovim Northlandersima) i ovde je njegov rad sa različitim epohama i društima vidno nadahnut dinamičan, pun atmosfere ali i snažne karakterizacije. Kolore mu radi Joana Lafuente, a letering Steve Wands i njihov kolektivni napor daje stripu taj neophodni balans ozbiljnosti i „zrele“ drame sa akcijom i hororom koji stoje sa druge strane. I svi gostujući crtači na Ice Age su odlični, nudeći dosta „Vertigo“ arome iz prve decenije ovog veka (jedan od njih je i Riccardo Burchielli koji i jeste radio DMZ za Vertigo u ovm periodu).

Ne znam tačno kuda je Earthdivers krenuo i kako će se završiti svojim šesnaestm brojem koji je u trenutku dok ovo kucam udaljen par nedelja u budućnosti ali će vama biti dostupan kada budete čitali prikaz. Jedino što je jasno je da se istorija ne menja tako lako i da postoji možda i neka aktivna sila koja radi na tome da je održi u „originalnom“ toku. Ovo je intrigantno, NARAVNO, ali istovremeno znači i da strip nema nekakvu organsku strukturu u kojoj bi čitalac prirodno prepoznao krešenda i „činove“. To takođe znači da bi odvojene priče u Earthdivers zapravo mogle da idu bilo kojim redosledom, što jeste normalno za priču o putovanju kroz vreme ali može se percipirati i kao dramaturška slabost. Stoji da je ovo meni ostala intrigantna priča i koju sam rado čitao i posle godinu i po dana izlaženja. Uz izvesne rezerve koje sam gore izrazio, mogu je preporučiti na konzumaciju ljudima koje interesuju narativi o alternativnoj istoriji i putovanju kroz vreme, nadeveni finom količinom savremene sociopolitičke i identitetske kritike. Amazon ceo serijal ima ovde, a kolekcije su ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3756 on: 11-06-2024, 04:43:04 »
Iako Jeffa Lemirea ja često umem da nazovem kraljem melanholije i poznat je po sporim, tužnim slice of life stripovima, to ne znači da je on poni koji zna samo jedan trik. Neki od njegovih superherojskih stripova su bili VRHUNSKI (na primer monumentalni projekat Black Hammer, koji se u trenutku dok ovo kucam, završava posle dosta godina bujanja i izvanredno kreativnog korišćenja klasičnih superherojskih i naučnofantastičnih motiva), a i kada se dohvati horora, gotovo bez napora pokaže da ni na ovom polju nema mnogo ozbiljnih takmaca. Danas pričamo o metaserijalu The Bone Orchard Mythos koji je upravo demonstracija toga kako Lemireov smireni, na likovima i njihovom unutršnjem životu bazirani pristup može da proizvede izvanredan horor.



Naravno, nije Lemire tu jedini zaslužan i The Bone Orchard Mythos je notabilan i po tome da je ovo najambiciozniji a svakako za sada i najimpresivniji projekat koji je talentovani Kanađanin uradio sa italijanskim majstorom Andreom Sorrentinom i čak i da vam se NI MALO ne dopadne to kako Lemire piše The Bone Orchard Mythos, ovaj strip je i dalje NEOPHODNO videti jer je Sorrentino u njemu odradio neke od svojih najboljih tabli ikada, a kolori Davea Stewarta i letering Stevea Wandsa sa njegovim vrlo ozbiljnim, vrlo realističnim a opet halucinantnim, onostranim crtežima idu, pa, skoro perfektno.

Sorrentino i Lemire imaju dugu i plodnu saradnju a zbog čega se uvek malo zakikoćem. Lemire, koji je i vrlo aktivan kao crtač nekih sopstvenih stripova ima stil koji je na sasvim drugoj strani od Sorrentinovog. Dok Kanađanin pre svega radi sa linijama i perfektno koristi bele površine da čitaočev mozak natera da sliku popuni sam, sa likovima koji su često stilizovani, pa i karikirani, Sorrentino naprotiv, radi ultarealistične likove (sa obilnim korišćenjem foto-referenci*), insistira na mnogo crnih površina koje u ovom stripu deluju kao preteća praznina u koju možete da upadnete ako se u nju malo jače zagledate, i voli monumentalnost kompozicija, sa čestim postavljanjem gledišta u donji rakurs i utiskom zadivljenosti (i strave) koji ovo bez greške izaziva kod čitaoca.
*u jednom od ovih stripova prepoznaćete Jackiea Chana i Denzela Washingtona, na primer

Sorrentino je u američkom stripu zapravo i započeo kao autor horora, ili makar superherojskih priča smeštenih u hororične mizanscene (konkretno na DC-jevom I, Vampire*) a onda je, došavši do Lemirea, u Marvelu sa njim radio Old Man Logan i povremeno još neke X-Men stripove. I, ma koliko da je Sorrentino i na ovim dužnostima zablistao, kao celoživotni ljubitelj superherojštine mogu sa dosta autoriteta da kažem da sam bio srećan kada se oslobodio OVOG jarma i u tandemu sa Lemireom počeo da radi različite creator-owned serijale za Image.
*mada je pre njega crtao adaptaciju Sonyjeve igre God of War za Wildstorm, ali pošto je nju pisao Marv Wolfman, i to ćemo nekako, malo na silu, ubaciti u horor fioku

O nekima od njih sam i pisao – sećate se kako sam Sorrentina hvalio za Primordial – ali o onom glavnom nisam. Gideon Falls je bio vrlo bitan projekat za oba autora, serijal od 27 brojeva koji je 2018. godine dobio Ajznera za najbolji novi serijal i koji je Lemirea i Sorrentina stavio na mapu kao tandem koji radi OZBILJNO dobar horor. Gideon Falls se izdvajao od uobičajene horor-ponude u severnoameričkom stripu prevashodno po tome što je bio pre svega studija karaktera glavnog junaka za koga je Sorrentino naglasio da je nasledio sve najgore od svojih kreatora: „nihilizam od mene i opsesivnost od Lemirea“, a prvo seme onog što će docnije postati The Bone Orchard Mythos zasejano je i pre nego što će se Gideon Falls završiti krajem 2020. godine.



Naime, oba autora su radeći na ovom serijalu prepoznala da imaju odličnu hemiju u stvaralaštvu, da im rad sa novim idejama ide neočekivano dobro i da bi zapravo nakon završetka Gideon Falls mogli da preuzmu na sebe jedan još ambiciozniji projekat. Sorrentino je želeo da radi horor koji će imati kosmičku i mitološku komponentu, nešto nalik lavkraftovskom nasleđu, i predložio je da, nakon što postave temelje univerzuma u kojem će se priče dešavati, počnu da ispituju njegove različite facete kroz priče različitog fokusa, obima, čak i tona. „Ni jedan od nas dvojice“, veli Sorrentino, „nije preteran ljubitelj najnasilnije struje horora“, sa naglašavanjem da kod Lemirea preovlađuje psihološka i nadrealistička estetika po mustri na primer Davida Lyncha, dok je on sam najviše zainteresovan za lavkraftovski kosmički horor pun teške atmosfere i osećaja neizbežnosti. Prva priča u The Bone Orchard Mythos je objavljena u okviru Free Comic Book Day promocije 2022. godine ali je prva velika priča, objavljena odmah kao integralni grafički roman izašla polovinom Juna 2022. godine.

The Passageway je odmeren, pažljivo pripovedan, halucinantan komad strave i užasa od osamdesetak strana u kome Lemire pokazuje koliko mu je lako i udobno da se skloni i da pusti Sorrentina da vodi pripovedanje. Lemireov zaplet je jednostavan – ceo scenario je iskucao za nedelju dana nakon što se duže vreme mučio da jedan drugi zaplet konstruiše kao prvu veliku priču u serijalu – a preovlađujuća senzacija u priči je upravo osećaj užasa koji se krije iza tanke krinke normalnosti na mestu koje je, na ime svoje zabačenosti i izolovanosti nekako simbolično samo po sebi i sugeriše da je na njemu granica između ovog i onog sveta ne samo jako fina, već da je možda i nestala.

No, autori svakako i ovu priču baziraju na karakterima i kako je u pitanju jedan vrlo sveden mizanscen – svetionik na zabačenom grebenu usred mora, svega tri lika u priči – tako su i karakteri oslikani u najnužnijim crtama ali ekstremno intrigantni. Glavni junak je kanadski geolog koga su pozvali da sa najbliže naftne platforme dođe na udaljeno ostrvce i tamo ispita neobičan fenomen što ga je prijavila žena koja već četvrt veka radi kao jedina zaposlena na pomenutom svetioniku. John Reed je začuđen, malo i šokiran činjenicom da je neko sebe svojevoljno osudio na tako temeljitu izolaciju od ljudskog društva, ali ga Sally istovremeno i fascinira.

Postavljanje realističnih, ali i realistično pitoresknih likova naspram nečeg neshvatljivog je način na koji Lemire i Sorrentino vode ovaj narativ, pružajući nam jedan idealan spoj kingovskog i lavkraftovskog horora. Rupa u tlu koju Reed treba da istraži je, naravno, portal do nečeg neshvatljivog i Sorrentinov rad sa svetlom, konturama ptica, a onda i sa monumentima starijim od bilo koje nama poznate civilizacije je fantastičan, nudeći upravo onu obećanu kombinaciju nihilizma i opsesivne fascinacije.



Druga priča u The Bone Orchard Mythos zove se Ten Thousand Black Feathers i u pitanju je petodelni miniserijal, izašao i kao kolekcija u Februaru ove godine. Ova priča udvaja napor da se prizori jata crnih vrana urežu u retine čitaoca, dajući mu istovremeno zlokobnu ali i na neki način estetski fascinantnu, apstraktnu teksturu izlomljenih geonmetrija da se u njoj gubi, ali Sorrentino ovde ima priliku da radi i u jednom relaksiranijem, za oko prijatnijem (makar u konvencionalnom smislu) modusu. Ten Thousand Black Feathers, naime, ima izrazito kingovsku postavku sa mladom ženom koja se vraća u grad gde je ostavila najlepše uspomene na detinjstvo zajedno sa najvećom traumom. Njena najbolja drugarica iz mladosti, sa kojom je zajednički pisala priče i romane mračne fantastike* i LARP-ovala najzanimljivije scene iz njihovog izmišljenog sveta, nestala je i Trish se susreće sa njenom majkom koja već godinama ne uspeva da preboli traumu gubitka ćerke, sigurna da je sve to samo nekakva neverovatna zabuna i da će se njena Jackie pre ili kasnije odnekud pojaviti.
*u jednoj sceni na početku vidimo da protagonistkinja čita Zemljomorje Ursule LeGuin, ali je svet koji su njih dve izmislile je po svemu mnogo bliži Kingovoj Mračnoj kuli

U zapletu i radnji Ten Thousand Black Feathers ima još dosta kingovskih elemenata, od pažljivog psihološkog rada sa likovima i eksploracije njihovih trauma i svakodnevnih iskušenja, preko smalltown depresivnosti gde kreativni, maštoviti likovi moraju da se bore protiv malograđanštine što preti da ih uguši, pa do pronalaženja puta u drugi svet gde su stvari iz mašte i snova nekako stvarne i gde Trish ima priliku da ispravi greške koje su njen život i dovele na mesto konstantne melanholije i usamljenosti.

No, ma koliko da je ovo jedna „standardna“ kingovska priča, toliko je užitak gledati Sorrentina koji ima priliku da alternativno crta mračne, zastrašujuće momente tuge i strave, a onda sa druge strane bajkovite uspomene na detinjstvo koje su rađene sa mnogo manje crnih površina, sa fizionomijama koje su manje zgrčene, imaju manje senčenja... Stewartov kolor naravno ovde blista i ako ga u ostatku ovog stripa ne primećujemo svesno jer se uklapa uz Sorrentinov tonalno vrlo ujednačeni mračni izraz, u fešbekovima on čitaoca osvaja toplinom.

Konačno, treća priča, Tenement završila se krajem Marta, desetom epizodom i ovo je na neki način razvoj koncepta koji je bio vidljiv u Ten Thousand Black Feathers do jednog logičnog narednog nivoa. Autori ovde rade sa značajno većim brojem likova – narator na početku kaže da ih je sedam, ali pored tih glavnih sedam imamo i još nekoliko „sporednih“ ali ne manje bitnih likova u priči – i ovde dobijamo ponovo vrlo kingovsku dinamiku između njih, sa ljudima vrlo različitih istorija, uzrasta, interesovanja, klasnih, rasnih i mentalitatskih karakteristika, a kojima je jedino zajedničko da žive u istoj zgradi. Kada jedan od njih, najstariji, umre, ovo pokreće lanac neobjašnjivih događaja što, opet, brišu granicu između ovog sveta i sveta koji samo naziremo u košmarima...



Strukturalno, Tenement se bazira na praktično igračkom konceptu prelazaka sa nivoa na nivo, i ako je u Ten Thousand Black Feathers spona sa tabletom FRP igrama bila eksplicitno vidljiva, ovde je to prirodan nastavak usvojene pripovedačke tehnike. No, likovi su i dalje izrazito bitni i priča ih stavlja u neverovatan, često neobjašnjiv položaj i izvlači dosta kilometraže od njihovih interakcija ali i načina na koji oni otkrivaju dublje slojeve svoje ličnosti, suočeni sa misterijama i užasima koje mogu da polome čovečiji intelekt. Ima tu dosta kingovštine ali Lemire sa velikim zadovoljstvom daje Sorrentinu da crta i prepoznatljivo lynchovske, zbunjujuće scene na kojima se stvari menjaju pred očima protagonista, ali to njihovi umovi ne mogu da shate. Malo je crtača koji će tako jako uspeti da sugerišu košmarnu halucinantnost sveta koji se nelogično, neobjašnjivo menja od kadra do kadra a da čitaoca ne izgube negde usput, ali Sorrentino je na visini zadatka. Kada dobije mogućnost da nam konačno pokaže zastrašujuća božanstva koja smo do sada samo nazirali u pozadini priče, ovo je primer izvanrednog dizajna nečeg apstraktnog a opet na neki način somatski prepoznatljivog kao preteće i neizbežno.

Tenement ide najdalje u „objašnjavanju“ toga šta sve stoji u pozadini čitavog metaserijala, dajući priči ne samo interesantnu, funkcionalnu tangentu u formi jednog noir flešbeka, već i ekspanzivan religijski mit koji povezuje razne simbolike u jedan za sada sasvim konzistentan i funkcionalan, jelte, mitos. Videćemo kako će naredne priče dalje raditi sa njim ali Tenement je već sam za sebe dovoljan da autorima isposluje televizijski ugovor ako ga budu želeli, nudeći pažljivo strukturiran narativ, razdeljen na epizode, sa likovima koji dobro funkcionišu i individualno i u grupama, i imaginarijumom koji se čoveku ureže u pamćenje.

Ta naredna priča je već najavljena i zvaće se Starseed, sa izlaskom negde u toku ove godine, ali do tada, vredi da, dakle, ukažemo da je The Bone Orchard Mythos obavezna lektira za svakog ko voli horor, a pogotovo ako je taj horor „psihološkiji“, „simboličkiji“ i zasnovan na ekstremno evokativnom crtežu koji iz epizode u epizodu briše granicu između košmara i jave. Lemire ovde ima taj luksuz da radi sa jako malo teksta pa su mu onda i dijalozi sočni, efektni, napravljeni da budu dodatni sloj uznemirujuće teksture ovih stripova a ne nužno glavna narativna alatka. Sve u svemu, izvrstan serijal a koji možete čitati i bilo kojim redosledom, mada je onaj kojim su priče izlazile, čini mi se, i najbolji. Evo linka za Imageov sajt prekokoga ćete lako doći i do onih za kupovinu.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3757 on: 17-06-2024, 05:16:20 »
Jedno od najnovijih Fantagraphicsovih izdanja stripova rađenih po predlošcima kompanije Walt Disney izašlo je u februaru ove godine. Walt Disney's Mickey and Donald Fantastic Futures: Classic Tales with a 22nd Century Twist je, priznaćemo, poprilično masivan naslov, dodatno komplikovan time da na samoj naslovnoj strani kolekcije on zapravo glasi Once Upon a Mouse... In the Future - Mickey and Donald Fantastic Futures. Dakle, ko se tu snađe iz prve, svaka mu čast. No, bez obzira na konfuziju oko imena, u pitanju je jedna vrlo interesantna kolekcija za ljubitelje Diznijevog „univerzuma“, nacrtana i napisana, nagađate, od strane savremenih italijanskih autora, a povodom stogodišnjice osnivanja kompanije Walt Disney.



Svakako, jeste malo strašno kad pomislite da jedna od najmoćnijih medijskih kuća na svetu postoji već čitav vek i još je strašnije kad pomislite da će verovatno postojati i narednih sto godina, držeći poveliki deo globalne popularne kulture u svom željeznom stisku. No, ako se na stranu stave užasi modernog kapitalizma, tehnofeudalizma, brutalnog savijanja legislative o autorskim pravima da služi kapitalu a ne autorima, kompanija Walt Disney ima i neke dobre strane.

Jedna od njih je i ta svest o značaju svog legata, pa tako, ono što je zaslužno i za gotovo beskonačne ekstenzije zakonskog roka nakon kojeg autorsko deloprelazi u javno vlasništvo – o čemu smo već pričali – istovremeno znači i da firma neće biti suprotstavljena ideji da se stogodišnjica osnivanja proslavi skromno, gotovo doslovno u krugu porodice, ali opet radosno, sa kreativnim reimaginacijama nekih od zaista klasičnih pripovesti iz istorije „Kuće Miša“, a koje su tokom decenija prešle u praktično gradivno tkivo velikog dela svestske popularne kulture.

Walt Disney's Mickey and Donald Fantastic Futures: Classic Tales with a 22nd Century Twist je serija kratkih stripova inspirisanih klasičnim crtanim filmovima kompanije Walt Disney, onim kratkim, u kojima su „igrali“ Miki, Paja i Šilja, a koji su oduševljavali bioskopsku publiku tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoleća. Naravno, dugometražne adaptacije Snežane, Pinokija, Fantazije*, kasnije Alise, Pepeljuge, Mača u kamenu i drugi slični filmovi su bili ono što je firmi donelo pare i naosvajalo joj nagrada, ali je izuzetan kvalitet kratkih filmova bilo ono čime se Walt Disney odlepio od konkurencije (kratki animirani film The Old Mill je pre Snežane dobio posebnu nagradu Američke filmske akademije i praktično utro put za ono što će doći). Pogotovo jer su kratki filmovi za razliku od dugometražnih produkcija mogli da budu smeliji u obradi materijala, zasnovani uglavnom na brzim gegovima i vratolomnoj akciji, uspešno komunicirajući i sa nekim savremenim fenomenima i pružajući „mekanu“ ali prijemčivu satiru modernom gledaocu. Miki, Paja i Šilja su tako za razliku od vrlo klasično formatiranih heroja Diznijevih dugometražnih produkcija bili neka vrsta karikatura savremenih Amerikanaca, običan, srednjeklasni svet uhvaćen u kovitlac nadiruće modernizacije i sveta koji se sve više i sve brže transformiše u globalno selo.
*koja nije adaptacija u klasičnom smislu, ali nadam se da se razumemo



Utoliko, kratki filmovi iz tridesetih godina koji su poslužili kao inspiracija za stripove u kovoj kolekciji nose sa sobom oreol vrlo klasičnih radova, popkulturnih artefakta u klasi nemih filmova Čarlija Čaplina ili Lorela i Hardija (ili Bastera Kitona ili...)  iz decenije pre toga, a na koje su se uostalom i snažno oslanjali za dinamiku naracije, slepstik humor i tretman savremenih tema u apsurdističkom i satiričnom ključu, samo sve pogurano na naredni nivo koji su omogućili animacija, kolor i zvuk. Ovi su filmovi utkani duboko u tapiseriju savremene popularne kulture i rado su gledani mnogo godina nakon svog nastanka, čineći osnovu Disneyjevog originalnog pohoda na televiziju pedesetih godina prošlog veka, i ostajući u rotaciji decenijama posle toga. Ako je potrebno da se naglasi: i ja sam kao dete u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoleća imao priliku da neke od ovih kratkih filmova vidim na televiziji u okviru Disneyjevih šou programa koje je domaća državna televizija često emitovala.

Walt Disney's Mickey and Donald Fantastic Futures: Classic Tales with a 22nd Century Twist je dakle kolekcija stripova koji starim pričama daje futuristički preliv, zamišljajući nekoliko „mogućih“ budućnosti u ranom dvadesetdrugom stoleću, gde se prepoznatljivi motivi i likovi od kojih neke zaista znamo gotovo čitav vek pojavljuju u novim kombinacijama, ali i novom grafičkom ruhu. Za razliku od nekih drugih Fantagraphicsovih kolekcija italijanskih Disney stripova o kojima sam nedavno pisao i u kojima je grafički stil u najvećem delu bio izuzetno veran predlošcima iz pedesetih i šezdesetih, sa punim poštovanjem kućnih pravila o proporacijama, ali i dinamici naracije, organizaciji table, korišćenju kolora itd, ova kolekcija dopušta svojim autorima da i u ovom domenu inoviraju, eksperimentišu i iznenade. Neka su iznenađenja, naravno i malo... iznenađujuća. Neka su iznenađujuće odlična. Pogledaćemo sad šta se sve tu nudi.



Lonesome Ghosts in the Machine je, razume se, reimaginacija klasičnog crtanog filma Lonesome Ghosts u kome Miki, Paja i Šilja imaju firmu za isterivanje duhova i naleću na VRLO problematičnu ekipu duhova u staroj kući. Ovaj je motiv prvo Floyd Gottfredson iskoristio za jedan od svojih klasičnih stripova o Mikiju, The Seven Ghosts, a koji je onda poslužio kao osnov radnje za pomenuti animirani film. Futuristička reimaginacija koju ovde čitamo je satirična već po postavci jer se radnja odvija u 22. veku gde niko više i ne veruje u duhove i agencija naše trojice junaka, posledično, nema posla i nalazi se pred zatvaranjem. No, iznenada se pojavljuje jedan veliki posao, koji firmi daje gradonačelnik i Miki, Paja i Šilja brzo upadaju u paranormalnu avanturu koja, predvidivo, ali kvalitetno ispričano, ima dva revolucionarna preokreta a onda i dirljivu, gorkoslatku refleksiju na svom kraju. Crtež i kolor su ovde ono što prvo pada u oči, sa vrlo dinamičnim, pa i grandioznim  kompozicijama nekarakterističnim za Disney stripove, i kompjuterskim kolorom koji imitira transparentnost duhova iz originalnog filma i svemu daje preliv „futurizma“.

Mickey’s Martian Rover je baziran na filmu Mickey’s Trailer koga se moja generacija jako dobro seća na ime obećanja ultimativne automatizovane budućnosti (prikolica za izletnike koja sa sobom nosi i sklopivu pastoralnu pozadinu za kampovanje, i puna je robotizovanih sistema za spremanje hrane itd. koji, predvidivo, do kraja filma svi polude). Strip je smešten na Mars na kome Miki, Paja i Šilja već žive jer su tamo zaposleni i odlučuju da vikend, svoj praktično prvi odmor otkad su došli na planetu, provedu u negostoljubivim nenaseljenim delovima površine, izvan gradova izgrađenih pod kupolama. Za potrebe ovoga koriste, nagađate, futurističku izletničku prikolicu sa kojom će stvari krenuti po zlu kada se pojavi zaboravljeni autonomni robot, dopremljen na Mars decenijama ranije u sklopu istraživanja tada još daleke planete, a koji, sa pobrljavelim softverom, misli da mu je automatizovana prikolica – majka.



Haos koji nastaje je URNEBESAN, sa antigravitacijom i opasnostima po život koje idu preko standarda na koje smo navikli u Diznijevim stripovima. Ovo je jedna adrenalinski bogata avantura, ali se čitalac mora navići na crtež koji je rađen samo olovkama, bez tuša i time deklarativno odstupa od discipline po kojoj znamo Disneyjeve radove, dok je kolorna šema uzdržana kako bi se sugerisala crvenkasta boja Marsa, pa table mogu da deluju i nedovršeno.

Robot Cleaners je verzija priče iz filma Clock Cleaners iz 1936. godine a koji je publiku oduševio detaljnim animacijama mehaničkih sklopova ogromne sahat-kule na čijem su čišćenju Miki, Paja i Šilja radili. U stripu je u pitanju džinovski robot, jedan od prvih koje je čovečanstvo sagradilo da bi mašina obavljala posao umesto ljudi, a stvari kreću po zlu kada se jedan stari negativac pojavi da preuzme kontrole i krene putem urbane destrukcije, sa namerom da uceni skupštinu grada i uzme velike pare. Naravno, naša tri junaka neće dopustiti da se grad preda bez borbe i Robot Cleaners je kombinacija japanskog mecha stripa i klasičnijeg diznijevskog slepstika, mada sa crtežom koji ekstremno odstupa od „normalnih“ proporcija i perspektiva za Disneyjeve standarde i kolorom čija nedinamičnost i hladnoća nisu bili po mom ukusu.

Zato je sledeći strip, Exoplanet Trailer nacrtan i kolorisan makar interesantnije i mrvicu tradicionalnije. Predložak je animirani film Trailer Horn iz 1950. godine, u kome Pajin izlet u prirodu uprošaćuju nestašne veverice Čip i Dejl (ili Tik i Tak, ako ste odrasli na kasnijim prevodima) i ovde je priča dosta verno praćena osim što se ona dešava na egzotičnoj planeti gde su Čip i Dejl domorodačka fauna a Paja je praktično trapavi kolonizator koji bi samo da se odmori ali ne shvata kako njegovo prisustvo narušava ekosistem. I ovaj strip ima izvesne probleme u naraciji koja zna da bude haotična, i da tekst govori o stvarima koje se u tom momentu ne vide na slici, ali crtež je bliži crtanim filmovima, ima ikoničku silinu a kolor je jak i vibrantan i nosi tu psihodeličnu energiju koju ovakva avantura obećava.



Firefighters of Tomorrow je baziran na najstarijem crtanom filmu koji se pominje u ovoj kolekciji, The Fire Fighters iz 1930. godine. Ovde su Miki, Paja i Šilja novi regruti vatrogasne službe koja je ekstremno značajna jer su gradovi budućnosti „ekološki“, odnosno sagrađeni na stablima i u stablima ogromnog drveća. Ovi zeleni sistemi su prijatni i zdravi za život ali je rizik od požara zato veoma važno svesti na najmanju moguću meru. U početku prezrivo tretirani kao početnici koji ne znaju ništa, naša tri junaka na raspolaganje dobijaju prastaro vozilo i bivaju poslati na zadatak koji je na prvi pogled trivijalan, samo da bi se naravno sve RAZBUKTALO u gotovo kataklizmičan požar gde se tek onda vidi ko ima srce u junaka.

Priča je solidno vođena, sa puno vratolomne akcije a iako crtež i kolor i ovde značajno odstupaju od Disney standarda, to je ovom prilikom zapravo dobro. Strip naprosto ima vrlo dobru internu grafičku i dizajn-logiku i uspeva da retrofuturistički šmek prenese sa puno elegancije.



Za moj groš najbolje nacrtan strip u ovoj kolekciji je naredni, Starship Builders. On za predložak uzima zaista klasični crtani film Boat Builders iz 1938, jedan na gegovima zasnovani kalambur u kome Miki, Paja i Šilja pokušavaju da konstruišu čamac koristeći uputstvo iz kutije sa delovima koje je „toliko lako da ga mogu slediti i deca“. Naravno, u crtanom filmu nastaje apsolutni haos koji služi kao satirični komentar na fenomen autsorsovanja rada sa kompanija na klijente (a u čemu, osamdesetšest godina kasnije, sve više živimo), ali strip ima značajno ambiciozniji narativ sa kosmičkom stanicom kojoj preti udar asteroida i trojicom službenika koji su se do malopre bavili hortikulturom na njoj, kako grozničavo pokušavaju da dovrše rekonstrukciju kosmičkog broda na osnovu pisanog uputstva, ne bi li na vreme uskočili u plovilo i spasli sebi živote.

Strip odiše autentičnom dramom – i ima izuzetno prominentan, asertivan ženski karakter u liku Mini Maus koja komanduje stanicom – ali je crtež ono što čoveka fascinira sa potpuno nepotrebnim ali veličanstvenim naporom da se svi likovi prikažu kao izrezani od papira i postavljeni na kompjuterski senčene pozadine. Ovaj strip time postiže taj spoj retro i futurističkog izgleda i ne samo da prija oku već i ukazuje na protok vremena unutar sveta koji je izmaštala jedna kompanija.

Mr. Mouse Takes a Space Trip je prerada filma Mr. Mouse Takes a Trip, komedije postavljene u voz kojim Miki Maus i Pluton pokušavaju da odu na odmor ali se sudaraju sa Hromim Dabom što ima drugačije planove. U novoj verziji, ovo je ponovo veoma urnebesna, pa i izrazito akciona komedija što se dešava na interplanetarnom vozu koji putuje od Zemlje do Jupitera i gde se Mikijeva ambicija da se odmori i vidi neka od Jupiterovih čudesa sudara sa Dabinim podlim mahinacijama. Strip ne samo da ima autentične akcione set pisove – ponovo,sa ugrožavanjem života koje ide preko uobičajene diznijevske crte – i satiru vezanu za krađu identiteta koja deluje vrlo savremeno, već i Plutona koji je ultimativni komad satirične komedije u ovom stripu sa svojom ulogom voznog redarstvenika. Grube olovke, bledunjaviji kolor i „bučan“ lejaut u ovom stripu zapravo dobro leže uz priču koja treba da ima i halucinantnu, psihodeličnu dimenziju.



Finalna priča, Thru the Betaverse je i sama psihodelična po prirodi stvari jer se zasniva na čuvenom Thru the Mirror, diznijevskoj interpretaciji delova priča o Alisi u Zemlji čuda i Alisi iza ogledala, koja je, sa Mikijem u glavnoj ulozi bila napravljena čitavih petnaest godina pre nego što će Dizni dobiti prava i kreirati svoj dugometražni film Alisa u zemlji čuda. U ovoj verziji, „zemlja“ u kojoj se događaju čudne, snovima nalik stvari je zapravo masivni virtualni MMO univerzum u koji se igrači uključuju da bi igrali roleplaying igre u različitim instancama inspirisanim istorijom i literaturom, a Miki je administrator sistema poznat po odličnom njuhu da pronađe hakere i ekspresno ih izbaci iz sistema.

Strip ima urnebesnu grafičku maštovitost i mešavinu dizajn pristupa i mada je priča možda prekompleksna za svoje dobro, ta vučna sila psihodeličnih vizija koje spajaju javu i san, logiku i ludilo je perfektno očuvana.

Nisam bio siguran, kada sam prvi put video kolekciju, da li će mi ovi stripovi zaista prijati. I ovde prevashodno pričam o jakom odstupanju od grafičkih standarda koji važe za Disney stripove. No, nakon svega, ne samo da su mi i priče uglavnom bile vrlo dobre, već za barem 2-3 stripa ovde mogu da kažem da su doneli svežu, smelu, ali maštovitu i ubedljivu reimaginaciju klasičnih likova i njihovih avantura. Dodatno, valja primetiti da su dijaloge radili Amerikanci pa su ton i igre reči izvrsno pogođeni i deluju autentično. Tako da, preporuke za sve, stare i mlade, da se sa ovim familijarizuju, pogotovo jer će impuls da potražite stare animirane filmove koji su sve ovo inspirisali da vam obezbedi još sat ili dva ugodno provedenog vremena kada strip jednom zaklopite. Fantagraphics kolekciju prodaje ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3758 on: 19-06-2024, 05:07:46 »
Pre nešto više od godinu godinu dana, dakle marta 2023. godine Fibra je izdala kolekciju Tamnovita, a što je jedan od najboljih prevoda francuske reči Ténébreuse koji je iko ikada mogao da smisli, pogotovo imajući u vidu kontekst ovog stripa. Engleski prevod, Darkly She Goes, svakako pogađa epsko-fantastični ton stripa koji ćete naći kada otvorite njegove korice, ali... Tamnovita... zastanite na trenutak i promislite koliko dimenzija ima ova jedna reč. A onda zamislite strip koji iza tog naslova treba da usledi.



Engleski prevod je objavljen POSLE hrvatskog – još jedno podsećanje da i najveći evropski autori imaju da pređu razne prepreke i barikade da bi dobacili do ćudljivog američkog tržišta – pa ga je u Julu prošle godine publikovao NBM Publishing, uostalom i jedina američka firma koja je uopšte izdavala radove pokojnog scenariste Huberta Boularda. NBM-ovi urednici svakako imaju probirljiv ukus i ono što ova kuća objavljuje u poslednje vreme je uglavnom pažljivo prosejan materijal za publiku rafiniranih interesovanja, uključujući recimo albume o čijim sam ja engleskim prevodima već pisao kada su pre par godina izlazili u digitalnim edicijama Europe Comics (na primer, Harlem ili Degas & Cassatt). NBM ovim stripovima daje lepu opremu i koliko umem da razaznam, platio je nove prevode tako da vredi imati njihov katalog na radaru i pratiti šta se tu sve još najavljuje.

Sa Fibrine strane mislim da nema potrebe da mnogo guslamo, standard njihovih kolorki je uglavnom dobro poznat balkanskoj strip-publici, pa su i u ovom slučaju dizajn Meline Mikulić i kvalitet pripreme van svake sumnje a što je bitno imajući u vidu koliko se ovaj strip oslanja na kvalitet svog crteža i pogotovo kolora da bi pravilno preneo svoju poruku. No, da ne bude ni ovde zabune, pitanje da li je u slučaju ovog stripa veća zvezda scenarista ili crtač ima samo jedan odgovor: da.

Hubert Boulard, najčešće potpisivan kao samo Hubert, je jedna od važnijih figura francuske strip-scene iz poslednje dve decenije. Formalno obučavan da bude vizuelni umetnik, i dosta cenjen i kao strip-kolorista jedno vreme (nakon što ga je Yoann Chivard ubedio da iz visoke umetnosti „siđe“ u strip-medijum), Hubert je još početkom stoleća pokazao apetit da priča svoje priče umesto da bude samo izvođač radova na tuđim pa će sledećih dvadesetak godina, sve do svoje smrti raditi veoma raznovrsne i skoro univerzalno cenjene stripove i serijale sa raznim crtačima, od kojih su neki, poput Beauté/ Beauty i sa druge strane Atlantika na sebe skrenuli pažnju i pokupili i neke nagrade. U Francuskoj je još 2015. scenarista dobio nagradu Jacques-Lob za životo delo a što je, valjda, bio i najbolji tajming za takvu nagradu ikada jer je čovek imao još pola decenije da uživa u slavi pre nego što nas je APSOLUTNO PRERANO napustio 2020. O Hubertovom posthumno publikovanom stripu, Muška koža (takođe izdala Fibra), pisao sam ovde pa izvolite da se uputite.

A mi da onda kažemo i da je crtač ovog stripa takođe izuzetno cenjen i uspešan umetnik, Vincent Mallié koji je, sigurno ćete se iznenaditi, prvo studirao i završio ekonomiju, a onda za postdiplomske studije odabrao istoriju. Srećom, brzo ga je prošlo pa je upisao École supérieure des arts graphiques of Paris i tamo se učio dizajnu za advertajzing ali je već od 1998. godine krenuo da radi stripove. Njegov prvi serijal, Hong Kong Triad – rađen sa školskim drugom – je postigao vrlo lep uspeh, izlazeći prvo u magazinu Golem da bi ga onda preuzeo Soleil, a manje od deceije kasnije Mallié će početi saradnju sa jednim od najvećih francuskih savremenih crtača, Régisom Loiselom na serijalu Le grand mort koji je do 2019. godine naređao osam albuma, a onda je ova saradnja prirodno dovela i do toga da mu se ponudi da crta i legendarni serijal La Quête de l’oiseau du temps, gde će Mallié postati glavni crtač sa sedmim tomom. Ako sve to nije dosta, Mallié je i cenjen slikar sa izložbama u galerijama kao što su Christie's, Maghen, La Main Blanche i 9e Art.



Što se kolora tiče, Bruno Tatti je ekstremno iskusan kolorista koji je radio na desetinama franko-belgijskih stripova, uključujući i neke od najpoznatijih kao što su Michel Valliant, Iznogoud, XIII, Glenatovoj adaptaciji Moorcockovog epa o Hawkmoonu... Tatti je i ilustrator koji radi na dizajnu likova za stone igre a u domaćem izdavaštvu već ga je predstavila Čarobna knjiga prvim tomom serijala Izgubljena doba (tj. Les Âges perdus).

Elem, Hubert, Mallié i Tatti su Tamnovitu uradili za Dupuis u dva toma koji su izašli 2021. i 2022. godine, dakle, oba posle Hubertove smrti, dok intergalno izdanje koje danas pominjemo u Librinoj ili NBMovoj verziji oba albuma spaja u jedan, sa nekih stopedeset strana dekonstruktivne epske fantastike. Lepota ovog rada je, naravno, u tome da su autori uzeli jedan izuzetno poznat, tipski format herojske pripovesti a onda ga dosledno i analitično rastavili na delove i svaki od tih delova čitaocu pokazali u visokoj definiciji, rastačući žanrovske trope i tražeći dimenziju “stvarnog“u nečemu što je naizgled samo još jedna priča o osramoćenom bivšem vitezu koji će spasti lepu devojku i time, nekako i svoju čast, a ako se njih dvoje još usput i zaljube jedno u drugo, tim bolje.

Priča je smeštena u nekakav standardni fantazijski „srednji vek“, sa sve zmajevima, vešticama i pomenutim lepim devojkama zatvorenim u mračnim kulama kojim pristup brane legije čudovišta, ali glavni junak, Arzhur, nije nužno standardni protagonist ovakih narativa. Naprotiv, on je, kako rekosmo, bivši vitez, danas sveden na prostog najamnika koji će svoj mač prodati svakome ko ima da ga plati, a onda dobar deo tih para potrošiti na alkohol. Otvaranje priče ga zatiče kako uz pomoć svog ađutanta – previše bi bilo da mladog Youenna nazovemo pažom jer je on više psihosocijalna podrška i neko na koga će Arzhur vikati kada pokušava da se oslobodi nakupljene frustracije – posrćući izlazi iz kafane da bi odmah, posle nekoliko koraka uleteo u pijanu tuču sa lokalnim siledžijama koji naprosto žele da ga prebiju jer je jedan neprijatan čovek koga niko u gradiću ne voli.

U početku ne znamo šta je sve to Arzhur uradio da se loša reputacija zalepi za njega „poput smrada kojeg se nemoguće riješiti“, ali jasno je da on i Yuenn mogu da računaju da će jesti nešto kršteno samo kad imaju sreće da nalete na klijente kojima treba čovek što zna da rukuje mačem i nema mnogo izbora u koju će ga stranu posao usmeriti. Tako kada njihovoj logorskoj vatri nešto kasnije priđu tri, hajde da kažemo, veštice, Yuennov prvi impuls je da ih otera jer njihov neljudski izgled u njemu izaziva gađenje, ali Arzhur, naviknut na to da njega samog drugi tretiraju kao otpad, smatra da je ljudski i čovečanski da trima pogurenim ženama ponudi makar da se ogreju (pošto hrane ionako nema ni za njih dvojicu).



Ispostavlja se, naravno, da ovo nije bio slučajan susret u šumici, i da ove gospođe imaju posao za Arzhura, a koji se tiče mlade, lepe žene zatočene u dalekom zamku okruženom čudovištima. Yuennu se sve ovo ne dopada, ali Arzhur je granice moralnog promišljanja poslova koji mu se sami ponude odavno ostavio iza sebe pa čak i kada mu veštice daju u ruke poseban mač kojim će lakše ubijati čudovišta, on ne postavlja nikakva pitanja i smrknuto kreće u pokolj prihvatajući da je ovo za njega ipak tek još jedan dan u kancelariji i da će na kraju tog dana možda moći da priušti i udoban krevet i nešto kuvano.

Naravno, stvari kreću sasvim drugim tokom kada se otkrije da mlada i lepa devojka, Islen, ne samo da Arzhura ne dočekuje kao spasioca već da naprotiv, kroz suze pita zašto je pobio stvorenja koja ga ni na koji način nisu ugrožavala i da li sad tako isto misli da ubije i nju.

Ups.

Dekonstrukcija klasičnih fantazijskih tropa nije sad nekakav nov pristup literaturi, i fer je reći da je makar od Servantesovog rada na Don Kihotu ovo jedan omiljen način tretiranja priča koje svi znaju. Harold Foster je u svom Princu Valijantu često oscilovao između strejt fantazijskog pripovedanja i realističnijeg, dekonstruktivnog tona, a da ne pominjem da u 21. veku imamo preobilje video igara, televizijskih serija i stripova koji rade ovakve stvari. No, Tamnovita je i pored toga jedan distinktan narativ, koji u dubinu psihologije likova i razmatranje etičkih dimenzija njihovog ponašanja ulazi intenzivnije nego što je to uobičajeno, dajući nam, posledično, priču koja uspeva da bude i potresna u vrlo klasičnom smislu, sa velikim žrtvama koje nesavršeni ljudi podnose zbog ljubavi (mislim, završne scene na bojnom polju sa držanjem voljene osobe u naručju vam neće izmamiti suzu samo ako ste baš terminalno dehidrirali kao osoba), ali i ekstremno poučna. Ovde se ljudska priroda promišlja ne samo detaljno nego i časno, sa pronalaženjem nedostataka, razloga za stid i bekstvo od samog sebe u likovima što u fantazijskoj literaturi obično nemaju ovoliko slojeva karaktera.

Utoliko, iako žanrovska pravila diktiraju da islen i Arzhur postanu ljubavnici, strip ovo ne tretira kao datost, naprotiv, i ovde se vrlo metodično prorađuje emotivna krhkost situacije u kojoj dve osobe odbačene od svojih najbližih i od čitavih zajednica koje su poznavale, lutanjem kroz divljinu treba da se zbliže i jedna u drugoj prepoznaju srodnu dušu. Hubert ovde izuzetno pažljivo razdvaja književne stereotipe od logičnog toka kojim bi odnos dvoje protagonista mogao da ide i mada je u pitanju i dalje vrlo „fentezi“ narativ, likovi deluju savremeno, uverljivo, relatabilno možda i preko mere prijatnog. Pogotovo kada postane jasno da mlada devojka, Islen, koja je devojaštvo provela odvojena od ljudi, ima vrlo prirodne seksualne nagone ali da uz njih ne idu romantične predoždbe o erotici i partnerskim odnosima koje drugi steknu socijalizacijom.



A ovo je samo detaljčić u tapiseriji. Hubertov scenario vrlo detaljno secira i odnose u Isleninoj porodici, komplikovane emotivne relacije između njenih bioloških roditelja – koji, tehnički, ne pripadaju istoj vrsti – ali i između oca, maćehe, pastorke, polubrata i prikazuje kao vrlo uverljivu situaciju što smo je zatekli ulazeći u ovaj strip – da je mlada i ni za šta kriva devojka, osuđena na život u izolaciji.

Ima ovde mnogo lepo posloženih tema i diskusija o rodnim ulogama u modernom društvu, o samorealizaciji, o odnosu sa roditeljima koji decu neretko vide kao svoj projekat umesto kao samobitne osobe, i Hubertova velika eksperiza je tu da se ne osećamo neugodno što se ovakve stvari mešaju sa klasičnim fantazijskim programom. Naprotiv, to mešanje dolazi organski, prirodno, sa dobro iskorišćenim žanrovskm alatkama da se uverljivim učini ponašanje likova koje je decidno moderno. Hubert se veoma spretno bavi i „mekom“ formom toksične muškosti pokazujući Arzhura kao čoveka koji ima kapacitet da bude autentično dobar, čak i heroj, ali istovremeno i kao nekog ko je neretko umeo da bude potpuno slep za štetu što je nanosi svojoj okolini, posebno ženama.

Sjajno je sve to konstruisano i ispripovedano, sa zrelom obradom tema i pažljivim dramaturškim radom koji priču deli na organske celine i sigurno je vodi do moćnog krešenda. Ali, da se razumemo, čak i da ne razumete ni jedan jedini od svih jezika na kojima je ovo objavljeno, Tamnovita je i dalje strip koji biste listali sa divljenjem zatečeni Malliéovim smislom za čisto, atmosferično grafičko pripovedanje, suptilnom karakterizacijom, visceralnošću akcije, putenošću erotike, sve unutar jednog vrlo losielovskog estetskog okvira u kome mlađi crtač nalazi fantastičan ritam pripovedanja i, držeći se uredne organizacije tabli, puno prostora za dostojanstvene ali snažne emocije. Naravno, Tattijevi kolori su presudni za aktuelizaciju atmosfere, sa besprekornim prelazima iz scene u scenu i neprevaziđenim rukovanjem osvetljenjem.

Tamnovita je, naprosto, vrhunski francuski strip, utemeljen u klasičnoj fantastici koju koristi sa puno ljubavi, a onda smeo i kadar da u njoj pronađe sve ono što vreedi promisliti, analizirati, rastaviti na komade i u tim komadima naći istine što ih često zaboravljamo, navikli na readymade rešenja i stereotipe. Nacrtan i kolorisan po najvišim standardima franko-belgijske industrije, ovo je i strip koji bih mirne duše preporučio bilo kome ko bi me pitao šta od modernog stripa mislim da vredi da se stavi u školsku lektiru. Pa vi sad vidite. Fibrino izdanje imate ovde (a ovde možete pogledati prvih tridesetak strana ako ste posle svih mojih hvalospeva još uvek nesigurni), NBM-ovo ovde, a Europe  Comics ima svoje digitalne verzije, pod naslovom In Shadows, ovde.



Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3760 on: 24-06-2024, 05:20:04 »
Još jedna nedelja i još jedan horor strip koga Jeff Lemire radi za Image Comics sa evropskim crtačem. Kolotečina, rekli bi sad cinici, ali fer je reći da Lemire demonstrira kapacitet za pisanje vrlo različitih tipova horora, pa i da onda tekući serijal Phantom Road ne liči gotovo ni malo na ono o čemu smo sa dosta oduševljenja pre izvesnog vremena guslali u vezi sa The Bone Orchard Mythos. Ova dva stripa se razlikuju po vizuelnom jeziku, po tehnici i tempu propovedanja, po fokusu (ili odsustvu fokusa) na likove, i zapravo pripadaju sasvim različitim podžanrovima spekulativne horor-fikcije. Tako, ako sam za The Bone Orchard Mythos dosta često zazivao Stephena Kinga i H.P. Lovecrafta kao očigledne uzore, a priče su bile smeštene u distinktne lokacije i puštale likove da u njima žive i umiru koliko umeju, Phantom Road je, pa, kako mu i ime sugeriše, on-the-road narativ čiji bi se nekakvi konceptualni predlošci mogli naći u na primer televizijskim serijiama X-Files i Twin Peaks, ali i zombi drami kakva bi bio, na primer The Walking Dead.



Naravno, najuočljivija razlika je pre svega na vizuelnom planu. Španski crtač Gabriel Hernández Walta nije sklon realističnom glamuru i fotoreferencama koje karakterišu crtež Lemireovog saradnika na Gideon Falls, The Bone Orhcard i drugim stripovima, Italijana Andree Sorentina. Iako po vokaciji pre svega slikar koji je do početka veka radio ilustracije za dečije knjige, Walta je nakon dobijanja nagrade Injuve 2022. godine rešio da se oproba u strip-medijumu, pa je tako za američki IDW radio strip-adaptaciju Barkerovog romana The Thief of Always, a onda je radio za španske izdavače i nešto radova za Marvel, DC  i Dark Horse (uključujući The Vision i Hellboy and the BPRD). Phantom Road mu je prvi autorski rad na američkoj sceni i Walta ovde pruža vrlo siguran, a i vrlo „američki“ program. Uostalom, ima li šta američkije od vozača velikog teretnog kamiona, proverbijalne drumske krstarice, koji samuje za volanom od benzinske pumpe do benzinske pumpe i bistri filozofiju života uz taj put?

U trenutku dok ovo kucam, Phantom Road je izbacio deset epizoda – prva je izašla Marta 2023. godine – i time zaokružio svoje prve dve priče, ili makar materijal za prve dve kolekcije i fer je reći da se priličan broj kritičara slaže da je ovo, čak i posle deset brojeva – a gde su pojedinačne epizode i nešto duže od severnoameričkog standarda – strip u kome čitalac još uvek ne zna o čemu se u njemu radi. Naravno, „writing for trade“ je standard u američkom stripu već duže od dve decenije i podrazumeva se da je pravilo a ne izuzetak da pojedinačne epizode neće dati čitaocu jednu zaokruženu priču već samo deo dužeg narativa, ali Phantom Road malo ide i u ekstrem, nudeći čitaocu puno udica i navlakuša, uvodeći nove i nove slojeve misterije i intrige, ali dajući, u dosadašnjih deset brojeva, vrlo malo razrešenja, objašnjenja, ili ikakvih raspleta. Lemire pominje Vertigove serijale poput Sandmana ili Preachera kao neku vrstu okvirne reference za setovanje svojih očekivanja kada uzmete da čitate Phantom Road, ali treba ukazati i na to da su oba ova serijala u svojih prvih deset epizoda (i, malo mi se sloši kada shvatim da pričam o stripovima koji su izlazili pre tri decenije) imala MNOGO priče, mnogo rada sa likovima, mnogo amplituda u pripovedanju tokom kojih je čitalac saznavao mnoge stvari i imao prilike da na njih reaguje, emotivno, intelektualno, filozofski.



U poređenju sa tim, Phantom Road kao da stoji u mestu. A što je naravno jezička figura koju san namerno izabrao, imajući u vidu da je u pitanju decidno on-the-road narativ koji, kako rekosmo, u centar stavlja ikoničku sliku velikog kamiona, centrirajući priču na njegovog vozača koji je neka vrsta usamljenog antiheroja na inicijantskom putovanju. Doduše, ne sasvim usamljenog. Dom, pomenuti vozač kamiona koji je na početku na svom putu za Severnu Dakotu, brzo dobija saputnika u liku žene, Birdie, koja je bila učesnik neobične saobraćajne nesreće gde je njen verenik poginuo. Birdie i Dom su proverbijalni slučajni partneri, ali brzo počne da se nazire da su možda zapravo spojeni sudbinski i da će njihov put ka Severnoj Dakoti dobiti fatalne obrise kada im se od strane ne sasvim identifikovane više sile naloži da neobičan tovar kako znaju i umeju isporuče na njegovu finalnu destinaciju.

Lemire je svestan da ovaj strip ima problem sa, hajde da kažemo, imidžom, jer je veliki deo čitalaca pretpostavio da je u pitanju miniserijal i odustao od kupovine pojedinačnih epizoda, odlučujući se umesto toga da čeka kolekciju. Scenarista veli da shvata da kada izbacujete tako mnogo različitih stripova kao on, to znači i da neće svaki od vaših čitalaca imati vremena ili novca da pročita svaki od njih. No, kako je u ovom slučaju on vrlo programski isplanirao tekući serijal po uzoru, na rekosmo, Vertigove klasike iz devedesetih, sa zapletom dostatnim za pedeset epizoda, briga da će slaba prodaja ovaj plan poremetiti i serijal dovesti do preranog klimaksa je stvarna.

Problem sa Phantom Road je, kako smo već sugerisali, u tome što gomila intrigu, misteriju i pozadinsku priču, ali što u priči koja se trenutno odvija, ne daje dovoljno mesta na kojima bi čitalac imao utisak da je prisustvovao nekakvom lokalizovanom raspletu a koji sada, u retrospektivi pojašnjava ono što je gledao poslednjih pet epizoda i pitao se kako se odvojene niti zapleta, prošlosti likova, ali i bizarne, neobjašnjive, natrprirodne situacije kojima svedoči, spajaju u koherentnu celinu. Lemire ovde svakako igra malo rizičnu igru, pripovedajući sporo, puštajući Waltu i izuzetnog koloristu Jordieja Bellairea da kreiraju atmosferu usamljenosti kroz prostrane, mrtve pejsaže i širokougaone poglede na nenaseljene krajeve Amerike, umotavajući slike u smeđe, umirene tonove, gde se razlika između neba i tla primećuje jedino na ime linije horizonta tamo negde u daljini. Naravno da je Lemire majstor ovakvog pripovedanja, ali njegove priče u kojima ono najbolje funkcioniše najčešće su fokusirane na likove i lišene ovolike količine „mystery“ sadržaja.

No, Phantom Road je decidno uzeo pelcer od X-Files i Twin Peaks i programski gomila neobično, neobjašnjivo, onostrano i onirično kako bi kod čitaoca izazvao pomešan osećaj začudnosti i nelagode. Naravno da to bude i efektno: saznanje da postoji čitav drugi svet koji se dodiruje sa našim i koga protagonisti postaju svesni na izuzetno traumatičan način je ona snažna udica koja će čitaoca vući da vidi šta je bilo dalje, ali onda scenario na to dodaje čitave nove slojeve ideja, zapleta, koncepata. Dom i Birdie oboje imaju nekakve traumatične prošlosti i to se saznaje polako i postupno, pa onda brzo i brutalno. Bića iz drugog sveta koja podsećaju na zombije nisu ni najčudnija stvar koju će protagonisti tamo videti – pa čitalac treba da bude spreman na oživljene maskote benzinskih pumpi i bizarnu mesijansku bebu, a ništa od toga trenutno nema ikakvo objašnjenje niti je protagonistima ILI čitaocu ponuđeno dovoljno nekakvih „pravila“ tog drugog sveta da mogu da pokušaju da donesu svoje zaključke o svemu. Ovo je svakako i najviše frustrirajuća stvar u vezi sa Phantom Road, taj osećaj da sve vreme samo dobijate domaće zadatke ali ne i dovoljno materijala da ih pravovremeno uradite.



Ovde čak nisam ni pomenuo čitavu drugu liniju zapleta sa čitavim drugim ansamblom karaktera, a gde imamo agentkinju FBI koja istražuje neobičan slučaj na neki način vezan sa onim što se dešava Domu i Birdie. I ta agentkinja prolazi kroz bizarne, tajanstvene i zasada neobjašnjene i neobjašnjive situacije. I ta agentkinja ima traumu u prošlosti o kojoj saznajemo postepeno pa onda kroz energične apdejte status kvoa. Naravno, njena centrala posle izvesnog vremena odluči da je skloni sa slučaja, ali ona shvata da su ovde stvari eskalirale sa puke profesionalne dužnosti na nivo lične investicije...

Phantom Road je strip pun dobrih elemenata. Lemire ume da radi sa likovima koji tegle za sobom teške traume i pokušavaju da se kroz život probiju izbegavajući da ih njihova težina polomi. Takođe, vidno je da ga x-fileovsko-twinpeaksovska intriga inspiriše, ali ovo je istovremeno i prvi Lemireov strip za koji se ima utisak da je pisan ciljano, planski, da bude prodat nekoj televizijskoj produkciji i transformisan u seriju. Da bude jasno, Lemire svakako zavređuje poziciju među strip-kreatorima koji su se transformisali u televizijske kreatore, ali ni Essex County  niti Sweet Tooth – dva stripa na osnovu kojih su već napravljene serije – nisu bili pisani sa primarnom idejom da budu televizija. I možda grešim dušu, možda ni Phantom Road nije tako pisan, ali on ostavlja takav utisak, sa tim svojim gomilanjem misterija koje će biti eksploatisane dalje u narativu, sa likovima koji imaju prilčno readymade, prepoznatljive, malko i stereotipne persone, sa upečatljivim dizajnom pomenute maskote benzinskih pumpi koja bi svakako mogla da bude i prepoznatljiva maskota televizijske serije, sa puno praznog hoda gde se samo valja upijati atmosfera nenaseljenog američkog bespuća koje presecaju pusti drumovi...

Skoro hiljadu i po reči sam potrošio na kritikovanje Phantom Road pa vredi ovde reći i da ovde ni slučajno nemamo posla sa lošim stripom. Čak ni sa manirističkim. Mislim da Lemire i saradnici materijalom rukuju sigurno i da iskustvu čitanja u svakoj pojedinačnoj epizodi nema šta da se zameri. Svaka od njih počinje tablom iz sredine priče koju ćemo čitati, dajući čitaocu tipično dramatičan krešendo do koga će se onda postepeno dolaziti i to je dobra, uspešna tehnika, dodatno podcrtana tim srazmerno sporim, ležernim pripovedačkim tempom, sa dosta praznog hoda koji garantuje prostor za atmosferu i refleksiju. Pritom, Walda stvari radi izuzetno dobro, nudeći kinematsko kadriranje i veoma karakterne, veoma životne likove, a sve poduprto Bellaireovim, rekosmo, umirenim kolornim radom koji čak i akcione scene pretvara u psihodelične, distancirane prizore iz snova, svodeći njihovu visceralnost na jedan apstraktan nivo. Ovo stripu zaista daje elegantnu, odmerenu atmosferu i čitaoca uvek bez greške uvlači u intrigu i misteriju, inspirišući ga da traži još i da se pita ŠTA je od svega ovoga zaravo stvarno. I šta je „svarnost“ sama, kad smo već kod toga.

No, to odbijanje da se ponude razrešenja i umesto njih davanje samo novih elemenata zapleta znači da Phantom Road zahteva izuzetno strpljivog čitaoca koji će mesec za mesecom dolaziti da vidi šta je bilo dalje, svestan da odgovore verovatno mora još da čeka. Za serijal koji planira da ima pedeset epizoda, dakle, Phantom Road ispada možda i suviše smeo sa svojim odbijanjem da ima distinktne narativne lukove i da čitaocu pruži utisak da su se neki od njih zaokružili posle deset brojeva. No, ako ste skloni hororu, misteriji, intrigi i nemate problem sa dugim čekanjima da se sve što ste u narativ ulili na kraju isplati, Phantom Road bi morao biti vredan vaše pažnje. Image ga prodaje ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3761 on: 26-06-2024, 05:04:26 »
Pravi je trenutak da po prvi put napišem nešto o nekom stripu koji je izdao Mad Cave Studios. A taj pravi trenutak je činjenica da ovaj nezavisni izdavač ove godine puni deceniju postojanja a da je u pitanju interesantna poslovna (i kreativnq) avantura koja kao daje tek nedavno počela da na sebe skreće pažnju kvalitetom. Grafički roman Hound koji je izašao pre nekoliko nedelja je odličan primer za ono što Mad Cave Studios rade dobro i filozofiju koja ih je dovela na to mesto. A pritom je u pitanju jedan više nego korektan horor strip, sa sve PORUKOM ali i sa crtežom koji na pravi način prenosi atmosferu jeze i strave potrebne da priču progutamo u jednom zalogaju, onako kako je zamišljeno.



Nije da danas u SAD nema novih strip-izdavača – uprkos činjenici da prodaja stripova kao da postaje sve manje isplativa rabota – ali najčešće su firme o kojima pričamo kao o novima (Ahoy ili AWA, DSTLRY pa u manjoj meri i Ablaze) osnovane od strane ljudi sa velikim iskustvom i reputacijom u industriji jer je to jedini način da se privuku a) dovoljno poznati autori da njihova imena služe kao garancija prodaje i b) investitori koji će zapravo obezbediti solventnost firme i kada prodaja ne bude dovoljna da se glava drži iznad vode. Mad Cave Studios, osnovan u Majamiju 2014. godine ne spada u ovu kategoriju i ova je firma znatno naglašenije orijentisana na nove talente u industriji koji će raditi nove, originalne stripove. Štaviše, 2018. godine je Mad Cave pravio veliki konkurs za nove autore i to se pokazalo kao dobra ideja koju su zatim ponavljali svake naredne godine. Naravno ovo je i ekonomski promišljen nastup jer obezbeđuje kreativce koji će pristati da radi za neke niže naknade od ljudi sa velikim reputacijama, ali ovaj izdavač ne ide na drastične uštede koje bi značile i nizak kvalitet stripova (a što viđamo kod... nekih drugih firmi) i njihovi autori nisu puka najamna radna snaga. Utoliko, mnoge njihove stripove danas rade ljudi za koje niste nužno čuli čitajući radove što ih izbacuju drugi izdavači ali oni nisu po kvalitetu – ni u produkcijskom, ni u sadržajnom smislu – slabi. Ovo, za sada, kao da dosta dobro funkcioniše za firmu koja ima vrlo pristojan i raznovrstan portfolio autorskih stripova i počela je da privlači i neka poznata imena (neizbežni, jelte, Cullen Bunn pre svih).

Ključno je da se Mad Cave bavi pre svega žanrovskim stripom. Dakle, ne pričamo o jednim od onih nezavisnih „boutique“ izdavača koji rade ispovedne grafičke romane, memoare i autobiografije i koji su često povezani sa nekom galerijom ili prodavnicom knjiga i stripova. Mad Cave je izdavač u istoj ravni sa firmama kao što su Image, IDW, BOOM! ili Dark Horse (Ahoy, AWA, Oni/ Vault, Summerian itd.), s tom distinkcijom da za razliku od njih za sada nema nikakav licencirani properti u svom katalogu. Drugim rečima, ovo je firma koja gradi svoju kuću od temelja, radeći strpljivo sa novim autorima, dajući im da kreiraju sopstvene stripove i trudeći se da rade unutar „žanrovskog“ miljea, baveći se fantastikom, naučnom fantastikom, cyberpunkom (i raznim drugim stvarima koje danas mogu da se spakuju pod „young adult“ baner) a u poslednje vreme i vesternom, alternativnom istorijom, hororom...

Dakle, interesantna i časna inicijativa za koju ćemo videti koliko dugo može da funkcioniše ali koja je do sada pokazala i žilavost i jednu zdravu prilagodljivost ćudima tržišta, izdržavši na nogama i COVID-19 krizu koja je, videli smo, napravila veliki džumbus u američkom stripu pa neke izdavače (poput, recimo zlosrećnog AfterShocka) pogurala i u stečaj.



Hound, strip o kome danas pričamo je jedan od novijih naslova u portfoliju firme, izašao krajem Februara kao grafički roman, bez prethodne serijalizacije. Ovo mi se čini kao idealan format za strip koji ionako nema mnogo strana (devedesetak) i zapravo priča jednu kontonuiranu priču što profitira od čitanja u jednom dahu. Naravno da je ovaj narativ mogao da bude i razdeljen na „prirodne“ celine, ali Hound je strip u kome nema mnogo „preokreta“ i dovitljivih poigravanja sa dinamikom, on je mnogo više jedna old school horor-drama u kojoj stvari idu od jezovitog do ZASTRAŠUJUĆEG jednom doslednom putanjom i dobar deo stranica u drugoj polovini je urađen sa jako malo ili uopšte bez ikakvog teksta, a što bi se smatralo problematičnim u nekakvoj varijanti serijalizacije ove priče.

Dakle, Hound. Scenaristi su ovde bili Sam Romesburg i Sam Freeman, obojica ljudi sa već izvesnim iskustvom i nekoliko stripova iza sebe prevashodno za Sumerian Comics, firmu koja se trudi da poveže muziku i strip i pronađe tu nekakve sinergije. Freemanov Basic Instinct je već bio horor-intonirana priča o slikaru koji se inspiriše poznatim istorijskim ubistvima, a Romesburg je za Scout Comics (još jedna indie firma o kojoj se pripremam da nešto napišem već izvesno vreme) radio i Children of the Grave, jednu mračnu futurističku priču sa takođe horor-prelivima. No, Hound je za mene  prijatno iznenađenje jer je u pitanju sasvim klasičan horor-narativ koji bi se mogao nazvati i pastišem, ali je u najmanju ruku jedna spretno izvedena stilska vežba.

U prijatna iznenađenja spada i crtač, Rodrigo Vázquez, Meksikanac koji već ima solidno internacionalno iskustvo sa radom za španski Plan B na serijalu Montemar. Za svoj severnoamerički debi, Vázquez je u horor sa distinktno „evropskim“ šmekom uleteo sa puno apetita, radeći crtež i kolor a kreativni tim zaokružuje Justin Birch, mlad ali iskusan leterer koji radi za AndWorld Design i čiji ste letering verovatno već videli u DC-jevim, IDW-ovim, Dynamiteovim i drugim stripovima.

Hound se, rekosmo, dešava u Evropi, i smešten je, najvećim delom u period Prvog svetskog rata a formatiran kao dugački flešbek u kome čovek, šetajući psa nalazi u zabitoj pećini dnevnik sa zapisima vojnika koji je svoje poslednje očajničke redove ispisao 1917. godine, prikazujući, u ovom slučaju doslovno kako rat „pretvara ljude u životinje“.

Ovako glasi i prva rečenica koju ćete pročitati u stripu, i Hound odmah uspostavlja taj ton kontemplativne proze koja se bavi promišljanjem rata kao jednog od najužasnijih fenomena koje je čovečanstvo iskusilo, oslanjajući se na predloške koje su radili autori „izgubljene generacije“ čija su pisanja o ratu često bila obojena tim rezigniranim prepoznavanjem kako rat nije samo ružna i mučna stvar već okruženje u kome se ispoljava nešto neljudsko u ljudima.



Vojnik čiju priču ovde čitamo je pripadnik britanske kraljevske armije, po imenu Barrow i njegovo nameštenje u južnoj Francuskoj drugom polovinom velikog rata suočava ga sa užasima o kakvima nije ni sanjao. Vázquez pravi vrlo uspešan prelaz između „sadašnjosti“ u kojoj neimenovani čovek čita Barowljev dnevnik i peridoa u kome se glavni deo priče događa, radeći odlično sa kolorom da sugeriše drugo, mučno vreme i atmosferu pretnje, ali bez direktnog upadanja u horor. Njegovo kombinovanje rada sa linijama različite debljine i kolora koji efektno oslikava detalje u okruženju daje stripu jednu opipljivu teksturu blata, ali i beznađa, a koje – i jedno i drugo – intuitivno vezujemo za Prvi svetski rat.

Barrow će u jednom trenutku biti dodeljen posebnoj jedinici koja kao da ima neki svoj način na koji ratuje a kada otkrije njenu strašnu tajnu, shvatiće da ta neljudskost što u ljudima izranja tokom ratova za njega ima vrlo doslovnu dimenziju. No, Barrow nije tek lavkraftovski narator koji će samo beležiti svoj silazak u ludilo, nemoćan da bude išta jače od svedoka sopstvene propasti, i on pokazuje zavidnu asertivnost i ambiciju da se usprotivi degradaciji ljudskosti, iako je svestan da u krajnjoj računici nema nikakvu šansu da preživi. No, njegova želja da makar umre kao čovek jer ne želi da umre kao zver je plemenita.

No, autori,iako je ovo srazmerno jednostavan, skoro pravolinijski old school narativ, uspevaju da u njega dodaju taman toliko malih preokreta da čitaoca drže na ivici sedišta. Epizoda u polusrušenoj kući sa nemačkom patrolom napolju i ženom koja želi da je dozove je izvrsno konstruisana i služi i kao simbolička potvrda da je i sam Barrow grešan i da je na njemu jedino da vidi hoće li se grehu prepustiti ili pokušati da ga okaje.

Dakle, ovo je u biti jedna stabdardna moralna skaska, onako kako je horor stare škole često umeo da bude, ali urađena sa mnogo stila i sigurnim korakom. To da scenaristi insistiraju na dosta literarnom izrazu na početku, sa dosta teksta, ali onda dobar deo ključnih scena prepuštaju Vázquezu da ih izvede grafički, bez nepotrebnog pričanja odozgo je em plemenito, em efektno, em podseća na to da kada govorimo o stripu „autor“ ni slučajno ne sme da se poistoveti sa „scenarista“. Vázquezov i Birchov rad u dobrom delu stripa je ono što Houndu daje karakter, ton i identitet.

U nekoj doglednoj budućnosti planiram da pišem o još stripova ovog izdavača, no, mnenja sam da je Hound odličan izbor za čitaoca koji se zanima da vidi šta to Mad Cave imaju u ponudi. Ovo je strip koji su radili ipak iskusni, samo ne PREVIŠE poznati autori, žanrovski veoma lepo definisan i u egzekuciji isporučen bez previše filozofiranja, sa odličnim tempom, jasnim poentama, upečatljivim grafičkim izrazom. Ni manje ni više od toga, i prosto je osvežavajuće čitati zaokružen, čvrst narativ koji se ne pravi sa ambicijom da bude televizijska serija ili deo deljenog univerzuma. Hound je, i pored sve svoje grafičke prljavštine, čist i neukaljan primerak STRIPA i to je predivno. Mad Cave ga na prodaju nudi ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3762 on: 01-07-2024, 04:51:04 »
Local Man je zanimlljiv novi tekući serijal Image Comics – započet Februara 2023. godine – a koji pokazuje neke od izazova sa kojim nezavisni, creator-owned superherojski strip mora da se hvata u koštac. Tu mislim prevashodno na činjenicu da je ovaj strip delom dekonstrukcija partikularne superherojske estetike, delom satira a delom omaž i da on neće funkcionisati onako kako treba ako nemate predznanje.



A što je, naravno, antitetično onome kako neka teorija kaže da bi trebalo da izgledaju novi superherojski stripovi koje prave nezavisni autori. Ako pogledamo uspešne primere iz poslednjih deceniju i po, počev od The Boys, pa do Imageovog Massive Verse univerzuma, vidimo da se tu izdvajaju nekakva dva pristupa. Massive Verse je na likovima i na kompleksnijim naučnofantastčnim konceptima zasnovano preduzeće gde superherojština dolazi kao posledica događaja izvan sfere ljudskog poimanja i nije readymade element ljudskog društva onako kako je to u mejnstrim stripovima. S druge strane, The Boys (ali i različiti radovi Marka Millara, recimo), uzimaju taj readymade koncept, gde su superheroji samorazumljivi, integralni deo ljudske kulture i onda parodiraju poznate, arhetipske modele, uglavnom se oslanjajući na DC panteon kao na prauzor.

Lovcal Man ne radi ni jedno ni drugo i njegova diferencija specifika je da se sa nostalgijom ali i sa vrlo naoštrenim kritičkim sečivom okreće nečem trećem i onda radi neobičnu kombinaciju rekonstrukcije, dekonstrukcije, satire i časne, poštene priče zasnovane na višedimenzonalnim karakterima i komplikovanim zaverama koje imaju i politički i lični sloj. Da li je, legitimno je pitati, savremena superherojska publika uopšte spremna za ovakvo konceptualno komplikovane stripove?

Tim Seeley i Tony Fleecs misle da jeste a Image Comics im je rado pružio priliku da se oprobaju u kreiranju jedne kompleksne storije, stavljajući im na raspolaganje ne samo svoju postojeću logistiku i produkcijske standarde, već i ansambl svojih starih likova koje možda pamtite iz devedesetih, ako ste tada bili živi i čitali superherojski strip. A što je korisno jer je Local Man upravo polemika sa, rekonstrukcija, dekonstrukcija, omaž i parodija na Imageove stripove iz devedesetih i ovaj koncept neobično ojačava kada se pored likova koje su Fleecs i Seeley kreirali sami (neke i u vreme kada su bili tinejdžeri) pojave i neki koje pamtite iz tog mračnog doba superherojštine.

Seeley i Fleecs su obijica i crtači i scenaristi. Fleecs je najpoznatiji po svom serijalu Stray Dogs za Image, ali je radio i stripove u Star Wars i My Little Pony franšizama, dok je Seeley radio dosta toga za DC (poglavito Graysona), ali i za IDW, kao crtač i scenarista na G.I. Joe. Njegov možda najpoznatiji creator-owned serijal je Hack/ Slash koji je prvo izlazio za Devil’s Due a sada za Image, a koji je stigao nadomak toga da dobije filmsku adaptaciju (ali nikad se nije iskopao iz development hella). Local Man, sa svojim odmerenijim tempom i nešto ozbiljnijim tonom kao da je kandidat da bude filmovan ili, verovatnije, transformisan u televizijsku seriju mnogo pre nego što Hack/ Slash ugleda svetlost dana.



Mada, naravno, prepreke koje tu postoje su one koje sam već pomenuo gore: Local Man se bavi vrlo partikularnom epohom u istoriji superherojskog stripa, koja se, iako se mogla pohvaliti velikim profitima i od autora je napravila superzvezde, danas uglavnom smatra prevaziđenom, zastarelom, štaviše malo sramotnom. Rane godine Image Comicsa i „X-treme“ superherojskog stripa su bile neka vrsta kolonizacije industrije od strane kreatora što su umakli Marvelovoj uredničkoj kontroli i onda, bez cenzure, bez ograda koje su bile prisutne u okoštalom korporacijskom stripu, proizvele mnogo BUČNOG ali, u retrospektivi, vrlo često vrlo plitkog sadržaja.

O ovome sam već pisao više puta, o tome kako su u ovim partikularnim stripovima superheroji bili više plaćenici, vojnici ili profesionalne ubice (demoni, vanzemaljci...) nego nekakvi viđilante pravednici, kako su mnogi od njih koristili vatreno oružje češće nego natrprirodne supermoću, kako su muškarci nosili oklope a žene strahovito seksualizovane kostime itd. Bilo je to vreme u kome su superherojski timovi bili u službi vlada i korporacija a mnoge od njih su njihovu proizvodnju industrijalizovale, shvatajući da se moderna trka u naoružanju tiče pre svega metaljudskog istraživaja i razvoja.

Znate sve o ovome ako ste čitali stare Stormwatch ili WildC.A.T.S. stripove, ako ste čitali Spawna ili Wetworks, Witchblade itd. Ali ako niste... veliko je pitanje ne samo koliko će Local Man imati kapaciteta da vam se dopadne već i koliko ćete uopšte razumeti ono što Seeley i Fleecs sa ovim stripom pokušavaju da urade.

A nije da ovde nema ambicije. Local Man je pokušaj da se kroz ličnost jednog vrlo nesavršenog glavnog junaka – štaviše antiheroja epskih razmera – prelomi i komplikovana smeša stida i nostalgije koju prema Imageovim stripovima iz devedesetih oseća makar jedan deo današnje strip-publike, a među njom i Seeley – koji je u jednoj od njegovih poslednjih inkarnacija u prvoj deceniji ovog veka i crtao deo serijala WildC.A.T.S.

Osnovni zaplet Local Man je ne samo zanimljiv već i neizlizan jer se bavi jednom od najređih stvari u superherojskom stripu: priznavanjem da postoji protok vremena. Glavni junak, Jack Xaver se na početku stripa vraća u svoj rodni gradić u Wisconsinu nakon što je proveo par decenija kao deo superherojskog tima Gen 3 koji je, u skladu sa standardnim Image programom iz devedesetih, bio pun pitoresknih, ekstremnih likova, borio se protiv terorista i vanzemaljskih pretnji, pa čak i nekoliko puta spasao svet. No, Xaver je ne samo dobio „dishonorable discharge“ zbog kršenja pravila službe, nego mu je i sudski zaprećeno da više ne sme da se bavi superherojskim poslom, da navuče kostim koji je trejdmarkovan od strane tima, pa čak ni da koristi štit u borbi, jer mu je to bio zaštitni znak u vreme kada je bio superheroj Crossjack i smatralo bi se da time narušava autorska prava koja mu ne pripadaju jer su ime, kostim i stil njegovog superherojskog lika osmislili drugi u vreme kada se pridružio timu.



Jack ne samo da mora da se bori sa sopstvenom depresivnošću koja dolazi nakon šut karte koju je dobio iz sveta moćnih i slavnih, već i nailazi na vrlo hladnu dobrodošlicu u rodnom gradu. Na ulici mu ljudi neprijateljski dobacuju, roditelji jedva podnose to da se sada odrastao muškarac ponovo doselio u kuću koju su oni odavno adaptirali za život u dvoje (pa Jack sada mora da spava u podrumu) i on, generalno, ima sva negativna iskustva vezana za svoj status „javne ličnosti“ a bez praktično ijedne prednosti. Reč „cancelled“ se ni jednom ne pominje u ovom stripu, ali Jack je vrlo temeljito kenslovan od strane svake zajednice kojoj bi i pomislio da može da pripada.

Jedini koji nema problem sa Jackom je porodični pas koji je, nekim čudom, još uvek živ iako je već bio mator kada je Jack učinio sve što je mogao da zapali iz srednjezapadne provincije i postane globtroterski superherojski selebriti, i vrlo je simpatično kako se maleni džukac provlači kroz većinu scena ovog stripa i OČIGLEDNO ima mnogo značajniju ulogu nego što mu iko pripisuje, u narativu koji postaje sve komplikovaniji sa svakom epizodom.

Ova komplikovanost je i interpersonalnog ali i trilerskog karaktera i Local Man posle nekoliko epizoda od stripa koji deluje pre svega kao studija karaktera i smalltown drama, postaje i ekspanzivniji superherojski triler, sa konspiracijama, interesima velikog kapitala i ljudima što imaju i javnu i tajnu personu u svom centru. Ovo nije nužno najudobnija žanrovska transformacija, pogotovo ako ste sa prvih par epizoda bili uvučeni u priču upravo tom interpersoalnom dimenzijom, ali Local Man, bez obzira što postaje dosta teži da se prati kako epizode odmiču, ostaje dovoljno intrigantan da zadrži uz sebe publiku koja je investirana u superherojštinu.

Neksus drame u početku je erotska tenzija koja postoji između Jacka i njegove nekadašnje devojke, Inge, koja je ostala da živi u ovom gradu i napravila uspešan restoranski biznis, udata je za lokalnog šefa policije, sa decom i ambicijama da proširi svoju ugostiteljsku franšizu. Jack je neko ko sada ima mnogo vremena za introspekciju  i promišljanje svojih mnogobrojnih grešaka, grehova i ogrešenja o druge ljude, i čitalac vidi njegove iskrene napore da bude bolja osoba nakon decenija jahanja na adrenalinu, hajpu i marketingu i svog razuzdanog ponašanja (uključujući seksualno ponašanje) koje je išlo uz to. Ali Jack je i emotivno ranjiva, nikada dovoljno sazrela osoba koja će Ingu koristiti i kao neku vrstu emocionalne štake na načine koji nisu etički baš najispravniji. Ali, huh, i Inga će koristiti njega jer ni ona nije jednodimenzionalan lik, kao što to nije ni njen muž, niti su to Jackovi roditelji koji svi imaju komplikovane odnose sa posramljenim selebritijem koji se vratio u grad iz kog je pobegao iz sve snage pre toliko godina, ali i svoje sopstvene agende.

Stvari onda dodatno komplikuje kada postane jasno da ovaj gradić, sa svojom davnašnjom ambicijom da bude trening-centar za narednu generaciju korporativnih i državnih superheroja, krije i neke prljave tajne i da Jack, kome je, rekosmo, zabranjeno da se bavi superherojštinom, uključujući izigravanje neregistrovanog privatnog detektiva, rizikuje mnogo više od svoje već upropašćene reputacije, time što počinje da kopa po njegovim tajnama.



Komplikovanost ovog stripa je svakako i u tome što ton osciluje između uspele komedije, sa Jackom koji je na momente TEŠKA budala (u jednoj od scena će Ingi poslati sliku sopstvenih genitalija jer raspadnut od psihodeličnih droga i ubeđen je da ona sa njim koketira preko poruka), flešbekova koji su urađeni u parodičnom stilu i ozbiljnih trilerskih epizoda gde treba brzo i sa što je manje moguće frikcije da usvojimo mnogo informacija o svetu koji ima složenu istoriju superherojštine u službi javnih interesa.

No, ako inklinirate ovakvom stripu, Local Man nudi mnogo kvaliteta, makar mu, kako vreme protiče, priče bile sve složenije i sve manje vođene karakterološkim studijama. Seeley i Fleecs rade izuzetan grafički program ovde, mešajući realistični dramski ton sa slepstik komedijom, a onda odlazeći u ’90s flešbekove i nudeći strahovito verne rekonstrukcije X-tremne superherojštine onog doba koju skoro da je nepotrebno parodirati. Strip besprekorno potkazuje seksističke i militarističke fetiše ovih stripova, ali tako da ih čini integralnim delom priče koja se SADA odvija, dakle, ne zadovoljavajući se samo lakom satirizacijom devedesetih već istražujući kakve su dalje posledice usredsređivanja na ove elemente u starim stripovima. Rezultat je jedan grafički raznovrstan, tonalno divergentan ali uzbudljiv i fukcionalan strip u kome se polemika sa superherojštinom MTV generacije vodi sa poštenih pozicija. Seeley i Fleecs ni slučajno ne misle da je dovoljno pokazati kako su neke stvari od pre trideset godina bile „krindž“ a da smo sada bolji, pametniji i senzitivniji i Local Man je intrigantno sklopljen melanž nostalgije, kritike, satire, ekstrapolacije, pa, u neku ruku i alternativne istorije jer se u ovom stripu pojavljuju reference na likove (a negde i sami ti likovi) iz Imageove istorije.

Ovo Local Man čini stripom koji svakako sebi ograničava potencijalnu publiku, ali koji istovremeno i shvata da generacije koje su sada u poznim tridesetim, četrdesetim pa i pedesetim godinama, a i dalje kupuju stripove, na ovaj strip mogu da imaju vrlo jaku emotivnu (dobro, i intelektualnu) reakciju. Local Man pruža sav grafički vatromet X-tremnih superherojskih stripova iz MTV generacije, rame uz rame sa realističnim, dekonstruktivnim programom, kolorisan pažljivo i sa razumevanjem (Felipe Sobreiro, Brad Simpson i Brian Reber) i sa sjajnim leteringom, a narativno je intrigantan i ambiciozan. To što se bavi jednom vrlo partikualrnom temom ga zaista ograničava ali mu i daje slobodu da u nju uđe duboko, bez potrebe da zadovoljava mase i da je promisli iz više perspektiva. Ako sve ovo deluje intrigantno, Image serijal ima ovde pa se poslužite.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3763 on: 03-07-2024, 04:58:19 »
Fantagraphics ima dosta komplikovanu konvenciju imenovanja svojih kolekcija stripova rađenih po propertijima kompanije Walt Disney, pa je dvadesettreći tom njihovog Disney Masters serijala naslovljen tako da se čoveku malo zavrti u glavi: Walt Disney's Mickey Mouse: The Riddle of Brigaboom: Disney Masters Vol. 23. Ono što nam ovaj naslov govori je da će kolekcija, izašla u Martu ove godine, sadržati stripove o Mikiju Mausu. Ono što propušta da nam kaže, a što je možda važnije, je da su ovo stripovi koje je radio jedan od hajde da kažemo četiri najpoznatija autora Diznijevih stripova u istoriji: Romano Scarpa.



Ostalu trojicu verovatno i sami možete da nabrojite: Floyd Gottfredson, Carl Barks i Don Rosa, mada je Rosa, naravno, među njima pre svega na ime svog uspešnog projekta nastavljanja i daljeg građenja na legatu Carla Barksa, kreiranja neke vrste kanonskog kontinuiteta za lik Baje Patka i njegovu porodicu. Drugim rečima, Rosa ne spada u originatore i utemeljitelje kakvi su bilo Gottfredson i Barks već u čuvare vatre, a u kakve, može se argumentovati spada i Scarpa. Uz, naravno, jednu bitnu razliku: Scarpa je, kao Italijan, utemeljitelj i originator autentičnog italijanskog kanona stripova sa Diznijevim junacima, neko ko je uzeo američke predloške a onda od njih napravio nešto toliko svoje da su mnogi njegovi likovi i zapleti smatrani kanonskim u poslednjih nekoliko decenija i predstavljaju deo „zvanične“ istorije stripova i Mikiju Mausu ili Baji Patku na isti način kao ono što su radili Gottfredson ili Barks.

Scarpa je, prosto, majstor koga drugi majstori smatraju najboljim među sobom, neko ko stoji na vrhu panteona italijanskih crtača i scenarista što su od pedesetih i šezdesetih ghodina prošlog veka, onako kako su američki stripovi rađeni po Diznijevim predlošcima gubili na značaju i ambiciji i svoje najveće autore, Gottfredsona i Barksa pre svih, gurali u zapećak, u trku preuzeli baklju i odveli ove stripove na nove, neslućene visine. U proteklih sam nekoliko meseci pisao o više kolekcija koje je Fantagraphics izdao, peneći od entuzijazma na radove iz opusa ljudi kao što su Giorgio Cavazzano ili Giovan Battista Carpi, ali svima njima Scarpa je bio praktično tata.



I kao i mnogi drugi, započeo je svoju karijeru u animaciji, srećan što mu je otac, venecijanski pekar, bio dovoljno mudar da prepozna sinovljev talenat za grafičko izražavanje i dopusti mu da se time bavi u životu. Kao klinac Scarpa je obožavao Gottfredsonove stripove o Mikiju Mausu koje je objavljivao magazin Topolino, ali mi je Diznijev dugometražni animirani film, remek-delo rađeno po bajci Snežana i sedam patuljaka, bio još veća fascinacija. Tako je mladi Scarpa, uz očevu podršku, bio kadar da osnuje sopstveni studio za animaciju, još četrdesetih godina prošlog veka i, uz neke crtače i animatore koji će kao i on kasnije raditi Disney stripove, napravi nekoliko reklama i jedan kratki animirani film rađen po Andersenovoj bajci Devojčica sa šibicama.

No, prilično surovi uslovi na tržištu animacije, plus povreda koju je Scarpa pretrpeo, kumovali su njegovom prelasku iz animacije u strip. Mondadori, italijanski izdavač Disney stripova mu je ponudio posao pa je Scarpa, zaljubljen u Snežanu, imao priliku da radi stripove rađene kao nastavak ovog filma, gde je njegova tadašnja verenica, kasnije supruga, Sandra Zanardi pozirala za njegove crteže a scenarije je radio Guido Martina. Uticaj veoma bitnog američkog animatora Freda Moorea na Scarpu je bio veliki a Moore je, notabilno bio i čovek koji je crtane filmove o Mikiju Mausu strimlajnovao u tridesetim godinama i doveo ih u modernu formu. Scarpa je, učeći se na Mooreu sebe pripremao za ono što će, neočekivano, postati i njegovo životno delo.

Naime, kada su u pedesetima Floydu Gottfredsonu iz King Features Syndicatea rekli da se mane dugačkih pustolovnih priča o Mikiju Mausu – koje su ga proslavile i danas se smatraju apsolutnim klasicima – i da umesto njih počne da radi samo dnevne geg-stripove, italijanski izdavač je, suočen sa presušivanjem Gottfredsonovih priča koje su reprintovane na italijanskom i bile vrlo popularne i među italijanskim čitaocima, pitao Scarpu da li bi on mogao da crta nove Mikijeve avanture u dužem formatu (po Martininim scenarijima), a, nakon što je Scarpa više nego entuzijastično pokazao da je itekako dorastao ovom poslu, bilo mu je povereno i njihovo pisanje.



Scarpino „zlatno doba“, kako se to danas gleda, bilo je između 1953. i 1963. godine, nakon čega je jedno vreme odbijao da piše stripove i samo crtao po tuđim scenarijima, jer nije bio zadovoljan visinom honorara koji je dobijao za krvavi rad. Tokom ovog perioda ostavio je iza sebe ne samo priče koje su gradile na poznatim i voljenim Gottfredsonovim predlošcima, već i sopstvene, sasvim originalne zaplete, vodeći Mikija i njegov ansambl putevima kojima nikada ranije nije išao. Neki od tih stripova će na kraju završiti i kao predlošci za filmove, a Scarpa će imati i tu distkinciju da pored Gottfredsona i Barksa bude prepoznat kao najplodniji autor na Disneyjevim stripovima, pa onda, krajem osamdesetih i prvi publikovani ne-američki autor u američkim magazinima koji su objavljivali Disney stripove.

Pred kraj svoje karijere, Scarpa, koji se u međuvremenu vraćao i animaciji, je imao i novo, nešto kraće zlatno doba, sa povratkom na dužnosti scenariste i crtača za Disney stripove, eksplicitno se baveći dužim pustolovnim pričama koje su omažirale Gottfredsona i ova kolekcija se bavi upravo delom ovog materijala. Za starije, klasične Scarpine radove imamo neke prethodne kolekcije u izdanju Fantagraphicsa o kojima ću rado pisati ako bude interesovanja, a danas ćemo na brzinu da vidimo šta ima u ovoj.



The Famed Jumping Frog of Queen Zenobia je priča koja otvara kolekciju i ona je, zapravo, nastavak prethodne Mikijeve avanture u kojoj je uvedena kraljica Zenobia II, afrička vladarka sa kojom su Miki, Šilja i Gavra* imali sukob. U novoj priči, Zenobia je, nakon svoje abdikacije i prihvatanja da je mnogo više privlači srednjeklasni život u Americi od dvorskih intriga i političkih natezanja po Africi, stanovnik Mikijevog grada** sa ambicijom da bude ne više od voljene „socialite“ pojave.

* U originalu Bruto, na engleski preveden kao Ellroy, ovaj je lik zapravo usvojeni sin ptice po imenu Ellsworth a koja je u prvim svojim pojavljivanjima u američkim stripovima bila Šiljin ljubimac da bi kasnije bila apgrejdovana u antropomorfnu životinju ravnopravnu ostalim likovima. Scarpa je Bruta kreirao 1975. godine sa maltene identičnim dizajnom i karakterom kao što je imao Ellsworth i dao mu praktično ko-protagonizam sa Mikijem u kasnijim pričama. Iako su kod nas oba lika preimenovana u Gavru, ove ptice zapravo, uprkos grafičkom dizajnu koji snažno sugeriše da su gavranovi, spadaju u vrstu mina ptica...
**U ovim se pričama koriste ime grada Mouseton i države Calisota, a što je kanonizovano u poznijim američkim stripovima kao neka vrsta reference na Kaliforniju. Originalne Gottfredsonove priče su sugerisale da Miki živi na istočnoj obali, a on je u njima i delio grad sa Pajom Patkom. Kasnije će biti eksplicitno rečeno da Paja živi u Duckburgu (kod nas Patkovgrad) a Miki u Mousevilleu (kod nas Mikivil) tako da, kad se uzmu u obzir razni stripovi i crtani filmovi, o igrama da i ne pričam, ni posle stotinak godina nemamo uredan kontinuitet Diznijevog univerzuma



Zapravo početak stripa prikazuje i Zenobiju i Mikija i Gavru kao progonjene od strane novinara i lovaca na autograme, a sve na ime njene popularnosti kao afričke kraljice koja sada živi među običnim narodom, ali Scarpini scenariji za duže stripove su retko ostajali uz svoju početnu premisu, radije skrećući divlje pod pravim uglom i koristeći praktično uzgredne elemente priče da se lansiraju u potpuno novom smeru. Tako i ovde Zenobijin status selebritija privlači pažnju kriminalaca (Hromi Dana i njegova proširena porodica) a centralna priča se bavi Šiljinim treniranjem pripitomljene žabe da, u Zenobijino ime učestvuje na gradskom takmičenju u skokovima u dalj za žabe-ljubimce. Kada Zenobijina žaba pobedi a kriminalci se umešaju u slavlje i kidnapuju bivšu vladarku, kreće detektivski zaplet.

Scarpine priče su bile izrazito humorstičke, sa akcentovanjem gegova i bizarnih, maštovitih koncepata a gde su avanturistički ili trilerski okviri ponekada bili tretirani pre svega kao alatke da se sa njima radi, a ne nužno svhra same sebi. Tako je i The Famed Jumping Frog of Queen Zenobia zapravo najzanimljivija po tome što se bavi jednom dubokom analizom Šiljinog karaktera, gde on, zaljubljen u Zenobiju ali ubeđen da nije na njenom nivou, u sebi pronalazi ne samo heroja već i promućurnog detektiva i nadarenog taktičara kakvog niko u ovom univerzumu do sada nije poznavao. Scarpin karakterni rad sa Šiljom je ovde toliko dobar, da je jasno kako je ovo bazirano na autentičnim životnim iskustvima i Šilja ovde daje portret post-hemingvejevskog muškarca kakav ne biste očekivali.



The Unsinkable Kildare Coot iz 1964. godine je podsećanje da Scarpa nije rado samo Mikija i ovo je beskrajno dinamična, urnebesna urbana priča o Paji Patku i sestrićima koji bivaju uvučeni u bizaran kriminalistički zaplet sasvim po uzoru na neke Barksove radove, ali u kome kao glavna inovacija upravo Kildare Coot, novi lik i Scarpina kreacija, ekscentrični patak koga na početku stripa puštaju iz mentalne institucije iako je i samom konzilijumu lekara što potpisuju mišljenje da je on izlečen jasno da to nije baš tako. Uvodni tekst za ovu epizodu ističe da je Kildare Coot nastao u praktično isto vreme kao i američki lik Fethry Duck, Pajin rođak nastao u Kalforniji i kodiran kao slacker/ beatnik, i da je sličnost između ova dva lika ogromna, ali istina je i da je Kildare Coot zapravo napisan i nacrtan vidno ekstremnije, sa jasnom sugestijom mentalne bolesti koja je ovde korišćena za apsurdistički, energičan humor.

Centralna priča, The Riddle of Brigaboom je izlazila 1989. i 1990. godine kao eksplicitan omaž Gottfredsonovim klasičnim pustolovina Mikija Mausa iz tridesetih, formatirana u kaiševima koji će podražavati izgled i tempo pripovedanja dnevnih stripova. Ovo je najduži Scarpin strip iz ovog perioda i jedna ogromna, globtroterska avantura sa špijuniranjem, akcijom, bizarnim naučnim i tehnološkim konceptima i idejama, misteroznim fenomenima... No, Scarpa je Gottfredsonov predložak prostudirao mnogo dublje nego većina nas drugih i The Riddle of Brigaboom odlikuju i prefinjeni karakterološki zahvati, kako onda kada se strip bavi Mikijem i Gavrom i njihovim životnim stilom freelance rešavača misterija a koji deluje nezrelo i neautentično svim njihovim prijateljima, tako i sporednim likovima: Tako dobijamo vrlo zanimljivog glavnog negativca ali šou zamalo krade direktor televizijske stanice koji finansira najnoviju pustolovinu dvojice avanturista nakon incidenta sa piratskim upadom u njihov program i reklamiranjem bizarnog novog produkta. Scarpa u centar narativa stavlja i – za ono doba vrlo aktuelnu – brigu za ozonski omotač i potrošačke produkte koji ga oštećuju i ovo je s razlogom jedno voljeno remek-delo iz kasne faze velikog majstora.



Kraj kolekcije rezervisan je za Remotely Impossible, strip urađen pred kraj Scarpinog života, 2000. godine (Scarpa je preminuo 2005. u 77. godini) kao tipično urnebesnu komediju u kojoj Paja Patak i sestrići, inateći se jedni drugima, dovode ceo grad na ivicu propasti. U centru priče je „pametni“ daljinski upravljač za televizor i mada je ovo vrlo kratak narativ, više fokusiran na brzinu i intenzitet akcije nego na duboka promišljanja, u njemu možemo videti tu temu automatizacije svakodnevnog života koja se otima kontroli i kidnapuje ljudsku samovlasnost, a koja je veoma aktuelna i danas.

Walt Disney's Mickey Mouse: The Riddle of Brigaboom: Disney Masters Vol. 23 je, dakle, još jedna dragocena kolekcija za svakoga ko voli stripove iz kuhinje Walta Disneyja i nova prilika da se mi matori podsetimo na to koliko volimo Scarpu a da ga vi mlađi upoznate. Fantagraphics kolekciju prodaje ovde, a u trenutku dok vi ovo budete čitali i naredna Disney Masters kolekcija će biti u prodaji, pa ćemo o njoj pričati u nekim narednim nedeljama.


 

Dzimi Gitara

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.092
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3764 on: 07-07-2024, 22:23:44 »

Za starije, klasične Scarpine radove imamo neke prethodne kolekcije u izdanju Fantagraphicsa o kojima ću rado pisati ako bude interesovanja, a danas ćemo na brzinu da vidimo šta ima u ovoj.


O, da, molim te. Ovo je tako dobro i zanimljivo.

Na DW forumu je svojevremeno bilo nekih izuzetnih podviga u rekonstrukciji svega vezanog za Diznijeve stripove, tako da znam da postoji, možda nevelika, ali tvrdokorna baza patkoljubaca.

https://darkwoodforum.rs/index.php/board,42.0.html
Kamenje iz džepova http://kamenje.blogspot.com/

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3765 on: 08-07-2024, 04:46:36 »
Imam u pajplajnu (dakle već napisano) još nekoliko Fantagraphicsovih novijih i starijih izdanja pa će to izaći u narednim mesecima a potrudiću se da Scarpa brzo ponovo dođe na red.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3766 on: 08-07-2024, 05:12:11 »
Vođen možda malo i intelektualnom radoznalošću ovih sam dana lenjo iščitao stripove koje je Marvel poslednjih par godina objavljivao pod naslovom What if..., nastavljajući tradiciju spekulativnih priča koje uzimaju za osnovu neke poznate i popularne likove, događaje i koncepte iz Marvelove istorije, a onda ih razvijaju alternativim tokom. Da ova koncepcija ima zdravu ideju u osnovi i da je srazmerno popularna svedoči i činjenica da je ne samo živa i funkcionalna više od četiri i po decenije od prvog What if... serijala iz 1977. godine već i da je Marvel sa  A. C. Bradley na čelu, a za Disney+ razvio i animiranu seriju utemeljenu na istim principima. Bradleyjeva je 2021. bila glavni scenarista za prvu sezonu animiranog What if... pa posle pisala i za seriju Ms. Marvel, a What if... je krajem prošle godine dobila i drugu sezonu...



Nemam neke preterane iluzije o tome da li stripovi koje je Marvel krenuo da radi od 2022. godine svoje postojanje duguju isključivo marketinškom naporu uloženom u promovisanje serije – naravno da je tako – ali opet, ako su danas film, televizija i video-igre primarna interesovanja kompanija koje su nekada svoj hleb svagdašnji zarađivale najpre na stripu, moramo biti zadovoljni i tim kolateralnim efektima pojavljivanja serije zasnovne na četiri decenije staroj ideji.

Marvel je, da podsetimo, dosta uredno i redovno objavljivao What if... serijale i u godinama pre serije, štaviše, kada je izašao Spider-Man: Spider's Shadow, jedna ozbiljna, petodelna priča koju su radili jaki likovi (Chip Zdarsky i Pasqual Ferry) ovo je bila i svojevresna najava novog, ozbiljnijeg zamaha u kome bi naredni What if... stripovi umesto minijatura od jedne epizode koja na relativno malom prostoru u dosta grubim crtama oslika alternativnu istoriju nekih Marvelovih likova, bili ekspanzivniji radovi, sa mogućnošću da se zaroni dublje u karaktere, razrade alternativne niti zapleta, dobije nešto supstancijalnije od vinjete na koju se većina klasičnih What if... radova može svesti. Uostalom, nemoguće je da sam ja jedini koji prepoznaje da su uspešni „alternativni“ serijali poput, na primer Spider-man 2099 ili Ultimate Spider-man suštinski samo What if... priče kojima je dopušteno da nadrastu formu vinjete...

I da ne bude zabune, meni se forma vinjete istorijski uglavnom dopada. Pogotovo je zanimljivo u današnje vreme kada je „writing for trade“ standard i gde su priče od pet ili šest delova osnovna gradivna ćelija superherojskog stripa, pročitati one-shot priče koje na dvadeset ili trideset strana moraju da dođu od postavke zapleta do krešenda i raspleta i da se snađu kako znaju i umeju da čitaocu podare pun obrok, nalazeći prečice gde god mogu i, ako imamo sreće, postižući old school energiju i propulzivnost superherojskog stripa iz Srebrnog ili Zlatnog doba.

Elem, Marvel je, kao što to ponekad zna da bude, apsolutno izdao. Doduše, imali smo samo izjavu Chipa Zdarskog da se priprema serija miniserijala koja će What if... formuli dopustiti da se razradi u višoj rezoluciji, sa više detalja i studioznijim pristupim, ali Zdarsky nije makar ko i sigurno je da on o ovome ne bi pričao da uredništvo nije imalo baš takve planove. No, koji god da je bio razlog što se to nikada nije zaista desilo, ostaje da Marvel od What if... koncepcije nije odustao već da ju je samo, u ovoj modernoj verziji, sveo na poznati format od po jedne epizode. Uz izuzetke koje ćemo u donjem tekstu podvući.



Pa da podvučemo jer je prvi na redu What if... Miles Morales, petodelni serijal iz 2022. godine a koji kao da predstavlja prelazni oblik između ambicioznije priče iz više delova koja ima složeniji zaplet i ekspanzivniju razradu, i standardnog one-shot formata gde se čitava alternativna istorija ima ispričati na broju strana obično rezervisanom za samo jednu epizodu. What if... Miles Morales je istovremeno i antologija, jer su ovde različite epizode radili različiti autori, ali i zapravo „lažni“ What if... naslov jer se na kraju ispostavlja da je ovo u stvari priča o Milesovima iz alternativnih univerzuma a koji će se svi sresti i zajednički boriti na istoj strani u finalnoj, petoj epizodi.

Cody Ziglar, aktuelni scenarista Milesovog tekućeg serijala je ovde bio scenarista prve i poslednje epizode, verovatno koristeći ovaj strip da izkalibriše svoje pisanje na frekvenciju mladog, crnog superheroja, i Milesovi karakter i ton su verovatno najbolja stvar u njemu. Sve ostalo je jedna prilično generička, ne naročito inovativna multiverzalna priča kakvih se Miles ionako već nagledao – čak i on sam to kaže u poslednjoj epizodi – i koja ne donosi neko veliko uzbuđenje čitaocu. Možda je glavni problem što kroz prve četiri epizode u kojima različiti autori variraju Milesovu istoriju tako da on umesto da postane Spajdermen postaje kapetan Amerika, Hulk, Wolverine i Thor, varijacija nema DOVOLJNO, odnosno, sve su bazirane na identičnoj dinamičkoj matrici i odnosu Milesa sa svojim ocem – pozitivnom očinskom figurom – i svojim stricom – negativnom, ali zavodljivom, đavolastom figurom koja Milesa može da odvede pogrešnim putem. Da su scenaristi imali više prostora pa da ove priče imaju interesantnije, maštovitije razrade, ovaj strip bi verovatno bio pamtljiviji, ovako, najjači utisak na mene je ostavila epizoda u kojoj je Miles Thor a gde je ceo asgardski kontekst provučen kroz crni „geto“ šmek onako kako samo beli autori koji nikada nisu živeli u getu misle da stvari treba da se naprave. Naravno da se scenarista Yehudi Mercado, delom Jevrejin, delom Meksikanac posle za ovo izvinio... No, dobro, dobili smo makar epizodu u kojoj je Miles postao Hulk a koju je crtao Paco Medina a što u serijalu i inače obeleženom solidnim crtežom, odskače karakterom.

Glavni problem sa What if... Miles Morales je svakako u tome da ovo nije zaista What if... narativ jer gotovo ni jedna priča ne uzima u obzir to da je originalno Miles postao Spajdermen jer ga je originalni (i u tom trenutku preminuli) Spajdermen iz Ultimate univerzuma inspirisao na to, pa ovo nasumično ubacivanje Milesa u uloge drugih superheroja iz Marvelovog univerzuma prosto nema emotivnu i simboličku sponu sa njegovim karakterom...

Dobro, idemo sad na one-shot epizode koje su izlazile 2023. godine, a od kojih je svaka imala „What if... Dark“ u naslovu, sugerišući da će uvek u pitanju biti mračna, tragična reinterpretacija poznate prilče,  i odmah da krenemo od, recimo What if... Dark – Carnage koja je notabilna najpre po tome da su tako iskusni autori kao što je Larry Hama na scenariju i John McCrea na crtežu (plus Mike Spicer na koloru!) napravili ovako bledunjav i neinteresantan strip. Ali, opet, radi se o Carnageu, jednom od za mene najneobjašnivije a izdržljivo popularnih likova u Marvelu za koga se uvek iznenadim da ima svoj tekući serijal iako se radi o jednodimenzionalnom negativcu koji je nastao redukovanjem već skučene karakterizacije Venoma na jednu crticu.



Carnage je naprosto lik koji nema nikakvu dubinu, ubilačka, psihopatska žudnja za nanošenjem bola i oduzimanjem života spakovana u amorfnu masu uzvitlanog vanzemaljskog tkiva, bez zanimljivih ili makar na neki način kompleksnih zapleta u svojoj istoriji. Utoliko, to da je Hama ikako uspeo da od ovoga napravo „alternativnu istoriju“ je svojevrsni podvig, ali  What if... Dark – Carnage se čita kao naprosto još jedna epizoda Carnagea u kojoj glavi junak ubija jer voli da ubija a čitav zaplet sa onostranom silom koja treba da mu da nekakvo simboličko utemeljenje je nebitan i ultimativno nezanimljiv sem ako niste BAŠ BAŠ BAŠ hardkor fan Carnagea koga će uzbuditi da vidi promenu njegovog status kvoa što je mi ostali skoro ne bismo ni registrovali. No, naravno da McCrea i Spicer kreiraju neke uzbudljive prizore i da će ljubitelji krvopljusa i gadosti ovde doći na svoje. McCrein razbarušeni, dinamični stil je idealan za strip o superzločincu koji nema isti oblik na dva sukcesivna panela i, eto, ako volite, možete...

What If ... Dark – The Tomb of Dracula je pak neobično komplikovan način da se ispriča alternativna istorija o Bladeu i Drakuli a koja se od „stvarne“ istorije razlikuje u detaljima ali ne i u suštini. Za ovu priliku scenario je uradio glavom Marv Wolfman, Bladeov kreator i generalno kapetan The Tomb of Dracula broda kojim je sedamdesetih Marvel uplovio u avanturu sa horor stripovima, prkoseći CCA cenzuri, i ako volite Wolfmana i imate baš lepe uspomene na The Tomb of Dracula, ovo će vam možda biti i zabavna priča. U objektivnom smislu, Wolfman ovde mora da ide brzo i grubo, ali osnovni problem ovog narativa čak nije ni to grubo pripovedanje, koliko činjenica da je razlika između „prave“ Bladeove životne priče i ove alternativne njene verzije suviše suptilna da bi značila išta ikome izvan najužeg kruga Bladeovih ljubitelja.

Ideja da je Blade, eto, na neki način „potomak“ Drakule, na ime toga što je ovaj ujeo njegovu majku dok je nosila malog Erica u utrobi i da mu time nad glavom visi mogućnost da ga Drakula mentalno kontroliše u nekom momentu njegovog života je ovde u centru priče ali je smandrljana na brzinu i ne donosi zapravo nikakvu suštinsku promenu u narativ koji se završava baš onako kako zamišljate da će se završiti. David Cutler je ovo nacrtao korektno, ali je onda imao armiju tušera i kolorista da se strip dovede u formu prikladnu za objavljivanje i tu nekog grafičkog karaktera, da se dogovorimo, baš i nema.

Značajno mi je više prijao What If ... Dark – Moon Knight iako se i ovde radi o stripu koji ide na emulaciju tona i senzibiliteta sedamdesetih. No, njega je pisala pouzdana Erica Schultz, a crtao Edgar Salazar (kolore radio Arif Prianto) i čini mi se da je tim ovde kreirao dovoljno zanimljivu varijaciju na rane priče o Moon Knightu i  dovoljno jasno račvanje istorije da old school publika bude zaintrigirana a da i new school publika dobije heroinu kakvu zaslužuje.



Naime u What If ... Dark – Moon Knight originalni protagonist, Marc Spector, preminuo pa ponovo rođen kao Moon Knight, „pesnica“ staroegipatskog božanstva Meseca, Knošua, kreće u akciju koju stara publika već zna, sa ambicijom da od kidnapera oslobodi svoju devojku Marlene. No, za razliku od originalnih stripova stvari kreću po zlu i Moon Knight konačno i nepobitno odlazi u smrt. Marlene, skrhana bolom sruši statuu boga Knošua ali joj se tada obrati božanstvo Sunca, Ra i daje joj priliku da osveti svog ljubavnika kao superheroj u službi svetla, Luminary.

Alazar radi odlične kostime i dobru akciju a Prianto je vrlo dobar na svetlim, jakim kolorima i ovo je jedna old school osvetnička priča sa gomilom atraktivne tuče i kredibilnim mračnjaštvom u emocijama koje ne vuku narativ preduboko u cheesy fantaziranje. Schultzova se već dokazala kao scenaristkinja sa ozbiljnim kapacitetom da radi Marvelove stripove i ovaj one-shot je jedna korektna, zabavna i smislena varijacija na poznatu temu.

Pa onda na red dođe What If... Dark – Spider-Gwen, jedna takođe vrlo korektno osmišljena varijacija na presudni treutak u životu i istoriji Spajdermena i njegovog ansambla. Ovaj strip se zapravo ne bavi „postojećom“ Spider-Gwen, dakle Gwen Stacy iz univerzuma 65 koja je dobila moći pauka, umesto njene verzije Petera Parkera i koju poznajete iz stripova ali i animiranih Spider-verse filmova iz poslednje decenije. U pitanju je, naprotiv, klasični, pa i staromodni What If... narativ* u kome se uzima vrlo poznata situacija iz klasične epizode popularnog stripa i onda se postavlja pitanje šta bi bilo da su se stvari odvijale drugačije.
*jedino mu fali da na početku Uatu the Watcher objasni da je ovo alternativna verzija poznate priče, ali to fali i svim ovim What if... Dark stripovima i podseća nas da se nekad znao red a da danas HAOS VLADA

Pošto je u pitanju Gewn Stacy, stari Spider-headovi će već pogoditi da je u pitanju Amazing Spider-man broj 121, epizoda u kojoj Gwen Stacy gine nakon što je Greeen Goblin baca sa mosta a Spajdermen njen pad isuviše naglo prekida svojom mrežom, što ona ne preživi. Ovu je epizodu napisao legendarni Gerry Conway  a koji je i za ovu varijaciju seo sa odličnom Jody Houser i osmislio novu priču. Houserova je napisala scenario a Ramon Bachs je nacrtao (uz kolore Deeja Cunniffea) narativ koji nam pokazuje šta bi bilo da je u celom ovom dramatičnom apeksu priče koja se razvijala tokom mnogo epizoda, poginuo zapravo Spajdermen a Gwen preživela.

Iz naslova se može naslutiti da će Gwen, šokirana kada otkrije da je Spajdermen zapravo bio njen momak, Peter Parker, nastojati da na sebe preuzme ulogu Spajder-superheroine, uprkos odsustvu bilo kakvih supermoći. Sa pronalaskom rezervnog kostima i lansera za mrežu u njegovoj sobi Gwen će početi da pravi i plan kako da se osveti Zelenom Goblinu, regrutujući i Peterovog najboljeg druga i cimera, Harryja Osborna da joj u ovome pomogne. Naravno, ni jedno od njih ne zna u tom trenutku da se ispod maske Zelenog Goblina krije niko drugi do Harryjev otac Norman...



Razume se da ovde dobijamo jedan sjajan spoj superherojske sapunice i antičke tragedije i kombinacija Conway-Houser koja je vrlo fino radila i pre nekoliko godina u Renew Your Vows je i ovde perfektno funkcionalna. Bachs, naravno, nije Gil Kane (a što je još očiglednije jer strip i počinje reprintom nekoliko Kaneovih tabli iz ASM 121) ali NIKO nije Gil Kane i mislim da je i crtež u ovom stripu korektan i dovoljno old school da ostavi potreban utisak.

Najbolji strip iz cele ove What If... Dark gomile mi je, možda iznenađujuće, bio What If... – Dark Loki, strip koji zapravo ni malo ne menja karakterizaciju glavnog junaka, ali stvari radikalno menja u tome da mu dopušta da, eto, jednom, njegove mahinacije daju željeni rezultat. Naime, ovaj se narativ smešta u klasičnu eru Thora, među stripove iz sedamdesetih i ranih osamdesetih u kojima je Loki bio prevrtljivi, vlastoljubivi prevarant spreman da učini sve da svog brata i poočima ukloni iz kombinacije kako bi on sam vladao Asgardom i čitavim, jelte, postojanjem. Danas je Loki, zahvaljujući filmu i televiziji, u stripovima jedan složeniji lik, sa nemalom količinom seksepila, ali ima nas koje je ta njegova volja za moć što je dolazila iz „beta“ smera ložila još pre četrdeset godina.

Veoma sam se obradovao kada sam video da je ovaj strip napisao Walter Simonson, legendarni Marvelov autor koji je stripove o Thoru učinio toliko SVOJIM tokom ranih osamdesetih (gde ih je prvo crtao i pisao a kasnije samo pisao, sa Salom Buscemom na crtačkim dužnostima) da je veliki broj onog što je u Thoru rađeno tokom naredne četiri decenije bio pokušaj armije scenarista i crtača da budu, koliko mogu, dostojni Simonsonovog epskog rada. Šteta je što Simonson nije i nacrtao What If... – Dark Loki, ali Scot Eaton, koji je ovde crtač, ima dugačku istoriju rada za Marvel, između ostalog i baš na Thoru pa je uz dvojicu tušera (Cam Smith i Scott Hanna) te Andrewa Dalhousea na koloru pružio program dostojan majstora.

Za razliku od Marva Wolfmana čiji mi je rad na What If... – The Tomb of Dracula delovao kao i malo zastareo, Simonsonovo pisanje je samo KLASIČNO. Ovde odmah dobijamo onaj epski ton koji vezujemo za klasični Marvel a Simonson razume koliko deskriptivan treba da bude kako bi ostavio taj old school utisak kod čitaoca, a da ipak ne svede svoju naraciju na prepričavanje onog što se vidi na samim crtežima. Ovo je i relativno jednostavan strip, ali samo zato jer deluje arhetipski, sa pričom u kojoj zlo trijumfuje u nekoliko sudbinski moćnih set pisova, ali onda i samo biva suočeno sa tim da volja za moć nije ni na koji način etička ili estetska i da ona proždire sve ispred sebe, uključujući one koji zastanu da o njoj misle.

Eatonove kompozicije su primereno monumentalne, ali bez opterećivanja tabli preteranim nivoom detalja, ovo je strip u vrlo simonsonovskoj tradiciji, sa brzim i efikasnim pripovedanjem a kada su u kadru divovski vuk ili zmaj, ovo nije „filmski“ postavljeno, već i dalje drži propisan stripovski tempo i ton. Naravno, sva klasična rešenja za kostime i izgled likova su tu i meni je srce igralo čitavim putem od prve do poslednje strane koja se završava ponovo tipično simonsonovskim, monumentalnim iskazom.

I to bi bilo to za ovu turu What if... stripova. Marvel je u Februaru krenuo sa publikovanjem višedelnog serijala What if... – Venom, ali u trenutku dok ovo kucam izašle su samo dve epizode i to je jedna zbrdazdoljena priča koja se poigrava sa idejom da tuđinski simbiot prelazi iz jednog u drugog superheroja iz Marvelove galerije, ali nekako nigde da učini nešto zanimljivo. O tom (doduše solidno nacrtanom) stripu ćemo pričati nekom drugom prilikom a koga sve ovo interesuje da pročita, kolekcija sa svim What if... Dark epizodama je na Amazonu dostupna ovde, a What if... Miles Morales ima ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3767 on: 10-07-2024, 04:50:56 »
Negde početkom godine završio se najnoviji serijal Marvelovog Guardians of the Galaxy. Pokrenut, pretpostavka je, da bi se strip nekako očešao o marketing i generalni buzz vezan za treći deo filma, ovo je bio kratak, prilično kompaktan narativ sa jednim centralnim motivom i oko njega konstruisanim zapletom (iraspletom), usredsređen na karaktere članova kosmičkog tima otpadnika i antiheroja i njihove međusobne odnose, stavljene na kušnju strašnom tajnom u središtu priče. Uz natprosečno interesantan crtež, ovaj je serijal – koji ćemo zvati Grootfall/ Grootrise jer su tako naslovljene dve kolekcije u koje je spakovan – pobrao, reklo bi se, zaslužene, skoro uniformne pohvale od kritike i morao sam samog sebe da preispitujem zašto se meni zapravo nije baš tako mnogo dopao.



Delom je svakako u pitanju to da je Grootfall/ Grootrise došao nakon dva veoma jaka serijala sa ovim timom, onog koji je pisao Donny Cates i onog koji je za njim uradio Al Ewing. O oba sam pisao ovde, ali ukratko vredi reći da je Cates krenuo od najniže tačke u istoriji Guardiansa, programski analizirajući njihovo gubitništvo, sklonost depresiji, malodušnosti i odustajanju od pretenzija na heroizam, da bi ih do kraja doveo do katarzičnog ponovnog prepoznavanja porodice-koju-su-sami-izabrali kao pribežišta i izvora snage, dok je Ewing radio izvan uobičajenih formata za ovaj strip, umešno proširujući ansambl i koketirajući sa semiotikom, izvlačeći neke od motiva ovog stripa daleko izvan njihove zone komfora i dopuštajući im da evoluiraju.

Grootfall/ Grootrise su pisali „The Hivemind“, odnosno dinamični kalifornijski duo koji čine Jackson Lanzing i Collin Kelly, ljudi u Marvelu već etablirani na ime serijala o Kapetanu Americi i Thunderboltsima, a sada već i sa solidnim statusom u DC-ju gde su posle Batman Beyond: Neo Gothic i Neo Year, te Aquaman and the Flash: Voidsong trenutno zaposleni pišući Outsiders (o kome ćemo nešto više ovih dana). Tim koji se u profesionalnom smislu tesao pišući Star Trek i Tomb Raider (ali i Harbinger za Valiant Comics) se čini kao logičan izbor za kosmičku, naučnofantastičnu avanturu koja je više old school pustolovina sa pucanjem i kul antiherojima nego klasičan superherojski strip, a kako je na crtačkim dužnostima ovde bio Britanac Kev Walker, i zablistao, Grootfall/ Grootrise je strip sa dosta aduta na svojoj strani i pre nego što otvorite prvu epizodu.

Lanzingu i Kellyju svakako ne manjka amibicije u konceptima i svaki od njihovih stripova koje sam pročitao – a gde su radili sa etabliranim korporacijskim likovima – trudio se da bude i neka vrsta blage dekonstrukcije ili makar propitivanja nekih od temeljnih koncepata tog stripa. Sa Grootfall/ Grootrise je ovo definitivno slučaj i ovo je ponovo jedan od onih stripova gde se analizira čitava ta ideja “herojstva“, imanentna za superherojski strip i u vrlo partikularnom slučaju propituje šta i koga to Guardiansi štite u galaksiji i zaslužuju li oni uopšte to svoje ime.

Jasno je, naravno, da u modernim verzijama ovaj tim to svoje ime i nosi uz određenu dozu ironije. Čak i kada su Guardiansi spasavali ne samo galaksiju već praktično čitav svemir, tamo u vreme Annihilation i Annihilation: Conquest, oni su bili tretirani ne kao heroji već kao pre svega nužno zlo, proverbijalni lopov koga šaljete da uhvati drugog lopova, profesionalci najgore profesije koje ćete poslati na samoubilačku misiju i smrknuto notirati da su se sa nje (neki od njih) ipak vratili.



U Grootfall/ Grootrise Lanzing i Kelly izvode vrlo logičan preokret u ovoj postavci i postavljaju pitanje šta se onda dešava kada pretnja galaksiji dolazi ne od spolja, već iznutra, od strane jedog od njenih zaštitnika.

Sad, bilo bi sasvim prihvatljivo da pretpostavite kako je ta pretnja po galaksiju Drax – čovek na kraju ima reč „uništitelj“ umesto prezimena – ili Gamora, „najsmrtonosnija žena u galaksiji“ ili makar Rocket Raccoon, osoba sitnog stasa ali sa puno nakupljenog besa u tom malom pakovanju i daleko natprosečnim poznavanjem tehnologije za masovno i manje masovno uništenje, ali nećemo da se pretvaramo da niste videli čije je ime u naslovu kolekcija* pa ćemo potvrditi da je ovde upravo Groot, poslednji pripadnik rase inteligentog drveća, onaj proverbijalni „off the reservation“ lik koji više nije deo tima i ugrožava sve civilizovano i necivilizovano što živi u galaksiji.
*i posledično, dva tehnički odvojena narativna lika, ali u stvarnosti je u pitanju jedna celina ispričana u deset redovnih brojeva serijala i jedan godišnjak na kraju, sve tokom 2023. godine i prva dva meseca ove

Treba dati kredit tamo gde je zaslužen, Lanzing i Kelly su uzeli lik koji je – nakon filmova Jamesa Gunna – redukovan na maltene maskotu sposobnu da izgovori samo jednu rečenicu (I Am Groot, naravno, a koju članovi tima kontekstualno tumače da znači štagod je potrebno u tom trenutku) i dodatno infantilizovanu svođenjem njegovog gorostasnog fizikusa na drvce koje će Rocket dalje tretirati kao dete koje treba čuvati, i onda mu vratili dostojanstvo. Groot je originalno bio znatno kompleksniji lik (i tokom Annihilationa se izražavao složenim, visokoparnim jezikom kako i dolikuje pripadniku plemstva) a njegova neobična fiziologija bila je osnova za neke od najmaštovitijih preokreta u stripovima od pre dvadesetak godina. Utoliko, to da je on u ovom stripu postavljen kao pretnja po sav život u galaksiji je apgrejd-sa-osvetom kakav Groot ne samo zaslužuje već i koji je zaradio svojom istorijom.

Jedan od mojih ličnih problema sa ovim serijalom je svakako bio u tome da je on po definiciji utemeljen na preozbiljnom, melanholičnom tonu gubitništva i propasti. Guardiansi ovde nisu swachbuckling ekipa otpadnika i marginalaca koja očajnički improvizuje na terenu, suočavajući se sa neproporcionalno ogromnim pretnjama, ispaljujući pritom duhovite opaske, već smrknuta, ukleta gomila polomljenih ljudi koji znaju da vode neravopravnu bitku protiv svog bivšeg prijatelja (i praktično člana porodice) i gde bi čak i pobeda značila da će ubiti nekoga sa kim su se toliko dugo rame uz rame borili protiv „stvarnih“ pretnji po galaksiju, a da će poraz značiti brisanje svega živog iz galaksije. I koja, da, i dalje očajnički improvizuje na terenu, suočavajući se sa neproporcionalno ogromnim pretnjama, ispaljujući pritom duhovite opaske. Lanzing i Kelly ovde ne odlaze predaleko od „standardih“ karakterizacija ovog tima, pa su ovi Guardiansi i dalje ekipa koja jedna druge jednako podbada i zajebava koliko i podržava i voli, ali uz dodatnu dimenziju melanholije koja je još podcrtana naratorom stripa, nebitnim likom sa jedne od planeta koje su osuđene na smrt a koji prepričava ove događaje iz istorijske perspektive i svemu daje jedan epski ton.



I taj epski ton je ono što mi nekako ne paše uz Guardianse i deluje mi kao čist višak u stripu koji je po definiciji monumentalan, sa čitavim planetama koje se moraju evakuisati pre nego što budu uništene i galaktičkim ratom koji besni na frontu širokom nekoliko svetlosnih godina čiji tok Guardiansi pokušavaju da izmene ukazujući da je titularni „Grootfall“ pretnja za sve što postoji. Takođe, stoji i da je prva polovina narativa (dakle, sadržaj prve kolekcije) možda i previše razuđena, sa previše likova, lokaliteta, političkih pozicija koje čitalac treba da pohvata, razume, posloži pravilnim redosledom, sve to pokušavajući da se izbori sa centralnom misterijom zapleta: šta se desilo sa Grootom i zašto on radi to što radi.

Druga polovina, dakle „Grootrise“ je u teoriji usredsređenija na narativ sa jasnijom strukturom, ali uz cenu da priča pravi dramatičan preokret koji dovodi u pitanje motivacije protagonista i zapravo čitaoca stavlja u poziciju da se pita da li uopšte navija za pravu stranu. Ovo je ozbiljan rizik, naročito ako priču čitate u mesečnim dozama umesto sakupljenu u kolekcijama, jer je na nekim mestima utisak da su Guardiansi odlutali predaleko od svojih osnovnih vrednosti i da pred sobom vidite likove koje ne poznajete.

To bi bile moje sumnje, zamerke i kritike na ovaj strip, dakle: previše likova, lokaliteta i ideja, te namerno držanje čitaoca u mraku da bi otkrića u minut do dvanaest bila efektnija. No, Grootfall/ Grootrise nije rđav strip i on apsolutno prepoznaje tu sržnu vrednost Guardiansa, gde imamo na okupu bandu otpadnika, u nekim slučajevima doslovno bivših kriminalaca a svakako likova koji ne haju previše za zakone i formalne autoritete, koja prepoznaje da je ona jedina u poziciji da učini nešto da se civilizacija spase i onda se nesebično i bez osvrtanja baca glavačke u akciju, ne hajući za to da li će u njoj izginuti. Epski ton je, rekoh, bio i nepotreban, jer ono što Guardiansi RADE u ovom stripu epsko je samo po sebi.

Naročito je efektna završnica sa planom koji je bizarno prekomplikovan ali veličanstven i u kome svi članovi tima igraju presudne uloge da se krive stvari isprave a spasavanje prijatelja deluje ne samo zarađeno već i fundamentalno ISPRAVNO.

U druge dobre stvari vezane za ovaj strip spada i to da, ako ste ljubitelj vesterna, on ima jaku vestern notu a ovo je pogotovo vidno u tome kako Walker crta Petera Quilla jako se inspirišući Clintom Eastwoodom iz the-man-with-no-name faze njegove špageti-vestern karijere.

I, uopšte, Walker je ovde izuzetan, sa maštovitošću neophodnom da se oživi kosmička avantura prepuna egzotičnih lokaliteta i tuđinskih rasa, ali i sa posvećenošću da strip pripoveda u kinematskim, upečatljivim kadrovima, odličnim tempom, sa nekim ikoničkim scenama koje zavređuju da budu ovekovečene na posterima. Na kolorima je ovde bio izvrsni Matt Hollingsworth i njegovo razumevanje Walkerovog crteža (i tuša a na kome je pomagao i Walden Wong u nekim epizodama) je besprekorno, dok su Cory Petit i Travis Lanham na leteringu obavili kao i obično sjajan posao. A jednu je epizodu nacrtao i Alex Lins i to je takođe bilo solidno.

Grootfall/ Grootrise nije Guardians of the Galaxy kakav bih ja odabrao da čitam ako bih imao izbor. Njegova melanholija i epika su razumljivi pokušaji proširivanja karakterne baze likova ali mislim da fundamentalno promašuju njihovu poentu i vraćaju stvari u rukavac glavnog toka superherojskih stripova. No, ovo je istovremeno i maštovit, spektakularan a i dalje u karakterima utemeljen narativ sa jasno komuniciranom ljubavlju i požrtvovanošću u svom centru, obdaren izvrsnim crtežom. Plus, a što je i njegova najveća vrlina, on je sklopljen oko jedne jasne ideje i elegantno se završio kada ju je istražio do kraja, iskupljujući usput neke od likova na plemenit način. To takođe moram poštovati. Izvolite na Amazon po kolekcije.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3768 on: 15-07-2024, 04:49:22 »
Danas se vraćamo nekoliko godina unazad da bismo pogledali jedan od najinteresantnijih stripova rađenih po predlošcima kompanije Walt Disney, napravljen u Evropi, od strane jednog od najcenjenijih francuskih strip-crtača u poslednjih pola stoleća. Mickey Mouse: Zombie Coffee je sa ogromnom ljubavlju napravljena posveta stripovima o Mikiju Mausu koje je radio Floyd Gottfredson tridesetih godina prošlog veka, napisana, nacrtana i kolorisana od strane Régisa Loisela, maestra iza hit serijala Ratnici sa Akbara (odnosno La Quete de l'Oiseau du Temps, „Potraga za vremenskom pticom“) koji se smatra jednim od najuticajnijih fantazijskih serijala franko-belgijskog stripa i generalnim utemeljiteljem fantazijskog podžanra u novijem evropskom stripu. O Loiselu zaista nije potrebno trošiti mnogo reči, u pitanju je višestruko nagrađivani autor o kome se sve zna i koga su praktično svi čitali u nekom od njegovih radova, ali vredi, pogotovo ovom prilikom, podsetiti da je negde početkom ovog veka veliki crtač praktično prestao da crta stripove.



Zapravo, posle stripa Mali Mélo, carnet d'un voyage au Mali, koji je izašao 2000. godine, zasnovan na Loiselovim iskustvima sa putovanja po Africi, ovaj je autor svoju strip-produkciju ograničio na pisanja scenarija za druge crtače (Vincent Mallié, Pierre Guilmard, Philippe Sternis...) a svoj je ogromni crtački talenat, nakon sarađivanja sa Diznijem na animiranim filmovima Mulan i Atlantis, reklo bi se, penzionisao.

U tom smislu, ima neke kosmičke pravde da je Loiselov povratak crtanju stripa bio upravo na Disneyjevom propertiju, sa albumom Mickey Mouse: Café Zombo koji je predstavljao jedan od ranih primera inicijative Disney Originals gde su Disney i Glenat notabilne evropske umetnike angažovali u kreiranju grafičkih romana baziranih na klasičnim stripovima. Već smo pominjali Scrooge McDuck: The Dragon of Glasgow i Walt Disney’s Mickey and Donald: Mickey’s Craziest Adventures, a Loiselov Mickey Mouse: Café Zombo je takođe 2016. godine izašao za Glenat, spakovan u široki format koji je emulirao aspekt klasičnog novinskog stripa, a onda dobio još par luksuznih evropskih reizdanja pre nego što će ga 2022. godine na Engleskom jeziku izbaciti Fantagraphics, u neprevaziđenom prevodu samog Fantagraphicsovog urednika Davida Gersteina – jedne od najzaslužnijih osoba što ovaj izdavač poslednju deceniju i kusur objavljuje definitivne edicije najvažnijih stripova iz Disneyjeve istorije ali i na Engleski jezik prevodi notabilne autore iz evropskih produkcija.



Da nešto bude odmah jasno: iako neki među nama znaju termin „zombie coffee“ kao regrutnu praksu vezanu za kontaktiranje ljudi putem Linkdina i odlazak sa njima na neformalnu kafu tokom čijeg ispijanja se razmenjuju važne informacije, Loiselov strip se odnosi na nešto mnogo bukvalnije: kafu koja kod konzumenta izaziva tako snažnu adikciju da ga pretvara u maltene doslovno zombija, osobu obuzetu potrebom da dobije još stimulansa, podložnu svim vrstama sugestija i prisila, samo da dobije svoj naredni fiks. Ako ovo ne deluje kao prikladna tema za strip o Mikiju Mausu, treba da znate da je Loisel svoj narativ ispunio gotovo letalnom količinom slepstik gegova, ali i da ovo nije strip o besprekorno čistim herojima koji u borbi protov zla trijumfuju a da baš ni malo ne uprljaju ruke. Praveći Zombie Coffee kao snažnu posvetu ranim stripovima Floyda Gottfredsona, Loisel je pokupio od njega ne samo kinetičku energiju koja često prelazi u scene nasilja – ili ako više volite politički korektnije izražavanje, „dinamične akcije“ – već i socijalni milje u kome klasni rat tinja, beskrupulozni investitori zavijaju u crno čitave gradske četvrti, a pošten radnički svet svoja najosnovnija prava na kraju brani stisnutih zuba i pesnica, jednu po jednu razbijenu glavu.

Po osnovnom dizajnu Zombie Coffee je blizak Gottfredsonovim stripovima iz tridesetih godina – ovde Miki Maus još uvek nosi samo kratke pantalone sa dugmićima i cipele, a Horacije sem okovratnika po kome je dobio i prezime, hoda po gradu potpuno nag – i sam format emulira novinski stil pripovedanja iz ovog doba, stavljajući po četiri panela u kaiš i po dva kaiša na stranicu, ali Loiselov rad olovkom, tušem i bojom uzima od animacije onog vremena makar isto onoliko koliko uzima iz Gottfredsonovih stripova. Treba se, naravno, setiti i da je novinski strip uvek bio ograničen kvalitetom papira na kome će crtež na kraju biti odštampan, ali i prostorom koji će mu biti dodeljen na stranici pa je ovo i momenat u kome još jednom moramo da sa divljenjem primetimo koliko je Gottfredson umeća prikazao kreirajući zapravo šokantno detaljne prikaze gradskih scena, egzotičnih pustolovnih lokacija, vestern pejsaža, smelih akcionih set pisova u vazduhu. Gottfredson je besprekorno ikonički stil što ga je u crtane filmove kompanije Walt Disney tokom dvadesetih godina utočio Ub Iwerks preselio u neanimirani, statični medij, a onda smislio čitave nove tehnike pripovedanja da svojim stripovima podari i tu kinematsku, „akcionu“ dimenziju.



No, Loisel čitavu stvar pomera na naredni nivo, do mere kada se čini kako je Zombie Coffee zapravo serija zaustavljenih kadrova iz nekakvog crtanog filma koji nikada nije bio objavljen. Gottfredson je ovde polazna tačka, naravno, ali Loisel se ne drži njegovih perspektiva i rakursa, često veoma formalnih, postavljenih tako da čitalac ima utisak da sedi u prvom redu pozorišta i posmatra predstavu na bini. Utesto toga, Zombie Coffee je kadriran značajno dinamičnije, sa čestim promenama rakursa, izvlačenjem „kamere“ izvan scene da se iz daleka sugeriše tranzicija, ali i ulaženjem veoma duboko u scene, tako da čitalac likove vidi izbliza u momentima strahovite tenzije ili urnebesne akcije.

Likovi su, sa svoje strane, rađeni da budu značajno izražajniji ali i elastičniji od Gottfredsonovog predloška. Gottfredson je, naravno, u velikoj meri definisao „kućni stil“ kompanije Walt Disney koji će se sa prolaskom decenija i prelaskom okeana transformisati ali uglavnom neće napuštati njegove osnovne vrednosti. Gottfredsonovi likovi gotovo uvek čuvaju svoje standardne proporcije, rade stvari koje deluju anatomski uverljivo i imaju izražajnost koja njihove fizionomije uglavnom čuva od drastičnih promena. Loisel sva ova pravila krši, kreirajući strip u kome se likovi ne samo izražavaju veoma naglašenim grimasama, već na momente skrenu u grotesku, a gde je akcija toliko intenzivna da njihova tela čine gotovo neverovatne stvari. Kako je jedan od američkih prikazivača ovog stripa primetio, ovi crteži ne idu u deformacijama tela i lica likova dalje nego što su išli crtani filmovi onog doba, ali Loisel bira da nam prikaže trenutke u kojima su oni izvitopereni do maksimuma, nešto što u crtanom filmu traje delić sekunde i prođe a što je ovde, uhvaćeno na papiru za večnost, izvor ogromne, gotovo manijakalne energije. Intenzivni kolori dopunjuju Loiselov rad sa olovkama, perima i četkicama i ovo je, evo da kažemo, jedan od najbolje nacrtanih stripova o Mikiju Mausu svih vremena, baš onako kako biste očekivali od jedinstvenog spajanja jednog od najvećih francuskih crtača sa ikoničkom temom i predloškom.



Narativno, Zombie Coffee uzima za osnovu temu koja se više puta provlačila kroz Gottfredsonove radove a onda sa njom odlazi u radikalnom smeru. Nastajali tokom velike ekonomske (i socijalne) depresije u SAD tridesetih godina, mnogi su se Gottfredsonovi stripovi vrteli oko problema nalaženja posla, nemaštine koja nominalno srednjeklasne likove gura prema siromaštvu, pa i ilegalnih načina da se do sredstava za život nekako ipak dođe. Gottfredson se trudio da ovim stripovima da optimističku notu, prikazujući likove kao preduzimljive, dovitljive, požrtvovane i na kraju često moralno superiorne u odnosu na druge koji su teška vremena koristili da prevarno dođu do profita.

Loisel kreće iz istog startnog položaja, ali onda ide značajno dublje đonom, ulazeći sasvim otvoreno u zonu klasnog rata. Ovo je strip u kome prva trećina skoro da nema nikakvog uticaja na samu radnju jer se bavi dugačkom sekvencom odlaska na kampovanje u kojoj Miki, Horacije, Belka i Mini odlaze u prirodu da sa Pajom provedu nekoliko dana kampujući, pecajući i vozeći se njegovim brodićem i Loisel je koristi da dizajnira neke od najurnebesnijih scena slepstik humora koje su jasni omaži crtanim filmovima ove epohe, sa Belkom i Mini koje se bore protiv vrane što im otima palačinke, sa Pajom koji ne uspeva da porine svoj brod u reku (i maltene gine u pokušajima), sa puno padanja u vodu, sukoba sa kornjačama itd. Ovo je standardni program omažiranja crtanih filmova, ali i karakterni deo stripa u kome se njegovi heroji profilišu kao pošten, materijalno ali ne i duhovno siromašan svet, a što će konteksualizovati sve što dolazi kasnije.

Zapravo Miki i Horacije*u uvodnom delu čitaocu prikazuju realnost velike depresije sa bezuspešnim pokušajima da nađu posao kod sumnjivih poslodavaca, i odlukom da idu na kampovanje kako bi bar na nekoliko dana misli skrenuli sa zjapeće socijalne provalije u koju kao da čitav grad upada.
*koji je ovde, u skladu sa nekim Gottfredsonovim radovima, Mikijev nespretni ali entuzijastični saradnik, dok je za Šilju rezervisana sporedna uloga ekscentričnog blentavog komšije



Po povratku sa kampovanja, pak, naši junaci zatiču skoro opusteo komšiluk i „pravi“ zaplet onda počinje da se pomalja sa prevrtljivim investitorom koji otkupljuje kuće i parcele od radničke klase, kako bi tu sagradio kompleks golf-igrališta za bogataše, sa obećanjem da će dok gradnja traje, svi imati posao a da će porodice moći da godinu dana besplatno žive u paviljonu koji im je on darežljivo ustupio. Termin „džentrifikacija“ još nije bio široko korišćen u ono vreme, ali je ova vrsta „slumlord“ mešetara itekako postojala i koristila sve trikove i tehnike koje Loisel ovde prikazuje da ostvari svoje naume. Radnici koji svoje teško stečene kuće prodaju u bescenje jer im se u zamenu garantuje kakvo-takvo zaposlenje su – upravo putem „zombi kafe“ – dalje navedeni da praktično sve svoje zarađene nadnice potroše u kompanijskoj menzi na samom gradilištu, time zapravo vraćajući svu zaradu od svog rada istoj firmi koja ih je isplatila. Njihove žene i deca su umireni time što u paviljonima stanuju besplatno – ali samo tokom godinu dana koliko traje krčenje terena i izgradnja golf-igrališta – a oni koji ne pristaju na ovakvu pogodbu bivaju u nju uterani noćnim akcijama podmetanja požara.

Utoliko, kada Miki, Mini, Horacije i Belka shvate šta se dešava u kraju, njihova reakcija je intuitivno odbrambena. Mini preduzetniku otvoreno kaže da kuću nikada neće prodati a kada ovaj noću pošalje Hromog Dabu da, prvo teglom punom termita a onda i starom, dobrom, kantom benzina i kutijom šibica vrednost njene nekretnine svede na praktično nulu i natera je da plac proda, Miki i Horacije će fizički braniti svetost ognjišta.



I ovo nisu neke formalne borbe, obavezni sastavi stripa koji ima i malo akcije, već punokrvne akcione scene smeštene između slepstik komedije i kinematske tuče kakvu biste očekivali od Waltera Hilla ili Garetha Evansa. Miki Maus ovde nije tek rastom omaleni ali dovitljivi detektiv koji će nadmudriti svoje protivnike ma koliko da su od njega veći, već klasnim buntom i pravovernim blue collar gnevom pokretani fajter koji u tuče uleće bez obzira što je šansa da u njima pobedi relativno slaba. Miki, naprosto, brani ono jedino što ima, malo dragocene imovine, krov nad glavom, ponos života u kome on sam određuje za koga će da radi i može da se pogađa za cenu svog rada. Loisel ovo radi PERFEKTNO, kreirajući akcione set pisove u finalu stripa od kojih čitaocu ispadaju oči.

Strukturalno, ovo svakako nije savršen strip, Loisel prioritizuje geg u odnosu na tempo pa u više navrata priča napušta svoj fokus na centralni zaplet zarad tangenti koje ne doprinose njegovom razvoju – kao što je na primer ekspanzivna scena u kojoj Horacije i Miki Šilju „skidaju“ sa kafe i „leče“ od adikcije tako što ga pošteno propuste kroz šake – i ovo svakako manje usredsređenog čitaoca može da skrene sa tračnica i odvede putem blage konfuzije u vezi sa tim šta to čita i o čemu se tu radi. No, šarm ovog stripa, neverovatna energija njegovog crteža ali i dijaloga koji su sočni, bučni, jako karakterni, su toliko intenzivni da je nemoguće o njemu ne pričati skoro isključivo u superlativima. Mickey Mouse: Zombie Coffee je remek-delo omaža i ekstrapolacije klasičnog američkog stripa urađeno od strane vrhunskog francuskog majstora i njega bi svako trebalo da pročita. Fantagraphics ga prodaje ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3769 on: 17-07-2024, 05:01:13 »
Danas pričamo o za sada poslednjem tekućem Deadpool serijalu koji se završio prošlog Avgusta sa skromnih deset brojeva pod pojasom, a onda i o miniserijalu Deadpool: Badder Blood koji se svojim petim brojem završio negde prošlog Oktobra, sa kolekcijom tek ovog Aprila. Ova dva stripa su, rekao bih, interesantna demonstracija dijametralno suprotnih motiva, tonova i ideja koje danas čovek može da očekuje u stripu kao što je Deadpool, a što onda služi i kao sasvim pristojna podloga za filozofiranje o – ipak postojećoj – smeni generacija u populaciji čitalaca superherojskih stripova, te tenzija koje postoje ili mogu postojati na ime ponovo dijametralno suprotnih shvatanja superherojštine i šta onda predstavlja, znači, ovaploćuje.



Rekao bih da je Alyssa Wong druga žena za redom kojoj je data prilika da piše Deadpoolov tekući serijal nakon duge niske muškaraca u ulogama scenarista – dakle, nakon kratkog i ne previše popularnog serijala koji je radila Kelly Thompson – ali ovde vredi istaći i da se Wongova rodno identifikuje kao nebinarna osoba te da će moje korišćenje ženskog roda kada pišem o njoj, kao i obično, biti najviše iz razloga udobnosti. U svakom slučaju, ima nečeg vrlo značajnog u tome da je lik nastao kao omaž izrazito mačo liku iz DC-jevih stripova, kreiran od strane crtača koji epitomizuje hipermuževnu eru Marvelovih stripova, u kojoj su muški likovi bili obdareni ogromnim grudnim koševima, bicepsima skoro nemerljivog obima, stisnutim zubima i maskulinim grimasama, da ne pominjem svu silu falusoidnih oružja koja su nosili u rukama, da je taj lik danas praktično freak flag barjaktar Marvelove queer ponude, ponositi i neodoljivo šarmantni panseksualni marginalac čija samozatajna priroda, veoma zarađeni manično-depresivni karakter, i kapacitet za koncentraciju na nivou očekivanog životnog veka vinske mušice rezoniraju sa publikom koja je, verovatno, uvek postojala samo u ovoj današnjoj eri konačno ima smelosti da oglasi svoje postojanje.

Ne treba da ovde odlazimo previše u širinu, ali nešto se dramatično promenilo na prelasku milenijuma. Kombinacija zapadnim konzumentima sve pristupačnijih manga i anime sadržaja koji – za razliku od polovine devedesetih – nisu više bili samo akcioni, dramatični koncepti poput Akire, Ghost in the Shell, Appleseed, Ninja Scroll itd, i prodor novih imena u superherojski strip opet kombinacijom DC-jevih literarnih ambicija sa Vertigom i napora koje je Joe Quesada pravio da iščupa Marvel iz ponora irelevantnosti, proširili su i profil strip-publike na fatalne, ireverzibilne načine. Nisu nužno uvećali njene apsolutne brojeve ali jesu doneli jednu zdravu diversifikaciju čitalaštva, sa ženama, queer i trans i ostalom „manjinskom“ publikom koja je u stripovima prvo počela da prepoznaje, zatim da slavi i aktivno traži a onda i proizvodi sadržaje što rezoniraju sa njenim životnim iskustvima, interesovanjima, konceptima...

To da danas moramo da trpimo ogavne „community“ inicijative poput Comicsgatea, ekstremnoj desnici bliskog „aktivizma“ usmerenog protiv kolonizacije strip-industrije od strane „boraca za socijalnu pravdu“ i „woke“ zilota je naravno deo šire geopolitičke problematike sa aktivnostima centara moći i tajnih službi unutar „mekih“ frontova na kojima se traže kulturne pobede koje – ako nas Trampova izdržljiva popularnost ičemu uči – mogu da se onda transformišu i u tvrde pobede. Ali u nekim istorijskim terminima, zagovornici ideje da su stripovi danas isuviše politizovani a pogotovo suviše politizovani idejama koje zagovaraju otklon od tradicionalnih vrednosti (tradicionalne porodice, tradicionalnih rodnih uloga, tradicionalnih mačo heroja u stripovima itd.), svoju su bitku izgubili još pre više od dvadeset godina. Klinke koje su tada čitale yaoi mange i uživale u erotičnim romansama mladih muškaraca radije nego u po sedamnaesti put recikliranim zapletima sa klonovima, simbiotima i putovanjima kroz vreme koje su nudili superherojski stripovi, danas su i same autori, sa knjigama iza sebe, nagradama u vitrini, slobodom da u superherojski strip dođu kao potvrđeni autori i pričaju o nečem drugom, originalnom, novom.



Utoliko, Wongova je vrlo paradigmatičan primer, pesnikinja i prozna autorka sa jednom Nebula i jednom Locus nagradom za kratku priču i noveletu, sa daljim uspešnim ulaskom u mejnstrim stripove, GLAAD nagradom koju je dobila za Star Wars Doctor Aphra, vrlo uspešno – i nimalo preuranjeno – „kvirujući“ Star Wars univerzum, a onda i sa niskom različitih superherojskih stripova za obe velike firme. O Spirit World ćemo pisati nekom drugom prilikom, a sada je red da kažemo koju o deset epizoda njenog Deadpoola koje su tokom 2022. i 2023. godine ispričale jednu zabavnu, u nekakvim terminima „kanona“ ne posebno ZNAČAJNU priču, ali u terminima daljeg proširivanja onoga što ovaj lik ZNAČI, jedan apsolutno bitan kamen-međaš.

Naime, Deadpool je, a verujem da ovo nikoga neće iznenaditi, i uostalom, i sam sam o tome već pisao, postao popularan na ime svoje bliskosti sa publikom svojih stripova. Onako kako je Spajdermen šezdesetih godina prosto eksplodirao među povučenim, nerdi klincima koji su čitali superherojske stripove jer je bio praktično jedan od njih, tako je i Deadpool, pogotovo u stripovima rađenim u ovom stoleću, sve naglašenije dobijao simpatije sve šire publike jer je i sam bio nerdi lik, opsednut bizarnim detaljčićima savremene popularne kulture, uklet nakaznim fizičkim izgledom (koji sebi pripisuje praktično svaki pubertetlija), sklon maničnim epizodama i depresivnim ponorima, neuredan i često sklon samooptuživanju a opet u nekoj svojoj najdubljoj nutrini plemenit i gladan ljubavi. Daniel Way a za njim Gerry Duggan su od Fabiana Nicieze (i naravno Joea Kellyja i Gail Simone) preuzeli štafetu u trku i Deadpoola opteretili ne samo spektrom mentalnih bolesti koje su danas sve češće sve otvorenije diskutovane među mladim ljudima nespremnim da budu stigmatizovani zato što im treba terapija, već i diskretnim ali sve izraženijim queer elementima. Tako ako smo na filmu gledali Deadpoola kako se podvrgava peggingu i time manifesto ruši tradicionalnu mačo fasadu karakterističnu za superherojsku eru u kojoj je nastao, u stripovima je on postao neka vrsta frika opšte namene, nekoga kome NIŠTA nije strano, ljudsko ili životinjsko, a sa i dalje očuvanom plemenitošću i nepatvorenom ljubavlju za ljude (demone, životinje) sebi bliske. Deadpool danas ima i dete i poprilično dugački – okončani – brak sa demonskom kraljicom, dobro dokumentovanu strast ka velikom broju bizarnih seksualnih fetiša uključujući krosdresing, submisivnost i mazohizam, a da je to sve u njegov lik ugrađeno organski, sa jasnim ekstrapoliranjem njegovog karaktera terminalnog marginalca koji se ne da depresiji i uvek se bori da iz njenih kandži umakne.

Utoliko, dva glavna motiva stripa koji je Wongova pisala su nova romansa koju Deadpool želi da ostvari, kao i dobijanje psa koji je, u skladu sa danas popularnim trendom, kodiran i kao Deadpoolova „ćerka“.



Sam zaplet, ono kako Deadpool dolazi do romanse i do kučeta koje je, hm, kako to da kažemo, nastalo od njegove jetre, je zapravo ne naročito intrigantan i tiče se tajnog društva superzločinaca za čiji račun Deadpool treba da ubije Doktora Oktopusa. Spajdermenov negativac ovde je korišćen velikim delom kao komični predah, a glavni negativci su mnogo manje poznati likovi čije karakterizacije nisu ni naročito bitne. Cela ta priča ovde pre svega služi da Deadpoola dovede situaciju da, korišćenjem delića vanzemaljskog simbiota od koga je nastao Carnage, u svome telu kreira a zatim „rodi“ novog simbiota koji sponatno uzima formu velikog (vrlo demonskog) psa i vezuje se uz Deadpoola kao za svog oca, a onda da Deadpool, zbunjen ali spreman da u letu preuzme svoju ulogu staratelja o novom kučencetu, istovremeno i ostvari romansu sa ženom koju je tek upoznao ali je i odmah odlepio na njene ruke napravljene od neke vrste stakla.

Valentine Vuong je jedan sjajan dodatak Deadpoolovoj galeriji likova, napisana kao inteligentna i preduzimljiva mlada žena kineskog porekla koja uprkos svojoj inteligenciji i preduzimljivosti zapravo i sama razvije romantične emocije prema Deadpoolou. Alyssa Wong njihovo „muvanje“ piše izuzetno spretno, prikazujući kako se prvo od jedne na fetišima zasnovane erotske privlačnosti, prirodno razvijaju dublje emocije, privrženost i toplina koje uparivanje Vuongove i Deadpoola čine najlogičnijim zaključkom ovog stripa. Verujem da mlada kvir publika ali i šire od nje, ne beznačajan deo generacije Z koji čita ove stripove prepoznaje u ovom Deadpool serijalu mnoge elemente svog života, od građenja putanje što vodi od (nikad pristupačnijih) seksualnih fetiša ka prepoznavanju dubine i ljudskosti osobe što stoji naspram nas, pa sve do „dog daddy“ situacije u kojoj se supstitucija „prave“ porodice kroz kućne ljubimce više ne mora smatrati sramotnom.

Naravno, ovo je i generalno dinamičan, energičan superherojski strip i to da Deadpool i Valentine idu na dejtove (uključujući u zološki vrt) ne sprečava ga da bude natrpan do vrha brizantnom akcijom i bizarnim, over the top telesnim hororom koji, po matrici što ju je uspostavio još Evil Dead pre više od četiri decenije, ima komičke efekte. Deadpoolova i Valentinina borba da budu slobodni i zaljubljeni ide uz ogroman broj akcionih scena koje Wongova piše disciplinovano i pametno, omogućujući crtačima da kreiraju urnebesne, kinetičke kompozicije i tablu za tablom dobre zabave. Naravno, „Princess“, pomenuta Deadpoolova ćerka-pas-simbiot-Carnage je apsolutna zvezda ovog stripa, sa izvrsnim vizuelnim dizajnom (zamislite Carnagea veličine kombija, koji ide na četiri noge i Deadpoolu se obraća sa „papa“ kao da je trogodišnje dete) i energijom mladog kučeta koje ne shvata svoju snagu i ne prepoznaje svoju veličinu, ali i Valentine je odličan lik, kojim Wongova pokazuje kako možete u savremenoj pop kulturi, koju često optužuju da je od seksa očišćena ovog puta na ime ekstremne levice koja smatra da je svako seksualizovanje žene pogrešno, imati lik koji je erotičan, koji, kako rekosmo, svoju privlačnost isprva zarađuje prevashodno na fetišističkom planu, a da se izbegnu smoreni „male gaze“ klišei i pretvaranje žena u neasertivne, pasivne objekte muške strasti. Majstorski.

Pored svega toga, ovde imamo i izuzetno zabavan ansambl trećerazrednih negativaca, urnebesne set pisove (između ostalog u planetarijumu) i autorkin marljiv rad sa suplementalnim materijalom, kao što su Deadpoolov dnevnik ili njegovo SMS dopisivanje sa Lady Deathstrike koje od smrtne neprijateljice ovde postaje „kučeća tetka“ i, naravno, to je sve veoma smešno.

Svakako nije smetalo da je Wongova radila sa crtačima koji su bili na istoj talasnoj dužini. Serijal je započeo izvanredni Urugvajac Martin Coccolo sa Indusom Neerajem Menonom na kolorima i ovde smo dobili ekstremno dinamičan a pitak, vizuelno razbarušen a za čitanje udoban strip prepun akcije, humora i jasnih ideja kako se klišei „X-tremnih“ devedesetih mogu prevesti u novomilenijumsku akcionu komediju. Strip su dalje crtali Javier Pina pa Luigi Zagaria, sa kolorima Matta Mille, i mada je vizuelno postao mrvicu umireniji, Coccolova dizajn-rešenja su očuvana i dovezla su ga do kraja u vrlo dobrom stanju. Joe Sabino je radio letering i za ovaj strip i za Badder Blood o kome ćemo pisati nešto niže i ako nikada iste videli leterera kako se DOBRO ZABAVLJA, obratite pažnju na sve što on radi u ovom serijalu.

Wongova je sama u intervjuima nagflasila da joj je Dugganov Deadpool – verovatno najbolji serijal u Deadpoolovoj istoriji – bio presudan u kreiranju njene percepcije Deadpoola kao lika i potencijala koji on može da ima. I nekako je izvrsno videti da mlađi kvir autori prirodno, organski transformišu ovaj strip u queer-friendly romantičnu komediju sa pucanjem, raznošenjem na komadiće i psima izraslim iz jetre terminalnog kancer-pacijenta. Opet, Deadpool iz pera Alysse Wong ne deluje kao nekakav programski „woke“ aktivizam kakvog se plaše konzervativci među nama i njihova alt-rajt dečurlija, već kao najprirodniji razvoj lika koji je nekada bio puki omaž Deathstrokeu a danas je jedan od najprogresivnijih superherojskih likova na planeti. Prelepo. Amazon prvu kolekciju ima ovde, a drugu ovde.



Deadpool: Badder Blood je, pak, nešto sasvim drugo, i zapravo JESTE programsko bacanje udice ka old school fanovima Deadpoola, ekipi koja i dalje smatra da je Rob Liefeld legitimno zaslužio titulu najpopularnijeg crtača superherojskog stripa koju je nosio kasnih osamdesetih i ranih devedesetih. Ovde na programu imamo petodelni serijal kasnije sakupljen u kolekciju a koji je Liefeld kompletno nacrtao i za njega napisao priču. Sam scenario i dijaloge radio je Chad Bowers a Liefeldu je pomagala mala armija tušera (Cory Hamscher, Shelby Robertson i Chance Wolf) dok je kolore radio iskusni Jay David Ramos i zapravo pružio ovom stripu najupečatljiviju dimenziju dajući mu toplinu i teksturu koje skoro da spasavaju mnoge Liefeldove anatomske prestupe i njegovu nikada izraženiju kurobolju da crta pozdaine.

Badder Blood je, naravno, nastavak stripa Deadpool: Bad Blood koji je Liefeld pre desetak godina uradio sa Bowersom i njegovim čestim partnerom Chrisom Simsom, a koji je i sam bio nostalgično vraćanje na setinge iz devedesetih. U 2023. ili 2024. godini devedesete deluju BAŠ daleko, no Badder Blood je dobio za moj groš nesrazmerno dobre kritike i pokazao da je nostalgija i dalje jedna od najjačih droga poznatih čoveku.

Da li Badder Blood ima zaplet? Sklon sam da kažem da ga nema i da je Liefeld bukvalno crtao table onako kako mu se u kom trenutku dopadalo a da je onda Bowers pišao krv da iz niske nepovezanih scena napravi nekakvu konzistentnu radnju, ali fer je i reći da je to u principu u skladu sa standardnim Liefeldovim pripovedačkim pristupom. Ovo je niska akcionih scena presecanih dijalozima, ali, dobro, ima tu i nekakvog zapleta a koji je vezan za nekadašnjeg Deadpoolovog prijatelja koji je – ne svojom krivicom – preveden na stranu zla i sada Deadpool mora da se sa njim bori.

Nije, da se razumemo, problem u neoriginalnosti, koliko u tome da Liefeldovi stripov nikada pa ni sada nisu imali u sebi kapacitet da kreiraju emotivnu tenziju. Neke od kritika koje sam pročitao su hvalile Badder Blood za gravitas priče u kojoj dva nekadašnja prijatelja moraju da se bore na smrt, ali.... Liefeldov tretman likova je i dalje toliko trapav, njegov tempo pripovedanja toliko nespretan da je gotovo nemoguće u njegovom stripu naći ikakav emotivni sadržaj.

Bowersov scenario svakako radi koliko može na tome da priču makar obogati duhovitim dijalozima i karakternim ponašanjem likova, ali postoje granice do kojih možete da idete kada kolo vodi crtač koga apsolutno zabole dupe za zanatske konvencije, tempo naracije, tranzicije između scena. Badder Blood otud na narativnom planu deluje kao strip kome fale delovi ili koji je, još gore, stigao iz štamparije sa stranicama zaheftanim pogrešnim redosledom.



Ovim ne želim da kažem da u njemu nema NIČEG zabavnog – Liefeld je dobio odrešene ruke da se dohvati likova koje poželi pa ono što počinje kao već jaka postava u kojoj Deadpool, Wolverine i Cable zajednički stoje u prvom redu, do kraja uvodi nove verzije starih likova, Spajdermena, ali i simbiotskog „Venompoola“. No, priča je gotovo nemoguća za praćenje, sa stalnim promenama mizanscena koje TREBA da deluje dezorijentišuće i za čitaoca i za protagonistu ali sve na kraju biva pre svega konfuzno.

Sa strane crteža... Liefeld je ovo radio natenane i bez žurbe i greota bi bila da kažem da nema nekih upečatljivih kompozicija i moćnih akcionih kadrova, ali isto tako ne možemo da se lažemo da je Marvelov bad boy nekako pod stare dane – i pred penziju koju je gromoglasno najavio sa završetkom ovog stripa – rešio da se malo poduči anatomiji. Njegova tela i poze u koje ih on postavlja su i dalje često na granici uncanny valley groteske, kao da je strip crtao AI bez dovoljno trening-materijala, a svaki put kada neki od likova treba da bude prikazan kako drži pištolj ili, nedajbože, iz njega puca, imate utisak da je neki asistent urednika docrtao pištolj na sliku gde oružja pre toga nije bilo.

Deadpool: Badder Blood nije OČAJAN strip, i ni slučajno nije među najgorim Liefeldovim radovima koje sam ikada čitao, ali jeste podsećanje na to kako je Deadpool mogao da završi: kao mračan, ne naročito duhovit strip o muškarcima koji ne umeju da komuniciraju drugačije nego urlanjem ili ceđenjem pretnji kroz stisnute zube, kao konfuzna procesija akcionih scena razdvojena od života sa ove strane papira. Ja imam, da se to ne zaboravi, MNOGO simpatije i ljubavi prema Liefeldu, ali beskrajno sam zahvalan Woke božanstvima što su ljudsku istoriju gurnula u tom smeru da danas Deadpool bude MNOGO više od onog što je njegov kreator bio u stanju da vizualizuje. Amazon kolekciju ima ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3770 on: 22-07-2024, 05:12:51 »
Nedavno sam, a na uporno, višegodišnje nagovaranje svog brata, pročitao prva dva toma, to jest prvih dvadeset epizoda francuskog stripa Le Dernier Atlas (odnosno Last of the Atlases, ili u verziji za domaće tržište, Posljednji Atlas), izašlih na Engleskom jeziku. Ovaj serijal originalno izdavan za belgijski Dupuis počev od 2019. godine je publikovan na komad, jedna po jedna epizoda na Engleskom jeziku, od strane Europe Comics, dok je pouzdana hrvatska Fibra, kako i bog zapoveda, preuzela Dupuisov format od tri albuma, svaki od njih sa po dvestotinak strana, i sva tri publikovala između 2021. i 2022. godine. U kom god od ovih izdanja da pronađete svoju sreću, bićete bogato usluženi jer Poslednji Atlas je, a ovo ne govorim olako, jedan svetao primer kako strip-kao-televizijska-serija može da se uradi valjano i bez zamornih tangenti, preopširnih podzapleta, šlajfovanja u mestu. Poslednji Atlas, da ne bude zabune, ima mnogo likova, podzapleta i narativ koji se razvija sporo i metodično, ali ovo je strip pričan dinamično, sa zanimljivim, pitoresknim likovima, a njegov spoj više žanrovskih dimenzija jedne suštinski naučnofantastične priče funkcioniše jako dobro.



Jedan od dvojice scenarista ovog serijala, Fabien Vehlmann, kaže da je ideja za strip nastala još početkom veka, 2003. godine, kada je, baveći se uobičajenim hobijem isecanja slika iz novina i pravljenjem „nadrealističkih kolaža da stimulišem sopstvenu maštu“ parče krme broda, isečeno iz magazina Télérama zalepio na papir, i dodao mu naslov „Džinovi neba“, zamišljajući da je u pitanju otkinuta glava džinovskog robota u kojoj danas žive siromašne porodice. Vehlmann veli da je u ovoj slici video izvesnu melanholiju, narativni potencijal koji je prvo pokušao da pretoči u scenario sa Juanjom Guarnidom, ali njihova saradnja na ovom projektu nije otišla nikuda.

Vehlmann se vratio ovom zametku ideje nakon započinjanja inicijative Professor Cyclops (Professeur Cyclope), francuskog onlajn strip-magazina na kome je radio sa nekoliko kolega (Gwen de Bonneval , Brüno , Cyril Pedrosa , Hervé Tanquerelle) između 2013. i 2015. godine a de Bonneval mu je posle par godina traženja pravog načina da se narativ isplete sugerisao relansiranje serijala. Professor Cyclops je svojim formatom i diktirao dužinu epizoda pa je Poslednji Atlas na ime toga kasnije pakovan u celine od po dvadeset strana, a Vehlmann je, uzimajući za osnovu uspomene svog oca koji je bio pilot francuskog lovačkog aviona tokom Alžirskog rata, rešio da scenario okrene – između ostalog – ispitivanju francuske (bliske) kolonijalne prošlosti.



Professor Cyclops je bio magazin namenjen čitanju na tabletima, sa jasnom vizijom da se ovde stripovi proizvode za novu, tehnološki naprednu i ukrštanju medija sklonu generaciju – često se tu pominjalo da je ideja da se bude kao neka vrsta stripovskog HBO-a u smislu kreiranja mejnstrim sadržaja, ali na originalan način – i jedan od najpoznatijih radova koji je izašao iz ove priče je noir serijal Tyler Cross. No, mislim da se može snažno argumentovati da je baš Poslednji Atlas, sa svojim post-Professor Cyclops životom zapravo ovaplotio taj duh dramske ozbiljnosti i žanrovske sigurnosti koji je bio u korenu ovog magazina.



Vehlmann je, naravno, vrlo cenjen scenarista, sa solidnim brojem uspešnih stripova u biografiji (Green Manor, Le Marquis d'Anaon), ali je možda najbolja potvrda njegovog kvaliteta dugovačan rad na serijalu Spirou & Fantasio. I mada je Poslednji Atlas naizgled na sasvim drugoj strani u žanrovskom smislu, zapravo se u njemu može pronaći mnogo sličnosti sa Spiruom iz frankenovske i post-frankenovske ere, uključujući spretno uplitanje granične nauke sa realpolitikom, jedan snažan a opet ozbiljan impuls da se ide u smeru pustolovnog stripa a da se opet ne izgubi iz vida potreba da se priča i o nekim „stvarnim“ temama itd. Nije ni slučajno da je serijal bio vrlo toplo primljen na festivalima pa i dobio nagradu  René-Goscinny za prvi tom.

Pomenuti Gwen de Bonneval sarađivao je sa Vehlmannom na scenariju – a ovo je samo deo njihove i inače plodne crtačko-scenarističke saradnje koja uključuje i stripove poput Samedi et Dimanche i Basile Bonjour za Delcourt. De Bonneval je, kao i Vehlmann, sarađivao sa Mathieuom Bonhommeom i radio na brojnim uspešnim stripovima za razne izdavače (Monsieur Forme (Delcourt), Gilgamesh (Dargaud), Messire Guillaume (Dupuis)). Glavni crtač na Poslednjem Atlasu je, pak Hervé Tanquerelle, izuzetno nadareni i svestrani crtač sa orgomnim brojem stripova u biografiji i glavni urednik Professor Cyclopsa za vreme života tog magazina. Na dizajnu je asistirao Fred Blanchard, još jedan vrlo iskusan francuski crtač, dok je kolore, nakon Tanquerelleove obrade olovke i tuša kompjuterom, radio Laurence Croix.

Poslednji Atlas ima jedan vrlo upečatljiv grafički identitet, sugerišući već svojim dizajnom da se priča događa u svetu koji bi trebalo da nam je poznat, ali koji se od našeg razlikuje na nekoliko ključnih načina. Ekstremna karakternost likova, fantastičan dizajn retrofuturističkih mašina, kinematsko kadriranje i „televizijska“ naracija sa čestim promenama scene onako kako priča prelazi sa kontinenta na kontinent i kreće se između brojnih likova, sve ovo stripu, uz izuzetno disciplinovan crtež i atmosferičan kolor, daje kvalitet jednog vrhunskog žanrovskog iskustva.

Ono što je istina je i da je Poslednji Atlas kompleksan narativ sa tako velikim brojem likova da čitalac posle određenog vremena mora da se podseća ko je ko, pogotovo ako je pravio pauze u čitanju. Priča je složena, veze između likova često deluju gotovo slučajne i od čitaoca se očekuje i malo dobre volje kako bi ispratio sve što se na njega baca, posebno ako je ulazeći u strip imao jednu ideju o onome što će čitati a onda shvatio da su scenaristi imali ne drugu ideju već MNOGO drugih ideja.



Poslednji Atlas počinje u savremenom Alžiru, ukazujući na neobične fenomene koji se tiču lokalne faune i klime. Ptice koje bi trebalo da migriraju ka Evropi tokom vrelog leta ostaju u Alžiru kao da nešto čekaju a ovo prouzrokuje i probleme sa ekološkom ravnotežom na ime pomanjkanja hrane za toliku količinu životinja tokom veoma suve, posne sezone. Nešto kasnije saznajemo detalje o mračnoj (bliskoj) istoriji ovog dela ogromne afričke države i šta je izvor radijacije o kojoj pričaju francuski naučnici i novinari koje susrećemo na početku.

No, priča se brzo seli u Francusku pokazujući nam kriminalca po imenu Ismaël Tayeb, sina alžirskih imigranata koji nikada u životu nije bio u Africi i radi za malo većeg kriminalca, uglavnom poslujući sa arkadnim mašinama za videogre koje mogu da budu transformisane u (ilegalne) kockarske aparate. Tayeb spletom okolnosti biva upleten u incident sa MNOGO većim kriminalcem, Francuzem sa bazom operacija u Alžiru koji u jednom retkom izletu do Francuske ne može da odoli a da ne napravi pičvajz, čisto da bi pokazao koliki je mangaš. Tayebova preduzimljivost privlači pažnju velike zverke i mada je rad za ovog čoveka skopčan sa puno rizika – u više scena u stripu vidimo ga kako sadistički kažnjava svoje sledbenike za percipirana sagrešenja – on pristaje da za njegov groš nabavi nuklearno gorivo koje će ovaj zatim skupo prodati na crnom tržištu.



Poslednji Atlas svoj naučnofantastični brajak zabija u tlo po dva očigledna osnova. Prvi je taj da je nuklearno gorivo o kome se priča zapravo ostatak pogona koji je terao velikog humanoidnog robota*, samo jednog od mnogo „Atlasa“ koje je Francuska razvila i serijski pravila u posleratnom periodu nuklearnog entuzijazma i proliferacije. Drugi je taj da je prisustvo velikih robota kojima su mnogi građevinski i slični poslovi mogli biti obavljani daleko brže nego standardnim mašinama dramatično izmenilo ne samo krajolik francuskih gradova već je i Alžir katapultiralo u smeru mnogo bržeg urbanog razvoja nego u „našoj“ vremenskoj liniji.
*zapravo „mecha“ jer Atlasi nisu autonomne mašine i zahtevaju da ljudi sede u njima i upravljaju njijhovim pokretima

Poslednji Atlas je, dakle uzbudljiv naučnofantastični triler u kome francuski kriminalac alžirskog porekla – a koji se od detinjstva ložio na Atlase i sanjao da se vozi u jednom od njih – sakuplja vrlo neobičnu ekipu saradnika za projekat koji, čini se, treba da bude poslednja odbrana planete od NEČEGA za šta niko ne zna je li invazija iz svemira ili nekakav drugi fenomen, ali istovremeno i metodična, kompleksna analiza francuske kolonijalne kontrole Alžira u dvadesetom stoleću.

Rat za oslobođenje Alžira od kolonijalnih vlasti je u istoriji sveta koju nam prikazuje ovaj strip počeo kasnije i trajao duže nego u našem svetu. DeGolov napor da modernizuje alžirsko društvo nije se oslanjao samo na Atlase, već i na postepeno uvođenje većeg stepena političkih sloboda za domicilno stanovništvo i njihovo lagano izjednačavanje sa Francuzima, uključujući ravnopravno učešće na nacionalnim izborima u samoj Francuskoj. Međutim, tenzije koje su krenule krajem šezdesetih eskalirale su u sedamdesetima, sa Miteranom koji će pokušati da ih smiri a onda – nakon njegovog neuspeha – sa ratom koji će na kraju dosegnuti vrhunac u formi nuklearnog incidenta što je donekle otreznio obe strane.



Priča koju strip prikazuje se, dakle, odvija u složenom geopolitičkom trenutku, naročito na transverzali Francuska-Alžir, pa kada se ono nešto iz pustinje pojavi i postane kredibilna pretnja, čini se, čitavom svetu, fokus priče se širi da obuhvati i Indiju, zatim i neke druge države.

Treba to sve ispratiti jer, kako rekosmo, Poslednji Atlas ima mnogo likova sa mnogo različitih agendi, mnogo intrigantnih stvari koje se dešavaju a čija misterioznost vuče čitaoca napred, ali mu gustina radnje i mnogo različitih lokaliteta na kojima se ona odvija garantuju sporo dosezanje odgovora za kojima žudi.

No, sklon sam da kažem da sa Poslednjim Atlasom ovo NIJE problem jer je radnja uvek interesantna i dinamična, svi likovi su takođe zanimljivi i karakterni i nikada nemate utisak da čitate o nebitnim dešavanjima likova bez kojih bi priča sasvim lagodno postojala i zapravo bila efektnija. Naprotiv, scenaristi uvek koriste priliku da kroz likove oslikaju istoriju sveta, da propitaju političke realnosti i socijalne tenzije i mada, da, Poslednji Atlas ima tu „strukturu televizijske serije“, pogotovo u kasnijim epizodama gde priča stalno skače sa kraja na kraj sveta i između mnogo likova, on ne gubi zamajac i uvek vas drži na udici, sa jasnim razumevanjem kako da kreira efektna krešenda na krajevima sezona.



Naravno, izuzetan crtež i kolor u ogromnoj meri zaslužni su ne samo za kvalitet pripovedanja već i za identitet stripa, sa upečatljivim dizajnom robota, ali i njihovim kredibilnim smeštanjem u svet koji je realističan, koji ima opipljivu istoriju i socijanu teksturu što ih vidite pred svojim očima i pre nego što pročitate tekst. Poslednji Atlas pleni svojom uverljivošću i zaista postiže taj željeni „HBO“ efekat gde se fikcija i realnost, žanrovska obrada i ozbiljne teme spajaju bez šavova i tenzija. Ako biste da ga čitate na Francuskom, evo Dupuisovog sajta, digitalne edicije engleskog prevoda Amazon prodaje ovde, a Fibrina izdanja možete potražiti u domaćim prodavnicama ili ih naručiti direktno od izdvača.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3771 on: 24-07-2024, 04:46:26 »
Kao što sam i obećao, danas čitamo DC-jev najnoviji tekući serijal sa naslovom Outsiders, jednu srazmerno revolucionarnu novu etapu u istoriji tima koji se zapravo odlikovao pre svega time da je u pitanju gomila s koca i konopca, ad-hok pokupljenih trećepozivaca koji asistiraju Betmenu (u nekim inkarnacijama Nightwingu) u situacijama koje nisu nužno onako moralno jasne kako je obično kada Mračni Vitez u akciju uskače sa svojim „A“ timom, Ligom Pravde. Outsidersi su imali nekoliko verzija ali to smeštanje na marginu superherojskog posla, gde će obavljati važne zadatke ali o kojima se, po prirodi stvari neće mnogo ni pričati ni znati izvan kruga posvećenih je obeležilo svaku.



Najnoviji Outsiders, započet krajem prošle godine i u trenutku u kome ovo kucam sa sedmim brojem aktuelnim u prodavnicama, je samo u najpovršnijem smislu nastavak ove filozofije. Njegovi scenaristi Collin Kelly i Jackson Lanzing – kolektivno nazvani The Hivemind i odgovorni za recentne radove na Kapetanu Americi i Guardians of the Galaxy u Marvelu – su svakako tim naselili likovima koji imaju nekakve tangencijalne veze sa Betmenom i postavili njegov rad izvan uobičajenih superherojskih tokova, pa je već i izbor naslova za serijal razlog da skeptici među nama podignu barem jednu obrvu u napadu sumnjičavosti. Na primer: Betmen se u ovom stripu ne pojavljuje. Takođe: ovaj strip NIJE ono što mislite da će on biti, dakle, priča o nefunkcionalnom timu marginalaca koji se međusobno jedva uklapaju i moraju uprkos stalnoj internoj frikciji da pobede u situacijama koje bi bile izazov i za mnogo uhodanije i reputabilnije ekipe, a sve to tako da za njihove pobede (i usputne poraze, gubitke itd.) niko i ne sazna.

Lanzing i Kelly su se ovim stripom zapravo uključili u proslavu tridesetogodišnjice Wildstorm univerzuma – koja je bila 2022. godine ALI NISMO OVDE DA CEPIDLAČIMO – i njihov Outsiders je naredna etapa u spajanju kontinuiteta Wildstorma sa DC-jevim mejnstrimom, procesu koji ide još od 2011. godine kada je DC sa lansiranjem svoje The New 52 inicijative rebutovao celokupan svoj multiverzum i ostatke Wildstorma retkonovao tako da budu (oduvek) delovi multiverzalne istorije DC-ja.

Ima naravno nečeg zavodljivog i fascinantnog u tome kako korporacijski biznis-potezi kreiraju do nedavno nemoguće nove miteme unutar fikcije od koje korporacija živi. Pre nekoliko godina smo, recimo, tako imali Konana kao člana Avengersa (ili makar jednog od Avengers timova) u Marvelu jer je Kuća ideja u to vreme plaćala licencu za ovaj lik. Kada je Jim Lee prodao Wildstorm DC-ju 1998. godine, krosover između Wildstorm i DC likova je ostao na nivou povremenog incidenta, sa samo blagom eksploatacijom činjenice da su mnogi od najpopularnijih likova iz Wildstorm univerzuma bili zaoštrenije, kasnomilenijumske satirične varijacije na neke od ikoničnih DC-jevih likova.

Delom je, odlučujem da verujem, ovo bilo i iz poštovanje prema Leeju, ali i na ime prepoznavanja da je Wildstorm imao sopstveni ton i duh, decidno drugačiji od DC-jevog mejnstrima i da je ovo bila njegova komparativna prednost, identitetska snaga koja ga je činila distinktnim i koju je vredelo sačuvati. Ne treba da se zaboravi da je Wildstorm, tik pred prodaju DC-ju, lansirao neke od svojih najboljih serijala sa kvalitetnim autorima koji su u svoje redove ubrajali i Alana Moorea, te da je kupovina ove firme i čuvanje njene posebnosti unutar Warnerove korporativne strukture bila i neka vrsta prestiža.



Naravno, malo više od decenije kasnije, ovo je sve razmontirano. Wildstorm je makar dobio častan ispraćaj serijom DOGAĐAJA koji su ovaj univerzum doveli do logičnog i dostojanstvenog završetka, ali čim je The New 52 inicijativa krenula, postalo je jasno da će DC tretirati Wildstorm kao otpad sa kog se mogu spasti neki još uvek funkcionalni delovi. Tako smo imali Demonite ubačene u mejnstrim stripove, imali smo serijal o Grifteru koji nikuda nije otišao i dok Warren Ellis nekoliko godina kasnije nije dobio priliku da rebutuje Wildstorm, bilo je jasno da niko nije znao šta bi sa ovim materijalom započeo.

No, ni Ellisov rebut, uprkos solidnom kvalitetu nije porodio renesansu i posle njega se stalo, pa smo tek u poslednjih par godina sa novim WildC.A.T.S. dobili kredibilan novi napor da se Wildstorm oživi unutar mejnstrim DC okvira, koji je pokazao kako to zapravo može da funkcioniše. Onda je Ram V uradio Vigil kao svojevrsni omaž Planetaryju, samo baziran na indijskim likovima.

A onda smo dobili Outsiders, koji JE Planetary. Samo sa „Bet“ likovima.

Nisam siguran da li Lanzing i Kelly misle da ovde igraju nekakvu lukavu igru sa čitaocima i jedan od razloga što ovim serijalom nisam PRETERANO zadovoljan je i to što će on delovati začudno i maštovito i smelo publici koja nije čitala Planetary, ali je istovremeno posoljen brojnim referencama i migovima koji treba da asociraju na Planetary, namenjenim, očigledno, publici koja JESTE čitala Planetary, a koja će, ako sam ja ikakav reprezentativan primer, najveći deo ovog stripa provesti pitajući se koji je smisao prepričavanja Planetary od strane dvojice scenarista koji nemaju viziju uporedive snage, širine i dubine kao što ju je imao Warren Ellis.

Ellisovo ime je danas neka vrsta tabua u strip-industriji na ime njegovog privatnog života koji je nesrećno izmešao sa profesionalnim i njegovi komplikovani odnosi sa ženama koje su – naglašeno grupno – insistirale da je sa njima ispoljio kombinaciju emocionalne surovosti i neke vrste (ucenjivačke) trgovine uticajem su na kraju doveli do toga da jedan osoben scenarista izađe iz stripa. Time je strip-industrija (makar američka) postala nešto bezbednija za mlade žene ali i stoji da smo izgubili jednog cenjenog autora. Čiji je, doduše, poslednji rad (The Batman’s Grave) bio skoro potpuna besmislica.

No, Planetary je bio jedan od vrhunaca Ellisovog rada a koji, za razliku od, recimo, njegovog Transmetropolitana, zapravo nije imao status hita već je uprkos snažnom kultnom sledbeništvu pomalo tavorio na margini i trebalo mi je duže od deset godina da na mišiće izda svojih 27 brojeva i okonča svoju priču.



Ali ju je okončao – što je mnogo više no što možemo reći za neke druge Ellisove radove, od nesrećnog Doktor Sleepless ili Desolation Jones koji su se negde usput izgubili, pa do The Authority koji je Ellis završio, samo da bi onda ovaj serijal imao sasvim drugi život u radovima drugih scenarista – i to jednom iznenađujuće ljupkom, optimističnom notom koja je Ellisove opsesije metafikcionalnom tematikom i zamišljanjem alternativnih istorija popularne kulture dovelo do finala sa jednim humanističkim prelivom, podcrtavajući originalni moto ovog serijala: „svet je neobično mesto... hajde da ga takvim i sačuvamo“.

Utoliko, smislenost serijala kao što je aktuelni Outsiders dolazi pod znak pitanja i pre nego što uđete dublje u njegove priče jer, ako nisam bio jasan prvi put, ovaj Outsiders je BUKVALNO Planetary samo sa likovima kao što su Lucius Fox, njegov sin Luke Fox (Batwing) i Kate Kane (Batwoman) u timu, i sa „Bubnjarem“ kao jasnom poveznicom sa originalnim Planetaryjem, a koji je u ovoj verziji žena. Dakle Bubnjarka.

Kane je jedna jezičava prznica i služi da se čitaocu iz sve snage saopšti kako ovo NIJE strip vezan za Betmena, a što je verovatno prilično razočaranje za one čitaoce koji su Outsiders krenuli da čitaju očekujući  BAŠ TO. Ali neće ga dobiti. Tim koji Lucius finansira i koordinira a gde su ostalo troje terenska ekipa, već u prvoj epizodi nalazi „nosač“, veliki kosmički brod koji pamtite iz The Authority i njihova misija postaje pronalaženje i katalogiziranje „neobičnih“ fenomena u svetu, bez imperativa da se protiv njih „bore“. Planetary je, naravno, u prvo vreme bio strip upravo o ovakvim stvarima, jedna razobručena oda maštovitosti, kreativnosti, ukrštanju raznih popkulturnih koncepata iz raznih epoha i medijuma, bez nužde da oni budu spakovani u format superherojske drame, i Outsiders ide istim stopama od svog početka.

Ali uz par bitnih ograničavajućih dimenzija. Prva je da se Planetary dešavao u svetu koji je bio notabino bliskiji našem, dakle svetu u kome nema superheroja – kasnije se videlo i zašto – i gde su pojavljivanja neobičnih, natprirodnih, neobjašnjivih fenomena bila legitimni DOGAĐAJI koje je strip prikazivao kao istorijski notabilne za svet u kome se narativ dešavao. No, svet koji je PREPUN superheroja, svi likovi su svesni postojanja paralelnih univerzuma i neka vrsta globalne, univerzalne ili multiverzalne krize se dešava svaka 2-3 meseca naprosto ne može da ima istu vrstu izvorne začudnosti na kojoj je Planetary počivao.

Druga ograničujuća dimenzija je svakako što su Kelly i Lanzing uzeli likove iz drugopozivaškog Betmenovog ešelona ali su ti likovi potpuno nebitni za priču i ovaj Outsiders je mogao da ima na njihovim mestima doslovno bilo koja druga tri lika. Njihova međusobna dinamika, dijalozi itd, sve je to koliko-toliko korektno, ali je potpuno nebitno za priču a što se i potvrđuje u kasnijim epizodama kada fokus narativa pada na Bubnjarku. Ako spadate u fanove Batwinga ili Batwoman – a ona svakako može da računa na solidnu fan-bazu na ime srazmerno popularne televizijske serije – moguće je da ćete se blago frustirati kada vidite koliko su ovi likovi suštinski nebitni za ovaj narativ.



Treća i najbitnija dimenzija je ta da Lanzing i Kelly kao da nemaju nikakvu ideju šta bi radili sa ovim stripom sem da imitiraju, emuliraju ili ponavljaju ono što je Ellis već radio u Planetary i da je njihovo odsustvo vizije primetno već u tome koliko se oslanjaju na reference na stare stripove radije nego da pišu nešto novo i svoje.

I, sad, vidim da je dosta američkih kritičara impresionirano ovim Outsidersom, ali plašim se da je to samo jedna sada već nezdrava adikcija na intertekstualnost koju DC bezobzirno forsira poslednjih godina, kroz radove prvo Scotta Syndera (opravdanije i spretnije) a onda Joshue Williamsona (manje spretno i opravdano). Planetary je, da bude jasno, bio grandiozan poduhvat koji je fikciju tretirao kao „mesto“, baveći se graničnom naukom, psihodeličnim drogama, stripovskim, filmskim i literarnim mitemama tako da čitaoca ubedi da čita ne samo „What if...“ narativ već maltene jednu autentičnu istoriju sveta koji postoji – u svakom merljivom smislu – isto onoliko koliko NAŠ svet postoji i u kome su stvari koje mi znamo kao „stvarne“, fiktivne, i vice versa.

Outsiders je, pak, prvo omaž a onda i direktan nastavak Planetaryja koji u prvih nekoliko epizoda emulira Ellisovo gikovsko oduševljavanje popkulturnim arhetipima a onda pokušava da, kao i Ellis, ove razdvojene epizode začudnosti (tajanstva i mašte, kako se to nekad govorilo) uveže u metafikcionalni narativ sa dramskom srži. No, Kelly i Lanzing ovo ne umeju da urade ako ne preuzimaju stvari direktno od Ellisa ili ako ne prave pomalo trapave aluzije na DC-jeve krosovere, događaje, multiverzalne krize.

Video sam kritičare koji – puni oduševljenja – kažu da su kasnije epizode Outsidersa „kritika“ DC-jeve prakse čestog rebutovanja svojih univerzuma, ali bojim se da je to preoptimistično čitanje ovog stripa i da zapravo Lanzing i Kelly rade jedan mnogo dosadniji posao koji se sastoji u „objašnjavanju“ kako i zašto je Planetary postojao u zasebnom univerzumu i kako se sada spojio sa glavnim DC-jevim univerzumom i kako i gde se likovi koje znamo iz Planetary mogu smestiti u DCU „istoriju“.

Ne mogu da se otmem utisku da je za ovakav posao malo prekasno. Kada je ovakve stvari radio Grant Morrison pre dvadeset godina imali smo posla sa nadahnućem. Kada je Geoff Johns onda nešto slično uradio sa Doomsday Clock već tada smo na delu imali jedan izrazito srednjaški pokušaj da se vizija Alana Moorea svede na jednu od varijacija DC-jevih arhetipa, dobronameran ali, svakako i pomalo neukusan.



Sad, Warren Ellis nije Alan Moore, nit je Planetary Watchmen, ali Outsiders se služi izrazito prostačkim metafikcionalnim alatima da sa leša stripa koji se završio 2009. godine skine dovoljno porodičnog nakita kako bi nekako ubedio savremenog čitaoca da čita nešto značajno, smisleno, možda i blago revolucionarno.

Ali ne čita, naravno da ne čita, a efekat koji bi Outsiders mogao da ima je dodatno oslabljen već tom činjenicom da se DC-jevi stripovi poslednjih nekoliko godina nalaze u stanju gotovo stalnog rebutovanja i jedne do incestuoznosti prenaglašene interreferentnosti pa je ovo, rekao bih, tek JEDAN od stripova koji se bave intertekstualnim radom, a čija metafikcionalna dimenzija nije ni prineti Ellisovom radu na Planetary.

Crtež je ovde delo crtača Roberta Careyja, koji ima solidnog iskustva u američkoj industriji ali mu je ovo zapravo najvisokoprofilniji posao do sada, i Irac se i sam nalazi u nezgodnom procepu da crta strip sa superherojskim likovima u kostimima, koji rade naizgled normalne superherojske stvari ali da to na kraju ne bude strip o akciji i kinetičkoj energiji već jedna začudna filozofska maštarija s onu stranu granice između stvarnosti i fikcije. Nije Carey loš pripovedač ali on likove mora da crta sa blagim odmakom od njihovih glamuroznih superherojskih persona i na momente je strip naprosto ružan, pogotovo sa naglašenim digitalnim procesovanje pozadina i zagasitim kolorima koje radi Valentina Taddeo. Dodatno, letering Toma Napolitana je, a ovo je kritika koju retko upućujem letererima, napadan, na momente dizajniran tako da bude upadljiv a nečitak pa onda crni Times New Roman font na prljavoj, svetlosmeđoj, rasterizovanoj pozadini treba da stripu podari atmosferu ozbiljnosti i naglašenog pripovenog sloja, ali me svaki put izbaci iz čitanja jer moram da napravim svestan napor da pratim tekst.

Outsiders nije sad nešto intenzivno loš strip. I svakako ima zabavne epizode, ma koliko one bile suštinski nebitne za njegov glavni narativ. Ako niste čitali Planetary on je svakako i intrigantan, a i meni koji ga JESAM čitao i, kao što se vidi, imam dosta emotivnog uloga u njemu, on budi radoznalost. No, moja je radoznalost prevashodno ona koju cinik oseća kada anticipira da će stvari postati još gore, pa me možda ne treba previše slušati. Lanzing i Kelly su svakako radili bolje stripove od ovoga i da sam ja neka vlast ne bih im ni odobrio pič za Outsiders jer ovaj strip za sada nije dao ni jedan razlog da postoji. Sve smisleno što Outsiders pokušava da kaže Planetary je već rekao smislenije i elegantnije a sve ovo što Lanzing i Kelly ubacuju služi samo bespotrebnom detaljnijem uvezivanju stripa sa DCU kontinuitetom. Ali poenta je, NE budite kao ja, uđite u ovaj strip čista uma i otvorena srca i možda za vas on uradi više nego što je uradio za mene. Amazon serijal ima ovde.


klem

  • yeah
  • 3
  • Posts: 836
  • boss
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3772 on: 27-07-2024, 12:40:45 »
pročitao sam prvi deo poslednjeg atlasa u izdanju fibre
prvo što me je privuklo je utisak da se radi o krimi stripu
kad ono neke mašine, čuda, tako da sam bio blago razočaran jer ipak najviše volim kriminalističke stripove
inače volim taj belgijsko francuski stil čiste linije

klem

  • yeah
  • 3
  • Posts: 836
  • boss
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3773 on: 27-07-2024, 13:46:17 »
preporuka za one koji nisu čitali

Alack Sinner (majstorski strip munjoza i sampaja)
nekako sam nabavio drugi tom gde za razliku od prvog toma radnja je više usmerena na kritiku kapitalističkog poretka i promovisanje komunizma
taj dvojac je uradio još dva masterpisa : Carlos Gardel i Bar kod Džoa

da se malo udaljimo od južno amerićke škole prijatno sam iznenađen stripom Zalutali Meci. Sad vidim da je taj serial još uvek aktivan ali ja imam samo dva toma,

treba pomenuti i Jinx autora Brian Michael Bendisa gde se radnja vrti oko dva sitna kriminalca i lovca na glave, ženu
po kojoj je i nazvan strio. Dobar crno beli artwork sa korišćenjem fotografskih lokacija

Idemo sad u Italiju gde je Vitorio Giardino stvorio lik privatnog detektiva Sam Pezzo-a koji je rađen po ugledu na Dešijela Hemeta, izvrstan strip, pravi hard-boiled, sa izuzetnim crtežom, što ne čudi jer je autor bio inženjer

Opet Italija gde se upoznajemo sa vrsnim umetnikom Atilliom Micheluzziom koji je pre svega avanturistički strip, ali ima i dodirnih tačaka sa krimićem u pojednim epizodama, ali ono što me je fasciniralo je izuzetan crtež, tako reći fotograski, vidi se i uticaj arhitektonskog obrazovanja koji je profesija Micheluzzi-a

5 je savršen broj umetnika Igorta je vrlo uspeo krimić koji se dešava skroz u svetu mafije sa očiglednim referencama na Georga Simenona.

Za pohvalu je strip Noar Burleska Enrika Marinija koji uprkos tankoj priči uspeva da ponudi zanimljiv ugođaj zahvaljuci izvrsnom crtežu Marinija

Idemo sad ponovo u Frankofoni svet gde se susrećemo sa odličnim stripom Čistionica autora Mertens gde se radnjia odvija oko radnika u firimi za hemijsko čišćenje koji sanja o srećnom životu i stoga redovno uplaćuje bingo sve dok jednom ne naiđe na veliku količinu novca rutinski obilažeći mušterije. Da li će taj pronalazak mafijaškog novca doneti sreću ili propast videćete ako pročitate ovaj strip.

Treba napomenuti i strip Tayler Cross koji je pun izvrsno nactranih tabli, i iako je ta priča već ispričana valja je se podsetiti zbog odličnog artworka

Tardi je stara kajla što se može potvrditi čitajući odlične stripove Na nišanu snajpera, Blues sa zapadne obale i Nestor Burma. Svi ovi stripovu su rađeni po knjiškom predlošku znamenitog Jean Patrick Manchete-a i Leo Maleta. Jako uspeo crtež iz škole čiste linije i pravi primer stripa kao umetnosti.

Idemo sad ponovo u Južnu Ameriku gde se susrečemo sa stripom Noć bez kraja autora Trillo i Mandrafina koji govori o propalom alkoholičaru koga posećuje dama tražeći od njega uslugu koja bi povratila čast i dostojanstvo našem ozlojeđenom junaku. Crtež je kao uvek odličan kod Mandrafina a kolor je lepo upotrebljen.

Osveta Grofa Skarbeka je fantastičan strip o slikaru koga su svi izneverili i koji kreće u osvetu, prvo svojoj bivšoj ljubavnici a onda i čoveku koji se predstavio kao on i koji hoće da prisvoji njegove slike. nakon što je izvojevao osvetu on spaljuje svoje slike i odlazi, govoreći kako su ga ljudi razočarali. Sjajan crtež koji ponekad podseća na umetnički rad, dok je priča na nivou romana Aleksandra Dime.


klem

  • yeah
  • 3
  • Posts: 836
  • boss
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3774 on: 27-07-2024, 14:09:41 »
I Španija ima svoje odlične stripove
Ja, Ubojica govori o univerzitetskom profesoru koji tokom predavanja govori o ubistvu kao lepoj umetnosti, a u slobodno vreme ubija ljude. Jako dobar crtež i solidna priča garantuje da nećete uzalud potrošiti vreme i novac čitajućo ovaj crno beli strip.

Medveđa koža-uspeo sam da nabavim samo drugi deo ovog stripa ali nisam se pokajao, prvenstveno zbog odlične naslovnice i solidne priče o mafijaškoj porodici u kojoj dolazi homoseksualni tip. Lep crtež i solidna priča obećavaju uživanje kod strip fanova.

I Nemačka ima svog konja a to je strip o zloglasnom serijskom ubici Fritz Harmanu koji je bio homoseksualac i sarađivao sa policijom, te je zato uspešno dovodio momke u svoj stan, ubijao ih i potom njihovo meso prodavao kao pravo. Uskoro su građani razvili sumnju i na kraju ga razotkrili. Odlična priča i solidan crtež daju uvid u ovog monstruma.

klem

  • yeah
  • 3
  • Posts: 836
  • boss
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3775 on: 27-07-2024, 14:23:00 »
Da ne bude sve u kriminalističkom ključu evo stripa koje će uzburkati odavno ustajale niske strasti - El Gaučo Mila Manare i Huga Prata.
Valja se podsetiti i legendarne Valentine Gvido Crepax-a, Kriminala dvojca Brubaker-Phillips, Parkera Ričarda Starka, Sin City-a, Torpeda a ljubitelji dark fantasy-a će uživati uz mangu Berserk.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3776 on: 29-07-2024, 04:55:45 »
Ms. Marvel: The New Mutant je strip koji je trebalo da bude krš lom, jad i čemer iz mnogo razloga. Ovaj četvorodelni Marvelov miniserijal krenuo je sa izlaženjem krajem prošlog Avgusta, u momentu dok se titularna Ms. Marvel nije još, što se kaže ni ohladila (od svoje besmislene, senzacionalističke smrti na stranicama Amazing Spider-mana), trivijalizujući dodatno njen požrtvovani čin kojim je odabrala smrt kao pravi heroj, štiteći nejač i civile. Strip je, pritom, pokrenut gotovo isključivo da bi služio kao suplementalni promotivni napor u marketiranju filma The Marvels koji, kao što znamo, nije bio sad nešto naročito dobar, a pritom je i titanski propao u bioskopima. U sasvim ciničnom gestu in-fiction prepozavanja da su korporacijski merdžeri ponovo učinili X-Men i mutante marketibilnim za Marvel, te da se niko više ne mora pretvarati da su Inhumansi IP u koji vredi ulagati, i Ms. Marvel je – originalno krieirana da bude pripadnica „rase“ Inhumansa – sada kežuali prevedena u mutante. Povrh svega, scenaristkinja ovog stripa ima svega dvadeset godina i nikada u životu nije napisala ni jedan strip pre ovog. Po sopstvenom priznanju, štaviše, nije ni pročitala ni jedan strip o X-Men od početka do kraja!



Međutim, protivno svakoj logici i svim gore nabrojanim argumentima, Ms. Marvel: The New Mutant, a koji je u kolekciji izašao polovinom Marta, je zapravo sasvim pristojan, pristojno zabavan i zabavno relevantan superherojski strip za omladinsku publiku. Mislim, NARAVNO da Kamala Khan nije mogla da ostane mrtva, jer je u pitanju jedan od svetlih primera kako se „reprezentacija“ manjinskih identiteta u superherojskom stripu radi DOBRO pa je isto tako dobro da nas Marvel nije sad tu nešto godinama razvlačio i tizovao i pravio od Kamalinog povratka nekakav song-end-dens kakav smo, božemeprosti imali kad se Wolverine onomad vraćao iz mrtvih.

Takođe, iako film nije bio sjajan, poslužio je kao izgovor da se Kamala vrati u stripove U KOJIMA IMA JOŠ MNOGO TOGA DA PRUŽI a pomenuta scenaristkinja od dvadeset godina i sa nula scenarističkog iskustva je, heh, Iman Vellani, mlada kanadska glumica pakistanskog porekla koja je u seriji Ms. Marvel i u filmu Marvels igrala Kamalu Khan i već ideja da novi strip o sada već prilično legendarnom liku piše neko ko taj lik igra na televiziji mora već na nivou ugodne perverzije da nam bude simpatična.

Konačno, a možda i najmanje neočekivano, Kamala Khan aka Ms. Marvel funkcioniše zaista dobro kao mutant i član X-Men. Radnja stripa se odvija tokom zrele faze rata između organizacije Orchis i mutanata, tokom koje su mutanti (ponovo, po ko zna koji put) naterani da se kriju jer je javno mnjenje ponovo okrenuto protiv njih, Sentineli zasnovani (ovom prilikom) na tehnologiji samog Tonyja Starka će ih napasti ma gde da registruju prisustvo mutantskog gena, a čak i prost narod na ulici sada smatra da izražavanje javne mržnje za mutante nije rasizam jer su mutanti, jelte, obmanjivali i lagali čovečanstvo u poprilično solidnom obimu tokom poslednjih par godina. Utoliko, Kamala, kao osoba navikla da se snalazi sama, jer nekako, i pored učešća u više superherojskih timova tokom godina, zapravo i dalje kredibilno ima auru usamljenog, uličnog tinejdž superheroja, odlično služi kao „anderkaver“ agent za X-Men na ime toga što njen mutantski gen nije ispoljio svoje dejstvo pa ga Orchisova napredna tehnologija ne registruje. Kamala onda može da se kreće normalno među običnim ljudima (dok su X-Men doslovno pod zemljom) i da povremeno odlazi u mutantsko sklonište da raportira šta se dešava, a da mutanti ne preuzmu ovaj strip i pretvore ga u standardni X-Men spinof.



Pozadina priče je, dakle, rat između Orchisa i mutanata u kojem su mutanti trenutno u defanzivi, bekstvu i skrovištima, a Kamala pokušava da i sama psihološki izađe na kraj sa idejom da je ne samo umrla i bila vaskrsnuta od strane X-Men već i da je istovremeno i dalje Inhuman, na ime nasleđene genetike, ali i mutant – na ime, jelte, mutirane genetike – i da su joj sada X-Men praktično porodica. Ovo je zanimljiv preokret za mladu superheroinu i mada on ne opravdava njeno ubijanje i vaskrsenje, mislim da sam koncept Kamale-mutantkinje ima smisla i potencijala, pogotovo sad kad su Inhumansi vraćeni na svoj standardni status poluzaboravljenog IP-ja o kom se ne priča na ozbiljnim sastancima uredništva.

Ali onda je i zaplet zapravo dobar i primeren ne samo Kamali kao liku već i ovoj tranzicionoj fazi u njenom životu. Vellanijeva je strip pisala zajedno sa Sabirom Pirzadom, već iskusnim televizijskim scenaristom koji je radio i na samoj seriji Ms. Marvel, ali i na Moon Knightu, a izvan MCU-a je radio na Person of Interest, Star Wars: The Bad Batch i drugim projektima. Pirzada i Vellanijeva su se koordinirali i sa samim kapetanom X-Men broda u ovom trenutku,* Gerryjem Dugganom, pa je Ms. Marvel: The New Mutant strip ugodno uglavljen u postojeći kontinuitet, ali, važnije, jedno logično, zanimljivo naredno poglavlje priče o Kamali Khan. Naime, Kamala u ovom stripu ide na letnje koledž-kurseve u Empire State Universityju u Njujorku, signalizirajući svoje skorašnje završavanje srednje škole i pripreme da prhne iz roditeljskog gnezda. Naravno, ovo roditelje čini zabrinutim, nervoznim ali i ponosnim, a Marvel ima priliku da se bavi Kamalinim avanturama u novom okruženju gde je (skoro) niko ne poznaje i gde svoj identitet može da gradi od nule, a da opet sebi ostavlja odstupnicu za vraćanje protagonistkinje u srednju školu i poznati Nju Džersi okoliš u nekim narednim stripovima. Win-Win!
*a kad kažem „u ovom trenutku“, mislim u trenutnu dok ovo kucam, ali u trenutku kada vi ovo budete čitali X-Men će već biti pod upravom jedne i jedine Gail Simone

Kamala će, naravno, upoznati nove ljude na ESU, ali neće tamo biti potpuno „sama“ jer je Bruno, njen najbolji prijatelj iz detinjstva i (naravno), trajno podgrevani potencijalni romantični partner, tokom ovog stripa sve vreme uz nju. Bruno je, sećamo se, izuzetno inteligentan i nadaren za inženjerske nauke, ali je istovremeno i emotivno i dalje ranjiv i nesiguran i u ovom stripu se odlično pogađa ta njegova tiha herojska priroda dok svojoj drugarici i – realno – ženi svog života, pruža esencijalnu podršku da bude superheroina u sasvim novom okruženju a da ne dovede u opasnost svoj tajni identitet. A što bi u uslovima Orchisove ofanzive protiv mutanata moglo da bude i smrtonosno, pogotovo kada se otkrije da čitav letnji koledž-program koji Kamala pohađa finansira baš ova organizacija...

Otud je u ovom stripu Kamala sve vreme u lavljoj jazbini, naročito jer brzo postane jasno da Orchis na samom kampusu ima neku sofisticiranu tehnologiju za pronalaženje mutanata, ali još više jer je još jasnije da su Orchisove PR sposobnosti možda još efektnije od njihove R&D divizije pa su čak i mladi i, pretpostavka je, srazmerno slobodoumni studenti letnjeg koledža, solidno jako zadojeni antimutantskim narativom. Kamala će, naravno, imati da se tokom ovog stripa potuče i sa džinovskim Sentinel-robotima i sa inteligentnim mašinama iz budućnosti, ali njen najveći neprijatelj u ovoj priči je mnogo manje alegoričan: rasizam.



I, sad, mogao je ovaj strip da ispadne i malo nespretno jer ima u glavnoj ulozi predstavnicu nacionalne manjine ali koja je na udaru diskriminacije po sasvim drugom, fiktivnom osnovu, ali Pirzado i Vellanijeva su pronašli dosta srećan ton i, ako se na stranu stave Kamaline povremeno starmale i suve kontemplacije o svom jedinstvenom (i komplikovanom) identitetu, Ms. Marvel: The New Mutant sasvim spretno rukuje svojom tematikom, postavljajući heroinu u centar priče koja čitaocu kredibilno prenosi i iskustvo samoće koje pripadnica manjine oseća u kulturi što je većinski i nepravično protiv nje, ali i iskustvo plemenitosti kada uprkos tome ona u sebi pronalazi kapacitet, snagu, odvažnost i požrtvovanje da ustane u zaštitu slabijih kada je to potrebno, bez obzira što su ti slabiji već pokazali da bi, kada bi samo bili svesni da je ona mutant, na nju svalili pogolemi tovar rasističke mržnje i agresije.

Ovo je jedan vrlo klasičan motiv u superherojskom stripu, a svakako kanonizovan kroz Spajdermena tokom šezdesetih godina prošlog veka, gde doduše nije postojalo rasno i nacionalno kodiranje ali je stigma koji je Peter Parker nosio na sebi – klasna, ali i stigma siročeta – služila istoj svrsi, da čitaocima, koji i sami možda nose sličnu stigmu pokažu da 1. nisu sami i 2. da njihova imanentna plemenitost vredi mnogo više od predrasudne mržnje njihovih vršnjaka, sugrađana, medija, i da rad u korist čovečanstva nije ekonomska transakcija već naprosto prirodna aktivnost slobodne, samovlasne osobe, bez obzira kako je drugi vide.

Tako da je ovo vrlo ugodna i relativno mala priča o Kamali, postavljena na jedan lokalitet, sa takođe lokalizovanim sukobom i nekim zanimljivim trilerskim i naučnofantastičnim preokretima koji dopuštaju i Kamali da bude opaka MS. Marvel, ali i Brunu da bude idealan „guy in the chair“. Pritom gostovanja pomenutih X-Men ali i Tonyja Starka pa i supruge mu Emme Frost stripu daju fin osećaj da se sve događa u jednom širem kontekstu i zanimljivom istorijskom trenutku za Marvelov univerzum, a da ne kidnapuju priču, ne oduzimaju glavnim likovima asertivnost, niti opterećuju čitaoca prevelikim domaćim zadacima da čita druge stripove da bi uopšte shvatio šta se ovde događa.

Srećom, i grafički tim je ovde pružio vrlo solidan program Carlos Gomez i Adam Gorham na crtežu, te Erick Arceniega na kolorima daju stripu dinamično pripovedanje, šaren, prijemčiv tonalitet, ali i mnogo neophodne topline koja mora ići uz Ms. Marvel. Ovo je uvek, od svog osnivanja bio strip u kome su porodica i prijatelji ne samo nezgodna prepreka koju protagonistkinja mora da prevaziđe da bi superheroisala, već naprotiv, inspiracija za superherojski rad, podrška kad je najteže, razlog da ustanete i kada mislite da ste konačno nokautirani, pa je onda i jako bitno što su crtači posvetili mnogo pažnje likovima i njihovoj karakterizaciji. Bruno, kako rekosmo, dobija i najviše minutaže „pred kamerom“ i njegov kasnotinejdžerski, nerdovski šmek – pa i seksepil, jebem mu – je veoma dobro pogođen, a kada se u stripu pojavljuju „egzotičniji“ likovi, dakle, članovi X-Men, pa onda razni roboti i vanzemaljci, to sve ima fino odmeren balans spektakla i jednog prizemljenijeg, „stvarnijeg“ tona koji ne dopušta priči da odleti predaleko od svoje osnovne teme, a to je leto u kome Kamala po prvi put odlazi od kuće i vežba da bude samostalna i „odrasla“. Kao bonus, akcija je odrađena izvrsno, sa dobrom režijom i pogotovo vrlo dobrim razumevanjem kako lik koji može da razvlači svoje telo može interesantno da izgleda u borbi protiv džinovskih robota.

Prilično sam zadovoljan ovim stripom i kako je za Iman Vellani ovo debi, nadam se da će imati prilike da još radi sa Ms. Marvel jer mi se čini da ima potencijala i da je njen očigledni entuzijazam spram lika što ga je otelovila pred kamerama, u stripu proizvodi korektan ton i ideje. Zanat se, naravno, uvek može usavršavati, ali uz Prizadu i odlične crtače, Ms. Marvel: The New Mutant je daleko prebacio moja očekivanja i preporučujem ga na čitanje svima koji istorijski vole Kamalu Khan i Ms. Marvel. Mislim da neće biti razočarani. Amazon kolekciju prodaje ovde.



Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3777 on: 05-08-2024, 04:49:39 »
Pročitao sam prvu kolekciju aktuelnog tekućeg serijala Captain America, naslovljenu Stand, skoro kao nekakav dobri američki patriota koji će stripove o Kapetanu Americi čitati po dužnosti bez obzira na to ko ih crta, ko ih piše, u kom novom smeru će ovaj strip sa ovom iteracijom otići. Prethodnih nekoliko godina smo imali jednu prilično ludačku vožnju, sa dva paralelna serijala naslovljena Captain America (doduše uz različite podnaslove) koji su imali dva različita glavna junaka, pričali dve različite priče, bavili se različitim temama. Raznovrsnost je, da ponovim sopstveno uverenje, dobra stvar, i imati volje, spremnosti, pa i smelosti da se eksperimentiše, pokušava nešto novo, drugačije, ili makar da se periodično vraćate na motive i ideje koje su bile karakteristične za neke prethodne periode stripa, da biste videli mogu li uz određene modifikacije da funkcionišu u novom vremenu – to je, mislim, sasvim zdrava strategija, pogotovo kada pričamo o Kapetanu Americi, stripu tehnički starijem od osamdeset godina, nastalom u vreme kada su američki Jevreji sa ogromnom zebnjom gledali nacističko hvatanje zaleta za pokoravanje Evrope i holokaust-u-nastajanju, i sa željom da se da definitivan, nedvosmislen iskaz o tome šta Amerika TREBA da ne samo misli o već i da URADI Hitleru.



Za strip, dakle, toliko jako utemeljen u konkretnom istorijskom trenutku, Kapetan Amerika ima impresivnu trajnost i kapacitet da sebe reinventuje i prilagođava se promenama senzibiliteta, političkih diskusija u modernom društvu, i bude istovremeno aktuelan i nostalgično staromodan. Cinici bi rekli da je to makar lako kada glavni junak simboliše američkog hegemona, čija se ni ambicija da upravlja planetom ni metode nisu drastično promenile u poslednjih stotinak godina, ali naravno da je ovo jedno pesimistično, reduktivno čitanje. Već sam mnogo puta napisao, ali vredi da se ponovi: Captain America, posebno kada je dobar, predstavlja strip o onome kako Amerika sebe želi da vidi, ne o onome što Amerika nužno jeste. Činjenica da se baš ŠTIT ustoličio kao primarni alat koji protagonist koristi – iako su ga rani stripovi tokom četrdesetih vrlo često prikazivali kako u rukama drži pištolj, šmajser, pa i bacač plamena za potrebe opsežnijih higijenskih radova – je na neki način simbolički odgovor na pitanje zašto je Kapetan Amerika i danas prepoznatljiva ikona popularne kulture i lik sa dinamičnim strip-životom, dok su doslovno desetine njegovih vršnjaka, svi ti kostimirani borci sa imenima poput Shock Gibson, Captain Freedom, 4 Favorites ili Destroyer danas zaboravljeni i niko u njima ne prepoznaje ni trunku tržišnog potencijala ili makar kapaciteta da na nekakav smislen način doprinesu javnom, jelte, diskursu.

Naime, moderni Kapetan Amerika uspeva da bude otelovljenje onog ideala sa kojim, kako rekosmo, dobar deo Amerike, i one demokratske i one republikanske, i one liberalnije i one konzervativnije želi da se poistoveti. I aktuelni serijal, započet prošlog Septembra na gotovo savršen način hvata tu tačku spajanja i kreira glavni lik čija je vrlina tolika da ona prožima i zaplet i karakterizacije drugih likova i – neki bi rekli tipično stripovski bizaran – spoj sociopolitičke meditacije sa palpoidnom akcionom avanturom.

Aktuelni serijal je reklamiran sa dosta pompe kao povratak J. Michaela Straczynskog u Marvel i, evo, odmah da kažem da prosto nisam siguran koliko je aktuelne publike koja čita Marvelove superherojske stripove uopšte priželjkivalo da se to desi. Mlađi čitaoci, dakle pozni milenijalci i pripadnici generacije Z (njih, jelte, petoro-šestoro) su ionako često besni što se u aktuelnim stripovima i dalje baškari stara garda scenarista od kojih su neki ove stvari radili još pre četiri decenije i žele da vide više mlade krvi na scenarističkim dužnostima, koja će bolje prepoznavati i govoriti o nekim aktuelnim temama ili makar temama koje mlađa generacija čitalaca smatra aktuelnim i značajnim. S druge strane, stariji čitaoci – ili makar dobar njihov deo – verovatno još uvek škrguću zubima zbog onog što su Joe Quesada i Straczynski uradili sa Spajdermenom tokom One More Day ere, rebutujući ceo serijal kroz univerzalno prezrenu pripovednu alatku pakta sa Nečastivim i poništavajući brak između glavnog junaka i njegove izabranice Mary Jane Watson, time brišući jedan od najdugovečnijih i najvoljenijih ličnih odnosa u superherojskom stripu uopšte.



Mnogo je žuči i (virtuelnog) mastila proliveno u diskusiji o One More Day i tome koliko je tu Straczynski uopšte imao slobode a koliko je scenario bio diktiran od strane Quesade, u to vreme i glavnog urednika Marvelovih stripova. Tek, scenarista je posle isteka svog ugovora sa Marvelom prvo malo radio za DC a onda se posvetio sopstvenim projektima, bio uspešan saradnik na seriji Sense8, pa onda ušao u kretivni savet novog strip-izdavača AWA i tamo pokrenuo čitav sopstveni univerzum, radio na rebutovanju svog veoma uspešnog televizijskog projekta Babylon 5... Drugim rečima, fer je pomisliti da Straczynskom Marvel više nije potreban, kao i da Marvelu nije potreban scenarista koji je pre par nedelja (u trenutku izlaska ovog teksta) navršio punih sedamdeset godina.

And yet, here we are. Captain America: Stand sakuplja prvih šest epizoda tekućeg serijala o Steveu Rogersu i Straczynski ovde radi jedan pošten posao. Da odmah bude jasno: niti je ovo najbolji strip koji je on uradio u Marvelu (ili izvan njega), niti je ovo nekakav novi vrhunac stripova o Kapetanu Americi. Ali ima nečeg u tom back to basics pristupu kojim Straczynski ovde priča priču, u tim ponavljanjima temeljnih istina o glavnom junaku i njegovom životu i o vrednostima koje su sva iskušenja što ih je preživeo u njemu izgradila.

Naravno, sasvim je legitimna i suprotna argumentacija: ta da je Captain America: Stand prosto bezbedna, na eksperimentisanje nespremna reciklaža nekih poznatih i dobrano izlizanih motiva i da će ovakve stripove za par godina da pravi ChatGPT za sitne pare. Naravno, ne mislim da je to sasvim tačno i zapravo, po mom osećaju, upravo je taj lični, ljudski element koji Straczynski unosi u scenario presudan za činjenicu da Captain America: Stand ne bude puko obilaženje opštih mesta i izdiže priču na nivo nečega što vredi videti, pročitati, iskusiti.

No, prvo i osnovno, ovde treba malo savladati i crtež. Jesus Saiz je radio prve tri epizode dok je druge tri nacrtao Lan Medina i plašim se da ni jedan ni drugi crtač, uprkos iskustvu i reputaciji, ne daju ovom stripu ono što mu ZAISTA treba. Scenario koji Straczynski piše je utemeljen u svakodnevnom, poznatom, realističnom i iako ovaj strip, rekosmo, ima meru  pustolovnog palpi preterivanja – jedan od glavnih negativaca je, na kraju krajeva demon, jedan od visokorangiranih plemića pakla – njegova osnovna priča, i u sadašnjem vremenu ali i u opširnim flešbekovima na predratni period treba da nam pokaže stvarne ljude, stvarne zajednice, društvene protivrečnosti koje se vide na ulicama, iskušenja i muke običnog sveta koji samo oslanjanjem na dobrotu ljudi iz svog okruženja i pružanjem iste takve nesebične dobrote ima šansu da te muke i iskušenja preživi. No, Saizov crtež je, kako on to već radi, utemeljen na neprirodnim, stilizovanim anatomijama i senčenju koje čini da – uprkos prilično toplim kolorima Matta Holligswortha – likovi izgledaju kao plastične lutke a okruženja u kojima se nalaze kao kartonske kulise. Kod Medine, koga je kolorisao Espen Grundetjern, stil crteža je realističniji a pripovedanje za nijansu dinamičnije, no zagasiti kolori koje Norvežanin koristi umesto da stripu daju realističnu, možda i blago „noir“ dimenziju, zapravo čine da sve deluje nedinamično, umireno, kao da ne čitate uzbudljivu kulminaciju dve prepletene priče iz dva vremenska perioda.



Ali dobro, nije ovo ni prvi ni poslednji put da Marvel pravi neobična uparivanja crtača sa scenarijima koji se očigledno ne gađaju po tonu i energiji i zapravo je ovo vrlo dobra prilika da se podsetimo kako je činjenica da su inicijalni Brubakerov rad na Kapetanu Americi crtali ljudi poput Stevea Eptinga, Michaela Larka i Butcha Guicea bio delom primer neverovatne sreće koju smo kolektivno kao civilizacija imali a delom ipak verovatno svedočanstvo da je Joe Quesada u nekim stvarima VRLO dobro znao šta radi.

Straczynski nam za ovu priliku ponovo daje Kapetana Ameriku koga pamtimo i iz Brubakerovog stripa – a koji je u velikoj meri predložak na kom nastaju svi serijali o ovom liku u 21. veku – skromnog veterana velikog rata koji ume da ceni mir možda više nego mi ostali, dobrog komšiju i nesebičnog lokalnog heroja koji možda u drugim stripovima, sa svojim ortacima iz Avendžersa leti po svemiru i putuje kroz vreme, ali u ovom stripu pre svega se brine o tome da mu je komšiluk čist, da su zidovi okrečeni a da imigrantska porodica koja živi u kolima parkiranim u obližnjoj ulici, dobija tretman kao da se radi o LJUDIMA sa osećanjima, ali i kapacitetima što im samo treba dati priliku da se ispolje, a ne o socijalnim slučajevima koji zavređuju sažaljenje.

Straczynski saosećajnost (a ne, dakle, sažaljenje) stavlja u prvi plan tokom ovog stripa, postulirajući da je ovo ključna i definišuća karakteristika glavnog junaka, iz koje izrastaju i njegova ogromna hrabrost, požrtvovanost, njegov kapacitet da druge inspiriše i mobiliše na akciju. Ovaj Steve Rogers je tokom događaja u stripu nekoliko puta i u sasvim nezavidnim situacijama, boreći se protiv sila koje ne poznaje, ne razume i koje možda ne može da pobedi (čak i da preživi) ali njegove misli su uvek misli čoveka koji je živeo svoj život u skladu sa etikom saosećanja, koji je zajednici u kojoj živi – a ne samo apstraktnom „društvu“ ili „narodu“ ili „državi“ – dao sve što je imao i od nje primio mnogo ljubavi zauzvrat i koji nema strah pred licem večnosti.



Ta ukorenjenost Stevea Rogersa u tlo (i u njujorški safalt), njegov otvoren, srdačan tretman ljudi koje ne poznaje, njegova naivna ali u krajnoj liniji šarmantna dispozicija u odnosu na superherojske kolege koje su sve, tehnički, decenijama mlađe od njega, ga u ovom stripu zaista čine nekom vrstom hodajućeg sveca umotanog u američku zastavu i, pošto Straczynski još uvek ume da napiše duhovit, vrcav dijalog sa malo samozatajnog humora kao začina, nemoguće je ne biti šarmiran protagonistom.

Naravno, pomaže i to da je on ovde suprotstavljen nekim vrlo mračnim silama. „Kapetan Amerika se OPET bori protiv nacista“ je, slažemo se, pomalo izanđala premisa ovih stripova, ali imajući u vidu aktuelni istorijski trenutak, verovatno ne i prevaziđena. U sadašnjici, Rogers se bori protiv serijskog ubice koji ima onostranu pomoć i Straczynski uspešno fokusira narativ na nekoliko likova i njihove odnose, bežeći od nekakve inflacije spektakla skoro po pravilu očekivane u ovim stripovima, pa time i uspeva da antagonist sa kojim Rogers ima posla deluje kao kredibilna opasnost i ubedljiv avatar iskonskog zla na Zemlji. Kada se u priču umeša pomenuti demon, ovo je uvedeno dosta elegantno i sa druge strane uspešno balansirano saradnjm sa Doctorom Strangeom koja u strip unosi finu količinu komičnog predaha i spretno izbegava previše palpi metafizike koja bi narativ odvojila od njegove sociopolitičke srži.

Naravno, ova je srž još izraženija na ime pomenutih flešbekova koji čine skoro polovinu narativa i bave se odrastanjem mladog Stevea Rogersa u predratnim danima. I, da se razumemo, počev od Eda Bribakera pa naovamo, dakle tokom poslednje dve decenije smo čitali TOLIKO priča o mladom Steveu Rogersu, pre nego što je postao Kapetan Amerika, da sam malo zabrinuto podrignuo videvši da se Straczynski i sam vraća na ova podešavanja, pitajući se ima li uopšte GDE da se udene još jedan Rogersov origin story.

Ali Straczynski je ovo odradio vrlo korektno, pokazujući metodično taj prodor nacističke misli u američku javnost, njenu prijemčivost za delove običnog naroda u godinama pre nego što je holokaust ušao u globalnu svest i, ne morajući da nam crta ikakve paralele sa savremenim istorijskim i socijalnim gibanjima, pružio uverljiv narativ o mladom čoveku koji prirodno i organski staje na suprotnu stranu i zariče se da nosiocima diskriminatorske, fašističke idelogije koja propagira snagu, podsmeva se slabosti i prezire raznovrsnost smatrajući da je samo ideološko ujedinjenje istorijski opravdano, pokaže da NIKADA neće biti ne samo u pravu nego i da nikada, uprkos svim prividima, neće biti u većini.

I, sad, Straczynski ume da se raspiše i još u vreme Civil Wara su mu prebacivali da preteruje sa svojom „liberalnom agendom“ ali mislim da je sa ovim stripom našao pravi balans. Captain America: Stand nije ni akcioni spektakl, a što njegove akcone scene, dobro promišljene i „režirane“, čini efektnijim, ali ni suvi traktat ili diskusija o vrednosti saosećanja naspram fašističke mitologije snage. On uspešno spaja oba ta ekstrema i provlači ih kroz ličnost glavnog junaka koju scenarista oživljava emotivnošću, plemenitošću, empatijom, dostojanstvom pa i humorom, dajući nam heroja kakvog možda ne zaslužujemo, ali koji može da nas inspiriše. Pa ako to deluje inspirativno, kolekcija se na Amazonu da kupiti ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3778 on: 07-08-2024, 04:49:32 »
U nastavku sporog ali (ne mnogo) metodičnog predstavljanja radova kompanije Mad Cave Studios vaskolikom Srpstvu, danas imamo kratak i sladak osvrt na kratak i sladak strip naslovljen Don't Spit in the Wind. Ovo je uvek, inače, dobar savet, metaforički i bukvalno, pa možete biti sigurni da pomenuti četvorodelni miniserijal nema nameru da vam troši vreme nekakvim nesuvislim tezama i bizarnim idejama. Naprotiv, ovo je vitka, za konzumaciju više nego spremna priča koja se najlakše proguta i svari u jednom cugu i koja u ustima ostavlja dobar ukus iako se, naravno, bavi mračnim temama iz jedne sasvim pesimističke pozicije.



O Mad Cave Studios sam već pisao ali pošto se radi o srazmerno mladom ali srazmerno vrednom preduzeću na američkom strip-nebu onda vredi da ponovimo da je u pitanju izdavač koji ove godine proslavlja deceniju postojanja i rada, koji nije osnovan od strane nekakvih izbegica iz velikih kompanija (kao što su, na primer, takođe srazmerno novi izdavači Ahoy!, AWA ili DSTLRY), niti je napravljen sa nekakvim agresivnim investitorskim kapitalom koji je u šemu uleteo sa dolarskim znacima u očima i fantazijama o kros-medijskoj kros-polinaciji gde će skromni strip-izdavač biti samo seme iz kog će izrasti uspešne televizijske serije, video igre ili već neki treći lukrativni produkt koji za nekoliko redova veličine prevazilazi tržišnu sposobnost starog papirnog medija. Osnivač firme (i autor nekolicine njenih serijala, pogotovo u ranoj fazi), Mark London,  je pre svega zaljubljenik u strip koji eksplicitno kaže da je sve što je postigao sa ovom firmom rezultat obećanja koje je dao svojoj ženi da će se u životu posvetiti svojoj pasiji, a to su stripovi. A što se nekako vidi i iz trajektorije koju je studio imao tokom ove prethodne decenije sa prvo opreznim, korak-po-korak probijanjem na tržište prvo sa jednim serijalom, pa sa drugim, ulaženjem u nacionalnu distribuciju, učestvovanjem na konvencijama, a sa onda postepenim, organskim širenjem biznisa. Mad Cave od 2018. godine u centar svoje filozofije stavlja rad sa novim kreatorima, ne trudeći se da privuče uobičajene frilensere koji rade za sve viđenije američke izdavače (mada naravno Cullena Bunna nisu mogli da eskiviraju), već gradeći sopstvenu ergelu crtača, scenarista, kolorista i leterera koji će baš radom sa Mad Cave napraviti svoje prve značajne stavke u kreativnom siviju.

Mad Cave im, verovatno, ne može obećati promociju i slavu koje bi imali sa Imageom i Dark Horseom ali im, očigledno, MOŽE ponuditi puno podrške, strasti i dovoljno slobode u radu da stripovi koje firma izdaje istovemeno imaju i naglašen žanrovski miris, ali i individualne, lične dimenzije. Utoliko, meni je Mad Cave beskrajno simpatična kompanija jer se drže nekakvog old school strip-izraza, gde se zna da stripovi moraju da budu i spektakl, a da opet ne beži od savremene autorske ekspresije. Plus, naravno, dodatno je simpatičan taj njihov pozitivni žanrovski agnosticizam gde imamo sve od avanturističkih stripova, preko horora do naučne fantastike, fantazije, borilačkih veština i vesterna. Mad Cave za sada ne radi klasične superheroje ali mislim da im za sada tako nešto nije ni potrebno i da su London i saradnici mudro odlučili da prezasićenu malu baru prepuste drugim krokodilima a da oni svoje uspehe traže obraćajući se brojnim drugim mnogo manje usluženim segmentima tržišta. I, čini mi se, dok god se od ove firme ne očekuje da zgrne MNOGO para za MALO vremena, da su stvari postavljene na zdrave osnove i da se može govoriti o prirodnom, organskom rastu.



OK, šta je onda Don't Spit in the Wind? Izašao prošle godine negde između Maja i Jula meseca, ovo je klasičan američki naučnofantastični strip, u smislu da biste nešto slično mogli videti u nekom nasumično odabranom broju Heavy Metala iz sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoleća. Ironija je možda u tome da ni jedan od dvojice autora ovog stripa nije Amerikanac. Dan Lee, koji je radio kolore i letering je Velšanin ali stanuje u Japanu i trenutno radi na pripremi sopstvenog serijala Choo Bots koji finansira putem Kikstartera. Lee je sa još par kolega i jedan od vlasnika vrlo malog i vrlo nezavisnog (što bi se reklo DIY) izdavača, Tropico Comics, a gde je jedan od ortaka i Stefano Cardoselli, scenarista i crtač baš ovog stripa.

Cardoselli je, nagađate, Italijan, sa par nominacija za nagradu Bram Stoker u virtualnoj vitrini i istorijom saradnje sa uglednim izdavačima kao što su 2000AD (koji, još jednom se istorijski potvrđuje, naprosto NE MOGU bez italijanskih crtača), Heavy Metal i DC, pa onda i firmama poput Rolling Stonea, Time Magazinea itd. U američkom stripu je već dosta radio za Scout Comics, Caliber Comics i Second Sight, pored, naravno, pomenutog Heavy Metala.

Naravno da se Heavy Metal, koji je vrlo prominentno zastupljen u Cardosellijevoj biografiji može prepoznati kao značajna komponenta njegovog kreativnog bića. U svojoj biografiji Cardoselli uostalom naglašava da je njegov kreativni rad „bio  prvenstveno inspirisan 1980-ima. Osamdesete su bile doba rastućeg globalnog kapitalizma, političkih prevrata, globalnih masovnih medija, neravnomerne raspodele  bogatstva i karakteristične muzike i mode, koju karakteriše hip hop i elektronska pop muzika. Ovo je imalo snažan uticaj na generaciju umetnika koja je odrastala tokom ove ere. Pad Berlinskog zida na kraju decenije označio je kraj Hladnog rata, ali je to doba bilo obeleženo i glađu u Africi.“ Cardoselli sa Don't Spit in the Wind apsolutno kanališe taj duh razočaranja u zapadni kapitalistički san, ruku pod ruku sa tehnološkim pesimizmom, i nudi nam jednu neveselu fantaziju o ekološkoj katastrofi koja je rezultat ne nesrećnog spleta okolnosti već svesne, namerne, kriminalne aktivnosti malog broja moćnih osoba kojima na kraju krajeva nije važno da li će svet izgoreti ako oni izgore među poslednjima.

Don't Spit in the Wind nije, dakle, strip komplikovanog zapleta niti nekakve velike slojevitosti. Cardoselli (i Brian S. Long koji mu je asistirao na scenariju) pišu ovo pre svega kao jednu upozoravajuću bajku sa nesrećnim krajem, prikazujući nam planetu Zemlju prekrivenu đubretom, zagađenu do mere da ljudski život na njoj više nije zaista moguć, a protagonisti stripa su pripadnici poštene, ogorčene radničke klase kojima je, kako to već biva, zapao u dužnost najgori posao, iako su oni ponajmanje krivi za devastaciju.

Glavni junak, Travis koji nam priču pripoveda iz prvog lica, radi za kompaniju Atomic Brothers iz Bruklina, iako Bruklina, videćemo to uskoro, odavno više nema u ikakvoj prepoznatljivoj formi. Atomic Brothers su firma specijalizovana za ono što danas zovemo „upravljanjem otpadom“, mada vidimo već na početku da Travis izražava vrlo ozbiljen sumnje da se ovde išta više može uraditi. Zemlja je prekrivena toskičnim đubretom, šume, reke i vazduh su uništeni ili zagađeni do mere da je pre dve decenije najveći deo preživele ljudske rase evakuisan na ogromnu stanicu u orbiti planete i Travis i njegove kolege upravljaju ogromnim humanoidnim mašinama – u Japanu bismo ih zvali mechovima – kojima se, kao, đubre nekako sakuplja i odnosi u ogromna automatizovana postrojenja na uništavanje. Nada je da će jednog dana površina planete biti dovoljno očišćena da ponovo može da podrži ljudski život, ali Travis TU svetlost na kraju tunela ne vidi i ima mnogo skromnije nade, da od bedne zarade ostavi dovoljno na stranu kako bi sa devojkom mogao da se preseli u malo bolji deo orbitalne stanice i dobije nekakav posao koji ne podrazumeva svakodnevno silaženje na Zemlju da bi tamo gacao kroz smrtonosni otpad.



Scenario stripa kreira sve očekivane drame na samoj površini Zemlje, od problema sa komunikacijama i potrebe da se ostane na poslu duže nego što je bezbedno, preko opreme koja počinje da se kvari u najneoportunijim momentima, do činjenice da iako ljudi – u standardnom smislu – više nema na planeti, to ne znači da je ona pusta. Cardoselli nam pokazuje posledice zagađenja kroz fantazmagorično mutirane životinje sa kojima će se Travis i kolege sretati ali i sa ostacima čovečanstva koje se prilagodilo novim uslovima života ali po cenu gubljenja velikog dela svoje ljudskosti, građenja kultova itd.

Ovo je, naravo standardni ’70 palp bez nekakvih prevelikih odstupanja od poznatih predložaka ali Cardoselli ionako koristi poznate trope da naglasi dve dimenzije svog stripa. Prva je ta da se STVARNA drama, i ako hoćete stvarna tragedija dešava upravo na orbitalnoj stanici gde ljudsko društvo, umesto da bude podučeno time kako je Zemlja, zajednička majka, uništena, i nešto promeni, zapravo nastavlja sa inercijom klasne podele i eksploatacije do momenta kada postane jasno da oni koji čovečanstvo vode – ovde personifikovani u liku JEDNE moćne osobe – zapravo nemaju viziju značajno širu od zadovoljenja sopstvenih instinkta i interesa.

Druga je Cardosellijev crež koji je mogao biti samo quick ’n’dirty sprint kroz scene kakve smo već viđali u nebrojenim 2000AD i Heavy Metal stripovima, a zapravo je serija veličanstvenih scena dostojnih kakvog futurističkog mita. Cardoselli je moćan u detaljima i njegove table imaju mnogo rada sa linijama, ali pritom njegovi crteži nisu natrpane kompozicije u kojima se ne zna šta je bitno a šta nebitno. Naprotiv, one ostavljaju utisak teksturiranosti, mase i energije ali su kompozicijski svedene, i nikada čitaočevo oko ne zbunjuju u pogledu toga kuda se prvo gleda i kojom putanjom se ide kroz kompoziciju. To stripu daje jedan kinematski, „widescreen“ kvalitet.

U nekim najavama se videlo da autor veli kako je prvi strip koji je pročitao bio Ditkov Spajdermen, a da se posle napajao radovima iz Metal Hurlant i Heavy Metal magazina, pa kasnije Frankom Millerom, Moebiusom i Geoffom Darrowom i sve se to jako dobro primećuje u Don’t Spit in the Wind koji je sinteza svih pvih poduka, ali ne urađena mehanički ili sikofantski. Tako, mada se i Moebius i Darrow vide u pozadini Cardosellijevog rada, on ima jedan izraženo SVOJ stil i kreira priču ogromne kinetičke energije, velikih masa i veličanstvenih, maštovito urađenih mutacija koje prepoznajemo kao osvetu prirode za ono što smo joj uradili. Na sve to Leejevi snažni kolori i ekstremno karakteran letering dolaze praktično idealno.

Don't Spit in the Wind je, dakle, strip-upozorenje. Koje verovatno dolazi prekasno, baš kao što je već na samom početku stripa prekasno za sve protagoniste da se nadaju bilo čemu sem časnoj, spektakularnoj smrti. Ovo je pesimistička ekološka skaska kakvu bi Ćuta Jovanović izmaštao u momentima najveće malodušnosti i naletima najvećeg nihilizma, i mislim, možda se nećete LEPO osećati nakon što je pročitate ali osećaćete se ŽIVO. A i to je nešto. Mad Cave strip prodaje ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3779 on: 12-08-2024, 04:56:55 »
Da ćemo 2024. godine videti kompletan trodelni strip Martine Moon, izašao za Panel Syndicate, onlajn platformu koju su pokrenuli Marcos Martin i Brian K. Vaughan da sopstvene stripove prodaju digitalno, direktno, bez DRM zaštite, a onda je proširili u vrlo prestižnu verziju onlajn butik-izdavača koji povremeno izbacuje sjajne male stvari, pa, to nisam očekivao. Martina Mjesec, kako se ovaj stip zove u originalu stara je solidnih dvadeset godina, ili je makar svoj život tada počela a onda je, iz raznih razloga, taj život bio stavljen na stendbaj. Uglavno iz, uh, životnih razloga, kao što je opterećenje poslom, rađanje dece i tako te stvari. Finaliziranje ovog serijala čiji su scenariji odavno bili dovršeni, na kraju se desilo kada se pojavila mogućnost da strip izađe za francusko tržište, tokom 2019. godine pa su posle francuske edicije usledile hrvatska 2021. godine i, evo, konačno i američka sa odličnim prevodom na Engleski koji je uradio jedan Beograđanin, možda i najpopularniji prevodilac stripova u Srbiji.



Ako zvuči komplikovano, to je jer je Martina Mjesec zaista nastajala uzgredno, bez novčane naknade i između velikih projekata svojih autora, tokom skoro dvadeset godina, dok su se njihove karijere dramatično menjale a i strip industrija i njoj odnosna tržišta, u Hrvatskoj, na Balkanu, u Francuskoj i SAD menjali. Autori su, naravno, veterani hrvatskog stripa, Darko Macan i Goran Sudžuka, dvojica ljudi koji su napravili vrlo respektabilne karijere i kod kuće a onda i preko. U 2004. godini Macan je već iza sebe imao rad za Dark Horse (Grendel, Tarzan, Star Wars), Vertigo (Hellblazer) i Marvel (Cable, Soldier X, Captain America: Dead Man Running), a Sudžuka je imao cenjenu Vertigo karijeru sa Outlaw Nation i Hellblazer koja će mu obezbediti mnogo budućeg rada i za DC i za Marvel. Macan i Sudžuka su svoju saradnju započeli još u devedesetima na omladinskom serijalu Svebor i Plamena a koji je izlazio čitavih deset godina i o čijoj sam (Fibrinoj, naravno) kolekciji pisao u superlativu pre solidnih deceniju i po. Sudžuka je negde na pola ovog serijala morao da ode jer mu je ponuđen rad na Outlaw Nation, ali mislim da nije preterano reći da, ako ga je ta saradnja sa Jamiem Delanom formirala kao internacionalnog profesionalca, rad na Sveboru i Plameni ga je formirao kao umetnika, uterujući ga u rokove i puštajući ga da pod pritiskom pronađe svoj stvarni stil.

Ovo je bitno imati na umu jer u pogovoru za američko izdanje Martine Mjesec, tj.  Martine Moon, Sudžuka potanko objašnjava da je za njega kreiranje stripa uvek borba između želje da nacrta najlepše moguće slike i potrebe da se drži rokova. Odnosno da, ako nema rok nad glavom on naprosto ne može da završi strip. U tom smislu, završavanje Martine Mjesec posle solidnih desetak godina pauze u momentu kada mu se rodio sin, a kako bi se stvari pripremile za izlazak francuske kolekcije, svedoči i o sazrevanju ovog majstora o kome sam poslednjih nekoliko godina pisao nekoliko puta, između ostalog na ime njegovih saradnji sa Garthom Ennisom.

Martina Mjesec je, setimo se, inicijalno nastala kao nedeljni web-strip za hrvatski vebsajt stripovi.com, jednu od stožernih institucija ne samo strip kulture na Balkanu (ili makar na teritoriji bivše Jugoslavije), već i popularne kulture uopšte. Skoro da ne postoji ni jedan drugi sajt nastao pre više od dvadeset godina na ovim prostorima, usmeren na popularnu kulturu sa nivoa entuzijasta i ljubitelja, a koji je i danas živ, tako da se ekipi oko ove institucije, a naravno pre svega Marku Šunjiću, i po ovoj osnovi mora skinuti kapa.



Elem, Sudžuka kaže da mu je, iako je tada već imao poslove za prekomorske izdavače, tempo od jednog kaiša nedeljno, a koji su objavljivani petkom na sajtu, veoma odgovarao, do te mere da je postao vrlo zadovoljan time kako su stripovi (crno-beli, nekolorisani) na kraju izgledali, ne sekirajući se da je zbog brzog tempa crtanja možda morao da kompromituje njihov kvalitet. Naravno, navodi da je, dok je strip radio paralelno sa crtanjem delova Vertigovog Y The Last Man  „došlo do pada kvaliteta“ ali je zato, kada se ugovor sa Vertigom završio, ulio sve svoje kreativne snage u Martinu Mjeseci i smatrao da je dosegao visok nivo. Štaviše, taj visoki nivo kvaliteta crteža mu je bio i brana kada je pokušavao da se natera da serijal završi a što, valjda, potvrđuje koliko su umetnici bića krhkog ega i svesni su da ono što nacrtaju i objave ostaje za večnost i da će ga ljudi tretirati – ne ispravno, ali neizbežno – kao prečicu do totaliteta njegovog rada.

No, da odmah kažemo: crtež u Martine Moon je ODLIČAN. Ovo je Sudžuka koji je već odradio ozbiljne smene u američkim mesečnim rovovima i koji je izgradio ruku, ali i postao vrstan majstor pripovedanja. Kako je glavna junakinja svojevrsna pin-up lepotica – a ovo uglavnom važi i za ostatak ansambla – fer je reći da ni na jednom kaišu u ovoj kolekciji ne može da se primeti da je išta rađeno u žurbi, ovde nema nabrljanih lica, neprirodne anatomije, nejasnih poza i nepromišljenih kadriranja. Štaviše, u pogledu same naracije, Sudžuka ovde apsolutno dominira isporučujući strip koji izgleda realistično i nema neke vidne stilizacije, a da taj isti strip istovemeno priča iznenađujuće razbarušene pripovesti u kojima se jedinstvo vremena i mesta radnje ne samo ne poštuje već se sa guštom razgrađuje.

Macanovi scenariji su varljivo šarmantni ovde. Kako je strip rađen u old-school tempu od po jednog kaiša nedeljno, tako i Macan gleda da svaki od kaiševa – tipično, ali ne obavezno, od tri kadra – ima dinamiku u kojoj dobijamo postavku, razradu i pančlajn. Naravno, Martina Mjesec nije humoristički strip i završni kadrovi kaiševa nisu gegovi (sem, naravno, kad jesu) ali vrše posao zaključivanja kratke celine ili, u nekim slučajevima, postavljanja svojevresnog klifhengera za naredni kaiš.

Zbog toga strip odiše jednom starinskom, vrlo ugodnom aromom, vraćajući čitaoca u vreme kada se ograničenim prostorom moralo žestoko ekonomisati, ali istovremeno i paziti da svaki put kada imate čitaočevu pažnju na nekoliko trenutaka, osigurate da on od stripa ode zadovoljan jer se nešto značajno desilo i jer ga je to što se desilo zaintrigiralo da dođe i naredne nedelje.

No, svaka od epizoda Martine Moon je istovremeno i jedna jasna i zasebna celina, sa intrigantnim naučnofantastičnim zapletom i pažljivo vođenom naracijom tako da se spekulativni koncepti u njihovoj srži čitaocu predstave organski i da razrešenje do koga Martina dođe do kraja bude i uzbudljivo i na neki način poučno. Taj old school šarm ovog stripa se ogleda u činjenici da čitalac u letu prihvata vanzemaljce koji mogu da kradu vreme, oživljene kromanjonce i ljude koji se u trenucima velikog uzbuđenja spontano teleportuju na sigurno pa dok se stigne do poslednje priče u kojoj jednu od uloga igra i mitski Odisej, vi ste već ugodno relaksirani i bukvalno spremni da sve što strip na vas baci prihvatite sa osmehom.



Velikim delom je to i zbog ansambla stripa, prevashodno same Martine Mjesec koja je sjajno odmeren lik, sa jednom old school, kako rekosmo, pin-ap pojavom ali i sa old school i svakako no-bullshit feminističkom dispozicijom. Ovo je nezavisna, slobodna žena koja uživa u lepim stvarima u životu i ne zanima je previše da unaokolo hoda ispaljujući parole. Njen feminizam, svakako, dolazi i iz pozicije privilegije jer je u pitanju obrazovana, dobrostojeća osoba, ali njena solidarnost sa drugim ženama je neupitna. Ne treba od ovog stripa očekivati sad ne znam kakvu revolucionaenu retoriku, jer se to i ne bi uklapalo u njegov generalni senzibilitet, ali žene ovde imaju jedno implicirano sestrinstvo (čak i kada ne potiču sa iste planete i provele su solidan deo priče pokušavajući jedna drugu da ubiju) i muškarce posmatraju kao po definiciji nesavršena, inferiorna ali simpatična bića koja vredi koristiti za svoju zabavu ali kojima nije vredno žrtvovati svoju nezavisnost i slobodu. A što je sasvim na mestu i lepo se provlači kroz priče.

Same priče, rekoh, imaju interesantne naučnofantastične dimenzije, ali opet prezentirane sa žanrovskom razumljivošću. Ovde nema mnogo sedenja i diskutovanja oko toga je li putovanje kroz vreme moguće i likovi prihvataju da veruju svojim očima i trude se da budu delatni i suvereni u situacijama koje bi „obične“ ljude šokirale i, verovatno, imobilisale. Macan, možda i pomalo iznenađujuće, provlači i malčice real-world politike kroz neke od zapleta. Jedna od priča bavi se konspiracijom vezanom za jedanaesti Septembar 2021. godine a druga je delimično smeštena u nacistički koncentracioni logor. No, scenario ove mizanscene i kontekste koristi na jedan readymade način i ne upušta se u nekakvu dubinsku analizu a što, opet, zaista ne bi pasovalo stripu ovog tempa i senzibiliteta. Poenta je ovde, uvek, da se Martina nalazi na pravoj strani istorije, svesna da je, na kraju krajeva, kao i svi mi, samo list koga nosi moćna matica, ali i da treba da se pomogne onda kada smo u stanju to da uradimo. I to lepo stoji protagonistkinji koja pleni jednom bezvremenošću – na kraju krajeva, ona izgleda kao da je išetala iz američkog novinskog stripa od posle Drugog svetskog rata, ali se udobno oseća u savremenom svetu – nenametljivim erotizmom i prirodnim osećajem za pravedno.

Za američko izdanje stripa iskusna Melina Mikulić je dizajnirala novi logo i uradila kolore za naslovnice, Marko Šunjić je uradio letering i pokazao da nema kraja njegovim talentima a prevod na Engleski obezbedio je naš Draško Roganović i podsetio na to koliki je profesionalac. Ovde nema ni trunke neprirodnih, krutih translacija balkanskih fraza i konstrukcija, i Macanov dijalog stiže na drugu stranu Atlantika u vrhunskoj formi.

Dakle, pričamo o stripu u kome se uživa i ako se smatrate ljubiteljem stripa, skoro je nezamislivo da nećete uživati.  Evo, obećavam. Fibrina kolekcija ima da se kupi ovde, a srpska publika može da je nađe u našim prodavnicama ili naruči od recimo Delfija, dok Panel Syndicate engleska izdanja ima na ovom mestu po ceni koju sami odredite. Pa odredite pravično.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3780 on: 14-08-2024, 04:45:11 »
Nastavljamo sa laganim čitanjem aktuelne produkcije izdavača Mad Cave Studios i, evo, odmah da vas pitam: volite li kriminalistički noir? A kada je izmešan sa natprirodnim? A kada u glavnoj ulozi imate glavnog urednika novine – prave, old school novine – koja se zove The Truth i koji krene da raspetljava slučaj naizgled običnog pokušaja otmice automobila, a završi rušenjem kompleksne konstrukcije sagrađene na savezništvu organizovanog kriminala, političke korupcije i od skrupula očišćenog tržišta nekretnina? I, oh, da pomenuti glavni urednik, Bucky, je humanoidni jelen. Koji hoda na dve noge, nosi beležnicu i olovku, ima odelo i kravatu. Sa sve veličanstvenim rogovima. A svi ostali likovi u stripu su normalni ljudi. Dobro, „normalni“ u granicama normalnosti koje diktira ta pomenuta natprirodna komponenta zapleta a koju neću ovde spojlovati jer treba sami da se iznenadite. I, ne, to da jelen hoda na dve noge, nosi odelo, ima stalni posao – koji mu proizvodi užasan stres ali biti novinar je ionako bolest samo za sebe – i ide u striptiz barove nije natprirodna komponenta ovog stripa, ni najmanje. Svi likovi, uključujući prirodne i natprirodne Buckyja tretiraju sasvim normalno, kao da je njegov očigledno životinjski izgled samo posledica previše popijene kafe na radnom mestu i činjenice da je njegovo radno mesto čitav grad Baltimor.



Deer Editor, kao i mnogi uporedivo ekscentrični stripovi koje čitamo u edicijama nezavisnih izdavača, nastao je putem Kikstarter kampanje, a što svakako donekle objašnjava da u glavnoj ulozi jedne „normalne“ (pa makar i, tehnički paranormalne) priče imamo humanoidnog jelena. Kraudfanding je ipak svojevresna umetnost, nauka, veština i lukavstvo i pošto su danas potencijalni sponzori vašeg kreativnog rada bombardovani sa svih strana digitalnim ispruženim dlanovima i pičevima, veoma je važno da imate NEŠTO čime ćete im privući pažnju. Nekada je važilo „elevator pitch“, pravilo, koncept da ćete se sa urednikom, producentom ili već nekom drugom moćnom figurom u industriji u kojoj pokušavate svoj proboj, možda, ako imate sreće i ako ste vešti, susresti u najboljem slučaju u liftu – jer inače ne delite prostor sa njima i nemate njihovu pažnju – a gde će oni, hteli-ne hteli, tokom 15-20 sekundi, možda pola minuta morati da čuju ono što im pričate* i da sva mudrost, originalnost, privlačnost, seksepil, tržišni potencijal i generalna genijalnost vaše ideje za projekat moraju da budu spakovani u tih 15-20 sekundi kako biste od osobe koja vas ne zna, nije se tu zatekla da sa vama priča i ima sva prava da bude neprijateljski nastrojena dobili saveznika i podržavaoca za svoju ideju.
*očigledno je da je ovaj koncept nastao pre ere mobilnih telefona, jelte

Ali, danas kreativci često ne jure urednike i producente već običan svet, ljude koji ne rade ništa „namerno“ i samo palcem skroluju po tviteru, instagramu, nekom drugom fidu na kome se smenjuju memovi, vesti, smešni gifovi, objave njihovih prijatelja, prijatelja njihovih prijatelja i, da se razumemo, često potpunih neznanaca. U takvoj kakofoniji informacija, vaš pič za strip koji pokušavate da napravite nema petnaest ili dvadeset sekundi vremena da ikoga ubedi u to da mu da pare, već, u najboljem slučaju jedan sekund. I onda morate nečim da se izdvojite iz bujice. Otud: jelen-urednik.

Autor scenarija za ovaj strip, Australijanac Ryan K Lindsay nije, očigledno, puki početnik. On iza sebe već ima nekoliko serijala na Black Masku (Beautiful Canvas, Eternal...), Dark Horseu (Negative Space), pisao je za Heavy Metal itd, a Deer Editor je originalno publikovao na sopstvenoj DIY etiketi Four Color Ray Gun, kao digitalni, crno-beli trodelni serijal. Kikstarter kampanja je tražila svega hiljadu australijskih dolara, uspela da prikupi više od dve hiljade, a par godina kasnije, tačnije početkom ove godine, serijal je dobio novo izdanje za Mad Cave Studios – uključujući štampanu formu ali i kolorisanje, ili makar toniranje ukusnim plavim bojama.



Lindsay na svojoj strani svakako ima nekoliko prednosti, a jedna od najvećih je da je jelena Buckyja, ali i sav ostatak stripa, nacrtao Finac Sami Kivelä, čovek praktično rođen da radi kriminalistički noir strip smešten u Ameriku i sred paranormalnih okolnosti. Tako se Kivele sećamo po saradnjama sa Christianom Wardom (Machine Gun Wizards) i Saladinom Ahmedom (Abbot) i ovo su stripovi koji spajaju noir i natprirodno, praveći smeo žanrovski mešap, a zasluga što je i jedno i drugo ipak funkcionisalo u ogromnoj meri pripada baš crtaču koji ume ovakve stvari da spoji organski, učini funkcionalnim, proda nam kao nešto samorazumljivo, bez potrebe da se mnogo objašnjava.

Deer Editor je BAŠ to, strip koji od prve strane kreće utabanom žanrovskom stazom i ni u jednom trenutku se ne postavlja pitanje kako i zašto je cinični, na kofein navučeni jelen urednik u novinama, kad nigde drugde u stripu ne vidimo ni jednu drugu antopomorfnu životnju. Kivelina karakterizacija glavnog lika je BESPREKORNA i to da se Lindsayjev scenario čvrsto drži standardnog žanrovskog nameštaja mi ni malo nije smetalo jer je implicitni apsurdistički humor činjenice da gledamo jelena kako raspetljava kompleksan slučaj i kad baš mora da se potuče, nije mu strano ni da protivnika nabode na svoje raskošne rogove, bio besprekorno odmeren i poslužio kao dobar kontrast toj standardnoj priči.

„Standardno“ ovde ne znači i loše. Istina je da, paranormalni sadržaj na stranu, Deer Editor ide sasvim poznatim putem kroz svoj narativ. Bucky je novinar koji juri priču jer je praktično adikt istine i naracije koja o toj istini priča i čak i on će tokom ove avanture počiniti znatu količinu zakonski i moralno upitnih stvari, pravdajući i sebi sve objašnjenjem da to radi u ime više pravde koja će biti dosegnuta kada njegova reportaža pokaže razmere eksploatacije moćnog društvenog sloja nad sirotinjom rajom koja ništa ne sluti. Sve što očekujete od ovakvog narativa u njemu se i desi: Bucky otkriva detalje priče ali ne i njenu pozadinu koja je šokantnija nego što je mogao da zamisli; osobe koje su upletene u celu tu zaveru odbijaju da poveruju kada im se pokaže koliko je zavera zapravo ogromna i koje su njene krajnje konsekvence; neki ljudi bivaju kidnapovani i mučeni; neki bivaju ubijeni; noći se provode u besanim maratonima prolaska kroz prikupljene informacije i traženja jednog nedostajućeg detalja koji će svemu tome dati ne samo smisao već seme iz kog će izrasti PRIČA, ono jedino zbog čega Bucky isvoju reputaciju i svoj život stavlja na kocku suprotstavljajući se lokalnim moćnicima u partiji pokera čija pravila ne razume a uloge ne prepoznaje.

No, ova vrlo standardizovana forma nije, rekosmo, nešto loše, naprotiv. Lindsay je koristi da bi mu pripovedanje bilo britko i energično, bez potrebe da stane i objašnjava stvari jer se pretpostavlja da čitalac ima žanrovsku pozadinu i dosta toga podrazumeva. Žargon koji koriste likovi je, naravno, kao ispao iz klasičnih crno-belih filmova, sa sve Buckyjevom suvim monolozima i meni je to bilo jako simpatično mada ću razumeti i ako mi kažete da je on možda prenaglašen u dijalozima i da „normalan“ čovek možda ne može baš sve da razume. Glavno, Deer Editor je pre svega neka vrsta filozofske studije koncepta istine u savremenom svetu i uloge pripovedača da ta istina dobije formu koja će ne samo uveriti nezainteresovanu publiku da je u pitanju ZAISTA istina, već je i motivisati na akciju. Ovo je, primećujete, u nekakvoj simboličkoj paraleli sa procesom pridobijanja poverenja slučajnh prolaznika koji treba da finansiraju nastanak vašeg stripa – koji smo opisali pre nekoliko pasusa – a Lindsay je tu i vrlo svestan da „prečice“ poput, jelte, stavljanja jelena u glavnu ulogu u vašem noir stripu, zapravo ne funkcionišu na isti način kada se radi o saopštavanju društvu istine koja to društvo treba da privuče, angažuje, pa na kraju transformiše.



Naravno, nije ovo ni prvi ni poslednji noir narativ u kome je samo sazanje da je nešto što je strašno istovremeno i istinito nedovoljno za tu transformaciju – Lindsay je, uostalom, eksplicitno pomenuo Chinatown u svom Kikstarter piču – pa je veliki deo poente koju Deer Editor pravi upravo u tome da su svetu potrebni pripovedači. Ne „novinari“ koji samo prenose činjenice, kao što je čest zahtev nekakvih neoliberala i njihovih alt rajt saveznika kojima, jelte, smeta što im novinari vesti prenose uz političku agendu, već upravo pripovedači, novinari i reporteri koji će u činjenicama umeti da prepoznaju izranjajući narativ i onda ga konstruisati kroz svoju reportažu, dajući premisu, razradu i dokazni postupak, na kraju zaključak. Naravno, ovo ne zvuči kao TOTALNO nepristrasno novinarstvo, ali, evo da ponovim, ako ste već zaboravili prethodnu rečenicu: taj fantazam „nepristrasnog“ novinarstva, očišćenog od agende i ideologije traže isključivo najgori likovi u društvu, oni koji svoju, neretko duboko devijantnu, antiljudsku ideologiju kriju ispod krinke „nepolitizovanosti“, „nepristrasnosti“ i „objektivnosti.“ Otud je Deer Editor, iako tipiziran žanrovski narativ, svejedno potentan u onome što ima da kaže i tome kako to kaže.

Ali naravno, čak i da vam je tekst ovog stripa isuviše semantički gust i prezasićen žargonom, Sami Kivelä pruža tako dobar program da ćete svejedno uživati. Finac zaista cveta u monohromnoj egzekuciji ovog stripa, nudeći uredan, ekstremno efikasan pripovedački postupak koji pakuje jako mnogo priče na srazmrno malo prostora. Pogotovo ćete ovo osetiti u finalu gde se sa trećom epizodom Bucky udružuje sa sasvim novim saradnikom i treba da jednu praktično izgubljenu partiju karata preokrene u trijumf i društveni boljitak. Ovo je JAKO mnogo terena koji Kivelä treba da pokrije u jednoj epizodi a on to radi BESPREKORNO. I uopšte, Kivelin crtež je ovde spakovan u uredan lejaut, ali i kinematske kadrove, likovi su mu ekstremno karakterni (ne samo Bucky) a svet u kome se sve dešava je logičan i uverljiv. Za ovu priliku on radi „grubljim“ potezima, nudeći mnogo kosih šrafura i crtica koje sugerišu pokret, radeći unutar monohromnog koncepta sa razumevanjem i elegancijom. Plavičasti prelivi koje daje koloristkinja Lauren Affe samo efektno podcrtavaju atmosferu priče, a leterer Jim Campbell sve pakuje u primereno klasičan dizajn.

Deer Editor je, dakle, strip koji ćete voleti ako volite klasični krimi-noir ali ste i pritom skloni diskretnom apsurdističkom humoru. Taj neizgovoreni apsurd u srcu sveta ovog stripa i pomaže da se njegovi stvarni natprirodni elementi prirodnije i efektnije prodaju i u pitanju je, dakle, jedan vrlo uspešan mali strip za koji se iskreno nadam da će u neko dogledno vreme imati i nastavak. Mad Cave vam kolekciju, izašlu početkom Maja, prodaje ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3781 on: 19-08-2024, 05:00:56 »
Houses of the Unholy je, naravno, aluzija na naslov petog albuma Led Zeppelina, Houses of the Holy koji je izašao 1973. godine i već po tome znamo da smo zagazili duboko u Boomer teritoriju. OK, tehnički gledano Ed Brubaker za dve godine promašuje Baby Boomer generaciju i deo je Generacije Iks ali pošto je u pitanju ipak i bivši robijaš i generalno čovek sa dosta, er, trnovitim putem koji je prešao od narkodilera i sitnog kriminalca do jednog od najcenjenijih strip-scenarista u američkom mejnstrimu onda mu možemo dodati još malo na iskustvo i dobiti propisnog bumera.



Houses of the Unholy je i naslov  najnovijeg, prošle nedelje izašlog grafičkog romana koji je Brubaker uradio za Image Comics sa Seanom Phillipsom i Jacobom Phillipsom, svojim dobitnim timom za moderni tvrdo kuvani krimić koji, poslednjih nekoliko godina pogotovo, služi i kao istorijsko-sociološka meditacija o kalifornijskim i šire američkim kulturnim fenomenima iz poslednje 3-4 decenije. Houses of the Unholy, tako, nije deo ni jednog etabliranog serijala koje Phillipsi i Brubaker rade, ne spada u Criminal niti Reckless „univerzume“ ali je opipljivo na istim kulturnim koordinatama, ima istu estetsku frekvenciju i baštini teme koje su se već provlačile kroz Brubakerov rad. Štaviše, ovo verovatno nije još jedna od priča iz Reckless ciklusa prevashodno jer bi bilo skoro nemoguće da se u biografiju glavnog junaka tog serijala nekako uglave i događaji potrebni da se Houses of the Unholy smesti u svoju epohu.

Umesto toga, imamo glavnu junakinju koja je sve ono što unapred znate da mora biti protagonistkinja još jednog od stripova koje pravi ovaj tim. Natalie Burns je i žena sa prošlošću i žena koja ne dopušta da joj drugi govore šta da radi u životu, žena koja ne voli preterano moderni svet i sama na jednom mestu kaže da se trudila da ne bude na internetu, žena koja, na početku stripa, kada je upoznajemo, putuje nekom američkom zabiti sa lažnom vozačkom dozvolom, mobilnim telefonom spremnim za bacanje posle upotrebe i butkom keša kojom plaća sve svoje troškove jer se „trudi da ne koristi kreditne kartice“.

Brubaker u svojim novijim stripovima koristi svoj status sada već starijeg građanina da protagoniste prikaže kao razdvojene od modernog sveta, malo njime zgađene a svakako odbijene njegovim intelektualnim promiskuitetom i odsustvom prostora za refleksiju, promišljanje, kontemplaciju o pitanjima na koja se od ljudi danas traži instant-odgovor i akcija a ne nijansirana analiza. Drugačije rečeno, Brubaker je u punoj meri prigrlio čiču u sebi i na džangrizavoj osnovi, onoj da želi da ga svet ostavi na miru sve dok on ne poželi da s njim stupo u odnos, gradi interesantne priče svojih likova koji su upadljivo reflektivni, skloni promišljanjima, analizama, kontemplacijama, i u akciju uglavnom stupaju tek kada su sasvim sigurni da je to neophodno. Ovo je, razume se, izuzetno rizična rabota u stripovima, pogotovo kada se po prirodi stvari u njima očekuje više akcije – još pogotovije kada imate posle sa ovako žanrovski isprofilisanim radovima kakve Brubaker piše – ali za sada to dosta dobro prolazi. Delom jer Brubaker zaista ima izgrađen glas i njegov neo-noir ne opterećuje čitaoca preteškim metaforama i previše raspisanim monolozima, a delom naravno jer sa sobom on ima jedan od najboljih ilustratorskih timova u celoj industriji.

Sean Phillips nema problema sa tim da svoj stil dodatno redukuje kada to priča od njega zahteva. Houses of the Unholy nije, kao neki stripovi iz serijala Reckless, urbana meditacija u kojoj protagonist svedoči o promeni gradskog krajolika tokom decenija. Ovo je strip koji se skoro isključivo događa u provincijskim gradićima, motelima na drumu, bungalovima zabitih šumskih mesta za odmor u koja više skoro niko ne dolazi, na autoputevima koji su uglavnom pusti. I Englez onda sa linijama radi još manje nego što je radio poslednjih godina, prebacujući sve više posla na svog sina koji kolorima i leteringom gradi atmosferu i dinamiku naracije. Ovo je možda najsvedeniji Sean Phillips koga sam ikada do sada video, sa upadljivim odsustvom pozadina u mnogim scenama i sigurnošću da će Jacobov kolor stripu obezbediti tačno onaj „mood“ i energiju koji su mu potrebni. Naravno da to funkcioniđe besprekorno, Sean i Jacob već dugo rade zajedno i sada su već psihodelični trikovi sa svetlošću što ih njih dvojica izvode zaštitni znak stripova koje prave sa Brubakerom.



Naravno, ovde postoji i jedna jaka distinkcija u grafičkom pogledu a to su scene koje se odvijaju u prošlosti glavne junakinje, epizode iz njenog detinjstva izmešane sa grotesknim lažnim sećanjima koja ona i dalje ima i ne može da ih se oslobodi ni u snovima, sasvim svesna, dok je budna, da se seća stvari koje se nikada nisu desile i koje su postale deo njenih uspomena jer je bila pod jakim uticajem sebi bliskih osoba.

Brubaker se, naime, za ovu priliku ponovo uhvatio satanizma, ali, za razliku od Friend of the Devil koji se bavio sektaškim radom sa korenom u sedamdesetima, Houses of the Unholy je analiza „satanske panike“ koja je Sjedinjene američke države držala u grču kroz dobar deo osamdesetih i rane devedesete. Specifična kombinacija puritanskog nasleđa i neokonzervativne vlasti sa jedne strane, i nadiranje novih popkulturnih formata sa druge a koji su, i nehotično imali subverzivan karakter (heavy metal, fantazijske igre na tabli poput Dungeons & Dragons, videoigre) kreirala je moralnu paniku visokog nivoa u kojoj se išlo od sumanutog vrištanja televizijskih propovednika na kablovskim kanalima, preko procvata novovekovnih „terapijskih stručnjaka“ koji su bili nešto između psihologa i teologa, pa do ozbiljnih stvari kao što su bile sednice kongresa ali i visokoprofilni sudski postupci protiv tinejdžera osumničenih (kasnije i osuđenih, mada, posle se pokazalo, bez dokaza) za ubistva počinjena u ime Nečastivog.

Naše je krajeve ova opsesija satanizmom okrznula samo kroz tabloide i krš-magazine devedesetih, ali nije preterano reći da se u ovom trenutku, sa sve izraženijim društvenim konzervativizmom, fetišizacijom „porodičnih vrednosti“ i sve većim socio-političkim angažmanom crkve, te više nimalo stidljivim pominjanjem „satanizma“ i „satanista“ i od strane javnih i, nominalno uglednih ličnosti na našim prostorima, nalazimo dve, najviše tri godine udaljeni od domaće verzije satanske panike u kojoj ima da bude svačega. Jer ipak, dvadesetprvi vek je, živimo u postistinitom društvu, a internet je sve manje sredstvo komunikacije između ljudi a sve više generator masovnih halucinacija...

Brubaker se zapravo u ovom scenariju i bavi jukstapozicioniranjem „originalne“ satanske panike i današnjih internet-kružoka koje ne nazivamo kultovima iako imaju slične strukture. Protagonistkinja Natalie je jedno od šestoro dece koja su početkom devedesetih godina prošlog veka došla u žižu interesovanja javnosti jer su zajednički svedočila o tome da su ih vaspitači i nastavnici u letnjem kampu ne samo zlostavljali već da su ih uvukli u satanističke rituale. Brubaker vrlo detaljno secira psihološki ožiljak koji ovako nešto ostavlja na osobama koje odrastaju svesne da su zapravo u jednom momentu, kada su bile mlade i ranjive, postale, protiv svoje volje, deo masovne psihoze zasnovane na površnom baratanju simbolizmom i karijerističkim ambicijama nekoliko spretnih političkih mešetara, a onda nasuprot tome stavlja današnjicu u kojoj se slabo socijalno uklopljeni, inteligentni ali emotivno nesazreli ljudi (ne samo muškarci, naravno, ali velikim delom oni) radikalizuju putem interneta, upadajući u konspiratološki ambis iz koga nema izlaza jer su osobe koje im „pomažu“ da „otvore oči“ praktično potomci istih onih političkih mešetara i karijerista koji grade moć kroz konstrukte zasnovane na površnom simbolizmu.



Drugim rečima, Natalie u ovom stripu spoznaje da ni trideset godina kasnije još nije umakla svojoj prošlosti. Svesna da se satanski užasi o kojima je svedočila pred odraslima što su tu bili zabrinuti i voljni da pomognu, bili izmišljeni, ona provodi decenije živeći sa teretom velike krivice, ali i znajući da je i život njenog rođenog brata, koji sam nije bio deo „satanske šestorke“, fatalno obeležen njenim. Otud, ona brata ne krivi što je sebe „pronašao“ na internetu i već je godinama izgubljen u QAnon i sličnim konspiracijama. Kada neko počne da ubija originalne članove „satanske šestorke“, dakle, šestoro nekadašnje dece koja su svedočila o satanskim ritualima početkom devedesetih, Natalie i agent FBI West moraju da zaštite i sebe i sebi bližnje i pronađu ko iza svega stoji...

Seah i Jacob Phillips u flešbekovima koriste poznati satanistički imaginarijum i mnogo krvavo crvene boje, uparujući ih sa stvarnim društvenim pretnjama koje je Natalie susretala kao dete (starije osobe voljne da eksploatišu decu, naravno), ali i sa bolesno religioznom majkom kakve smo sretali po horor filmovima osamdesetih ali i sedamdesetih. Otud je ovaj strip od strane nezanemarljivog dela čitalaca percipiran kao horor. No, on to nije u presudnoj meri i žanrovski se zapravo klati negde između horora, drame i noir krimića, sa harizmatičnim (satanskim, neki bi rekli) negativcem u svom centru i polomljenim, slabim ljudima oko njega. Rasplet je manje „akcionog“ tipa nego što bi bio u nekom „čistom“ krimiću ali je i dalje čvrsto ukorenjen u tlo i ovde nema metafizičkih uzleta kakve smo viđali u prethodnim Brubaker/ Phillips radovima koji su se češali o horor (mislim prevashodno na Fatale).

I fer je reći i da je ovo i manje efektan narativ od poslednjih nekoliko Reckless radova, sa interesantnim postavkama, interesantnim glavnim likom, ali sa onda nedovoljno prostora da se taj glavni lik razigra, pogotovo jer je u dobrom delu raspleta Natalie neko kome se stvari dešavaju umesto neko ko stvari RADI. To je naprosto takva vrsta priče, rekli bi neki, ali ako se fokus onda stavlja na harizmatičnog, satanskog negativca, onda NJEMU treba dati prostora da se razigra i da nas NEČIM iznenadi. Ovo se ne dešava i Houses of the Unholy zapravo dolazi do korektnog ali predvidivog kraja kome u tehničkom smislu nema apsolutno ništa da se zameri – štaviše, grafički je upečatljiv, sa Jacobom Phillipsom koji odrađuje najveći deo posla snažnim grimiznim osvetljenjem i purpurnim senkama – ali koji i ne daje čitaocu, pogotov žanrovski upućenom, ništa više od onog što je već mnogo puta video. Houses of the Unholy se, prosto, završava kao i bar pola tuceta horor filmova iz sedamdesetih i osamdesetih koji mogu da vam padnu na pamet dok ga čitate i mada je to sasvim na svom mestu, nije i u skladu sa onim odlaženjem preko linije dužnosti a koje smo navikli da očekujemo od Brubakera i družine.

No, čak i ona Brubaker/ Phillipsi kolaboracija koja je nešto ispod njihovog (jako visokog) proseka i dalje je jedan od najboljih stripova koje možete pročitati ovog Avgusta pa u tom smislu i Houses of the Unholy označavam kao obaveznu lektiru. Treba se, uostalom, spremiti na sada se to čini neizbežnu satansku paniku sa balkanskim ukusom koja nam je upisana u horoskop. Image ovaj tvrdo koričeni đavo prodaje ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3782 on: 21-08-2024, 04:49:42 »
U prvom ikada predstavljanju američkog izdavača Scout Comics na ovom mestu, prelistaćemo njihovu recentnu (well, prošlogodišnju) kolekciju mračnih, uvrnutih horor-priča-sa-poukom a koje je sve napisao i nacrtao jedan čovek. Kolekcija se zove Pulp Bytes v01 i na jednom mestu sakuplja devet priča od kojih su prve dve prethodno izašle kao Pulp Bytes 1, neka vrsta prvog broja magazina koji bi izlazio, pretpostavka je, u pravilnim razmacima, ali ostalih sedam mislim da nisu ugledale svetlo dana kod istog izdavača pre nego što su sakupljene u ovom volumenu. Iako Scout Comics ima razumno intuitivnu onlajn prodaju svojih stripova, nisam siguran da je njihova opšte izdavačka strategija isuviše disciplinovana i svakako se radi o izdavaču koji pristupa svom poslu na, hajde da budemo darežljivi, pomalo haotičan način.



Ako bismo da budemo manje darežljivi, za Scout Comics, firmu sa Floride kojoj je puno ime Scout Comics & Entertainment Holdings, bismo mogli da kažemo i da je ovo kompanija koja očajnički traži način da svoje stripove iskoristi kao odskočnu dasku za ulazak u lukrativnije medijske sfere filma i televizije i u tom procesu povremeno zaboravi da su im strip-autori sa kojima rade najveće blago, pa tu bude i malo netransparentnog poslovanja, prestanaka javljanja na telefon, pa i, uh, zaboravljanja da se isplate tantijemi. Zapravo, razlog što tek sada prvi put pišem o Scout Comics je što je dobar deo prošle godine otpao na odmotavajući skandal u koji je ovaj izdavač upleten kada se ispostavilo da autoru koji im je doneo gotov strip (napravljen putem Kikstarter kampanje) i koji su oni objavili, nisu isplatili novac koji mu duguju i na njegove ponovljene pokušaje kontakta se pravili da on ne postoji. Odjednom se javila još gomila drugih autora sa sličnim, pa i gorim pričama i sasvim je okej reći da u Scoutu nešto smrdi. Bleeding Cool je imao ekstenzivnu reportažu na ovom mestu.

Nekako je, dakle, bio red da se vidi hoće li se firma iz toga izvući koliko-toliko časno. Brendan Deenen, CEO ove kompanije nije klasični „management type“ kome je svejedno da li prodaje čipove, lekove, paprike, koale ili stripove i kome su puna usta „rasta“ i „tržišne validacije“, i čovek je, pored žanrovske prozne karijere, u CV upisao dosta stripova kao scenarista (uključujući Scatterbrain, Flasha Gordona, Caspera the Friendly Ghosta...) i mada on istovremeno radi za nekoliko izdavačkih kuća i filmskih produkcija – dakle nije posvećen samo ovom poslu – makar ima kredibilno strip-iskustvo.

Sad, nažalost je tu bilo dosta optužbi od strane raznih autora od kojih su neki imali i uspešne stripove na Scoutu, od toga da je firma namerno kršila ugovore, da ih nije isplaćivala, pa i da je bilo i laži i pretnji. Jedan je autor – u tvitu koji je sada izbrisan – nakon dosta argumentacije da mu je firma razvlačila isplatu a onda mu pretila, nazvao Scout Comics „najvećom izdavačkom prevarom u ovom trenutku“. Firma se onda ekstenzivno pravdala i uzela i da dokazuje da film i televizija nikada nisu bili njihovo primarno interesovanje i sve kako već zamišljate da se dešavalo i, tako... svima je neprijatno bilo.

Može se, nadam se, shvatiti zašto do sada nisam napisao ništa o nijednon njihovom izdanju, čekajući pogodan momenat.



Taj pogodan momenat je sada makar jer je Pulp Bytes v01 strip koji apsolutno zavređuje svačiju pažnju i jer još nisam čuo da se njegov autor žalio na izdavača. Hajde da verujemo da su najgori trenuci Scout Comicsa ostali u prošlosti i da su svi naučili svoje, jelte, lekcije.

Elem, autor, Pat Higgins je ilustrator, strip-crtač (i scenarista) i leterer, koji se bavi i dizajnom i animacijom, član Nacionalnog udruženja strip-autora, kao i Udruženja ilustratora grada Los Anđelesa. Čovek na svom sajtu ima listu ozbiljnih klijenata za koje je radio ilustracije, a strip-karijera mu je do sada, čini se, vezana pre svega za Pulp Bytes, neku vrstu za njega stalne opsesije savremenim društvenim fenomenima koje on pretače u groteskne grafičke narative na pola puta između Zone sumraka i horor stripova koje je Wally Wood radio za Eerie. Dodajte još prstohvat Charlesa Burnsa iz pre-Black Hole perioda, dakle, jednu sirovost i čvrstinu u crtežu i lejautu i imate pune ruke horora sa decidno old school mirisom koji tretira decidno new school teme.

Pulp Bytes v01 sadrži priče koje su nastajale tokom nekoliko godina i bile objavljivane, pretpostavljam, u sopstvenoj režiji  i verovatno ne i isključivo digitalno jer vidim da je za neke od njih Higgins dobijao nagrade – doduše za ilustraciju pa su moguće u pitanju bile samo nagrade za pojedinačne table. No, poenta je da se ove njegove priče, iako izgledaju kao nešto iz osamdesetih godina prošlog stoleća nastalo pod uticajem nečega iz pedesetih godina prošlog stoleća, zapravo bave savremenim socijalnim paradoksima, kritikom koja često prelazi u fantazmagoriju i Higgins jaše na žanrovskim talasima, rado prelazeći iz socijalne naučne fantastike u tvajlajtzonašku spekulativnu fikciju pa onda u body horror i natrag. On ogromnu pažnju obraća na vizuelni identitet ovih priča pa je kolekcija prepuna naslovnih strana i najava za naredne priče, sa sve bombastičnim old school naslovima da su to „two fisted tales of technological horror“, pa su tu onda i lažne stranice sa reklamama i sve ono što pamtite iz starih stripova ako ste, jelte, i sami dostatno stari. Ovo je vizuelno ekstremno upečatljiv paket i mada je, naravno, teško Higginsov crtež nazvati „lepim“ – lepota mu ni u jednom momentu, reklo bi se, ne pada na pamet jer u ovim pričama skoro da nema nedužnih likova – on je uvek upečatljiv, energičan, pa i atraktivan u izvornom smislu te reči, da, dakle, privlači pažnju.

Higginsovi likovi su uglavnom srednjeklasno belo smeće, dakle ne baš ona ekipa koja živi u prikolicama, ali svakako ljudi koji provode nekakve nezadovoljavajuće živote rastrzani između obaveza jurnjave za profitom, statusa na društvenim mrežama, raznoraznih teorija zavere koje se gomilaju i potpuno zaglušuju ne samo glas istine nego i poslednje tragove zdravog razuma. On ih onda i crta tako da ne budu „lepi“ i čak i u fazama kada su još „normalni“ i imaju uobičajene izraze lica, on njihovim proporcijama, grimasama i gestikulacijom sugeriše da nešto groteskno vreba tik ispod površine.



Higginsov rad sa linijama je jak, vrlo asertivan, sa korišćenjem debelih crta i izbegavanjem finijeg senčenja. Umesto toga, dubinu njegovim crtežima daje tekstura podloge, a koja je prisutna bez obzira na priču koju priča i okruženje u kome se ona odvija. Neke od scena su i vidljivo digitalno procesovane (na primer u prvoj priči kada gledamo scenu padanja deteta u nesvest od gladi) i mada bi čovek očekivao neugodan kontrast između te modernije tehnike i vrlo old school pristupa ostatka stripa, Higgins to vrlo elegantno provlači, velikim delom i na ime veoma uspelog rada sa bojom. Prosto, neki ljudi imaju bolji osećaj za kolorne kontraste i kako ih upotrebiti da akcentujete pojedine elemente svojih kompozicija, pa je Pulp Bytes sjajna demonstracija kako se mogu kombinovati umireni, zagasiti tonovi koji sugerišu jeftinu hartiju i teksturu koja ne može da upije mnogo štamparske farbe pre nego što se ona razlije, sa intenzivnim koloritom koji nikada ne bi mogao da bude realizovan starinskom opremom koju sve ovo sugeriše.

U pogledu kompozocije table, Higgins uglavnom forsira pravilne panele i simetrije, i to radi opet sa mnogo ukusa, a kada naruši simetriju, ponudi iskakanja likova iz kadra ili nepravilne, distorzirane ivice panela, ovo su akcenti u priči koje čitalac podsvesno oseća mnogo jače nego da je ceo strip napravljen u tom povišenom grafičkom tonu i napada vas na svakoj strani nečim nepravilnim, distorziranim, ekstremnim.

Dakle, pričamo o ilustratoru koji svoje narative priča širokim zamasima i velikim kadrovima, svestan da standardnu smenu plana i kontraplana u dijalozima sme da koristi stranicu za stranicom jer su oni svejedno dinamizovani kolorom i domišljatim promenama rakursa i rezultat je da je Pulp Bytes uvek intenzivan i atraktivan i da je nezamislivo da vam vizuelno dosadi.

Same priče, rekosmo, variraju po pristupu i u praktično svakoj od njih Higgins nalazi neki fenomen koji vidi negde oko sebe, u društvu, i onda od njega pravi nešto groteskno, ili, jelte, samo otkriva imanentne groteske modernog društva orijentisanog na komunikaciju primarno posredstvom društvenih mreža, na autsorsovanje čak i najosnovnijih porodičnih funkcija, na memefikaciju svega, od fotografija kućnih ljubimaca do kompleksnih političkih i socijalnih koncepata koji treba da odrede sudbine civilizacije.



Tako prva priča, Junebug Bites Back predstavlja disfunkcionalnu porodicu u kojoj majka svoju maloletnu ćerku hrani suplementima kupljenim na sumnjivim sajtovima kako bi ova ostala mršava i bila dete-zvezda koje pobeđuje na pevačkim i plesnim takmičenjima, da bi se do kraja sve strmeknulo u ponor telesnog horora kog se ni Junji Ito ne bi postideo. Druga je o paru roditelja koji nisu pročitali „terms and conditions“ firme kojoj su poverili svoja dva deteta na staranje nekoliko sati dok njih dvoje odu na piće i večeru. Tu je onda žena koju kensluju zbog njenih „političkih stavova“ iako je u pitanju gomila apsolutnih besmislica pokupljenih sa Q-anon interneta o zaverama ljudi-guštera, a zbog čega ona dolazi u koflikt i sa sopstvenom porodicom. Pa onda imamo rok-zvezdu koja pijana seda u kola sa autonomnom navigacijom i ipak uspeva da – svojom krivicom – pregazi ženu na drumu. Higgins ove kompleksne teme ne tretira sa previše apetita da nađe u sebi empatije ili razumevanja za protagoniste i prikazuje kako ih sustižu brutalne karmičke kazne do kraja njihovih priča.

Asshole Larry je, pak, priča o umetniku koji tavori u opskurnosti jer smatra da će njegove slike nekako same naći put do publike iako on ne koristi društvene mreže – kao jedini njemu realno dostupan vid marketinga – pa njegov cimer odlučuje da preuzme stvari u svoje ruke a onda dobijamo razrešenje u vidu veoma cinične krađe identiteta. Tu su dalje i minijature vezane za nebezbednost ridesharing servisa i rasistički tretman afroameričke populacije od strane policije a osećaj da je Higgins teme svojih priča prosto pecao iz naslova aktuelnih vesti razmenjivanih putem društvenih mreža svakako pojačava i priča o „kovidiotu“ gde službenica firme odbija obavezno vakcinisanje jer se plaši da će joj se ugraditi čip preko koga će je pratiti, da bi u jednom spretnom satiričnom preokretu dalje sama sebe ukopala dobrovoljnim predavanjem sve svoje privatnosti u naručje društvenih mreža. Poslednja priča, Too Much Information je i najviše old school, sa klasičnim horor tropima kao što je legitimno ožalošćeni ali poludeli ubica sa priručnim alatom transformisanim u oruđe osvete.

Higginsove vizje su upečatljive i on za sada kao da uživa u tome da ih istražuje bez mnogo kompleksnih narativnih konstrukcija, kreirajući male, aromatične komade horora koji jeste izvan „prirodnih“ okvira ali ne dovoljno daleko od njih da se ne naježimo. Klasičan pristup crtežu u sadejstvu sa savremenim temama je pun pogodak i vrlo ću rado čitati naredne Pulp Bytes radove kako budu postajali dostupni. A do tada, Scout Comics kolekciju prodaje ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3783 on: 26-08-2024, 04:54:48 »
Šaka mi je pala prošlogodišnja Fantagraphicsova kolekcija stripova Gilberta Sheltona i kolega pod naslovom The Fabulous Furry Freak Brothers In the 21st Century and Other Follies, hronološki peta (ali četvrta objavljena) knjiga u naporu da se kompletan opus The Fabulous Furry Freak Brothers stripova objavi u luksuznim, lepim edicijama i približi modernoj pubici, te sačuva od zaborava. Iako pričamo o, naravno, jednoj instituciji američke strip-kulture, pričamo istovremeno i o stripovima koji su decidno, programski, manifestno bili margina strip-industrije i kao takvi smatrani i subverzivnim makar u prvo vreme kada su izlazili. A izlazili su uglavnom po andergraund magazinima i listovima, studentskim publikacijama i mejnstrim magazinima poput Playboy i High Times, dakle, novinama koje nisu bile namenjene „normalnoj“ strip publici niti porodičnom, bogobojažljivom Amerikancu.



Gilberta Sheltona sam imao veliku sreću da vidim u SKC-u pre nekih dvanaest godina, zajedno sa Robertom Crumbom, Aline Kominsky Crumb i Laurom Fountain, gde je bila organizovana tribina ali zapravo ugodan razgovor sa bukvalno hodajućim legendama američke underground comix scene iz šezdesetih i sedamdesetih. U tekstu koji sam tada napisao ukazao sam i da je generalni utisak bio da je Shelton nešto snalažljiviji poslovni čovek od Crumba. Uostalom, on je sam bio svoj izdavač, osnivajući Rip Off Press, a onda i rukovodio sindikacijom stripvoa koje je Rip Off Press proizvodio diljem Amerike i američke andergraund scene. Ovo je bio period jednog intenzivnog prožimanja subkultura u fluidnom istorijskom trenutku gde su „andergraund“ i masovni fenomeni, ali i visoka umetnost i dobrohotni treš bili neraskidivo povezani eksperimentalnim ambicijama i duhom slobode. Naravno da su psihodelični narkotici bili dobrim delom zaslužni za ovo, a oni su, uostalom, i spasli Sheltona od služenja vojske koje mu je bilo planirarno nakon što je draftovan (pa su lekari ipak ocenili da je nesposoban da nosi oružje zbog, jelte, labilnog mentalnog sklopa kao efekta uzimanja opijata), i u Sheltonovom radu su oni uvek bili važan element inspiracije. Uostalom, prijatelj Janis Joplin još iz umetničke škole, Shelton je bio vrlo umešan u rokenrol kulturu (i biznis) iz njene hipi-ere, radeći kao ilustrator postera za najave koncerata (a i sam se povremeno bavio muzikom).

The Fabulous Furry Freak Brothers su svakako najpoznatiji Sheltonovov projekat i, uz Crumbovog Mačka Frica verovatno najpoznatiji i najuticajniji underground comix strip u istoriji američkog stripa. Shelton je, da dodamo i to, pored činjenice da je definitivno bio sposobniji za biznis i uspevao da od svojih stripova napravi razumno funkcionalan posao u kome su on i nekoliko saradnika bili uspešna manufaktura i distributivni centar, možda imao i za nijansu prijemčiviji ton i tematsku orijentaciju u svojim stripovima. U Crumbovim radovima su nasilje i bizarni seksualni fetiši bili mnogo češća pojava nego u Braći Frik gde ste pratili tri smrdljiva, čupava hipika kako bleje i imaju „avanture“ koje su, ako samo malo zažmurite, mestimično mogle da budu i nešto što ste videli u klasičnom novinskom stripu poput Bima i Buma.



Uostalom, Braća Frik su i jedan od retkih američkih comix stripova koji je dobio više izdanja na Srpskom jeziku, sa originalnim piratskim radom što je probio led a onda i sa kasnijim Komikovim izdanjem koje nam je donelo licencirane i lepo tehnički urađene prve stripove iz ovog serijala. Postoji, dakle, realna šansa da ste već čitali Braću Frik, ali kolekcija o kojoj danas pričamo se bavi kasnijom fazom Sheltonovog stvaralaštva (i stvaralaštva njegovih saradnika), pokrivajući stripove koji su kreirani osamdesetih godina i, evo, odmah da kažemo, ispostaviće se da su Braća Frik starila kao vino, rafinirajući se i dobijajući zaista otmen ukus kako su godine prolazile.

Ovaj je strip nastao 1968. godine, postepenim izrastanjem iz Sheltonovih drugih projekata, notabilno Wonder Wart-Hog, parodije na Supermena gde je u glavnoj ulozi bio superherojski vepar. Shelton je kolekciju Feds 'n' Heads u kojoj su pored Wonder Wart-Hog prve korake napravila Braća Frik napravio sasvim sam, heftajući stranice jedne za druge u svojoj garaži u inicijalnom tiražu od pet hiljada komada. No, popularnost ove kolekcije će biti tolika da će kasnija ponovljena reizdanja, sve do 1980. godine, prodati oko 200.000 kopija.



Svestan da je stavio prst na puls – dovoljnog dela – javnosti, Shelton je naredne godine osnovao Rip Off Press, okupio oko sebe ekipu raspoloženih teksaških kolega i do 1997. godine izbacio trinaest kolekcija The Fabulous Furry Freak Brothers od kojih su mnoge doštampavane po više puta. Naravno da je on radio i druge stvari u ovo vreme – između ostalog redovno kreirajući stripove za magazin Zap Comix, ključnu publikaciju čitavog underground comix pokreta – ali je i bio kadar da pored Braće Frik kreira i spinof serijal Fat Freddy's Cat gde će mačar jednog od trojice braće Frik imati sopstvene avanture, uglavnom na pola table ali ponekada i u dužem formatu, ekspandujući geg-formu na kompleksnije priče.

Kolekcija The Fabulous Furry Freak Brothers In the 21st Century and Other Follies sadrži nekoliko dužih priča koji se bave braćom Frik, pregršt kraćih gegova u kojima je mačor (koji ne samo da nema ime, nego je Fredijeva lenjost da ga imenuje jedna od definišućih karakteristika njihovog odnosa) u glavnoj ulozi, ali onda i jednu dužu žanrovski meandrirajuću i vrlo tripoznu „solo“ priču u kojoj Fat Freddy prolazi kroz svojevrsnu krizu identiteta a Shelton regrutuje gomilu andergraund crtača da svaki od njih uradi posebnu parodiju na popularne strip-žanrove.

Radovi u ovoj kolekciji su svi iz osamdesetih, uglavnom između 1980. i 1986. godine, u vreme kada je Shelton već živeo u Evropi (prvo Španiji a zatim Francuskoj). To kako je stigao do Evrope je, naravno, posebna i zabavna priča sa holivudskim studiom Universal koji je Rip Off Pressu platio 250 hiljada dolara na ime licence da po Braći Frik naprave igrani film. Shelton je od svog dela para nekoliko puta otputovao u Evropu, da vidi kako je tamo a onda na kraju rešio i da ostane, dok Universal nikada nije snimio film (ali je Foxov servis Tubi 2021. godine imao animiranu seriju).



Rezultat je ponešto izmenjena perspektiva iz koje je Shelton posmatrao Ameriku. Paul Mavrides, koautor većine ovih stripova je služio kao čovek-na-terenu, dok je Shelton, izmešten iz Reganove Amerike sažimao poglede iz daleka na svoju sve neoliberalniju, korporacijama sve podatnije nuđenu domovinu u stripove koji su imali značajno izraženiju satiričnu dimenziju.

Moguće je, naravno, da je i smanjenje konzumacije opijata izoštrilo viziju, tek, saradnja Sheltona, Mavridesa i pokojnog Davea Sheridana na ovim stripovima dala je Braći Frik novu relevantnost možda i ironično baš time što je isticala anahronost olinjalih hipi likova u novoj, luđoj Americi osamdesetih godina.

Tako je već prva priča u kolekciji bazirana na kontrastu između „prevaziđenog“ hipi-pokreta i novog, besnog, glasnog i gladnog pank roka i pored fantastičnog crteža koji nam dočarava svu varvarsku raznovrsnost kalifornijskog panka sa početka osamdesetih godina, zanimljivo je videti da se zaplet stripa bazira na jednom standardnom kulturološkom fenomenu – tom da pank-muzičari nisu morali da znaju da sviraju da bi se bavili rokenrolom – a koji ova priča satiriše i zapravo usvaja jedan pomalo konzervativan stav u odnosu na novu nadiruću subkulturu. Mada sa urnebesno smešnim efektima, s obzirom na to da Braća Frik rešavaju da i sama osnuju bend i publiku zaspu improvizovanim, art-brut performansom koji se zapravo završava masovnim pokoljem...



Dalje priče su jednako mračne i jednako urnebesne. Najčupaviji od trojice braće*, Phineas u epizodi u kojoj je napravio dete maloletnici rešava se, uz pomoć andergraund lekara koga slučajno poznaje, da fetus transplantacijom prebaci u svoje telo i njegovi vrlo ozbiljno izraženi očinski instinkti – naspram njegove šesnaestogodišnje „devojke“ kojoj ne pada na pamet da bude majka ovako rano – dolaze u bizaran, halucinantan kontrast sa onim što se dešava nakon „porođaja“ koji dolazi tek nakon četrnaest meseci trudnoće jer su, zbog previše pušenja droge, svi ukućani, uključujući  Phineasa, zaboravili da proveravaju kad je termin...
*a koja nisu i biološki braća, ako to nije bilo već jasno

U narednoj epizodi Fat Freddy nalazi na ulici kontejner sa plutonijumom i ovo je predložak za urnebesnu avanturu u kojoj trojica matorih hipika gledaju kako da profitiraju od opasnog goriva, dok se za njima pokreće ogromna potraga od strane državnih agencija. Shelton i Mavrides ovaj narativ nabijaju razornom hipi-satirom državnih službenika i agencija kojima se ne sme verovati.

Tu je i jedna epizoda u stranoj zemlji u koju Freddy nosi svog mačora (i tovar od pet hiljada miševa za koji se nada da će napraviti takav haos da će mačora moći da dobro proda) i nju autori koriste za satirisanje religijske tradicije, doduše, sa kodifikovanjem vernika najbliže blikoistočnim muslimanima, a što bi u današnjim terminima bilo smatrano i malo neukusnim. No, ovo je suštinski dobronameran strip koji pokazuje između ostalog i glupog Amerikanca u stranoj zemlji kako ništa ne kapira.



Naslovna priča prikazuje kako život izgleda u ranom dvadesetprvom veku, sve iz satirične perspektive ranih osamdesetih i ovo je kratka, ali veoma potentna satira vezana za inflatornu ekonomiju, društvo prismotre, automatizaciju, koja potvrđuje da nekim ljudima uzimanje narkotika JESTE izoštrilo intelekt ili makar instinkte.

Come Down su, pak, radili Shelton, Mavrides i Sheridan zajedno, i ovo je zanimljiv eksperiment sa formom stripa u kome braća Frik odlučuju da jedan dan NE uzmu narkotike, da bi se setila kako strejt život zapravo izgleda. Genijalna ideja da se za deo stripa u kome su likovi „trezni“ urade fotografije koje će dalje biti analogno isprocesovane daje svemu jednu vrhunski psihodeličnu dimenziju.

Preskačem desetine stranica kratkih gegova od po jedne table, što vezanih za mačora a što za samu braću da bih rekao kako je onda najveći broj strana otišao na Fat Freddy’s Comics & Stories, magazin centriran na samog Fat Freddyja a u kome je Shelton, rekosmo, okupio krem andegraund autora i svakome dao da nacrta po jednu epizodu koja će parodirati po jedan od popularnih žanrova (i samo ime je bila očigledna parodija na Walt Disney’s Comics & Stories), i ovo je jedna toboganska a danas bi rekli i postmoderna šetnja kroz žanrove, sprdnja sa njima, ali i legitiman napor da se u par tabli sažmu njihove suštine, od stripova o superherojima, preko stripova o varvarima sa mačevima i raspusnim ženama, ratnih stripova i horor stripova, sve do direktnog prsta u oko Marvelu koji je radio Howard the Duck i nakon odlaska Stevea Gerbera iz firme.

The Fabulous Furry Freak Brothers In the 21st Century and Other Follies je briljantna, očekivano odlično opremljena kolekcija sa biografijama svih autora koji se u njoj pojavljuju, i jedan dragocen dokument o vremenu u kome su andregraund stripovi već bili stvar prošlosti, zamenjeni u osamdesetima već bujajućim alternativnim stripovima, ali čiji glavni eksponent ovim ne da nije bio obeshrabren, već je, naprotiv, izoštrio viziju, i uz nekoliko izuzetnih saradnika pravio fantastičan sadržaj. Kako za nekoliko nedelja izlazi naredni tom, a koji se bavi Freak Brothers stripovima u koloru koji su izlazili u Playboyju i High Timesu, nije zgoreg da dohvatite The Fabulous Furry Freak Brothers In the 21st Century and Other Follies i obnovite gradivo. Fantagraphics ga više nema na stanju pa onda evo linka za Amazon.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3784 on: 28-08-2024, 04:44:45 »
Neka podigne ruku onaj ko je očekivao da se Jason Aaron vrati u Marvel (a samo što je otišao) tako što će pisati – Baju Patka. Godina je 2024. a Disney se konačno setio da ima strip-kompaniju u svom vlasništvu i da neke od najduže voljenih strip-junaka iz njegovog kataloga već decenijama objavljuju druge firme. Naizgled, bez nekog posebnog povoda, u Junu smo konačno dobili dašak toga kako će Diznijevi stripovi izgledati ako ih sada Marvel bude radio, kroz one-shot Uncle Scrooge and the Infinity Dime, kao i najavu za neke, još uvek sporadične, ali zanimljive dalje stripove sa Diznijevim junacima u Marvelovoj produkciji.



Ono što je svakako zanimljivo u vezi sa Uncle Scrooge and the Infinity Dime je da su, iako je za potrebe pisanja scenarija za ovu priču starom jatu ponovo doleteo recentni prebeg u DC, Jason Aaron, crtači, tušeri i koloristkinja ovog stripa su svi listom Italijani (i jedini drugi Amerikanac u autorskom timu je Joe Caramagna koji je, eto, zgodne koincidencije, sudeći po imenu, i sam italijanskog porekla). Skoro da je nemoguće da u Americi ne postoje pedigrirani crtači koji bi se rado prihvatili produženja legata Carla Barksa i Dona Rose, po standardnoj ceni koju Marvel plaća za jednu tablu, ali na ovaj način Marvel, reklo bi se, eksplicitno odaje priznanje italijanskoj školi Dizni-stripova i prepoznaje činjenicu da se, Don Rosa na stranu, skoro sve bitno u Diznijevim stripovima nakon šezdesetih godina prošlog veka dešavalo upravo unutar italijanskog licenciranog stripa*.
*Amerikanci su na svoje došli na alternativnim naslovnim stranama za ovaj strip, pa tu imamo gomilu Marvelovih i ne-Marvelovih zvezda kao što su Steve McNiven, Frank Miller, Alex Ross (sarađivao na glavnoj naslovnoj strani), Skottie Young, J. Scott Campbell, Walter Simonson, Laura Martin, John Romita Junior, a onda i ne-Amerikanaca koji umeju da rade za Marvel kao što su veterani Pepe Larraz i Gabriele Dell’Otto ali i nova ali jako cenjena Japanka Peach Momoko

Ime Dona Rose ne zazivamo bez razloga na ovom mestu – veliki Barksov poštovalac i nastavljač je indirektno VEOMA odgovoran za nastanak ovog stripa i, ako već ne za njegovu strukturu i teme, a ono svakako za njegovu metaideju. Već sam negde pisao – a ako daju Alah i sreća junačka, pisaću jednom (uskoro?) i opširnije o Rosinom magnum opusu, The Life and Times of Scrooge McDuck – kako je Rosin doprinos legatu Carla Barksa bio taj da je kroz pomenuti serijal kreirao kontinuitet koji je povezao Barksove ikoničke priče u jedan sukcesivni narativ sa jasn(ij)om hronologijom. Da bude jasno, ne mislim da je ovakav potez bio neophodan ili uopšte POTREBAN, Barksovi klasični stripovi o Baji Patku su SAVRŠENI i savršeno probavljivi i kada se tretiraju kao delići samo implicirane, nikada iskazane hagiografije sa jasnom sekvencom događaja, gde stripovi ne daju odgovore na vaša pitanja prosto jer je lepše da odgovore sami smišljate, ali Rosin The Life and Times of Scrooge McDuck je redak primer u kome dobijamo dodatak unikatnom umetničkom opusu koji ga smisleno dopunjava, ne oduzima mu ništa i čak i kad mu ne dodaje ništa što mu je bilo potrebno, zapravo kreira lepe, poštovanja pune pastiše originalnog rada koje je merak čitati.



Kako je Rosa uticao na nastanak Uncle Scrooge and the Infinity Dime? Pa, u uvodu za ovaj strip Jason Aaron sa mnogo pijeteta kaže da je Baja Patak jedan od najvećih avanturista u istoriji stripova i  da on, koji je proveo poslednjih par decenija pišući Tora, Wolverinea i Avendžerse, smatra Strica Baju podjednako čvrstim, snažnim likom kao što su oni. Ali da stripove o Baji Patku nije čitao ni kao dete ni kao tinejdžer i da je njegov prvi susret sa ovim strip-junakom bio kada je svom sinu (naravno da se dečko zove Dashiell, KAKO BI DRUGAČIJE MOGAO DA SE ZOVE) čitao stripove pred spavanje i natrčao na Rosin The Son of the Sun. Ostalo je, kako se to obično kaže, istorija, sa Jasonom i Dashiellom koji su zajednički protrčali kroz čitav The Life and Times of Scrooge McDuck a i danas, kad je Dash već praktično odrasla osoba, veli Aaron, često uzmu pa pričaju o Baji Patku i stripovima koji su prikazivali njegove avanture.

Ovo je zapravo vrlo srećna okolnost za sve nas, old school ljubitelje Baje Patka i generalne estetike koju je u Diznijeve stripove uneo Carl Barks počev od četrdesetih godina prošlog veka, jer je, naravno, statistički mnogo MNOGO verovatnije da će scenarista koji stripove o Baji i njegovoj porodici piše u 2023. ili 2024. godini svoju percepciju Baje Patka i njegove rodbine zasnivati pre svega na crtanom filmu Duck Tales iz kasnih osamdesetih i ranih devedesetih. Koji je, da ne bude zabune, vrlo dobar i predstavlja istinski kamen-međaš u svom medijumu, ali jeste neka vrsta destilacije pa i pojednostavljenja Barksovih postavki sa idejom da bi Barksove priče prenesene jedan na jedan u medijum namenjen manjoj deci bile isuviše kompleksne ili ozbiljne i ne bi donele željeni komercijalni ishod.

Drugim rečima, Uncle Scrooge and the Infinity Dime je Aaronov prolazak kroz Dona Rosu, unazad do Carla Barksa i sve do prve Barksove priče u kojoj se pojavio lik Baje Patka. Christmas on Bear Mountain iz 1947. godine je, za nas koji znamo, u svakom pogledu onakav isti klasik kakav su Puškinov Evgenije Onjegin, ili Idiot Fjofora Dostojevskog, priča radikalno drugačija od svega što se u tom trenutku objavljivalo, koja samo nosi masku žanrovske prepoznatljivosti a zapravo uvodi disruptivnu, revolucionarnu karakterizaciju koja će žanr i medij obeležiti u decenijama (i stolećima) koje dolaze.

Dobro, hiperbole na stranu – imao je Barks MNOGO boljih priča o Baji Patku nego što je Christmas on Bear Mountain, ali negde je moralo da se počne i počelo se I TE KAKO – značaj ovog stripa je podvučen i time da Uncle Scrooge and the Infinity Dime na svojim zadnjim stranicama reprintuje ceo Christmas on Bear Mountain kako bi kontekstualizovao Aaronovu priču. I, mislim, i posle sedamdesetsedam godina od svog nastavka, ovo je i dalje jedna PERFEKTNA kombinacija dinamičnog crteža i fizičkih, atraktivnih gegova sa dubokim zahvatom u ljudsku dušu i začetkom građenja psihološkog portreta jednog od najkompleksnijih likova koji su ikada nastali u njedrima kompanije Walt Disney.

Aaron pisanju „nastavka“ Carla Barksa pristupa sa vrlo „marvelovskim“ svetonazorom i odmah ću reći da ovo nije najbolji strip o Baji Patku koji sam ikada čitao, ali da apsolutno pozdravljam to da Aaron i Marvel ovde nisu smatrali kako je ideal da se pokuša puka imitacija Carla Barksa. Uostalom, to, statistički, verovatno ne bi ni bilo uspešno. Aaron je i pišući Konana u Marvelu imao svoj „glas“ i svoj naum šta da uradi sa ovim likom i to je u konačnici dalo dobre stripove sa sopstvenim karakterom pa je i Uncle Scrooge and the Infinity Dime jedna izrazito aaronovska polemika sa nekim od najsuštinskijih teza koje se vezuju za karakterizaciju Baje Patka.



I o ovome sam već mnogo puta pričao: kod Barksa je to već na nekoliko mesta bilo eksplicitno, ne najmanje u ikoničnoj epizodi o povratku u Klondajk, a njegovi naslednici i nastavljači su u nekim slulajevima vrlo srećno dalje razrađivali tu ideju da definišuća dimenzija ovog lika nije pohlepa već STRAST. Barks je Scrooge McDucka pisao ne kao puku parodiju na devetnaestovekovne sitne kapitaliste koji su nekom užasnom kosmičkom greškom postali krupni kapitalisti dvadesetog veka i tlače radničku klasu, ali, kroz svoj politički uticaj i čitavo društvo na ime svoje gramzivosti, već je ovo bila samo početna tačka sa koje je krenuo u dekonstrukciju ovog, u tom trenutku već stotinak godina starog stereotipa i traženje humanističke, iskupljujuće suštine ispod naslaga ožiljaka i žuči. Barksovo ishodište za Baju Patka na kraju je bilo da pokaže da bogatstvo po sebi nije vredno jer omogućava kontrolu vašeg budućeg postojanja, nego da ima vrednost onda kada je ono proizvod života ispunjenog iskustvima, često iskušenjima, ali u krajnjoj liniji uvek nečim duhovnim, što čoveka menja iznutra, pogotovo kada ima nekog bliskog uz sebe sa kojim je to sve doživeo i može da – a što su česte završne scene u Barksovim stripovima – sa njime na to zajednički reflektuje.

Drugim rečima, iako – i od Barksove strane – često prikazivan kao materijalista koji doslovno fetišizuje novac, kupa se u njemu, a svoj prvi zarađeni novčić čuva kao relikviju i pripisuje mu praktično mistična svojstva, Baja Patak, više puta je to prikazano, ne ceni novac kao takav već novac kao izraz njegove snage volje, snalažljivosti, vere u sebe, preduzimljivosti, požrtvovanosti i hrabrosti. Čak i Christmas on Bear Mountain, u kome je njegova karakterizacija tek u zametku, ovo pokazuje toliko jasno i eksplicitno da ga je nemoguće prenebreći – čitav zaplet koji Baja smišlja u ovom stripu vrti se oko hrabrosti i čvrstine karaktera, ne oko nekakvih kapitalističkih „veština“ da okrenete paru, zajebete sirotinju i na drugu stranu izađete bogatiji.

Aaron ovu ideju u potpunosti razume. Njegov zaplet je stoga direktno postavljen da lik Baje Patka razvede od fetišizacije materijalnog, fokusa na predmet – a što je, da bude jasno, već dosta puta viđano u post-barksovskoj eri, kod Italijana, čak i u nekim stripovima o kojima sam već ovde pisao. No, njegov pristup je, rekosmo, vrlo marvelovski pa je Uncle Scrooge and the Infinity Dime već i naslovom jasno smešten u svetonazor koji je Aaron eksploatisao tokom svog poslednjeg rada za Marvel, pisanja Avengersa.

Naime, ovo je multiverzalna priča koja kreće od „what if“ pretpostavke da se dešavanja iz Christmas on Bear Mountain nikada nisu dogodila, da Baja Patak nikada nije u svom rođaku, Paji Patku prepoznao hrabrost i čvrstinu karaktera, time se nikada nije zbližio sa svojom porodicom u Americi i ostao sam, ogorčen, besan, ali najvažnije BESCILJAN onako kakav je bio na početku Barksove priče. Ovo, pokazuje se odmah, nije „naš“ Baja Patak već jedan od njegovih „dvojnika“ iz paralelnih univerzuma a koji, kada shvati da mu pozicija najbogatijeg patka na svetu ne donosi više nikakvo zadovoljstvo – jer pred njim nema nikakvog izazova – i kada natrči na predmet koji mu omogućava ulaske u paralelne univerzume, rešava da postane najbogatiji patak u multiverzumu, time što će otimati bogatstva drugih Baja Pataka.



Kogod da čita Marvelove stripove razumno redovnim tempom, prepoznaće u Uncle Scrooge and the Infinity Dime mnoge motive koje smo poslednjih godina u njima već videli. „Zli“ Baja patak svoje upljačkane trezore drugih Baja drži u gigantskom „svetrezoru“, njegova karakterizacija ozbiljno oštećene narcističke persone sa kompleksom više vrednosti je kao prepisana od Doktora Oktopusa iz Devil’s Reign: Superior Four a vrlo kondenzovani plan i njegova egzekucija kojim se druge Baje udruže da sruše svog zlog parnjaka je kao neko spidranovanje kroz Aaronov Avengers Assemble.

Hoću reći, ovo je na kraju dosta predvidiv, „by numbers“ narativ u kome Aaron samo reciklira neke elemente zapleta koje su on i kolege poslednjih godina već koristile, pa u tom smislu Uncle Scrooge and the Infinity Dime nije strip koji će čoveka da obori na dupe. No, njegovo zaranjanje u Bajin karakter, pronalaženje u njegovim dubinama ISTINSKE pokretačke sile, spretno i eksplicitno razdvajanje lika Baje Patka od fetiša materijalnog i ukazivanje da su njegova strast i volja a ne magija „prvog novčića“ zaslužne za njegove uspehe, i na kraju pronalaženje iskupljujuće, oplemenjujuće lekovitosti porodice, ovo je sve urađeno vrlo dobro i mada je Aaron, naravno, značajno raspisaniji od Barksa, Rose ili njihovih italijanskih kolega, pančlajn ove priče je emotivno veoma efektan.

Sa druge strane imamo pomenute italijanske crtače i Uncle Scrooge and the Infinity Dime je jedna raskošna reimaginacija Baje Patka i njegovog ansambla – ne toliko po obimu, koliko po dubini – kroz multiverzum, pa je pravo zadovoljstvo gledati kako Paolo Mottura, Francesco D'Ippolito, Lucio De Giuseppe, Vitale Mangiatordi, Alessandro Pastrovicchio i Giada Perissinott, sa kolorima koje je uradila Arianna Consonni, pružaju jednu ekstremno dinamičnu akcionu, a  opet duhovotu i toplu priču o najvećem avanturisti među patkama. Ovo je strip koji ne pokušava da imitira disciplinovani old school Barks-Rosa format, a mada je jasno da su italijanske legende poput Giorgia Cavazzana i Giovana Battiste Carpija presudno uticale na formiranje stila ovih crtača i tušera, Uncle Scrooge and the Infinity Dime je decidno „glasniji“ od bilo kog od njihovih radova. Ovo je, moglo bi se argumentovati, onako bi kako italijanski crtači radili Baju Patka, da je u pitanju superherojski strip, dakle, uz jako dinamičnu organizaciju table i kadriranje koje je mnogo bliže akcionom filmu nego geg-komediji. Drugo poglavlje, recimo, se dobrim delom dešava u vazduhu, tri milje iznad površine zemlje, sa borbom Baje Patka protiv Braće Buldoga koji su mu čitav trezor otkačili od tla i nose ga u rupu na nebu, i ovo je kao da čitate Spajdermena ili Daredevila, dok je finalni sukob gomile alternativnih verzija Baje (i Paje) Patka sa „hordama zla“, praktično Aaronov Avengers Assemble za patkama.

Dobro je sve to na gomili iako ne mislim da sad svako novi strip o Baji Patku treba da bude superherojski intoniran MEGADOGAĐAJ i nadam se da će Marvel, kako se bude išlo dalje, imati osećaja da kreira i neke nove avanture ovih likova a ne da samo proizvodi komentare na stare. Uncle Scrooge and the Infinity Dime je na prodajnim mestima označen kao broj jedan u serijalu, ali mislim da je ovo samo korporativna inercija i da nastavka ovog konkretnog stripa neće biti (Marvel Previews ga eksplicitno označava kao „one shot“), no zadnje strane ovog magazina nam najavljuju What if... stripove u kojima Paju Patka vidimo kao Wolverinea i Thora i, evo, IZUZETNO sam zainteresovan da vidim na šta će ličiti. A ovaj strip izvolite kupiti ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3785 on: 02-09-2024, 04:55:56 »
Somna, grafički roman – sasvim nepotrebno objavljen u tri nastavka, BUT MORE ON THAT LATER – urađen od strane dve izuzetno cenjene autorke amerikih stripova, od kojih je jedna Amerikanka a druga Engleskinja, je i prvi strip koji ovde obrađujem a koji je izdao za sada najnoviji američki nezavisni izdavač DSTLRY. Osnovana prošle godine u Maju ova firma se od drugih sličnih izdvaja na ime svog jedinstvenog pristupa digitalnoj publikaciji stripova, sa svesnim, intencionalnim naporom da digitalne stripove dovede na nivo papirnih koristeći neke od istorijski najkontroverznijih taktika zbog kojih već bar trideset godina deo publike gunđa i govori o propasti ili makar kreativnoj ispražnjenosti američke strip-industrije.



Osnivači DSTLRY-ja su, za razliku od recimo takođe relativno recentno utemeljenih Ahoy! Comics ili AWA, gde su na čelu firmi iskusni kreatori, autori i urednici, dvojica, hajde da kažemo, strip-preduzimača. David Steinberger i Chip Mosher su radili za pokojni ComiXology, onlajn servis koji je jedan kratak period vremena delovao kao „Steam za stripove“, dakle, ujedinjujući servis za kupovinu i čitanje digitalnih stripova putem kojeg je dobar deo izdavača prodavao svoje radove jer su uslovi za njih bili dobri, dok su čitaoci imali pristup vrlo pristojnom alatu za čitanje, lako upravljivoj sopstvenoj digitalnoj biblioteci, brojnim smislenim promocijama i akcijskim popustima. Mislim da ComiXology nisam koristio duže od dve godine a da sam na kraju na njemu imao nekih petstotinak individualnih stripova.

Čovek bi pomislio da ovo po definiciji svedoči o dobrom poslovnom modelu koji zadovoljava i izdavače, i autore, i čitaoce i šerholdere, ali naravno da u ovom trenutku naše deljenje povijesne zbiljnosti u kome, da se podsetimo mudre distinkcije Janisa Varufakisa, tehnofeudalizam zamenjuje kapitalizam, ne možemo zauvek imati lepe, korisne stvari. Cory Doctorow je pre par godina skovao termin enšitifikacija, kojim se zbirno opisuju koraci što dovode do „zaseravanja“ velikih internet servisa koji su u jednom trenutku, činilo se, radili sve apsolutno kako treba: u prvom koraku firma koristi veliki investitorski kapital da privuče sebi što je više moguće korisnika, nudeći odlične uslove, niske cene, dobro korisničko iskustvo; u drugom koraku, kada je privukla toliko korisnika da ima de fakto monopolski položaj i zna da korisnici nemaju alternativu, ona će početi da eksploatiše korisnike da bi se umilila dobavljačima, nudeći NJIMA sjajne uslove, odložena plaćanja, dobre promocije; u trećem koraku, kada je i u ovoj sferi dosegla de fakto monopol i zna da ni dobavljači nemaju alternativu i moraju da rade preko njih ili da napuste biznis, firma eksploatiše dobavljače kako bi sav profit išao šerholderima. Rezultat je očajno iskustvo za korisnike (visoke cene, opadajući kvalitet usluge, nekvalitetna korisnička podrška), očajno iskustvo za dobavljače (naplaćivanje promocije, odnosno aktivno sprečavanje toga da vas potrošači otkriju ako niste platili posebnu promociju, stalna igra sa algoritmima koja je praktično iznuda za dobavljače, nikakva zaštita od lažnog brendiranja itd.) i model u kome samo deoničari profitiraju, mada isključivo na ime monopola koji ne bi smeo da postoji da državna regulativa radi svoj posao. Ali ne radi jer je potplaćena, ucenjena, lobistički sputana.

Cory Doctorow, jedan od najvažnijih, jelte, mislilaca našeg digitalnog doba, često koristi Amazon kao pokazni primer za enšitifikaciju a baš je, sećamo se, Amazon bio taj koji je pre nekoliko godina kupio ComiXology. Doctorow u svojim tekstovima i javnim nastupima ukazuje da današnji kapitalisti nisu više skloni kartelskom udruživanju nego oni od pre pola veka, već da je negde od osamdesetih godina, sa usponom neoliberalnih političara u državama zapada (poglavito SAD u vreme Reganove administracije i UK u vreme Margaret Tačer) počela da se provlači priča da monpol nije loš sam po sebi već da je loš samo ako potrošačima umanjuje kvalitet usluge. Tada je negde utemeljena ideja „dobrog monopola“, firme koja ima monopolski položaj ali je do njega došla tako što je bila dobra prema potrošačima pa su oni „organski“ stremili da koriste njene usluge. U praksi ovo je značilo da je zakonodavstvo kreirano da sprečava kartelska udruživanja i monopolističke incidente prestalo da se striktno primenjuje i sada smo tu gde jesmo: Amazon je kupio ComiXology, trubio da je ovo prirodna fuzija najvećeg distributera digitalnih stripova i najvećeg distributera digitalnih knjiga i onda, posle svega par godina apsolutno razorio ComiXology, uništivši i lične biblioteke korisnika i iskustvo čitanja onlajn i lakoću pronalaženja proizvoda za one koji ne plaćaju reket. Otkada je ComiXology utopljen u Amazon/ Kindle nisam kupio ni jedan digitalni strip na Amazonu i svaki put kada na kraju teksta ostavim link za kupovinu stripova na Amazonu osetim se malo i kao licemer...



Opširna tangenta, ali potrebna, da bi se shvatilo zašto sam u startu bio spreman da dam dosta dobre volje DSTRLY-ju, samo da bih ih poslednjih godinu i kusur dana posmatrao sa podignutom obrvom i povišenom pažnjom.

Steinberg je bio jedan od osnivača ComiXologyja a Mosher njegov CEO i njihova ideja za DSTLRY je, pa, u neku ruku i revolcionarna, mada, slutim, najviše u tome da su smislili novi trik da se umile deoničarima. No, na papiru ovo je, još uvek, zanimljiv eksperiment. DSTLRY naime digitalne stripove tretira kao papirne, odnosno svaku digitalnu kopiju koju proda indeksira kao jedinstvenu u svojoj bazi. Ona dalje može biti preprodata od strane originalnog kupca (naravno, koristeći DSTLRY-jev tržišni ekosistem) i procenat od te prodaje ide i firmi ali i samim autorima stripa, koji ne samo da zadržavaju prava na strip već po definiciji imaju i deo vlasništva u samoj kompaniji.

Ovo je jedan, da priznamo, inovativan pristup distribuciji stripa ali i odnosu autor-izdavač gde je svaki autor koji objavi za DSTLRY istovremeno i deoničar a ne samo ugovorac i mada je još rano da pričamo o tome koliko se ovaj model dokazao u praksi – možda će zaista biti dobar za kreatore – ono što stoji je da su DSTLRY neke od najgorih elemenata prakse fizičke distribucije stripova preneli u digitalnu sferu. Konkretno: izdavanje gomile alternativnih naslovnih strana za stripove u ograničenim tiražima i time odnosni skok u cenama podstican spekulativnim kupovinama korisnika koji kupovinu stripa sada hvataju kao investiciju a ne kao ulazak u oplemenjujući odnos sa ljudskom kulturom. Ako odete na sajt DSTLRY-ja i pogledate koliko koštaju digitalna izdanja stripova, biće vam sve jasno. Mislim, MNOGO, mnogo koštaju.

Enivej, istorija će pokazati koliko je ovo bilo dobro ili loše i za koga, ali nije netačno reči da je firma uspela da privuče dosta jakih autora na svoju stranu, od Jocka i Briana Azzarella preko Mirke Andolfo i Jamieja McKelvieja pa do Scotta Snydera i Jamesa Tyniona četvrtog. A strip o kome danas pričamo uradile su dve veoma ugledne autorke: Becky Cloonan i Tula Lotay (to jest Lisa Wood).



Lotay i Cloonanova su ovaj strip zajedno napisale a crtale na smenu i možda je najveća zamerka koju na njega imam to da ove dve vrsne ilustratorke imaju sasvim razlilčite stilove, koji se u okvirima ovog narativa ne smenjuju nekim meni logičnim redosledom. Cloonanova je crtačica izrazito usmerena na rad sa linijama, klasično stripovski orijentisana i u pogledu pripovedačkog postupka i u pogledu karakterizacija. Lotay sa svoje strane ima znatno više „slikarski“ nastup, sa manje rada sa linijama, mnogo rada sa kolorom i digitalnim efektima, sa kompozicijama koje su manje intuitivne u smislu vođenja pogleda čitaoca i pre podsećaju na slikare iz šesnaestog veka sa kompleksnim kompozicijama sastavljenim od mnogo scena koje možete posmatrati bilo kojim redosledom. Nije da ovo Somna čini „lošim“ stripom, DALEKO OD TOGA, ali lagao bih kada ne bih rekao da ovo nije uticalo na moje iskustvo čitanja.

No, u globalu, Somna je ne samo prilično dobar strip već je i prilično VAŽAN jer u svoj centar stavlja jednu značajnu temu koja, ma koliko da je tehnički gledano „stara“ zapravo i dalje predstavlja dobar deo okvira u kome funkcioniše moderno društvo. Nažalost, dodao bih.

Spaljivanje žena na lomači zato što su prvo bile osumnjičene za saradnju sa nečastivim i veštičarenje, a onda im je suđeno pa je i „dokazano“ da su veštice u službi đavola je praksa koju bi danas valjda bilo prirodno nazvati varvarskom, porediti je možda sa praksom podnošenja ljudske žrtve bogovima koju često ističemo kao nehumanu kada pričamo o mezoameričkim starosedeocima, ali možda najstrašnija stvar u vezi sa njom je to da je ona bila deo svakodnevnice jednog u mnogim elementima prosvećenog doba.

Malleus Maleficarum je knjiga napisana u poznom petnaestom stoleću, dakle, skoro čitav vek nakon Kolumbovog iskrcavanja na američki kontinent čime je otkriven „novi svet“, a onda je korišćena u progonima „veštica“ sve do sedamnaestog veka. Štaviše, u vreme kada je publikovana, ona je od strane dobrog broja tadašnjih teologa smatrana negativnim tekstom koji podstiče neetičke i nezakonite procedure, a njena stvarna primena u progonima i suđenjima je procvetala u šesnaestom i sedamnaestom stoleću. Konteksta radi, dakle, u eri koja se smatra zorom prosvetiteljstva, sa takvim umovima kao što su bili Isak Njutn i Blez Paskal na evropskoj intelektualnoj sceni, tragači za vešticama su i dalje optužene žene stavljali na testove preporučivane tekstom koji je napisao nemački inkvizitor opsednut ženskom seksualnošću dva veka ranije, i onda spaljivane na lomačama u jednom od najbrutalnijih zamislivih načina da se ljudsko biće osudi na smrt.

To da Evropa nosi ovu vrstu etičkog žiga na svojoj savesti, koji ne može da pripiše „mračnom srednjem veku“ je uvek dobro imati na umu kada danas pričamo o tome da su žene, jelte, ravnopravne u društvu i da se, eto, ljudi (aka muškarci) samo pobune kada one traže „više“ nego što im po nekakvom pravu „pripada“.  Rodne uloge u društvu, makar u onom u kome mi živimo, nisu „zvanično“ propisane (sem kad jesu) ali i dalje u ogromnoj meri utiču na društvene procese, pa onda u ekstremnim slučajevima, a kojih u Srbiji statistički ima daleko previše, takđe utiču i na bezbednost žena. Branitelji „ravnopravnosti“ shvaćene kao „zakon i društvo treba da budu slepi za rod i da sve tretiraju ISTO“ često skoče kao opareni kada se pomene samo koncept uvbođenja femicida kao posebnog krivičnog dela i polome se da pokažu da broj ubijenih žena od strane bivših i sadašnjih partnera „nije ništa“ u opštoj statistici smrtnosti, kao da je, jebem mu miša, isto kada vas na pešačkom prelazi zgazi pijani klinac koji je ćaletu ukrao ključ iz torbice i kada vas od batina ubije muž.



Somna nije strip o ravnopravnosti, ali jeste strip o percepciji rodnih uloga u društvu koje sebe smatra prosvećenim, dobro organizovanim, sa institucijama koje, jelte, rade svoj posao. Ovo je društvo, recimo, šesnaestog (možda i sedamnaestog veka), negde u Evropi, svakako u okvirima onog što se pamti kao Sveto Rimsko Carstvo, a fokus priče je na maloj zajednici u kojoj se ponašanje žena posmatra pod mikroskopom (Još uvek neizmišljenim! Koristim metafore!) jer postoji jasan narativ o tome da su one prevrtljiva bića uvek i na svakom mestu izložena riziku da ih nečastivi zavede i navede na veštičarenje, kojim će one naneti zlo svom okruženju.

Glavna junakinja, Ingrid je, jelte, žena koja živi u mestu gde se zna šta je čiji posao, od kovača, preko domaćica i lokalnog katoličkog sveštenika pa do njenog muža koji je „sudski izvršitelj“, aka lovac na veštice. Ingridin suprug je poštovan, koristan član zajednice, koji ima važan posao u domenu zaštite te iste zajednice od zla i on ovaj posao shvata ozbiljno i ponosi se njime. Naravno, čak i on je svestan da spaljivanje žena na lomači nije prijatna rabota, ma koliko da se time  čuva duhovna higijena, pa kada njegova sopstvena supruga počne da ima učestale „košmare“ u kojima pušta čudne zvukove koji njega znaju i da probude, on se trudi da što duže može nju štiti od stresova i nada se da su u pitanju zaista samo noćne more.

Somna je, dobrim delom erotski strip i govori upravo o seksualnom nagonu žene koji ni u šesnaestom veku nije, uprkos katoličkoj crkvi, bio isključivo i uvek usmeren samo na časnu reprodukciju ljudske rase. Ingrid je žena koja ima jak seksualni nagon a koji je, razumljivo, veoma potisnut na ime bogobojažljivog i mizogino-pretećeg okruženja u kome živi, te muža koji je stub zajednice što počiva na represiji ženske seksualnosti, i njena borba sa sopstvenom seksualnošću je u centru ovog narativa. Autorke je spretno postavljaju u širi kontekst u kome vidimo kakvi su odnosi između supružnika u selu, vidimo da katolički moral podstican lomačama i javnim spaljivanjima i dalje ne sprečava ljude da imaju vanbračni seks, da varaju supružnike i generalno rade sve ono što su odvajkada radili i rade i danas, ali su prikazane i manipulacije kojima će spretni članovi zajednice stvoriti iluziju da se neko drugi bavi veštičarenjem, okrenuti sugrađane protiv njega (statistički uglavnom „nje“) i zazvati suđenje na kome će ova osoba na kraju biti proglašena vešticom i spaljena. „Kenslovanje“ u šesnaestom veku jeste imalo formu „pravog“ suđenja i to da su bizarni testovi koje je izmaštao petnaestovekovni inkvizitor kom je papa na kraju zabranio da se bavi ovim poslom bili prihvaćeni kao formalni alat kojim su određivane ljudske sudbine je... strašno.



Somna je i žanrovski neka vrsta erotične horor-fantazmagorije jer Ingrid nije samo žena-koja-masturbira već žena čiji živi snovi možda, zaista, i nisu samo snovi. Mračna, dijabolična figura koja se u njima pojavljuje postaje njen ljubavnik i ima odlike đavolskog zavodnika, muškarca zainteresovanog samo za erotsko, samo za ono grešno u domenu seksa, a Ingrid u ovim snovima (ili DA LI SU ovo samo snovi?) pronalazi stvari koje nikada nije iskusila sa mužem i za koje ZNA da bi bile smatrane smrtnim grehom ako bi se za njih saznalo.

Autorke ostavljaju nedorečenim to da li Ingrid samo sanja, da li ima psihotične halucinacije ili je istinski posednuta od strane demona iz pakla, i mogu da to ostave nedorečenim jer to NIJE BITNO za ovaj narativ. Njegova poenta je u buđenju seksualnog identiteta žene koja postupno shvata da ni ona ni njeno zadovoljstvo nisu muško vlasništvo i ma koliko ovaj koncept možda delovao aistorijski isuviše napredan za ono doba, Somna je kvalitetno ispripovedan narativ koji ovu ideju časno postavlja u konkretni istorijski konteks. Somna nam daje uverljive likove sa logičnim motivacijama i reakcijama, i donosi pred nas jednu tragičnu ali poučnu priču što rezonira i sa našim današnjim iskustvom u kome seksualnost žene prečesto i dalje biva percipirana kao opasnost za muškarca, a onda nekom bizarnom logikom – i za čitavo društvo. Spaljivanja na lomači nema toliko često, ali „slut shaming“ je i dalje neverovatno mnogo raširen s obzirom na to koliko je društvo generalno prožeto seksom, a učestalo partnersko nasilje i dalje podseća da se žena neretko smatra vlasništvom muškarca u mnogim dimenzijama.

Šta smo onda rekli za crtež? Pa, on je sjajan u obe verzije. Cloonanova je ovo, očigledno, radila metodično, promišljajući svaku kompoziciju ponaosob i rezultat je da su njene table fascinantno prepune atmosfere i pripovedane jednim teškim, odmerenim tempom koji sugeriše stalnu represiju, stalna skrivanja i tajne. Cloonanova je jedan od apsolutno najboljih ilustratora u američkom mejnstrim stripu (bez obzira na rodno određenje) u poslednjih dvadesetak godina i mada Somna zapravo ima manje geometrijskog vatrometa i teksturalne hipnoze kad se uporedi sa Southern Cross, The True Lives of the Fabulous Killjoys, American Virgin ili sa Demo, koji ju je pre ravno dvadeset godina i lansirao na centar pozornice stripova američkog glavnog toka, ovo je jedna od onih demonstracija kako manje može biti više. Kompozicije su ovde prošišćene, bez viškova detalja, kadriranje odmereno, tempo pripovedanja pažljiv a kolori atmosferični (pretpostavka je da ih je radio Lee Loughridge jer je potpisan kao jedan od dvojice kolorista na ovom stripu).



Sa svoje strane, Tula Lotay, razumljivo, briljira svojim slikarskim radom, nudeći snolik, psihodeličan pogled „sa druge strane“, no, kako rekoh, prelazi između dva stila umeju da malo poremete tok čitanja. Naime, u početku strip kao da ima jasnu podelu između dve ilustratorke, gde Cloonanova radi scene iz „normalnog“ sveta a Lotay crta ono što se dešava u snovima/ halucinacijama. Ali ova logika biva već pre prve trećine narativa narušena i prelazi ponekada deluju kao da se dešavaju arbitrarno, usred rečenice. I sad, možda ovo deluje kao sitničarenje, ali MENE je to izbacivalo iz priče, jer Cloonanova i Lotay imaju sasvim različite pripovedne postupke, kako smo gore već naveli, gde nije problem u razlikama između toga kako svaka od njih crta lica likova, koliko je utisak kao da ste okrenuli stranu i bukvalno čitate drugi strip.

Ovo, NAGLAŠAVAM, ni u kom slučaju ne znači da Lotay ovde radi loš posao. Njen stil sam zapazio pre desetak godina kada je ilustrovala Ellisov post-superherojski esej-u-striu-i-o-stripu, Supreme Blue Rose a  u međuvremenu je značajno razradila ruku – ili je samo imala više vremena da radi na Somna – pa je ovo jedan raskošan koloplet erotskih studija anatomije, halucinantnih prikaza demonskog, spajanja putenog i blještećih svetala koja stižu sa druge strane, ali i senki koje se talasaju i poput dima na trenutak zauzimaju prepoznatljiv oblike. Kolore je kod nje radio, skoro stoposto, Dee Cunniffe, jer joj je on i inače čest njezin saradnik a potpisan je kao drugi kolorista na ovom stripu, dok je letering, vrlo nadahnuto, za celu priču (sem za uvod gde ga je radio legendarni Richard Starkings), dizajnirao i briljantno upisao Lucas Gattoni.

Somna je kvalitetan grafički roman koji je najbolje čitati u jednom dahu i to da ga je izdavač podelio na tri dela je zaista, reklo bi se, samo marketinški potez da se proda više alternativnih verzija naslovnih strana. Utoliko, moja je preporuka da se ovo kupi u okviru tvrdokoričene kolekcije koja je, u trenutku dok ovo kucam još neke četiri nedelje u budućnosti ali će biti dostupna kada vi tekst budete čitali. Pa onda, evo DSTLRY stranice za strip ako biste da kupujete digitalne kopije koje je moguće preprodati, a ovde imate Amazonovu stranicu.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3786 on: 04-09-2024, 04:59:04 »
U Junu je Fantagraphics objavio dvadesetčetvrti tom svog serijala Disney Masters i ovo je bio početak leta kakav se samo poželeti može. Walt Disney's Uncle Scrooge: World Wide Witch: Disney Masters Vol. 24 je, kako smo već navikli, PROVKLASNA kolekcija radova jednog od najvećih crtača koji su radili sa klasičnim likovima i univerzumom kompanije Walt Disney ali i predstavlja finu promenu klime. Naime, posle  dva toma u kojima smo čitali radove italijanskih velikana čiji su stripovi epittomizovali italijansku školu Dizni-stripova i bili objavljivani u kultnom magazinu Topolino, sa ovim najnovijim Fantagraphics predstavlja skandinavski granu proizvodnje Dizni-stripova iz druge polovine dvadesetog veka, ali i umetnika koji dolazi sa one strane Atlantika, crtača (i slikara) po imenu Daniel Branca.



Kako nas i pogovor Nielsa Houlberga Hansena, za ovu – u skladu sa Fantagraphicsovim standardima izvrsnu – kolekciju podseća, kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina je bio tranzicioni, pa i krizni period u pogledu dalje proizvodnje stripova u kompaniji Gold Key koja je radila licencirane stripove za Walt Disney. Disney je ionako već duže vreme jako investirao u film, zabavne parkove, merčandajs itd, i za ovu korporaciju stripovi svakako nisu bili primarni vektor zarade, pa je trenutak u kome se dobar deo stare garde crtača jedan za drugim povukao iz posla tražeći zasluženu penziju (naravno na čelu sa najvećim od njih, Carlom Barksom), ostavio Gold Key pomalo nasukanim. Otud je publikovanje Dizni-stripova u SAD bilo značajno redukovano sa početkom osme decenije prošlog veka.

No, Disney je i tada bio neopisivo ogromna firma, sa jajima u gomili različitih korpi i već tada se godinama i decenijama jedan značajan deo licenciranih Diznijevih stripova pravio u Italiji, a opadanje američke produkcije je podstaklo i rad na drugim teritorijama. Danski izdavač Egmont je imao stabilno tržište i zainteresovanu publiku za Dizni-stripove koje je objavljivao a kada su američki izvornici krenuli da presušuju, uposlio je poveliku vojsku autora da proizvode originalne nove priče u prepoznatljivom stilu. Tako je od polovine sedamdesetih većina stripova koje je Egmont objavljivao za skandinavsko tržište bila pisana od strane skandinavskih scenarista a crtana velikim delom od strane južnoameričkih crtača.

Jedan od njih je bio i Daniel Branca, momak rođen u Buenos Airesu 1951. godine, sa već krajem sedamdesetih bogatim iskustvom u proizvodnji stripova i animiranog sadržaja. Branca je, veoma talentovan za crtanje i zainteresovan da se praktično samo time bavi, već sa četrnaest godina bio ilustrator za lokalni časopis za decu a čim je završio školu, sa šesnaest, počeo da radi u reklamnoj kompaniji kao asistent na animaciji. Već 1969. godine je prešao u studio koji je držao animator Carlos Constantini i sa reklama avanzovao na rad na humorističkom animiranom serijalu Doña Tele. Constantini je od 1971. godine imao ugovor za proizvodnju stripova za dečiji magazin Biliken pa su Branca i drugi animatori bili upošljeni da ih crtaju i Branci će ovo biti primarni posao sve do 1976. godine kada su on i Oscar Fernandez, posle neke četiri godine uspešnog rada na stripu El Mono Relojero (o majmunčetu na navijanje iz popularnih priča za decu) i njegovog gašenja, rešili da se presele u Barselonu, sledeći trajektoriju mnogih drugih latinoameričkih ilustratora u potrazi za bezbednijim okruženjem i sigurnijim poslom.



Branca i Fernandez su prvo radili strip Caramelot za firmu Bruguera ali kako je Branca od kompanije prevashodno dobijao poslove vezane za ilustrovanje dečijih knjiga a ne za stripove iskoristio je prvu priliku da 1977. godine pređe u Bardon Art, agenciju koja je sarađivala sa dosta evropskih izdavača i već imala istoriju snabdevanja Egmonta crtačkim kadrom. Fatalni susret izvanrednog ilustratora i materijala stoprocentno usklađenog sa njegovim interesovanjima desiće se posredstvom Curta Smeda, Egmontovog art-direktora koji je obilazio Barselonu u potrazi za novim ilustratorima i dao mu posao.

Brancini prvi radovi za firmu koja je već bila ozbiljan proizvođač Dizni-stripova bili su, prirodno, geg-stripovi od po jedne table, ali je već 1978. godine uradio dužu priču Reindeer Rampage koja je demonstrirala njegov talenat da crta veoma kinetičku akciju sa vižljastim likovima kadrim za impresvnu akrobatiku. Brzo su usledili novi poslovi i Branca je bio jedan od crtača koji su krajem sedamdesetih bili zaduženi da stare američke stripove koje nije crtao Carl Barks nacrtaju ponovo po istim scenarijima ali u stilu Carla Barksa. Egmont je inače smatrao da u Skandinaviji nema dovoljno dobrih scenarista pa je firma uložila veliki napor da se poveže sa britanskim televizijskim scenaristima i dramaturzima i da od njih dobije ideje i scenarije, pa je Branca bio jedan od crtača koji su radili sa ovim scenarijima i do polovine osamdesetih postao veoma cenjen u Skandinaviji a posle toga i u Americi gde je Gladstone  krenuo da prevodi i objavljuje evropske Dizni-stripove. 1987. godine je Branca od strane Gladstoneovog urednika  predstavljen američkoj publici kao zvezda koja ima potencijala da bude „the good duck artist“ za osamdesete godine, koristeći, dakle, titulu koju je narod nekoliko decenija ranije spontano nadenuo samom Carlu Barksu.

Brancini radovi su u dobroj meri bili okosnica Gladstoneovog publikovanja ali on je već 1982. godine na neko vreme napustio Egmont, išao u Pariz da studira slikarstvo pa se 1984. godine naselio na Majorci gde je i ostao do kraja života, kombinujući slikarski rad i stripove. Manja količina stripova koje je radio od te tačke na dalje – približno pedeset tabli godišnje – dopustila mu je, po sopstvenim rečima, da unapredi kvalitet, ali i da eksperimentiše sa različitim pristupima i menja svoj stil onako kako su priče to zahtevale. Sve je to bilo dobro primljeno i Branca je, paralelno sa nekim od najvećih savremenika iz Italije, imao priliku i da bude ko-kreator novih likova što su pridruženi uobičajenom Dizni-ansamblu, od kojih se jedan, galeb Garvey Gull, pojavljuje i u ovoj kolekciji. Nažalost, Branca je preminuo 2005. godine, sa jedva pedesettri navršene (koliko ću, evo, i ja imati u trenutku kada ovaj tekst bude objavljen) i svet je ostao uskraćen za još njegovog genija.

I, da se razumemo, ovde reč „genij“ ne koristim olako. Jeste, sve su ovo šašavi stripovi za dečiju razbibrigu ali Brancin kvalitet ne može se svesti samo na to da se radi o jednom od najuspelijih Barksovih naslednika i nastavljača. Naravno, on apsolutno savršeno shvata Barksove likove i daje im nove, uverljive živote, a pripovedanje, akcija i vizuelni gegovi su mu prirodna ektrapolacija starog majstora i čine stripove o patkama još urnebesnijim – kako su drugi primetili, nekako kao da ste spojili Barksa i animacije Texa Averyja iz četrdesetih – ali na sve to, Branca je bio autor koji iznad svega ceni spontanost i nikada nije radio sa probnim crtežima, nikada nije unapred pravio skicu table i sve svoje stripove je crtao „odmah“, dakle, direktno radeći finalnu ruku, puštajući da ga nosi inspiracija. Ovo zvuči doslovno neverovatno kada pogledate kako izgledaju stripovi u ovoj kolekciji, sa tom barksovskom čistotom izraza i strahovitom disciplinom, ali i kada se prepozna da je Branca bio jedan od retkih Dizni-crtača koji su stručni za „sve“. Dakle, i za akcionu avanturu sa egzotičnim lokacijama, i za urbani geg-strip, za slepstik komediju u restoranu, i za magijski sukob između dve verzije Mage Vračević. Najkasniji stripovi u ovoj kolekciji, rađeni početkom ovog stoleća prikazuju Brancu kako postepeno napušta Barksov stil i prilazi nečem bližem italijanskim autorima kao što je, na primer, bio Romano Scarpa.



Priča koja kolekciju otvara, The Green Attack je druga po redu duža priča koju je Branca uradio za Egmont. Napisana od strane Wernea Wejp-Olsena (zaplet) i Edele Kenner (scenario), ona je izašla na skandinavskom tržištu 1979. godne a u Americi je ona prvi objavljen Brancin rad, publikovan u 221. broju magazina Uncle Scrooge koji je Gladstone objavio 1987. godine. I ovo je jedna zaista impresivna, čak razmetljiva akciona storija o Magi Vračević koja se zatiče u Patkovgradu na ime nasledstva koje prvo smatra bezvrednim a onda slučajnošću dolazi do novog plana kako da ukrade Bajin prvi zarađeni novčić. Priča je zapravo značajno kompleksnija nego što biste očekivali sa velikim brojem lokacija i skakanjem između likova a „animiranje biljaka“ magijom daje Branci priliku da pokaže šta ume.

Druga, Quest for Curious Constable iz 1981. godine (ponovo Wejp-Olsen sa zapletom a ovog puta Tom Anderson na scenariju) je toliko barksovski narativ, i idejno i vizuelno da biste ovo gotovo mogli da mi podmetnete kao strip Carla Barksa koji sam nekako, tokom ovih pola veka pismenosti uspeo da propustim i ne pročitam. Ovo je jedan od ranih vrhunaca kolekcije, savršeno osmišljen zaplet koji tipično barksovski kreće od Bajine sujete, onda kulminira putovanjem kroz vreme i avanturama u periodu pre Bajinog rođenja, da bi na kraju stigao savršen preokret u minut do dvanaest i podsetio na to koliku slučaj igra ulogu u svim našim životima. Branca ovde dominira ne samo besprekornim prikazom dve vremenske ere, savršenom akcijom i geg humorom već i karakterizacijama likova koji imaju u narativu samo skromne uloge i nominalno ih niko neće pamtiti nakon zaklapanja stripa. Osim što je nemoguće da vam neće ostati urezani u sećanje.

Sledi par kraćih, humorističkih radova; An Honest Mistake je poučna priča o Braći Buldozima koji, suočeni sa činjenicom da sve više ljudi drži novac u banci pa da njihove uspešne provale u kuće i stanove u komšiluku ne donose profit, pokušavaju da pivotiraju u novu profesiju. Kao iskusni provalnici, oni se sada rebrendiraju kao stručnjaci za bezbednost i zapravo postaju vrlo uspešni trgovci naprednim sistemom za detektovanje provala, samo da bi ih njihove stare, staromodne navike odvukle u propast. Branca i Buldoge crta vitkije i „akcionije“ nego što je standard, a ovaj strip je odlična pouka o inerciji razmišljanja koja JESTE zaslužna za povratak osuđenika u zatvore...



Tip-Top Topiary je još jedan narativ o uspešnom profesionalcu koji propada u svom biznisu, ali ovog puta u formi upozoravajuće pouke o riziku profesionalne gordosti. Naime, Paja Patak je u ovoj priči toliko dobar sa makazama za šimšir u rukama, da od svakog žbuna i drveta u Patkovgradu pravi malo umetničko delo. Svi ga slave kao modernog genija plastičnih umetnosti dok on sam, verujući da je nedodirljiv, ne napravi fatalni prestup rezonujući da je umetnost važnija od, jelte, prirode. Branca ovde ne samo da radi sa PERFEKTNIM karakterizacijama direktno nasleđenim od Barksa već se i očigledno dobro zabavlja sa figurama napravljenim od vegetacije.

Nećemo da taksativno navodimu sve priče obuhvaćene ovom kolekcijom ali sadržaj je generalno kombinacija kraćih, humorističkih radova i dužih, akcionih priča. U ove prve spada i Feline Fellini, u kojoj Paja Patak ima filmski studio specijalizovan za snimanje reklama i prolazi kroz grdne muke da uradi spot za mačiju hranu na ime šašavog ponašanja mačijih „modela“. Pa je tu onda That’s... Entertainment?! gde Paja pošto-poto želi da postane frilens muzičar ili bilo kakav drugi zabavljač koji će svojim veštinama ulepšavati obroke gostima patkovgradskih restorana ali problem nastaje kada postane jasno da on ne samo da nema ni jedan zabavljački talenat već i da je sklon akcidentima koji osetno umanjuju kvalitet restoranskog iskustva. Obe ove priče su urnebesne vizuelne komedije, a jednako atraktivan vizuelni vatromet dobijamo i sa Ill Met by Moonlight, akcionom avanturom koja kreće iz patkovgradskog kluba bogataša u kome se među članovima šuška da je Baja Patak već omatorio i da je zreo za starački dom, a onda se kroz masu preokreta dobija još jedno putovanje kroz vreme, susret sa diznifikovanom verzijom Hauarda Hjuza, i Brancino majstorstvo u crtanju southern gothic raskoši.

Svojevrsni „selebriti-kasting“ se dešava i u priči pri kraju kolekcije, The Croc Stopper, objavljenoj prvi put 2003. u Rumuniji gde Paja Patak insistira da televizijska zvezda poznata po odvažnim dokumentarcima gde se često dolazi u bliski kontakt sa opasnim zverima nije ništa posebno, i pravi neverovatno sulude napore da i sam dobije sličan šou na televiziji. Alligator Al je jedna neodoljivo simpatična interpretacija Stevea Irwina – koji je u stvarnom životu poginuo tri godine kasnije, nadživevši Brancu za jedva osamnaest meseci – a ovaj pozni Brancin rad je pun kintetičke energije ali i stilizacija sada zaista bližih Scarpi nego Barksu.

What About 65 je geg-priča o skrivenoj kameri rađena 1997. godine i ovo je još jedna urnebesna komedija zabune ali „tehnološki“ humor je u prvom planu već u The High-Tech Low-Down Blues koja u 1993. godini govori o automatizaciji i autosorsovanju ljudskog rada mašinama i toliko je primerena DANAŠNJEM trenutku u kome gledamo kompanije kako se lome da nekako uključe veštačku inteligenciju u svoj rad, pa i u donošenje odluka, da se priča o Baji Patku koji ulazi u sukob sa robotom što dizajnira robote mora čitati kao neka vrsta predskazanja.



Informaciona tehnologija je u centru i najduže, naslovne priče ove kolekcije i ima izvesne kognitivne disonance u čitaocu mojih godina, kada čita priču postavljenu u vrlo klasičan setap, sa Magom Vračević koja ima novi komplikovani plan da Baji ukrade prvi novčić, i koja grafički izgleda kao da je urađena pedesetih godina prošlog veka, a da se veliki deo zapleta u njoj bavi ranim formama interneta dostupnog običnom svetu, servisima elektronske pošte, daunloudovanjem empetrojki sa interneta... Štaviše, kažnjavanje ilegalnog daunloudovanja muzike sa interneta, u odjeku tada aktuelnih Napster-incidenata, sedi u raspletu ovog narativa. Objavljena 2001. godine, World Wide Witch prikazuje Brancu u tranzicionom periodu, sa jasnim tragovima Barksa u njegovom stilu ali i sa naglašeno oštrijim, energičnijim radom.

The Flying Mallard iz 2002. godine je još jedan akcioni narativ, sa ekscentričnim mafijašima, pomenutim galebom koji je kodiran kao šarmantni maloletni delinkvent i jednim veličanstvenim predstavljanjem old school tehnologije. U centru zapleta je stara parna lokomotiva koja je mladom Paji Patku bila neka vrsta detinje opsesije i Branca je crta kao masivni melvilovski objekat žudnje a onda pruža URNEBESNU akciju.

Daniel Branca je, rekosmo, otišao prerano sa ovog sveta ali ovakve kolekcije su tu ne samo da podsete na ono što smo izgubili, već i na ono što zauvek imamo, pa i ono što će, nadamo se, još doći. Završne reči u pogovoru ove kolekcije podsećaju da za Egmont i dalje radi Wanda Gattino, takođe Argentinac i Brancin proteže, aktivan u proizvodnji novih, aktuelnih Dizni-stripova. Nadam se da ćemo u neko dogledno vreme, ne dalje od jedne decenije od danas, imati prilike da u izdanju Fantagraphicsa pročitamo makar jednu kolekciju njegovih radova. Onda će linija od Barksa, preko Brance do Gattina biti prirodno produžena. U međuvremenu OVU kolekciju izvolite na Amazonu kupiti ovdeili je uzmite direktno od Fantagraphicsa i vidite šta još sve kod njih lepo ima da se kupi.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3787 on: 09-09-2024, 04:51:12 »
Bilo mi je potrebno skoro godinu dana da se naviknem na novi Marvelov tekući serijal Incredible Hulk i počnem da ga cenim zbog onoga što on jeste radije nego da gubim nerve zbog onoga što on nije. Nekako je, nakon nekoliko godina naglašeno inovativnih i eksperimentalnih pristupa starom zelenom gigantu, pomalo iznenađujuće kada sledeći serijal zauzme jedan prilično konzervativan back-to-basics stav a onda i sa njim uradi uglavnom najosnovniji minimum. Utoliko, aktuelni Incredible Hulk, koji izlazi od Juna 2023. godine i u trenutku dok ovo kucam izbacio je jedanaest brojeva, čitaocu svakako može da isporuči horor, akciju i zabavu, ali treba znati postaviti svoja očekivanja na adekvatnu razinu kako ne bi usledilo razočaranje.



Nije da nisam bio zaintrigiran kada sam video da će novi serijal raditi Phillip Kennedy Johnson kao scenarista i Nic Klein kao crtač. Kennedy je već radio za Marvel, pišući pristojnog ako već ne naročito revolucionarnog Aliena, dok je u DC-ju imao priliku da se dohvati i Supermena u Action Comicsu, pa ovaj trubač u armijskom orkestru svom rastućem strip-portfoliju s pravom prodružuje jednu od najpoznatijih superherojskih faca. Klein, sa svoje strane, kao Nemac-gastarbajter u američkom stripu već ima iza sebe izuzetan rad na Thoru kojeg je radio sa Donnyjem Catesom i skok sa jednog klasičnog silver-age lika do drugog mu je svakako potpalio kreativnu vatru i obezbedio serijalu jasan vizuelni identitet na samom početku. Klein ovde, za razliku od grandioznog, kosmičkog Thora, radi sa uznemirenim, košmarima i (bukvalno) čudovištima progonjenim protagonistom, a radnja stripa koja je sva u američkoj provinciji i njenim mračnim puteljcima, podrumima i drugim neosvetljenim mestima na koja ne treba da idete dobro je uklopljena sa njegovim dizajnom Hulka koji ovde ima dužu kosu i deluje divljačno, besno, nepoćudno.

Ovaj Incredible Hulk, pak, dolazi posle dva serijala koja su, svaki na svoj način, Hulka tretirali u vrlo visokom ključu, baveći se jungianskim personama i religijskom simbolikom, dekonstruišući, svaki na svoj način, Hulka kao emanaciju ranjene psihe Brucea Bannera i kao ličnost za sebe koja je, dosledno, samo jedna od mogućih ličnosti što su nastale u odgovor na ponovljene, duge traume koje je Banner preživljavao. Immortal Hulk Ala Ewinga se danas, mislim, smatra jednim od apsolutno najboljih stripova o Hulku, ali i Catesov Hulk, koji ga je ispratio, uprkos tome što je bio znatno kraći i što je Cates pred kraj digao ruke od serijala i pustio crtača Ryana Stegmana da dovrši priču sam, i sam je imao interesantne psihološke i filozofske ambicije koje je uspeo da istraži u nekoj meri pre završetka.

Incredible Hulk, pak, već od prve epizode ima sasvim drugačiji ton i aromu. Kako se prva priča u ovom serijalu zove The Age of Monsters, tako i prvi broj odmah nastupa sa jednom prepoznatljivo old school premisom gde u uvodnim tablama grupa lovaca na blago (koji se pretvaraju da su arheolozi) otvara staru grobnicu u Iraku, nadajući se da će u njoj naći dragulje, zlato i druga blaga, samo da bi ih tamo dočekalo starostavno zlo. Ovo je zlo, naravno, poreklom iz neke prastare religije i sada, kada je slobodno, namerava da pokori čitavu planetu i čovečanstvu pokaže da je ono samo nekom neobičnom greškom istorije jedno vreme mislilo da je dominantna vrsta na Zemlji. Johnson ovde pravi referencu na „zelena vrata“ koja pamtimo iz Immortal Hulka, ali veze koje ovaj strip kreira između Hulka i „Majke užasa“ su za sada, jedanaest brojeva kasnije, u najboljem slučaju labave i služe da se kreira okvirni zaplet u kome sva „čudovišta“ koja žive na planeti sinhronizovano kreću u lov na Hulka.



Kao premisa za nekakvu mangu, zaplet u kome svi Kaiđui na planeti kreću na eksplozivni randevu sa bićem rođenim iz nemoći, besa, razjarene frustracije, koje je sve jače što je bešnje, koje svoje protivnike rutinski rastrže na komadiće uz proklamaciju da je „Hulk najjači na svetu“, bio bi sasvim pristojan. Kao zaplet stripa za koji Johnson u pogovoru prve epizode insistira da će se baviti traumama, psihologijom, unutrašnjim strahovima, pa, recimo da nije sasvim u skladu sa tom njegovom premisom. Johnson možda u svojoj glavi i na kompjuteru ima priče koje će doći i do ovakih motiva, ali do sada, posle nepunih godinu dana, Incredible Hulk koji on piše je mnogo jednostavnija i time i pomalo frustrirajuća ponuda.

Za početak, ako ste se ikako nadali preuzimanju nekih od linija zapleta ili ansambla iz prethodnih serijala, ovde toga nema. Johnson se skoro preko volje privoleo da se u stripu par puta pojavi Betty Ross, Bannerova bivša supruga, ali ona je ovde samo začin i ni na koji način nema protagonizam što ga pamtite iz Immortal Hulka. Umesto toga, Hulk ovde dobija novog sajdkika, odnosno devojku koja je pobegla od kuće i oca koji ju je tukao i zlostavljao, a koja na ime velikog ožiljka na licu smatra da je i ona sama „monstrum“ i time oseća bliskost sa Hulkom. Njena je logika da monstruoznost osobi garantuje izopštenje iz društva ali i kompenzaciju u vidu (duhovne i fizičke) snage, i insistira da bude u Hulkovoj blizini da bi naučila kako da bude jaka.

Ovo je pristojna premisa, svakako, i mada Charlene nije naročito simpatičan lik, ona jeste nosilac tog nekog žiga potlačenih, protagonistkinjaa provincijskih, udaljenih porodičnih drama i tragedija koje ne dospevaju u novine i o njima se ne snimaju filmovi, a koja i dalje želi samovlasnost, slobodu i svoj identitet i ne možemo je kriviti da ga traži tako što pokušava da se nakači na identitet nekog tako intenzivnog kao što je Hulk. Naravno da je Hulk ultimativna parodija očinske figure, biće, rekosmo, rođeno iz besa i prezira za ljudsku zajednicu, kao i da po prirodi stvari on ulazi iz jedne nevolje u drugu koje će devojku ugroziti, ali jasno je i zašto ona, traumirana, nevoljena i nikada u životu podržana, u njemu pronalazi uzor. Takođe, Johnson postavlja interesantnu dinamiku između nje i Bannera, koji stalno pokušava da je se reši jer je svestan da je ona u opasnosti dok god mu je u blizini, a onda mu se podsmeva jer smatra da je Hulk simpatiše.

Ovo je, rekosmo, pristojna premisa, ali strukturalno, strip prilično brzo počne da šlajfuje u mestu. Naprosto, Johnsonova generička „Majka užasa“ koja ima neke nedefinisane veze sa i planove za Hulka nije zanimljiv negativac i, uostalom, do sada je korišćena pre svega kao narativna alatka, bez interesantne karakterizacije, nekakve originalne motivacije itd. Strip je onda rađen po „monster of the month“ mustri gde Banner/ Hulk i Charlene lutaju provincijom i u svakoj sledećoj epizodi naleću na neko novo čudovište koje će Hulk uz puno nervoznih urlika da ga se jednom već ostavi na miru, zdrobiti u komadiće.



I, sad, tu ima malo zahvatanja u Marvelove arhive (Man Thing, Lucifer), ima malo varijacija na prepoznatlive motive (interesantni „novi“ Ghost Rider za koga je nejasno kako su uklapa u postojeće ali je baziran na originalnoj premisi) a ima i malo originalnih kreacija i mada su pojedinačne priče i susreti sa monstrumima pomozi bože i zabavni, strip kao da se sve vreme kreće u jednom istom krugu. Posle nekoliko brojeva, dakle, utisak je da sve vreme čitamo istu priču sa istim motivima i tokom, gde Hulk dođe u novo okruženje, pomisli da je ovde na neko vreme bezbedan, onda se pojavi nova pretnja, onda on mora da joj se najebe keve, i onda, kad se se jebanje završi, odluči da ipak ode na drugo mesto.

Johnson se trudi da ovde bude raznih varijacija na prepoznatljive horor-motive, pa imamo i epizodu u Nju Orleansu koja igra na kartu lokalnog folklornog horora, ali ovaj strip posle jedanaest brojeva narativno uglavnom stoji u mestu ne baveći se previše centranlim motivima, a unutar individualnih priča dajući prihvatljive ali nipošto spektakularne rezultate. Veoma je vidno da Johnson ove priče piše sa dosta dobijanja u vremenu, atmosferičnih tabli na kojima se ne događa mnogo toga i koja služe samo da budu „lepe“.

Barem radi uglavnom sa dobrim crtačima. Iako je Klein ovde glavni, on je crtao samo oko polovine epizoda, a na ostalima smo imali izvrsnog Travela Foremana i solidnog Dannyja Earlsa. Iako su sva tri crtača veoma dobri autori sa jakim individualnim izrazima, i svu trojicu koloriše Matt Wilson, sa takođe snažnim naporom da se prilagodi svakom od njihovih osobenih stilova, rezultat je strip koji nema ujednačen vizuelni identitet i posle nekoliko brojeva imate utisak da čitate antologiju priča o Hulku radije nego tekući serijal koji ima prepoznatljivu temu i kompleksan narativ. Antologiju sa sigurnim pripovedanjem i, povremeno, posebno kod Kleina, izrazito spektalularnim kompozicijama. Ali i dalje antologiju priča koje ne smeraju nužno da budu deo većeg narativa.

No, da budem iskren, kada sam tako počeo da tretiram Incredible Hulk, sa svešću da su odvojene priče uvek iste, ponavljajuće strukture ali da ću u njima na kraju uvek, umesto nekakvog velikog filozofskog rada, dobiti makar atraktivne akcione scene i da ne moram mnogo da razmišljam o metazapletu, „Majci užasa“ i Hulkovoj vezi sa nekakvim religijsko-simboličkim sistemom koji se Johnson još nije udostojio da nam predstavi, čitanje ovog stripa je postalo relaksiranije. Incredible Hulk, u ovoj svojoj inkarnaciji, definitivno ne nudi nekakav veliki „food for thought“ niti osobene poglede na klasični motiv podeljene ličnosti i načine na koji ljudi prevazilaze traume. On je jedan manje ambiciozan, manje interesantan ali čitljiv strip o velikom besnom, u ovoj verzji dugokosom čudovištu koje ide unaokolo i mlati druga čudovišta. I ne mnogo više od toga. Ako vam je to primamljivo A NE VIDIM ZAŠTO NE BI BILO, serijal na Amazonu možete pratiti ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3788 on: 11-09-2024, 04:53:21 »
Francusko-belgijski original stripa The Race of the Century (tj. La Course du siècle) izašao je ranije prošle godine da bi Europe Comics objavio digitalno izdanje sa engleskim prevodom negde pred kraj Novembra. No, ja sam ovaj album pročitao tek ove godine, jer je nekako bilo prikladno da se čitanje desi skoro tačno na stodvadesetogodišnjicu događaja koji se u njemu prikazuju. The Race of the Century je duhovit, dinamičan, na momente i urnebesan strip koji istorijsku verodostojnost uspeva da zapakuje u jedan zabavan paket gde zapravo dobar deo vremena verujete da su autori dali sebi mnogo umetničke slobode, samo da biste se na kraju uverili da su stvari zaista bile TOLIKO nenormalne na trećim modernim Olimpijskim igrama. Vi ćete ovaj tekst čitati nakon što tridesettreća moderna Olimpijada počne, a možda i nakon što se završi, pa će kontrast sa onim što mislimo da o ovoj sportskoj manifestaciji znamo danas i onim kako su je Amerikanci izvrnuli da se prilagodi njihovim potrebama 1904. godine biti dobrodošli naboj energije promišljanju poruka koje nam ova priča šalje.



The Race of the Century je drugi strip scenariste po imenu Kid Toussaint koji sam do sada pročitao (o prvom sam pisao ovde) ali prvi koji je uzrokovao da njegove druge do sada objavljene albume prioritizujem u bliskoj budućnosti. Toussaint je Belgijanac, pisac i prevodilac opšte namene, čija biografija kaže da je radio i u „audiovizuelnom sektoru“. Stripove ipak smatra svojom pravom strukom a to može i da podupre sada već ozbiljnim opusom albuma koje je nanizao za razne izdavače, prvi među njima Dupuis. Ovde možemo da nabrojimo stvari kao što su Magic 7, Télémaque, Kid Noize, Animal Jack  (svi izašli i na Engleskom za Europe Comics), ali su meni prvo u oči upali radovi za Le Lombard, kao što su Elle(s), Masques, Les Héricornes (tj. The Unicorn Legacy) i naravno The Many Lives of Charlie. Ovim stripovima ćemo se pozabaviti u dogledno vreme jer Toussaint deluje kao autor sa mnogo ideja i jednim razrađenim zanatskim arsenalom da piše u različitim žanrovima i bavi se veoma različitim temama. The Race of the Century je na kraju krajeva „sportski“ strip, ali tako da se kroz prikaz maratonske trke na Olimpijadi 1904. godine prelomi mnogo socijalnih, rasnih, političkih i mentalitetskih tema vezanih za period od pre svega 120 godina, dakle onaj koji možemo smatrati razumno modernim. Moj deda je, na kraju krajeva bio rođen pre ove Olimpijade a njegova supruga, moja baba svega dve godine posle nje.


Crtač ovog stripa, José Luis Munuera je nama već poznati Španac koji je, kako to ume da bude, studirao lepe umetnosti na Univerzitetu Granada a onda odlučio da se u životu bavi crtanjem stripova. Znamo, nažalost, da je španski strip u devedesetima, taman kada je Munuera (rođen 1972. godine) stasao za profesionalca, prolazio kroz svoju najgoru fazu, sa gašenjem dugovečnih magazina i generalnim sužavanjem strip-tržišta pa se talentovani ilustrator preselio u Francusku i tamo prvi posao našao kod Delcourta gde je radio Les Potamkos sa scenaristom Joannom Sfarom koji će izrasti u jednog plodnog radnika na stripovima a potom i scenaristu i filmskog režisera u dvadesetprvom veku. Sfar i Munuera su sa ovim stripom imali samo, kažu, „ograničen“ uspeh pa je njihov naredni strip, fantazijski Merlin išao za Dargaud i bio znatno popularniji. Sfara je kasnije zamenio Jean-David Morvan, u to vreme već veoma iskusni scenarista (koji je rano u karijeri shvatio da mu pisanje ide bolje nego crtanje) pa su on i Munuera nakon uspeha sa Merlinom dobili ponudu da rade moderni Spirou et Fantasio. Nakon toga je Munuera lako dolazio do novih poslova pa je Le Signe de la Lune, gde je pored crtanja bio i jedan od scenarista (drugi je bio Enrique Bonet) bio ozbiljan hit, posle čega su došli Sortilèges, Fraternity, Les Campbell i naravno Hearts of Steel o kome sam i pisao pre oko godinu dana. Munuera je, dakle, jedan od najboljih crtača, ili makar crtača najviše ugođenih sa mojim ličnim ukusom, koji danas rade u franko-belgijskom stripu pa sam već na ime njegovog crteža, ovom prilikom „realističnije“ intoniranog nego u Hearts of Steel, bio više nego zainteresovan da vidim na šta taj The Race of the Century liči. Kad ono, tamo – SPEKTAKL.



Treća moderna Olimpijada održana je, rekosmo, 1904. godine, u Americi. Znamo da je rebutovanje Olimpijskih igara bilo pre svega delo francuskog entuzijasta po imenu Pierre de Coubertin, inače istoričara, koji je bio suosnivač Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) i njegov drugi predsednik. On je bio možda samo najpreduzimljiviji od svih drugih intelektualaca i ljubitelja sporta koji su tokom sedamanestog, osamnaestog i devetnaestog stoleća koristili pridev „olimpijski“ da se njime zakite sportski događaji koji su organizovani u, smatralo se, duhu antičkih Olimpijada, događaja koje su stari Grci organizovali između osmog i četvrtog veka pre nove ere i koji su bili izuzetno popularni, sa desetinama hiljada posetilaca koji bi dolazili da ih gledaju.

Moderne Olimpijske igre su, pre svog „zvaničnog“ restartovanja u 1896. godini više puta održavane u Grčkoj 19. veka, kao nacionalni sportski događaji, sa ponovo više desetina hiljada gledalaca, ali se onda Coubertinova međunarodna inicijativa dobro uklopila sa grčkim entuzijazmom. Grci su se u trećoj deceniji stoleća uspešno oslobodili otomanske okupacije i bili u procesu izgradnje modernog nacionalnog identiteta pa je organizovanje međunarodnog sportskog događaja razmera koje su do tada bile prilično nedostižne došlo kao za njih logičan naredni korak. MOK je postavio grčkog pisca i biznismena, Demetriusa Vikelasa za svog prvog predsednika i prva je moderna Olimpijada održana u Atini 1896. godine.

Zamišljen kao ponavljajući događaj na svake četiri godine, a u drugoj državi, Olimpijski napor je trebalo da deluje i ujediniteljski na tadašnji svet, pa je druga Olimpijada, 1900. godine održana u Parizu, u okviru Svetske izložbe, a treća, takođe vezana za Svetsku izložbu je organizovana u Sent Luisu, u Misuriju, SAD, 1904. godine. I u okviru ovog događaja se dešava i maraton o kome ovaj strip govori.

Neke stvari na koje i sam strip ukazuje treba da ovde budu jasne. Olimpijada u Sent Luisu bila je vrlo „amerikanizovana“. Američki organizatori – poslovni i uticajni ljudi – smatrali su da je slab uspeh američkih sportista na igrama u Parizu bio posledica toga da njihovi takmičari nisu dobili dobra objašnjenja pravila i da je korišćenje drugih jezika i metričkog sistema, njima nepoznatog bio prljav trik od strane podlih Evropljana, poglavito Francuza, da tradicionalno neugodne Amerikance zbuni, izbaci iz ravnoteže i kao rezultat, eliminiše iz trke za većinu medalja.



Da se razumemo, ovde je više bio problem što su Amerikanci osvojili manje medalja od Francuza nego što je u apsolutnom smislu broj medalja koje su doneli preko Atlantika – solidnih pedeset – bio mali. Svetska izložba i Olimpijada organizovana po „američkim“ pravilima je bila prilika da se ne samo ispravi ova nepravda već i da se neke suprematističke teorije koje su, jelte, neki od ovih ljudi gajili, dokažu u praksi. Posebno ovde pričamo o Jamesu E. Sullivanu, osnivaču američke Amaterske atletske unije, koji je bio prominentno ime među organizatorima. Sullivan je, nimalo iznenađujuće bio i bitno ime u okviru nekih programa svetske izložbe pod imenima kao što su „Dani antropologije“, „Dani varvara“ i, uh, „Dani Filipinaca“, koji su imali prilično eksplicitan cilj da prikažu divljaštvo „drugih“ i genetsku, rasnu, PRIRODNU superiornost Amerikanaca.

Sama Olimpijada nije bila preterano uspešna, velikim delom jer je svet trenutno bio u problemu zbog rusko-japanskog rata pa je većina takmičara bila sa severnoameričkog kontinenta – procena je da je tek malo više od deset procenata bilo iz drugih delova sveta, mada se tačne cifre ne znaju jer je, kao što strip pokazuje, tu bilo raznih strategija da se strani sportisti upišu kao Amerikanci ne bi li, ako osvoje medalju, ona pripala SAD. Takođe se govori da je bilo između dvanaest i petnaest nacija na takmičenju mada je i ovo nemoguće sasvim precizno utvrditi jer su neka od takmičenja vođena istovremeno i kao nacionalno prvenstvo i kao međunarodni događaj.

Igre su imale šesnaest sportova, osamnaest disciplina i 95 odvojenih takmičenja, ali ovaj strip se fokusira na maratonsku trku, jedan tradicionalni, tradicionalno cenjeni atletski događaj koji se ne bez razloga smatra jednim od najvećh testova ljudske snage i konstitucije. Štaviše, čak i (istorijski) likovi u ovom stripu citirani su kako posle trke kažu da je trka od skoro 25 milja, odnosno malo vipe od 42 kilometra naprosto previše za ljudski organizam.

Da bude jasno, maraton je u 1904. godini već bio poznata, uobičajena sportska disciplina i to da je maraton u okviru ove Olimpijade bio ispunjen skandalima, ali i de fakto neizdrživ za ogroman broj takmičara (svega četrnaest od njih tridesetdvojice je uspelo da stigne do linije cilja) nije nužno na ime nekakve intrinzične prirode ovakve trke, već najvećim delom na ime sasvim namernih i neljudskih odluka organizatora.

Naime Sullivan i njegovi saradnici su smatrali da je maraton idealno mesto na kome će se prikazati superiornost Amerikanaca u odnosu na druge nacije, ali i generalno belaca u odnosu na druge rase. U cilju tog, jelte, dokazivanja, trka je organizovana usred najvrelijeg dela dana – u tri popodne umesto ujutro, po relativnoj svežini, kako su sportski stručnjaci i zahtevali – sa samo jednom jedinom stanicom, nešto pre polovine, da se na njoj popije malo vode. Sullivan je sebe video i kao „naučnika“ koji je želeo da vidi „efekte dehidracije“ na takmičare, ali je bio i pionir dopingovanja tamičara. Thomas Hicks, trkač koji je trebalo da pobedi u ime SAD je tokom trke praćen od strane medicinskog tima koji mu je davao da pije brendi i u dva navrata ubrizgao injekcije strihnina kako bi ovaj duže i brže trčao. Ako ste upravo krenuli da guglate strihnin jer vam se nešto čini da sam možda pogrešno otkucao i da se radi o smrtonosnom otrovu koji se, recimo, koristi za ubijanje pacova, nažalost, ništa nisam pogrešio. Strihnin je u tom momentu smatran za stimulans, ali je Hicksu ne samo izazvao strahovite halucinacije već i takve grčeve u mišićima da je na kraju donesen do cilja. Tehnički, čak ni kao prvi u trci.



Danas maratonce smatramo nekim od fizički najsuperiornijih ljudi na planeti, ali ovu trku su trčali mnogi ljudi koji nikada u životu pre toga nisu u cugu pretrčali 42 kilometra, pa i neki ljudi koji, tehnički gledano, nisu ni bili sportisti. Jedan je imao i drvenu nogu. Strip se izuzetno zabavlja pokazujući nam kako je Kubu, recimo, predstavljao brzonogi poštar koji je u Sent Lusi stigao par dana pre trke, onda sve pare koje je dobio propio i prokockao pa na kraju jedva bio prihvaćen da trči. Čovek nije imao ni opremu pa mu je jedan od drugih trkača nožem skratio pantalone da makar ima malo više slobode u pokretima.

Rasne teorije onog vremena trebalo je da budu dokazane po svaku cenu pa je u trci učestvovao i jedan nativni Amerikanac – Frank Pierce, koji je odustao vrlo rano na početku zbog strahovite vrućine – ali i dva crna Afrikanca, Len Taunyane i Jan Mashiani, koji, nagađate, nisu ni bili sportisti. Mashiani i Taunyane su bili bivši učesnici burskog rata u Južnoj Africi – nekom ludom srećom obojica kuriri navikli da trče preko velikih distanci – dovedeni na Svetsku izložbu da u uniformama učestvuju u rekonstrukcijama nekih od bitaka u kojima su njihove jedinice bile angažovane. Regrutovani su na licu mesta da trče maraton kako bi beli takmičari pored njih izgledali uspešnije. Naravno, kako to već sudbina ume da se poigra, obojica su bili među četrnaest takmičara koji su zapravo uspeli da završe trku. Nisu pobedili, ali kao dvojica ljudi koji se nikada radnije nisu bavili sportom i dugoprugaškim trčanjem, više su nego časno demonstrirali ispraznost rasnih teorija. Jedan od njih je čak trčao bos.

Ko je onda uopšte pobedio? Čak je i ovo bilo predmet skandala i razotkrivanja prevara u jednoj trilersko-komedijaškoj tradiciji. Kako smo rekli, trka je bila ekstremno naporna zbog vrućine, trčanja preko brdovitog terena (staza je vodila preko čak sedam brda) i tolike količine prašine na stazi da su neki takmičari pali i ostali da leže kašljući krv daleko pre kraja. Pobednik je na kraju prešao liniju cilja posle skoro tri i po sata nakon pucnja iz startnog pištolja što je bilo DALEKO sporije od maratonske trke na prethodnoj Olimpijadi koja je trajala skoro pola sata kraće.



Zvanični pobednik je, ipak, Thomas Hicks, dakle, američki takmičar (zapravo rođen u Velikoj Britaniji) koga su pomoćnici doslovno doneli do linije cilja dok se on borio sa halucinacijama i mišićnim grčevima izazvanim dehidracijom, šotovima brendija koje su mu davali usput, naporom i injekcijama strihnina. Strip Hicksa pokazuje kao serijskog gubitnika, atletu koji je imao dovoljno kvaliteta da uvek bude pri vrhu ali nikada u vrhu. Ovo će na kraju biti prvi od dva maratona na kojima je pobedio u životu.

No, nekoliko minuta je pobednikom smatran Frederick Lorz, u stripu prikazan kao pomalo lakomisleni šaljivdžija i bonvivan koji je liniju cilja prešao daleko pre Hicksa i bio pozdravljen kao pobednik samo da bi posle vrlo kratkog vremena bilo otkriveno da je u pitanju prevara. Lorz je, naime, pao već oko polovine trke, oboren na zemlju grčevima u nogama, ali mu je onda jedan od gledalaca ponudio da ga poveze svojim kolima. Tako je prešao deset milja pa je, odmoran, i daleko ispred ostalih takmičara, Lorz poslednjih šest milja pretrčao legitimno i trijumfalno ušao u cilj. Čim su ga suočili sa prevarom, on je rekao da se samo šalio („Jus a prank, bro“, rekli bi danas mangupi) ali mu je na licu mesta titula oduzeta a potom je popio i doživotnu zabranu učešća na sportskim takmičenjima.

No, život ponekad piše najzabavnije preokrete. Lorz je naredne godine lepo zamolio Američku atletsku uniju da mu se dopusti takmičenje, obećavajući da nikada više neće napraviti sličnu svinjariju, pa mu je ovo odobreno i on je onda, legitimno, pobedio na bostonskom maratonu 1905. godine. Šta mislite, koje bio drugi? Pa, baš nesrećni Thomas Hicks.

The Race of the Century romantizuje ove događaje, dajući nam i kratke, efektne „origin story“ minijature za likove, ali zapravo ne mora da ide previše u smeru fikcije i spekulacije. Toussaint vešto prepoznaje preovlađujuće teme i zanimljive incidente vezane za ovu trku i pakuje ih u narativ koji nije toliko drama koliko jedna vedra komedija situacije, uspešno pritom ismevajući ljudsku pokvarenost ali i prihvatajući da ima pokvarenih pa onda i STVARNO pokvarenih ljudi i da među njima treba videti razliku. The Race of the Century je na ime toga izuzetno zabavna priča koja uspeva da se oformi kao jedan jasan, dosledan narativ, zapravo sklopljen od gomile anegdota što se sve događaju paralelno.

Naravno da ovde Munuerino majstorstvo sa olovkom u ruci odrađuje lavovski deo posla, dajući likovima moćne karaktere – posebno je konstantna svađa između dvojice južnoafričkih takmičara oslikana dinamično – prikazujući muku kroz koju prolaze plastično ali bez neke prenaglašene dramatizacije, dajući nam jedan stilizovan ali uverljiv polaroid Misurija sa početka prošlog veka i svetskog događaja koji nadmeni Amerikanci pokušavaju po svaku cenu da prevrnu na svoju stranu i dokažu svoju nadmoć u svakom pogledu. Kolore je radio španski kolorista Sedyas i prosto nam dao da okusimo prašinu i vrelinu leta u okolini Sent Luisa i trke kakva se više nikada nije ponovila. The Race of the Century je nekako beznaporno fantastičan strip i preporučujem ga kao obavezno štivo svakome. Amazon digitalnu verziju na engleskom prodaje ovde a francuski original imate ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3789 on: 16-09-2024, 04:54:31 »
U maju se završilo izlaženje šestodelnog serijala izdavača IDW pomalo (i nimalo slučajno) poetičnog imena, Beneath the Trees Where Nobody Sees, a kolekcija bi, ako sam dobro podesio izlazak ovog prikaza, trebalo bi da se u prodaji pojavi sutra. Beneath the Trees Where Nobody Sees je strip-debi autora Patricka Horvatha, spretna igra sa tropima popularne kulture i neumereno atraktivna vizuelna ponuda spakovana u narativ koji prosto moli da bude adaptiran za televiziju.



Ovo poslednje, da se razumemo, nije neko preterano iznenađenje. Horvath je svoje veštine tesao prevashodno u medijumu pokretnih slika, radeći poslednjih desetak godina na nekoliko nezavisnih projekata za bioskop i televiziju. Pričamo o filmovima poput Southbound (gde je Horvath režirao jedan segment antologije), Entrance, gde je bio ko-režiser, The Night House, gde je radio specijalne efekte, i televizijskoj seriji Hell Parade koju je takođe režirao barem jednim delom. Priča je da ga je spori tempo dobijanja mogućnosti da se radi na novim projektima u filmsko-televizijskoj produkciji frustrirao pa da se vratio „detinjoj strasti vezanoj za crtanje“. Prvo je nekoliko godina vežbao, crtajući svakog dana, onda je objavio samoizdati grafički roman Free For All (koji ove godine dobije i štampanu verziju), nacrtao je jednu epizodu horor antologije Haha za Image (o kojoj smo biranim rečima govorili ovde) i to je pomoglo da ga primete ljudi iz IDW-a. IDW i inače poslednjih godina pravi svestan napor da pronađe nove, još uvek nepromovisane i neobjavljivane autore sa kojima bi mogao da proba nešto novo pa je od Horvatha tražen pič i od njega je nastao Beneath the Trees Where Nobody Sees. A sam pič je nastao od jedne skice koju je Horvath radio tokom godina vežbanja, na kojoj plišani medved u šapici drži okrvavljenu sekiru. Iako se ovaj serijal fokusira na svet u kome životinje što najviše podsećaju na igračke od pliša imaju svoje „normalno“ društvo i žive poput ljudi, u jednoj bajkovitoj svakodnevnici prijateljskog ćaskanja i uzajamnog razumevanja, već naslovna strana prvog broja, sa plišanom medvedicom koja u jednoj ruci nosi ašov a drugom vuče za sobom džak koji na travi ostavlja krvav trag sugerisala je da ima nečeg, jelte, trulog u toj državi zverskoj. Sam naslov serijala je preuzet iz dečije pesmice Teddy Bear's Picnic i, očigledno, treba da rekontekstualizacijom nevine detinje rime izazove u čitaocu osećaj tenzije, intrge, možda i nelagode.

Da budem iskren, ja sam to sve nekako uspeo da preskočim, ignorišući i jasne signale naslovne strane prvog broja i tu, u teoriji, sugestivnu rimu pa sam prvih nekoliko strana ovog stripa čitao sa podignutom obrvom pitajući se da li će ovo biti neka gorkoslatka priča o živim igračkama koje, pokazaće se, i same mogu da imaju osećanja kao i deca koja se njima igraju, da čeznu, pate, osećaju se usamljeno, samo da bi do kraja stripa prepoznale vrednost pravog prijateljstva, neskrivanja ranjivosti, deljenja emocija sa svojima bližnjima. Uostalom, početak prve epizode pravi ogromne napore da nam pokaže da gradić Woodbrook negde, recimo, na američkom Srednjem zapadu, ima pastoralnu energiju S-ranga. Ovo je, dakle, mestašce gde se svi znaju i svi jedni druge pozdravljaju kada jedni ujutro krenu na posao, da otvaraju prodavnice, drugi vode decu u park, treći su izašli da popiju penzionersku kafu i kupe novine. Činjenica da su u pitanju životinje ekspresivnih lica, antropomorfne ali sa dovoljno kvaliteta igračaka u svojoj pojavi samo još pojačava utisak da se radi o savršenoj, bajkovitoj utopiji u kojoj je sve svakog dana isto ali je to u redu jer je sve svakome uglavnom potaman, pa čak i kad se nekome desi nešto ružno, tu su komšije, rodbina, generalno cela zajednica da priskoče u pomoć i da na kraju nekako bude sve kako treba.



U centru ove provincijske pastorale je medvedica Samantha, vlasnica prodavnice u kojoj se prodaje farba, alat, materijal za kupatilo, sve što možete da zamislite, jedna drusna, sada već ozbiljno sredovečna žena koja se nikada nije udavala, nema decu, ali živi jednim očigledno zadovoljnim životom, držeći rasejanog kratkovidog Charlieja (koji je krtica, naravno) kao prodavca u firmi iako je jasno da bi njegov posao neka mlađa i okretnija osoba radila značajno brže. Mizanscen je napravljen tako da sve informacije o njemu usvajamo organski, od toga da je tempo života u Woodbrooku spor ali ugodan, pa do toga da niko, reklo bi se, nema mobilni telefon niti se internet pominje igde u narativu. U jednoj od scena, koje se dešavaju tokom sahrane na lokalnom groblju može se videti i datum na jednom od nadbgrobnih spomenika, smešten u osamdesete godine prošlog veka i to je opet nekako najjasniji orijentir koji pomaže čitaocu da smesti ovaj svet u neke sebi razumljive okvire.

Elem, Samantha negde na polovini te prve epizode kaže Charlieju da će on sada da sam čuva radnju jer ona ide na jedan od svojih redovnih poludnevnih izleta do obližnjeg velikog grada, a koji se periodiočno dešavaju kada treba da se, oh, šta ja znam, obave neke isporuke, dogovore neke dostave? Ovo je barem odgovor koji Samantha daje kada je, kasnije, u jednoj od narednih epizoda, lokalni policajac ispituje i pita zašto je tog dana išla u grad. Do tada će čitalac već naučiti da ne veruje nasmejanoj Samanthinoj faci i njenom ubedljivom načinu govora koji čini da se malo postidite što ste ikako doveli u sumnju ozbiljnu gospođu koja čini jedan od nenametljivuh stubova lokalne zajednice.

A to je zato što ste u prvoj epizodi videli Samanthu kako, sve objašnjavajući čitaocu da ima samo nekoliko pravila koja je drže bezbednom – na primer to da izbor mete uvek mora biti nasumičan – počini zastrašujuće ubistvo sasvim slučajnog prolaznika koga je navukla da uđe u njena kola praveći se da joj se nešto pokvarilo, a onda ga isekla na komade, spakovala u kante od farbe i te kante zakopala u šumarku, „ispod drveća gde niko ne vidi“. Ou maj gad, holi šit, kako to jednom reče pesnik.

Samantha je, da se razumemo, jedan žanrovski tradicionalni psihopata, visoko funkcionalna osoba koja zaista dobro komunicira sa svojom okolinom i zapravo je prilično voli i poštuje pa onda svoje zastrašujuće potrebe za oduzimanjem ljudskih (u ovom slučaju antropomorfnih) života zadovoljava na drugom mestu, daleko od mesta koje smatra svojim domom i nema nameru da ga zaserava. Samanthi je ovo delimično bezbednosna taktika – jer je svesna da bi nestanak osobe u Woodbrooku bio mnogo veća tema nego u milionskom gradu – ali i, što Horvath fino provlači kroz narativ, odraz njene ipak ljubavi prema zajednici u kojoj živi. Svakako, Samantha, kao što je i red kod psihiopata, nema istinsku empatiju prema drugim osobama, ali sasvim je fino prikazano kako njihova predusretljivost pa i predvidljivost čine za nju život u Woodbrooku ugodnim i u kontinuitetu ispunjujućim.

Zaplet onda zapravo počinje tek od na kraju prve epizode kada se, usred lokalne proslave i parade, na najstrašiji način otkriva da postoji JOŠ JEDAN psihopata koji operiše u Woodbrooku, koji nema ni najmanju sentimentalnost prema ovoj zajednici, ali ni elementarnu diskreciju i zapravo kao da uživa u reakcijama zajednice na činjenicu da je jednog od njegovih pripadnika ubio a onda postavio tako da mu raspeto telo bude otkriveno usred parade.



Samantha već tu shvata da je ovo nešto što nju ugrožava u sasvim konkretnim dimenzijama jer će podstaći istrage i postavljanja pitanja unutar zajednice, čime će i njene diskretne aktivnosti biti pod lupom, ali je možda čak i bitniji deo njene dalje motivacije to da ona ovu vrstu nepoštovnja prema zajednici, ali i prema disciplinovanosti koju je ona pokazivala ubijajući diskretno, na dalekim lokacijama i pažljivo skrivajući tela svojih žrtava, smatra neukusnom. Zbog toga ona kreće sa sopstvenom istragom i dvoje psihopata u malom mestu ulaze u svoj napeti ples...

Ne znam koliko ste u životu puta pomislili „Sve je to u redu ali ZAŠTO nam univerzum nikada nije dao furry verziju Dextera? Zašto se nama dešavaju samo najgore stvari?“, ali Beneath the Trees Where Nobody Sees ovu svoju vrlo „tropi“ premisu odrađuje sa profesionalizmom iskusnog žanrovskog stvaraoca. Dakle, ovo je strip za koji ste od momenta kada shvatite šta je njegov zaplet, prilično sigurni kako će se do kraja odvijati pa ste i, ako ste obraćali dovoljno pažnje, već od druge epizode svesni ko je drugi, misteriozni psihopatski ubica u malom mestu, pošto Horvath daje dovoljnu količinu ranih nagoveštaja da osoba sa žanrovskim iskustvom brzo prepozna sa koje strane vetar duva.

Ovo strip, kada jednom prođe to iznenađenje (ili, jelte, „iznenađenje“), da čitate ozbiljnu i mračnu priču u kojoj glavne uloge igraju praktično igačke, čini ugodnim ali ne i preterano intelektualno ili emotivno angažujućim iskustvom. Ovo ne mislim u nekom teško osuđujućem tonu – Horvath spretno vodi priču i čitaoca, zajedno sa protagonistkinjom provlači kroz intrigu potrage za počiniteljem, navođenja na krive tragove i šokantnih otkrića, pa je i finale u kome Samantha podseća zašto je ona, iako smo za nju do sada navijali, jedan, pa, zastrašujući, empatije lišeni um koji će učiniti i praktično neoprostive stvari da bi dosegla cilj, sasvim uredno ispripovedano. Imamo posla sa disciplinovanim narativom koji dobro pazi da ne naruši fatalno ton provicijske pastorale sa početka i diskretno dovozi svoju dramu do zadovoljavajućeg finala.



Svakako se moglo i očekivati mrvicu više, pogotovo što autor na par mesta naglašava razliku između antropomorfnih životinja-koje-govore (i nose odeću, voze kola, žive u kućama, koriste fotoaparate itd.) i „pravih“ životinja u narativu. Samantha se vrlo rano u priči susreće sa divljim medvedom u šumi i ovo je za nju stresan momenat ali strip ne pravi nikakav vidan gest u smeru prepoznavanja da je ona „civilizovana“ verzija ove životinje, kao što nema neke dodatne razrade na temu toga da je jedan od likova kasapin i da ga gledamo kako životinjsko meso tranžira i priprema za prodaju u svojoj radnji a što je OČIGLEDNA aluzija na to kako je Samantha svoju žrtvu isekla na komade u prvoj epizodi. Ovo su dakle, neke teme koje strip kao da nagoveštava ali se ne vidi da mnogo radi da njima i to bi mogao biti nekakav njegov nedostatak.

No, čak i tako, Beneath the Trees Where Nobody Sees apsolutno pleni svojim grafičkim programom. Horvath je sjajan pripovedač, sa odmerenim, vidno „filmskim“ pristupom kadriranju i tranzicijama između scena ali i pre svega toga njegov stil je izvanredan, sa mnogo pažnje za detalje, savršeno oživljenim životinjama koje govore, koje su prepune ljudske emocije i afektacije, a da ne gube taj element nevinosti koji ide uz ideju plišane životinje. Gradić u kome se priča dešava nacrtan je minuciozno i onda pažljivo ofarban vodenim bojama za maksimum atmosfere, a letering za koji je zadužen maestro Hassan Otsmane-Elhaou svemu daje jedan savršen finalni glanc.

Beneath the Trees Where Nobody Sees je, generalno, jedna majstorija. Ne u smislu pričanja narativa kakav još nikada nismo videli, ali DA u tome kako sigurno i ubedljivo radi sa svojom premisom i jednu dosta stereotipnu priču o sukobu dvoje psihopatskih ubica, odrađuje elegantno do samog kraja. Jake preporuke sa moje strane i veliko interesovanje za naredni Horvathov projekat. Amazon serijal i kolekciju ima na ovoj stranici.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3790 on: 23-09-2024, 04:52:27 »
Stripovi o hrani su retko samo stripovi o hrani. Hrana je u njima često tek zgodan povod da se govori o kulturi, o istoriji i o ljudskim prirodama. Naravno, u vizuelnom smislu, hrana, grafičko predstavljanje njenog pripremanja, njenih sastojaka, njene konačne forme, njene konzumacije, sve su to posebni izazovi za autore. Rare Flavours, šestodelni miniserijal BOOM! Studiosa, završen krajem Juna, je tako jedna retka aroma u mojoj čitalačkoj dijeti, praktično jedna pokazna vežba kako kroz strip o hrani, njenom spremanju i konzumaciji možete prelomiti i istorijske i mitološke i kulturološke teme, a da ostanete i vrlo savremeno i vrlo LIČNI. Nema mnogo strip-umetnika zapadno od japanskih otoka koji su u stanju da se dohvate ove teme i da je odrade kako treba, ali ima ih nekoliko. U prevodu, na Rare Flavours su radili Ram V kao scenarista (Indus) i Filipe Andrade kao crtač (Portgulac, a na kolorima je u kasnijim epozodama pomagala takođe Portugalka Inês Amaro) što znači da je, uz letering koji potpisuje Andworld Design (dakle, najverovatnije Deron Bennett mada on sada tvrdi da u ovoj firmi on radi „mnogo ali ne većinu“ letering poslova), ovde ponovno na teren istrčala pobednička ekipa koja nam je pre neke tri godine dala izvrsni filozofski, a emotivni, pa i duhoviti The Many Deaths of Laila Starr. Isto za BOOM! Nekako, BOOM! se diskretno isprofilisao kao firma u kojoj često izlaze najprefinjeniji „umetnički“ orijentisani radovi u američkom mejnstrimu, čak i kada ih, kao što je ovde ponovo slučaj, većinski ne rade Amerikanci.



Rare Flavours je time i neka vrsta svedočanstva o globalizovanosti moderne popularne kulture, a sa druge strane je onda i dobro utemeljena u svojoj osnovnoj temi jer šta je uopšte globalnije i ljudima, er, zajedničkije od hrane? Svi jedu, svi hranu smatraju vrlo bitnim delom svog kulturnog identiteta i to da se ovaj strip bavi nekim jelima kod kojih epitet „tradicionalno“ može da znači i da su ga poslužili Aleksandru Makedonskom kada je pre više od dva milenijuma dobacio do indijskog potkontinenta je nesumnjivo jedna velika navlakuša za skoro svakoga ko, statistički, uopšte može da dođe u kontakt sa ovim stripom.

Ram V, znamo ga, voli u svojim stripovima da se bavi i filozofskim i umetničkim i poetskim, a što je gotovo nepostojeća kategorija u savremenom američkom mejnstrimu. Najveći deo i „ozbiljnih“ stripova u današnjem američkom mejnstrim izdavaštvu su young adult priče sa izraženim žanrovskim profilom i čak i kada se bave bitnim temama i obrađuju ih dubinski, one su gotovo po pravilu usmerene ka omladinskoj publici i govore njoj najprijemčivijim jezikom. Ovde mislim na, recimo, stvari poput Undiscovered Country, ili, čak, Monstress.

Rare Flavours zato, kao i Laila Starr pre njega, vidno odskače već svojim izgledom, grafičkim pripovedanjem koje je bliže nekakvom evropskom stilu (na primer Giraudu) nego američkim standardima. Pritom ovde ni ne mislim da je ovo tih, atmosferičan strip, sa malo teksta jer on, naprotiv, ima dosta teksta, napisan dobrim delom u epistolarnoj formi sa melanholičnim naratorom koji se obraća osobi koju je ostavio iza sebe u potrazi, pa, za... sobom. Ali ovo jeste tih, atmosferičan strip koji kombinuje on the road pripovedanje sa dugačkim scenama koje se dešavaju u restoranima, na pijacama, mestima gde se hrana ne posmatra kao puka fiziološka potreba već kao esencijalni element ljudske kulture, deo svakodnevne ekonomije koja život znači ali i simboličke ekonomije koja životu daje značenje.



Andrade je ovde kadar da demonstrira sasvim nove kapacitete, za koje nije bilo mesta u Laili Starr. Naravno, Portugalac nije radikalno transformisao svoj stil, on i dalje radi u odmerenim, nenametljivo kinematskim kadrovima, dajući čitaocu svečanu, sporu ali zapravo efikasnu naraciju gde nema dekompresija niti  nepotrebnog natrpavanja detaljima. Za ovu priliku radnja je ponovo smeštena u Indiju i  Andrade ima još jednu priliku da kombinuje prikaz moderne države, sa jednom od najbrže rastućih ekonomija na planeti, i prikaz tradicionalnih i mitoloških prizora iz raznih prošlosti. Jedan od likova ove priče, uostalom, živi već stolećima i tehnički je besmrtan, pa kroz flešbekove na njegov život i Andrade ima priliku da kontrastira prošlost sa sadašnjošću.

Ali Andrade nije ovde da bi nam dao „indijsku autentičnost“ nekakve visoke kakvoće jer da je Ram  hteo ovo, uzeo bi nekog od nekoliko sjajnih indijskih crtača sa kojima je u prošlosti već toliko sarađivao (uostalom, i sam je izluđujuće dobar ilustrator, kada ima vremena da se tome posveti). Andrade je ovde da nam pokaže ikoničku Indiju, onu koja sebe prepoznaje i na natrpanim pijacama i na prometnim ulicama pored kojih ljudi sa svojih štandova prodaju hranu pripremanu u kazanima koji se nikada ne gase, ali koja sebe prepoznaje i u mitovima i legendama o starim bogovima i demonima. Rare Flavours je istovremeno realističan strip o običnim ljudima u Indiji – jedan od glavnih junaka je neuspeli filmski dokumentarista koji dobija novu šansu kada se najmanje nadao – i prikaz tog običnog života ne tako da on ima izražen „etnički“ miris već da ima miris poznatog, svakodnevnog, intimnog, sa predmetima razbacanim po stolu, otvorenim laptopom pored koga ste zaspali, ali i prikaz večnih, mitskih bića koja, kroz vekove i milenijume svog postojanja pokušavaju da razreše jedinu misteriju koja im skoro do kraja ostaje nedokučiva: samog čoveka.

Spona sa Lailom Starr je ovde više nego jasna jer se i taj strip bavio nepotpunošću, neispunjenošću večnih bića (i koncepata) ako u jednačini nema čoveka, njegove nesavršenosti i propadljivosti ali i kapaciteta da se divi, da bude zaljubljen, da oseća nešto veće od sebe samog. No, Rare Flavours ove metateme prelama kroz zgodnu narativnu formulu snimanja dokumentarnog filma u kome stari, debeli bogataš ispunjava, reklo bi se, svoju davnašnju narcisoidnu želju da priča u kameru o starim receptima, prikazuje spremanje hrane, sa sve odlascima na pijacu i nabavkom sastojaka, i na taj način nekako budućim gledaocima prikaže nekakvu svoju filozofiju za koju smatra da je važna i da treba da bude zabeležena. Mo (odnosno Mohan), pomenuti neuspeli (i odustali) režiser, biva, dakle, na početku stripa regrutovan od strane debelog, pomalo ekscentričnog Rubina da, za dobre pare ide sa njim po Indiji i snima ga kako kupuje namirnice, sprema obroke i filozofira o hrani i između dvojice muškaraca postoji već vizuelno tolika razlika da je gotovo nezamislivo da će oni ikada svoj odnos izdignuti na išta više od društveno prihvaćene forme prostitucije. Mohan je mršavi, mrzovoljno momak sa naočarima i brčićima, čija je životna priča istovremeno i obična i uzvišeno tragična, a Rubin je planina od čoveka, sa prodornim, skoro (?) neljudskim očima, manirima iskusnog putujućeg trgovca, osmehom kakav biste očekivali da vidite na zmiji kada bi one uopšte imale čemu da se smeju.



Andrade njihov dualitet pretvara u praktično grotesku, sa kompozicijama koje su decidno preterane i stavljaju i „realizam“ prikaza moderne Indije u poseban kontekst, podsećajući nas da gledamo Indiju očima dokumentariste koje su, tokom odvijanja radnje stripa, videle više nego što je ljudskim očima namenjeno. Taj fini balans koji Andrade (i Amarova) prave između svakodnevnog, banalnog, grotesknog ali i artističkog, daje ovom stripu atmosferu na koju se onda V-jeva melanholična epistolarna proza prirodno nadograđuje da nam ponudi neobično optimističan, štaviše, dirljivo humanizujuć narativ o ljudima, ili makar osobama, koje mogu da evoluiraju i iz mutnih dubina depresije, ali i da odustanu od svojih strasti onda kada shvate da su im uspomene na te strasti i promišljanje njihove lepote dovoljna duhovna hrana.

Hoću reći, Rare Flavours je između ostalog i strip o demonu iz Hindu mitologije, koji jede ljude (i uslužno objašnjava da se, tehnički, tu ne radi o kanibalizmu) i V-jev scenario ovde spretno pleše između realizma i farse, poetizma i dokumentaristike, ne dopuštajući stripu da po nekakvoj inerciji krene putem uobičajenih žanrovskih rešenja (pričamo o čoveku koji je poslednje tri godine pisao Betmena, Venoma, Vigil, dakle, superherojštinu) i dajući nam jednu, rekosmo, do kraja humanizujuću priču koja nema uobičajene matrice o grehu i iskupljenju, ali ima osnažujući prikaz jednog zrelog, odraslog uzdržavanja od daljeg grešenja jer je to naprosto LOŠE pošto povređuje i nas i druge ljude.

Možda sve to zvuči jako komplikovano u mojim pokušajima da ovaj strip ne prepričavam ali da dočaram njegov tempo, intenzitet, aromu. U tehničkim terminima, ovo je strip o dva muškarca koji su povezani hranom, jedan čisto poslovno, bez želje i ambicije da u svemu traži nekakvu filozofsku dubinu, drugi gotovo bepomoćno simbolički vezan za nju. Ta dvojica putuju preko Indije, dok ih druga dvojica prate, sa namerom da ih zaustave (ima razloga), praveći usput taj dokumentarac, i strip nam tu „usputnost“, tu prožetost svakog budnog trenutka ovih ljudi hranom i jelima, prikazuje i tako što često naraciju preseca detaljnim, opširnim, lepo ilustrovanim i još lepše leterovanim receptima za pripremu tradicionalnih jela. V je za ovaj strip odabrao jela koja su „indijska“ ali izvan one najklišeiziranije indijske kuhinje koju znamo iz restorana brze hrane po Evropi, sa puno apetita (izvinjavam se) prožimajući ove recepte istorijskim i kulturološkim detaljima koji vam neće dati nekakvu „celu“ sliku o Indiji, njenoj istoriji i kulturi, ali će vam dati važne njene delove, baš onako kako će i kontrastiranje dvojice protagonista pokazati mnogo važnih elemenata ljudskog stanja i postojanja, i pozvati čitaoca da o njima misli.



Nisu samo ova dva čoveka obrađena narativom i V spretno pravi efektne tangente, ulazeći u životne priče i sudbine i drugih ljudi, pokazujući nam to, jelte, ljudsko, nedokučivo i neopisivo iz nekoliko uglova. Jesu li sudbine ljudi koje on pokazuje u ovom stripu povezane nekim višim simboliškim sistemom? Da li imaju svoje parnjake u indijskim mitologijama, pričama, bajkama? To ne mogu da kažem jer za razliku od scenariste, koji je izuzetno upućen i u svoju i u zapadnu kulturu i mitologiju, ja o azijskim mitovima znam veoma malo. Ali lepota ovog stripa je, između ostalog i u tome da on od čitaoca ne zahteva nužni ekstrinzični rad da bi se došlo do snažnih efekata. Rare Flavours je strip koji izaziva emotivnu reakciju čak i time da njegovi autori decidno beže od uobičajenih dramskih akcenata, štaviše koristeći žanrovske elemente trilera i horora samo da čitaoca uhvate na udicu a onda nudeći završnicu koja nema ni akcije ni, stvarno, neke velike drame, već samo mirnu, dostojanstvenu kodu u kojoj su ljudi i hrana konačno u jednom simboličkom balansu.

Nekome će to biti možda i problematično: Rare Flavours kao da na početku obećava više uzbuđenja i, uopšte, „događanja“ nego što na kraju isporuči, ali ovo je jedan od onih knjiških primera narativa koji je sadržan pre svega u putu, ne toliko u destinaciji i treba ga konzumirati tako, sa razumevanjem, zalogaj po zalogaj, gutljaj po gutljaj, uživajući u svakom od njih pojedinačno.

Priroda savremenog američkog stripa je danas takva da ovakvi projekti moraju da budu upakovani u šestodelne ili kraće miniserijale, i da skoro niko više nema luksuz da započne tekući serijal sa ovakvom nekom temom, u kome bi se ove ideje, ovi simboli, ove metafore marinirale, dugo krčkale, dobijale nove začine i nove ukuse. Ritesh Babu, još jedan Indus u dijaspori i jedno od najoštroumnijih pera savremene strip-kritike na Engleskom jeziku, ukazuje da ovo i znači da veliki broj savremenih scenarista nema ni prilike da razvije veštine planiranja i pisanja tekućih serijala i, uopšte dužih narativa. I da je to jedna očigledna šteta. Rare Flavours meni, po toj liniji, zaprvo i deluje kao strip koji je nastao kao „zapadna“ refleksija na mange poput sublimnog Drops of God, gde se hrana (u slučaju Drops of God, vino) tretira kao gravitavcioni centar oko kog se okreće ogroman deo ljudske kulture ali i ljudskosti same a strip ima mnogo prostora i vremena da aspekte te ljudskosti promisli iz raznih uglova. Hoću da kažem, Rare Flavours jeste kompletan, jelte, obrok, ali i strip koji vam neizostavno razgori glad za JOŠ. Maštaću da se V i kompanija jednom ponovo vrate ovoj temi i dobiju priliku da je razrađuju u ekstenzivnijem formatu a vi ovaj miniserijal putem Amazona možete kupiti ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3791 on: 30-09-2024, 04:38:11 »
Ove godine sam veoma malo pisao o mangama, uglavnom zato što sam se trudio da ispunim zavet većeg fokusiranja na evropski strip (mada sam ovo postigao uz dosta varanja, čitajući nezdrave količine italijanskih Dizni stripova u izdanju američkog Fantagraphicsa) ali i zato što sam gledao da reorganizujem svoje vreme kako bih zaronio dublje u neke japanske serijale koje sam sve načinjao ali ne i dovršavao na ime njihovog masivnog volumena. Ovaj pristup počinje da daje plodove a prvi od tih stripova o kojima pišem je, prigodno, strip koji je u celini objavljen i kod nas, sa trinaest kolekcija što ih je Laguna publikovala između Novembra 2022. i Novembra 2023. godine. Radi se, naravno, o mangi Laku noć, Punpune (odnosno Oyasumi Punpun), možda jednom od najbitnijih japanskih stripova objavljenih u ovom veku – uprkos činjenici da nije dobio ni anime ni filmsku adaptaciju – najviše zbog toga što je u pitanju serijal koji proračunato i metodično kombinuje veoma realistični, čak i prozaični mizanscen svakodnevnice jednog japanskog dečaka sa njegovim burnim unutrašnjim životom koji progresivno postaje sve fantazmagoričniji. Laku noć Punpune na prvi pogled deluje kao gorkoslatka ali osnažujuća priča o odrastanju, sa protagonistom koga autor crta kao karikaturu ptice – među drugim likovima koji su prikazani realistično – ali treba dvaput razmisliti pre nego što se zaletite i odlučite da bi ovo bio odličan rođendanski poklon za vašu dvanaestogodišnju sestričinu  koja obožava mange i sve školske sveske su joj ižvrljane likovima iz Naruta ili One Piece.



Naime, Laku noć Punpune – uprkos tome što bi naslov možda sugerisao i činjenici da je glavni junak destogodišnjak na početku serijala – nije shonen manga i nije namenjen deci. Kada je počeo da izlazi 2007. godine, to je bilo u Shogakukanovom magazinu Weekly Young Sunday a onda je od 2008. godine prebačen u Weekly Big Comic Spirits. Oba ova magazina su striktno seinen profila – dakle, namenjeni su „omladini“ ili, još tačnije, onome što se danas u anglo publikaciji uglavnom definiše kao „young adult“ publika – a što se vidi i po tome da su im na naslovnim stranama često fotografije mladih žena u kupaćim kostimima i, hajde da kažemo, „slobodnijim“ haljinama. No, Laku noć Punpune je na potpuno drugoj strani od seinen stripova koji koketiraju sa soft pornografijom i u njemu nema „fan service“ kadrova gde se ženskim likovima suknja slučajno podigne kako bi oznojena (muška) omladina mogla da napari oči na njihovom vešu. Laku noć Punpune, naprotiv, ima scene seksa koje bi se strogo uzev mogle oceniti kao „čista“ pornografija, sa prikazima erekcije, penetracije i ejakulacije, ali ako je ikada postojalo brdo na kome odlučite da umrete braneći scene seksa kao „umetnički opravdane“ i zapravo esencijalne za narativ, onda je to brdo baš ovaj strip.

Punpunov autor, Inio Asano je za Shogakukan pre Punpuna već radio više serijala i imao jedan uspešan seinen strip – Solanin – koji je ne samo dobio publikaciju i na Engleskom jeziku za američki Viz, već je 2010. godine bio adaptiran u celovečernji film u režiji Talahira Mikija. Baveći se svakodnevnim životom dvoje mladih osoba koje su završile fakultete i nešto rade ali nemaju ideje šta bi zapravo započele sa svojim životom, Solanin je rezonirao sa omladinom sa obe strane Pacifika i na neki način bio i zametak onoga što će Asano uraditi sa Punpunom, a koji je krenuo odmah po završetku prethodnog serijala. Poznat po realističnim pričama smeštenim u sadašnjost, sa likovima u kojima čitalac može da prepozna sebe i svoje okruženje, Asano će sa Punpunom ući u neku vrstu proračunatog rizika. Postavljajući početak stripa u pred- i ranopubertetski uzrast protagoniste i crtajući Punpuna kao smešnu, dvodimenzionalnu pticu – dok su njegovi školski drugovi, nastavnici itd. svi realistično nacrtani ljudi – Asano je lako mogao da otera dobar broj čitalaca koji su ga sledili na ime Solanina i nadali se još jednom realističnom – i melanholičnom – prikazu života dvadesetogodišnjaka u Japanu. No, Punpun će se brzo pokazati kao mnogo ambiciozniji narativ, koji i brojem strana i dubinom zahvata u likove i njihove lukove daleko prevazilazi prethodne Asanove radove.



Asanov pristup naraciji je, takođe, iznenađujuće rizičan. Za mange koje su u toku svoje prve godine naišle na dobar odziv čitalaca nije retkost da u kasnijim epizodama idu u opširne tangente i bave se podzapletima koji striktno govoreći nemaju veze sa glavnim tokom priče, ne bi li se broj strana „veštački“ napumpao a čitaoci duže držali na udici. No, Punpun je ne samo priča u kojoj brojne table nemaju nikakvu „tehničku“ narativnu funkciju – i služe pre svega kreiranju atmosfere – već i gde će se prvi stvarni zameci drame u koju će strip izrasti videti tek kada se Asano odvoji od glavnog junaka i počne da se bavi drugim likovima, konkretno njegovim ujakom, Yuichijem.

Suprostavljanje osnovnog narativa u kome je Punpun dečak sa mnogo pitanja i malo odgovora, nesnađen, nesiguran u sebe, zbunjen i dezorijentisan u svetu koji stalno nešto od njega očekuje, i narativa o Yuichiju u kome vidimo vrlo „odrasle“ teme je najava da će Punpun, kako se dalje bude išlo u razvijanju narativa, biti dekonstrukcija i analiza priče o odrastanju koja se neće lomiti samo kroz Punpunovu karakterizaciju i njenu evoluciju. Naprotiv, epizode koje se bave drugim likovima, ujakom, kasnije majkom i drugima, pokazuju nominalno odrasle likove sa ozbiljnim karakternim nedostacima, do granice patologije.

No, i rani signali ukazuju da Punpunova priča neće biti laka i već u prvoj kolekciji imamo scene porodičnog nasilja i svađe oko novca, alkohola i nezaposlenosti unutar Punpunove porodice. Otac će ubrzo napustiti familiju – i Punpunovi kontakti sa njim će se svesti na povremena pisma koja stižu sa očevim potpisom – majci će podršku pružati brat Yuichi, ali kada Yuichi upozna mladu ženu koja uprkos njegovim brojnim manama poželi da sa njim uđe u brak, Punpun će u svojoj blizini odjednom imati žensku figuru koja prema njemu iskazuje mnogo toplije i prisnije emocije od distancirane, egocentrične majke.

Laku noć Punpune obično opisuju kao „priču o odrastanju“ i ona to, tehnički govoreći, jeste, sa skokovima u narativu koji vode čitaoca kroz deset godina Punpunovog života, pokazujući njegova zaljubljivanja i patnje zbog ljubavi, seksualnu žudnju i frustracije, prelaske u nove škole i upoznavanja novih osoba, prva zaposlenja a onda i susret sa svojom prvom velikom ljubavi iz osnovne škole, koja je sada fotomodel i slika se za magazine, ali Laku noć Punpune je istovremeno metodična, nemilosrdna hronika urušavanja ličnosti dečaka koji odrasta samo u tehničkom smislu i unutra ostaje gotovo jednako nesnađen, konfuzan i duboko nesrećan kao što je bio sa deset godina kada je prvi put osetio zaljubljenost, kada je seksualnost počela da mu se budi, kada je imao očajničke dijaloge sa bogom u svojoj glavi i pokušavao da u svetu oko sebe pronađe nekakav smisao. U jednoj kasnijoj epizodi, sa navršenih osamnaest godina vidimo Punpuna kako se preselio u sopstveni iznajmljeni stan i gde kaže da ne oseća ni sreću ni uzbuđenje, obećavajući zatim sebi da će nakon što istekne period iznajmljivanja stana od dve godine, ako se u njegovom životu ništa ne promeni, izvršiti samoubistvo.



Mladalačka depresija i suicidalnost jesu izrazito japanske teme i u tom smislu, Laku noć Punpune je još jedno u nizu dela koja se bave traumatičnim prelaskom iz detinjstva u odrasle godine, očekivanjima koja okolina ima od mladih, hladnim i negostoljubivim okruženjem „sveta odraslih“ kome sada hteli-ne hteli moraju da pripadaju i preuzmu na sebe obaveze rada i zarađivanja, samostalnog života, stvaranja porodice. No, Laku noć Punpune je mnogo kompleksniji narativ po svojim temama i Punpun kao lik nije samo „everyman“ koji proživljava standardni mentalni, socijalni i duhovni lom prelaska u zrelo doba.

Spekulacija o tome koje se sve mentalne bolesti mogu dijagnostikovati kod Punpuna je internet prepun. Depresija i PTSP su očigledne i lake „dijagnoze“ ali ovo je strip koji svog protagonistu implicitno ali vrlo snažno stavlja i na spektar autizma, prikazujući ga kako intelektualno sazreva, kako uspeva i da „imitira“ običaje odraslih osoba ali i kako ne uspeva da sazri u emotivnom smislu niti ikada postiže komunikacijski nivo u skladu sa standardima koji se očekuju od njegovog uzrasta.

Asanova odluka da Punpuna prikazuje kao karikiranu pticu u svetu u kome su ostali likovi realistični ljudi se onda pokazuje ne samo kao kreativni izbor napravljen da se čitaoci ne bi bavili time je li Punpun lep ili ružan, već kao uspela grafička sugestija disocijacije koju Punpun oseća celog svog života. To da su i ostali članovi njegove porodice predstavljeni kao ptice je relikt originalne Asanove ideje da svi likovi u stripu budu ptice – što su urednici, srećom, odbili – ali i sugeriše, bez potrebe za tekstualnim objašnjenjima, podvojenost koju Punpun vidi kao prirodnu između svoje biološke familije i ostatka sveta. A što stripu daje jedan ironičan, bolan preliv, imajući u vidu da porodica za Pununa nije ni pribežište ni bezbedno mesto.

Asano je izvanredan u kreiranju realističnih situacija koje se zatim metodično, tokom velikog broja strana razvijaju i analiziraju kako bi se pokazale ljudska nefunkcionanost, nesnađenost, nesavršenost. Zlo u ovom stripu nije jasno izdefinisan koncept koji se može prepoznati, izolovati, osuditi, i likovi u njemu rade loše stvari paralelno sa stvarima zbog kojih ih žalimo i sa njima saosećamo. Punpunova majka, recimo, u jednoj kasnijoj epizodi, provodi vreme u bolnici i sklapa topao i prisan odnos sa momkom koji je Punpunovih godina, i, štaviše, pronalazi u sebi empatiju za njegovu kompleksnu situaciju kakvu nikada nije našla za svog sina, pa onda, na bis, i eksplicitno kaže da ne voli Punpuna i da nikada prema njemu nije ništa osećala, samo da bismo par desetaka strana kasnije saznali pravu prirodu pisama koja je Punpun dobijao od oca i osetili da sada moramo da strip odložimo i da malo prilegnemo.



I drugi likovi u stripu, Punpunova rodbina ali i drugovi iz škole, dobijaju jednako duboke prikaze i dinamične karakterne lukove. Devojka sa kojom Punpun u kasnijim godinama ostvaruje čvrstu vezu i ima redovan seks je – iako starija od njega i veoma asertivna – i sama nesnađena, komplikovana zbrka konfliktnih želja i motivacija, pa njen odnos sa Punpunom ima u sebi i crtu sadističke eksploatacije istovremeno sa činjenicom da ona predstavlja možda najsnažniju motivaciju za Punpuna da izađe iz depresivnog bunara u kome se nalazi i, čak, počne da se bavi kreativnim radom.

Ovo je, dakle, vrlo „japanski“ u toj kombinaciji dugačkog narativa koji ima prostora da sa likovima radi mnogo duže i dublje nego što drugi serijalizovani stripovi na planeti mogu da spakuju u svoj format, ali Punpun je vrlo „japanski“ strip i po mnogim drugim elementima.

Na primer, dečija seksualnost, nešto što je tabu tema u najvećem delu zapadnjačkih popkulturnih medija, je u Punpunu jedna od centralnih tema, sa glavnim junakom koji ima vrlo konfliktne emocije u pogledu buđenja svoje seksualne želje na početku stripa i momentima nedvosmislenog seksualnog nasilja koje nije prikazano u eksploatativnom, „šokantnom“ ključu. Asanovo majstorstvo, grafičko i narativno, je ovde možda najizrazitije sa savršenim kadriranjima, osvetljenjem i korišćenjem specifičnog imaginarijuma da ranopubertetskim epizodama masturbacije, a zatim i snošaja, podari idealan balans katarzičnog, ali i nečistog, pretećeg, postavljajući istovremeno scenu za sve što će se dešavati kasnije, u Punpunovim zrelijim godinama. Tako je Punpunovo gubljenje nevinosti sa starijom ženom inscenirano kao neka vrsta sna na samoj ivici košmara, da ostavi protagonistu u konfuziji i liši ga ikakve primisli o trijumfalizmu koji bi bio „prirodan“ rezultat onako kako nam to sugerišu pornografija, popularna kultura i urbani mitovi. Punpun, tehnički, najveći deo ovog stripa, dakle, nije „nevin“ ali nije ni sazreo niti zaista razume intimnost i prisnost onako kako bi u njegovim godinama to bilo očekivano – ili makar priželjkivano.

Asano je za potrebe ovog stripa, kao i svaki uspešniji mangaka, angažovao pravu malu armiju asistenata i naravno da je to bio jedini način da svake nedelje izađe po dvadeset strana ovako detaljno nacrtanih i ispripovedanih. Već je i osmišljavanje lejauta morao biti titanski napor, pogotovo imajući u vidu koliko kasnije epizode skaču između likova i imaju potrebu da sve dramatičniji tekst presecaju evokativnim prizorima. Mnogo je tu krvi propljuvano i besanih noći provedeno za crtaćim tablom, ali je rezultat svakako jedan od grafički najimpresivnijih radova na koji možete da naletite u domaćim knjižarama. Asanovi likovi su neopisivo životni, realistični ali ne na onaj dosadni, „slikarski“ način – što je zamka u koju znaju da upadnu formalno obrazovani crtači – već najpre na ime svoje izražajnosti, suptilnosti ekspresije koja im je dostupna izrazima lica, pozama, načinom oblačenja, frizurama... Punpun, sa svoje strane, kroz strip evoluira i od ptice se u jednom momentu transformiše u tetraedar – bezličan, bezizražajan, ali istovremeno i prelep, možda i savršen – da bi do kraja narativa, kada se priča prevede u road-movie horor-triler, on počeo sebe da vidi kao preteću, demonsku figuru sa jednim okom i rogovima. Asano ovde koristi i mnogo ekstremno efektnih tehnika vezanih za letering, isprva Punpunu potpuno oduzimajući mogućnost govora – likovi uglavnom u dijalogu sa Punpunom ponavljaju pitanje koje je Punpun postavio a čitalac ga nije video i sugestija je da ono možda i nije bilo postavljeno rečima – a onda, kada mu u kasnim epizodama omogući da komunicira govorom, to se nikada ne dešava u standardnim oblačićima. Ovi su dijalozi, dakle, stalno prekidani umetanjem dramatičnih kadrova gde se Punpunov govor vidi samo u formi belog teksta na crnoj pozadini, da bi u najkasnijim momentima tekst bio štampan nasred Punpunovog lica koje je uvek u senci i čitalac ga nikada ne vidi.



Punpun nije samo konfliktni heroj ili antiheroj ove priče – a što je možda najteža pilula da se proguta. On je nesrećni dečak koji celog života pokušava da ne bude na smetnji i da, ako može, bude od pomoći, ali koji fundamentalno ne razume komunikacije oko sebe niti ume da se izrazi na načine koji bi bili socijalno prihvatljivi. Asanovo grafičko prikazivanje Punpuna kao radikalno drugačijeg od ljudi, a onda i kao geometrijskog tela (dakle, neživog predmeta) pa onda kao demona prati Punpunovo psihološko rastakanje, sa teretom sve intenzivnije depresije što dolazi uz shvatanje da odrastanje ne donosi čistotu u percepciji sveta, niti bolju socijalnu uklopljenost. Punpun u svojim „najnormalnijim“ trenucima samo najbolje glumi da razume ljude oko sebe i svestan je, čisto statistički, koje svoje misli i opservacije ne treba da izgovara pred drugima ako ne želi da bude odbačen i Asanova tehnika pripovedanja sa čestim izvlačenjem kamere daleko iznad scene, prikazivanjem panorama grada ili njegovih ulica sa gustim saobraćajem, dok dijalog traje, je efektan način da se posreduje taj osećaj izgubljenosti, nepripadanja svetu čiji strahovitu kompleksnost Punpun ne uspeva da svede na nekakvu probavljivu apstrakciju.

U kasnijim delovima stripa se Asano i sve više bavi drugim likovima, sa čitavim podzapletom o samoubilačkom verskom kultu kome neki od Punpunovih drugova pristupaju, ali i sa detaljnijim praćenjem sudbina drugih Punpunovih vršnjaka i prijatelja, i strip negde u poslednjoj četvrtini, sa galerijom interesantnih likova u svojim dvadesetim godinama, daje da na trenutak nazremo kako je ovaj serijal mogao izgledati da nema u svom centru depresivnu, autističnu osobu, traumiranu unutar sopstvene porodice i nesrećno fiksiranu na devojčicu koja ga je impresionirala prvog dana škole. Utoliko je finale i efektnije, sa tim podužim trilerskim on-the-road zapletom ali i raspletom koji, uprkos tome da Punpun nije u njegovom centru, uspeva da bude i melanholičan, i ohrabrujući a da opet ne upadne u sentimentalne simplifikacije zarad kakvog-takvog hepienda.



Pretpostavljam da je jasno da Laku noć, Punpune nije ni lako ni prijatno štivo. Ovo je dugačak grafički roman koji se bavi i mentalnim oboljenjima i porodičnim nasiljem i seksualnom zloupotrebom maloletnika i do kraja će prikazati i suicid pa i ubijanje i sakaćenje. No, Asano uspeva da u svemu tome ne napusti u potpunosti melanholični ton priče o generaciji koja se bori da sazri i dobije taj život koji joj je obećan dok su još bili deca, iako u svojoj analizi odrastanja ide mnogo dublje, mnogo intenzivnije, secirajući mladu psihu, seksualnost, svetonazore bez milosti, ali i bez osuđivanja. Iako često poetičan, na momente apstraktan, ovo je istovremeno i toliko iskren pogled na odrastanje da predstavlja praktično anomaliju u žanru „omladinske proze“ time da ništa ne prećutkuje ali ništa i ne osuđuje, pa onda ništa ni ne romantizuje. Jedini zapadanjački strip koji mi pada na pamet kao makar približno poređenje bio bi Black Hole Charlesa Burnsa, uz, naravno, napomenu da se radi o estetski vrlo različitim delima.

No, čak i da vas Punpun kao lik aktivno odbija – a ovo nije nezamislivo, Punpunov karakter je takav da može da prođe kroz „normalan“ nivo empatije koji se očekuje od čitaoca i izazove gotovo animalno neprijateljstvo – i da vam je priča previše depresivna, a prema kraju postane i sasvim patološka, u čisto grafičkom smislu ovo je toliko veličanstven strip da morate da ga makar prelistate. Uobičajena tehnika manga autora da se scene na kojima se vide arhitektura i urbani prizori rade olovkom i tušem preko kopija fotografija ovde je izdignuta na nivo posebne umetnosti sa tom esencijalnom ulogom koje široke panorame, ili prikazi stanova u neredu – u kojem žive mlade osobe što su se tek osamostalile – iz ptičije perspektive igraju u naraciji ovog stripa. Asano je u nekom momentu rekao da je veliki akcenat stvaljen na pozadine i njihovu detaljnost – deo je modelovan u tri dimenzije pomoću kompjutera – bio posledica želje da se strip grafički dinamizuje jer likovi poput Punpuna nemaju dovoljno dinamike i mada je drugom prilikom izrazio žaljenje zbog previše digitalnog procesovanja delova stripa, istina je da je ovo, u vizuelnom smislu naprosto zapanjujuće upečatljiv rad, sa svake strane. Likovi, pozadine, letering, ritam i intenzitet naracije – Laku noć, Punpune je prosto jedan masterklas moderne mange, koji mnoge trendove u japanskom stripu dovodi do vrhunca. Asano je posle ovog stripa uradio još dosta uspešnih stripova, od kojih su serijali poput Dead Dead Demon's Dededede Destruction ili Mujina Into the Deep uspešni i na internacionalnom planu, ali može se argumentovati da je sa Laku noć, Punpune uspostavio standard koji je čitavoj industriji zadao domaći zadatak i sa kojim se i njegova novija dela po definiciji porede.

Laku noć, Punpune nije strip lak za čitanje ili  preporučivanje jer je ovo narativ koji se ne samo bavi traumom – dugačkom i dubokom – već će i u čitaocu, svojim odbijanjem da koristi žanrovska readymade rešenja i uhodane karakterizacije, izazvati brojne konfliktne emocije. No, on je do kraja toliko iskren u svom analiziranju te iste traume i tih istih nesavršenih, komplikovanih, ali ljudskih karaktera da je vredan svake žrtve. Možda nije za decu, ali Laku noć, Punpune treba da bude deo NEKE lektire. Laguna serijal u solidnom prevodu Adrijane Miladinović i sa pristojnim leteringom ima ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3792 on: 07-10-2024, 05:17:39 »
E, pa da vidimo šta ima novo u Energon univerzumu. Zvuči vam poznato, ali niste sigurni da možeta da konkretno locirate ovu referencu u koordinatnom sistemu konfuzije? Nemajte brige, statistički vi ste svakako prestari da se igrate sa plastičnim lutkama (AKCIONIM FIGURAMA PROKLETI BILI) a dovoljno mladi da vam pomisao na to igranje i kompleksne narative koje ste osmišljavali za to igranje i dalje budu u živom sećanju. U tom smislu, Energon je, NARAVNO referenca iz Transformersa i odnosi se na gorivo (neki bi rekli i hranu) inteligentnih robota iz Transformers univerzuma, ali „Energon univerzum“ je nešto više. A to više ćemo objasniti malo niže, uzimajući za primer novi tekući serijal na Image Comicsu, Void Rivals.



Energon univerzum je primer biznis odluka iz kojih su onda izrasle kreativne odluke. Naime, godinama je stripove bazirane na intelektualnom vlasništvu kompanije Hasbro objavljivao IDW. I Transformers i G.I. Joe stripovi su sasvim dobro funkcionisali u ovom aranžmanu, bez, naravno, blokbaster statusa koje su imali filmovu rađeni po istim predlošcima, ali sa solidnim kreativnim timovima i stabilnom čitalačkom populacijom. No, Hasbro je negde u najmračnijem periodu pandemije zaključio da je vreme da se neke stvari promene pa je ušao u razgovore sa Robertom Kirkmanom i njegovom firmom Skybound Entertainment, ne bi li se ova dva stripa preselila u njegovu produkciju, a da bi ih onda izdavao i distribuirao Image Comics u kome je Kirkman i dalje predsednik. Kirkman kaže da je, s obzirom da je rođen 1978. godine, bio TAČNO pogodnog uzrasta da mu Transformersi postanu lična religija kada je u bioskopu 1986. godine gledao Optimusa Prajma kako umire i da je ovo na neki način obeležilo veliki broj stripova koje će on raditi kasnije u životu, uključujući The Walking Dead i Invincible, gde se uvek trudio da čitaoca iznenadi nečim neočekivanim. No, kako su Transformersi u svojoj IDW inkarnaciji imali vrlo cenjene stripove, njegov predlog je verovatno došao iz želje da učini nešto što će iznenaditi i sam Hasbro. Otud je Energon univerzum, onako kako ga je Kirkman predložio a Hasbro odobrio, zapravo spoj Transformers i G.I. Joe univerzuma, nešto što bismo nazvali deljenim univerzumom i verujem da su u Hasbrou samo zadovoljno mljacnuli pomišljajući kako je red da oni dobiju sopstveni multiverzum kada je to već nešto na čemu svi drugi rade. Istina je i da je Hasbro već sa studijom Paramount Pictures pregovarao oko kreacije filmskog deljenog univerzuma između njihovih propertija pa pošto je to propalo, Kirkmanova ideja je verovatno došla kao melem na ranu.

Ono što je zapravo odlično u vezi sa stripovima iz Energon univerzuma je da vam nije potrebno neko ogromno predznanje da biste u njima uživali. Štaviše, stripovi kao što su Void Rivals ili Duke su dizajnirani upravo da budu laki za čitanje neupućenom čitaocu, sa originalnim likovima i pričama, i postepenim uvođenjem referenci na poznate likove i događaje iz Transformers i G.I. Joe istorije na koje će stara garda reagovati ekstatičnim kricima a novi čitaoci će i sami steći utisak da se radi o nečem većem i širem nego što je trenutni opseg priče koju čitaju.

Sa Void Rivals na delu je, odmah da kažem, veoma solidan strip koji ima i tu distinkciju da je uz Kirkmana (koji je, naravno, na scenarističkim dužnostima) ovde ponovo crtač Lorenzo De Felici a koji je sa njim već radio solidno primljeni Oblivion Song. Kolore je radio Matheus Lopes, a leterer je Rus Wooton i što se produkcije tiče, ovo je jedan strip dostojan Skybound i Image logotipa na svojoj naslovnoj strani. A i što se tiče sadržaja.



Kirkman je, rekosmo, zaljubljenik u Transformerse, ali u Void Rivals se, za sada, ovo pokazuje najpre tako što se neki podzapleti vrte oko poznatih i manje poznatih likova iz Transformers istorije, kao neka vrsta mamca zabačenog ka old school publici, dok su glavni zaplet i tok radnje sasvim originalni, sa originalnim likovima i intrigantnim naučnofantastičnim zapletom.

Naravno, kažem „naučnofantastičnim“ ali Void Rivals je prvo i pre svega spejs opera, format u kome se Kirkman oseća vrlo udobno – na kraju krajeva Invincible je jednim svojim delom i sam bio spejs opera – i koji koristi sa razumevanjem da čitaoca odmah zakači na udicu i vuče ga kroz narativ koji iz epizode u epizodu ima sve više kompleksnosti, likova, lokacija... No, Kirkman je definitivno majstor svog zanata i u Void Rivals se sve ovo razvija spontano, organski, bez vidljivih šavova na mestima gde je priča zaustavljana, sečena i u nju ubacivani podzapleti koji nemaju veze sa centralnim narativom. Ovo je stoga vrlo prijatno za čitanje i izbegava taj sintetički ukus televizijske-serije-u-stripu koji je toliko prisutan u modernim američkim serijalima namenjenim „ozbiljnijoj“ publici. Void Rivals je u trenutku dok ovo kucam izbacio devet epizoda, od svog debija polovinom prošle godine, i iako ovde postoji podela na narativne lukove, osećaj da čitate jednu priču koja se prirodno razvija je snažan, a mrvice dodatnog zapleta koje Kirkman znalački ubacuje u pripovedanje vuku vas da idete dalje.

Početak Void Rivals je vrlo klasičan i postavljen na oprobane temelje koje je u naučnu fantastiku uveo Barry B. Longyear svojom novelom Enemy Mine iz 1979. godine, da bi po njoj kasnije bio snimljen i film, a imali smo i jednu epizodu (stare) Galaktike urađenu po istoj mustri... Dakle, dva pripadnika dve na krv i nož posvađane svemirske rase se zatiču na udaljenom planetoidu, smeštenom negde bogu iza tregera izvan svih zvezdanih karata. Oboma su se kosmička plovila koja su koristili pokvarila, i niko od njih sam ne može da popravi sopstvenu mašinu kako bi pobegao sa malenog nebeskog tela i nekako našao put do kuće. Naravno, oba lika su na važnim misijama od kojih u velikoj meri zavisi tok rata što se između njihove dve rase vodi generacijama. Dvoje, dakle, zakletih neprijatelja imaju opciju da smrnuto sarađuju i MOŽDA se spasu, ili da poslušaju multigeneracijski imperativ sopstvene kulture i presude onom drugom, osujećujući usput njegovu misiju ali i i sebi, verovatno, zatvarajući potencijalni spas sa mesta na kome će uskoro umreti od nedostatka hrane i vode.

Mlađi čitaoci će bez sumnje pomisliti i na Imageov strip serijal Saga posle ovog opisa, ali Void Rivals ide u sasvim drugom smeru i mnogo je manje priča o dvoje neprijatelja koji prevazilaze neprijateljstvo i pronalaze porodicu, a mnogo više politički triler sa dvorskim spletkama, značajnim rodbinskim vezama, izdajama, prevarama i očajničkim potezima koji nekako treba da okončaju sveti rat.

Prva referenca na Transformers se dešava još dok je dvoje glavnih junaka zarobljeno na pustom planetoidu, ali ovo je zaista samo potvrđivanje old school publici da se ne brine i da smo suštinski i dalje u univerzumu koji ona poznaje. De Felici ovu sekvencu crta fantastično, dajući čitaocu da iskusi svu zapanjenost protagonista kada se susretnu sa nečim monumentalnim što ne umeju da ikako uklope u svoje poimanje sveta. Transformersima se ovde vraća veliki deo njihove začudnosti koja je, razume se, postala malo manje začudna sa četrdesetak godina eksploatacije u raznim medijima.



U nastavku radnje Void Rivals, rekosmo, organski uvodi nove likove, lokacije, proširuje zaplet i od jedne intimističke duodrame razvija se u raskošni politički triler sa egzotičnim lokacijama, briljantnim dizajnom nekoliko tuđinskih kultura i nekoliko različitih klasa i društvenih grupacija unutar tih kultura, te sa akcionim sekvencama od kojih zastaje dah. De Felici nije crtač opsesivnog detalja i eksperimentisanja sa lejautom, njegovo pripovedanje je veoma energično, brzo i atraktivno, a kompozicije su mu jasne, dinamične i ikoničke. Ima ovde i dosta rada perom na pozadinama koje samo na prvi pogled deluju apstraktno a zapravo su vrlo „ručno“ pravljene i doprinose atmosferi stripa ali i istaknutosti likova koji, opet, zaista profitiraju od vrlo promišljenog dizajna njihove opreme, oklopa, oružja, mašina koje koriste. De Felice ovde dobija priliku da radi sa nekim klasičnim konceptima, kao što je koplje koje sluša mentalne komande svog vlasnika, ili futuristički „motocikl“ pa su scene u kasnijim epizodama, pogotovo urnebsene borbe  sa jednim od najopasnijih likova u čitavom univerzumu, veoma upečatljive. Wootonov letering je takođe prilagođen spejs operi, a Lopesovi kolori idu od umirenih tonova hladnog svemira pa do usijane akcije.

Kirkman je ovde sa dijalozima postigao vrlo solidan balans. Ako vam je The Walking Dead bio previše raspričan a neki njegovi kasniji stripovi imali premalo teksta koji niste ni primećivali, mislim da ovde možete biti zadovoljni time da se Kirkman apsolutno sklanja u stranu kada je jasno da će pripovedanje efikasnije da se odradi vizuelnim radije nego tekstualnim metodama, ali i da ovo što je ispisao likovima daje lepu količinu karaktera i strip stavlja u taj ugodni prostor spejs opere gde je zaplet ozbiljan, ljudima se dešavaju i vrlo ružne stvari, ali protagonisti nekako i u najzajebanijim momentima nađu inspiraciju da ispale neki duhovit komentar. Odnos između dva glavna lika prirodno i organski nastavlja da se razvija od inicijalnog neprijateljstva, preko nevoljne saradnje, do prokreta koje ovde neću spojlovati, a jedan od najboljih poteza je svakako bilo uvođenje inteligentne kibernetske rukavice koju nosi jedan od njih dvoje (tzv. „Handroid“) a koja je neka vrsta kombinacije ličnog asistenta i superherojskog oružja. Zamislite C3PO androida iz Star Wars ali da je par stepeni više birokrata, par stepeni više ciničan, ali i da možete da ga kredibilno upotrebite u borbi... Handroid definitivno dodaje finu dinamiku u dijaloge i daje Wootonu razlog da koristi „robotski“ crveni font koji lepo izgleda na stranici i čitljiv je a da jasno sugeriše „sintetički“ glas.

Void Rivals je, mislim da je jasno, za sada vrlo dobar strip koji bih preporučio svakome ko voli spejs operu, bez obzira da li voli ili uopšte poznaje Transformers (ili G.I. Joea). U nekim narednim obraćanjima ćemo se osvrnuti i na ostale stripove iz Energon univerzuma, one koje radi Joshua Williamson (mnogo više usredsređene na G.I. Joe) kao i sam Transformers koji crta i piše Daniel Warren Jonshon i koji je, vele, jedan od najbolje prodavanih stripova ove godine u američkoj industriji, no za potrebe razgorevanja vaše gladi za svim tim, jelte, sadržajem, verujem da je Void Rivals apsolutno idealan apetajzer. Image Comics ga prodaje ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3793 on: 09-10-2024, 04:53:32 »
Lepo je ponovo videti Gartha Ennisa i Jacena Burrowsa na zajedničkom poslu, pa makar i taj posao ne bio BAŠ TOLIKO dobro obavljen kao neki njihovi klasični radovi. Ovde, da ne bude zabune, najviše krivim Ennisa jer je Burrows u principu bolji nego ikada. Njegov crtež, u tušu koji je radio Guillermo Ortego, i koloru koji je radio Dan Brown (letering rutinski uradio Rob Steen), ovom stripu daje taman idealni odnos realistične, ubedljive moderne drame i zastrašujućeg, natprirodnog horora. The Ribbon Queen nije baš takva orgija krvopljusa i nasilja kakav je bio Crossed, stari Avatarov horor serijal kojim su Ennis i Burrows modernom zombi-kanonu dodali još jedan ekstremno nestašan element i udarili temelj za nešto što će na kraju biti najplodniji Avatarov serijal, ali nije ni predaleko. „Froncle“ koje se pominju u naslovu serijala će, evo da vam odmah spojlujem, kada se prvi put pojave u stripu biti baš froncle ljudskog tkiva i možete da zamislite kako Burrows crta ljudska (kasnije i neljudska) bića iseckana na froncle, sa kožom i mesom pretvorenim u sitne, fine trake, kosturom ostavljenim u kupki krvi – u jednoj sceni i doslovno, jer su skelet, krv i neki unutrašnji organi u kupatilskoj kadi dok su koža i većina muskulature negde drugde – i sličnim stvarima koje ne bi trebalo da se dešavaju u policijskom proceduralu, a posebno ne policijskom proceduralu koji se bavi vrlo realističnim i aktuelnim temama.



Zapravo moglo bi se reći da je The Ribbon Queen strip koji samog sebe fatalno ranjava u stopalo već u prvoj svojoj epizodi od napravljenih osam, time što ničim (sem ako ste videli neke od alternativnih naslovnih stranica za naredne epizode) ne ukazuje da će ovaj strip imati natprirodnu horor dimenziju i time čitaoca koji se pripremao na čitanje gritty krimića što se događa here-and-now i bavi nekim teškim istinama u vezi ravnoteže moći u društvu, možda izbaciti iz šina. Možda ga i naterati da, kako se to nekada govorilo, baci peglu.

Sa Crossed ste nekako od početka imali dosta jasnu sliku da se radi o vrlo nestašnom zombi-stripu u kome je prelaženje do tada postojećih granica programski deo stvaralačkog procesa. Dekada u kojoj je taj strip nastao videla je svojevrsnu renesansu zombi fikcije, od bioskopskih povrataka Romerovih zombija (što kroz Snyderov rimejk Dawn of the Dead, što kroz Romerov Land of the Dead itd.), preko uspešnog lansiranja serijala koji je krenuo sa 28 Days Later, pa do raznih stripova, uključujući The Walking Dead koji je u stripu pretekao Crossed za pet godina a onda potkraj te decenijepokorio i televiziju. Ennis je, naravno, čovek koji šta god da dohvati, želi da učini svojim, a što se često postiže tako da ide dublje, jače, krvavije od svih drugih do momenta kada zaista želite da ga uhvatite za nadlakticu, protresete i pitate ga da li je dobro. Burrows je sarađujući sa Warrenom Ellisom i Alanom Mooreom imao prilike da vidi neke zajebane mračne dubine ljudskog uma – a obojica su Englezi! – ali sa ovim Ircem je verovatno video ono što se nalazi ISPOD tih mračnih dubina.

Crossed je, dakle, hoću dakažem, bio strip za ljude sa jakim stomakom, vrlo mali korak udaljen od eksploatacijske pornografije, ali ste to makar nekako mogli da vidite skoro od prve strane. Ali The Ribbon Queen ide drugim putem i ovo je i značajno kompleksniji, pa i strukturno ambiciozniji narativ koji čitaoca žestoko protrese prvo time što ga suoči sa nečim prepisanim direktno iz stvarnog života, a čija je socijalna patologija naprosto strašna, a onda nogom provali kulisu i pusti sav sakriveni body horror da se izlije na pozornicu.



The Ribbon Queen se dešava u Njujorku, manje-više SADA, odosno u vreme kada je serijal izlazio, naravno za AWA, negde od Jula prošle godine pa do proleća ove. Glavna junakinja, detektivka Amy  Sun (Azijatkinja, naravno) je inspektorka njujorške policije koja ima pred sobom nezgodan slučaj: mlada žena je mrtva a glavni osumnjičeni je pripadnik specijalne jedinice NYPD koja ju je, ta jedinica, pre par godina, usred pandemije i protesta protiv policije izazvanih ubistvom Georgea Floyda, spasla od kidnapera što se već bi spremio da se ubije (i pre toga je ubio već dve žene). Jedan dobar PR momenat koji je NYPD imao usred opšteg sranja će, čini se, biti potpuno razbucan istragom koja će pokazati da je pomenuti specijalac prema ovoj mladoj ženi razvio veoma nezdrav zaštitnički odnos i da ju je proteklih meseci, pa i godina, progonio, stalno se pojavljujući na mestima gde je ona, ne bi li „proverio je li ona dobro“ i konfrontirajući se sa svakim ko bi se usprotivio, insistirajući da joj je on spasao život dok niko drugi nije mrdnuo kurcem.

Ne pominjemo kurac tek tako u prethodnoj rečenici jer se ovaj čitav strip vrti upravo oko odnosa muškaraca prema ženama koji, nažalost previše lako, umeju da skliznu u patološkom smeru, gde se kontrolisanje života žene od strane muškarca nekako nameće kao „prirodna“, logična rabota, neretko pod izgovorom da je to za njeno dobro. Odmah da kažem, u stripu postoji i scena u kojoj jedan od ženskih likova ima refleksiju na pokušaj silovanja na žurci što joj se desio u tinejdž danima i ne morate biti mrzitelj horora da vam od ovog stripa bude neprijatno. Da damo kredit tamo gde je on zarađen: Ennis ovu scenu piše sa solidnom količinom ne samo empatije već promišljanja o tome kako se ovakve stvari UOPŠTE događaju u jednom prosvećenom, savremenom društvu, daje protagonistima te scene realistične replike da ih izgovore i na kraju čak i žena koja učestvuje u toj sceni iz nje izlazi sa više dostojanstva nego što je u stripovima u proseku standard. Burrows i ostala grafička ekipa ovog stripa takođe uspeva da sceni da jedan naturalistički senzibilitet, uspešno izmičući eksploataciji.

Pomalo je i iznenađujuće da se Ennis uopšte uhvatio ovakve teme i ne želim da sad tu mnogo psihologiziram ali pitam se da li je na njega uticala nekakva kritika da su njegovi recentni radovi bili prilično krindži karamboli u slou moušnu u kojim se sad već stariji, džangrizavi muškarac hvatao kritikovanja tih „woke“ novotarija i insistirao kako su one kretenske. U moje vreme su babe rađale decu na polju pa čim se porode popiju malo vode i odma opet uvate motiku i taj fazon...

No, The Ribbon Queen je, dakle, veoma detaljno koncipirana rasprava o rodnom nasilju kao istorijskoj pojavi ali i neodvojivom delu savremenih socio-ekonomskih odnosa i  Ennis se ovde trudi da je osvetli sa više aspekata. Kako se radi o čoveku za koga sam u više navrata umeo da ispalim kompliment da je to „možda najbolji scenarista u savremenom američkom stripu“ tako su i ovde teške i komplikovane teme postavljene kroz uverljive, organske dijaloge, likove obdarene karakternim dubinama i scene koje se ubedljivo transformišu iz pomenutog policijskog procedurala u zastrašujući telesni horor. Ennis se ovde bavi i podsvešću i simbolizmom sa jedne strane, i biologijom sa druge, a ne ispušta iz vida ni političku ekonomiju, prikazujući različite nivoe u društvu na kojima postoji prećutna ali neporeciva dominacija muškaraca što završava u kontrolisanju žena i, na kraju doslovno, u lišavanju tih žena slobode.



Naravno, blagi paradoks ovde bude to što, iako imamo najmanje dve žene u ovom stripu koje su bitni likovi, sa puno dodeljenih replika, diskusija, monologa, Ennis ne može da ZAISTA izađe iz svoje kože i predstavi nam autentičnu žensku perspektivu na ovo istorijsko nasilje. Da bude jasno, ne kažem da je to NEMOGUĆE i da muškarac ne može da napiše scenario (roman, esej) o ženskom iskustvu nasilja a koji će utkati žensku perspektivu u svoje tkivo, već samo da Ennis i dalje razmišlja u skoro identičnim terminima kao kada je pre nepune dve decenije pisao Punisher MAX, stavljajući jedno naspram drugog koncept žrtve i predatora i dajući žrtvi u ruke alatku da izvrši osvetu. Ne da se zaštiti, niti da zaštiti druge žene, već samo i isključivo da se osveti na najkrvaviji zamisliv način.

Ovo je jedna, ne ni nužno pogrešna perspektiva, ali svakako jedna od mogućih i ne možda ona koju bih ja prvo asocirao sa pokušajem da nekako sažmem žensko iskustvo življenja u društvu koje im nažalost i danas fundamentalno poriče ravnopravnost. Ako Ennisa čitate onoliko koliko ga ja čitam (a što je skoro trideset godina), onda unapred znate da će neki elementi narativa biti u njegovim slepim mrljama pa iako on i više od trideset godina ima snažne, delatne, no-shit-taken ženske likove u svojim stripovima, isto tako on ima, recimo, čitav podzaplet sa ženama koje su eksploatisane u procesu trgovine ljudskim bićima i ove su žene jedan tipičan kliše, bezlične, bez svoje volje ili agende, ŽRTVE sa punim radnim vremenom, čije martirstvo treba da nam bude motivacija da jače mrzimo muškarce koji ih eksploatišu.

Da ne bude da sad DRUGI stripovi to rade bolje, većina ne radi, ali većina njihovih autora i nema Ennisovu ambiciju da priča o ovako složenoj temi niti njegovu spisateljsku izvrsnost da na jako malom prostoru provuče mnogo filozofske rasprave a sve kroz ubedljiv dijalog. Kod Ennisa se ovde na mahove vidi i ta old school katolička crta od koje se toliko otimao ali se pod stare dane uvlači u njegov tekst, pa je mera muka kroz koje neko prolazi ono čime merimo njegovu istorijsku relevantnost i duhovnu superiornost.

U čisto tehničkim terminima, The Ribbon Queen nije idealno vođen narativ, ali je, srećan sam što mogu da barem to objavim, značajno uspešnije vođen i zaokružen od velike većine Ennisovih ne-ratnih stripova iz poslednjih nekoliko godina. Ovde nema ni krindži-svađanja sa woke ljudima-od-slame ni nezgrapnih metafora, ni gubljenja u krvopljusu i eksploataciji i ako stripu zameram nešto na polju pripovedanja i argumentacije, to je da u poslednjih par epizoda postaje vrlo komplikovano pratiti šta je zapravo argumentacija koja nam se izlaže. Ennis apsolutno nastoji da bude sa prave strane istorije i osudi sistemsko nasilje nad ženama, ali možda samog sebe sabotira uvođenjem naprsto previše simboličkog šuma, pozivanjem na legende, mitove, izmešane sa istorijama i insistiranjem na nečem što je nerazrađeno a treba da bude temelj čitavog simbolizma koji strip koristi i u vizuelnom i u konceptualnom smislu.

I inače ovde ima previše teza kojima strip barata, pa se pored diskusije o rodnom nasilju uzgred priča i o sistemskom rasizmu (opet ona intersekcionalnost koju smo nekidan pominjali), o korupciji u institucijama, pogotovo u policiji i mada Ennis ispravno postulira da su sve ovo elementi nepravde kojoj su žene (i drugi) istorijski izložene i da svi oni mortaju biti rešavani paralelno, sama naracija pati zbog ovoga.

Ono što je svakako upečatljivo su te scene natprirodnog horora u kojima Burrows i kolege uglavnom u jedan svakodnevni, „obični“ mizanscen uspevaju da ubace momente nečeg neverovatnog. Toliko apsurdno, preterano neverovatnog da kada likovi reflektuju na ove momente i kažu da ne žele da o njima pričaju jer im niko neće verovati, tačno znate šta misle. Kontrast „normalnog“ i toliko nenormalnog je ovde snažan, ubedljiv i snažno sugeriše tu podvojenost između „prirodnog“ poretka stvari u kome su žene, eto, zalomilo im se, sistemski potlačene, i eksplozija „neprirodnog“, tih trenutaka odmazde koji nemaju nekakvu strategiju – izlaznu ili uopšte – i samo su izraz istorijske, milenijumske frustracije nepravdom.

Utoliko, The Ribbon Queen je ne sasvim dobar strip ali dosta dobar strip koji neke svoje poente dobro napravi u tekstu, neke ne tako dobro, ali čiji imaginarijum i grafički karakter idu nekoliko koraka dalje od bilo čega što tekst uopšte može da vam sugeriše. Ovo je toliko brutalno da je fer da se po ko zna koji put zapitete je li Ennisu dobro. Verovatno ne, ali valjda bol nedobrosti leči milijunima koje je zaradio od serije The Boys. The Ribbon Queen možete kupiti putem AWA sajta, ali i besplatno ga čitati tamo, pa izvolite.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3794 on: 14-10-2024, 05:05:17 »
Skoro pa slučajnošću pročitao sam kolekciju The Great British Bump-Off a koju je Dark Horse izdao negde u Decembru prošle godine sakupljajući četiri epizode miniserijala što je izlazio počev od Aprila meseca. Stripovi sa temom rijaliti televizije koja se bavi kulinarskim nadmetanjima su skoro pa sumnjivo odsutni iz zapadnjačke strip-industrije (na pamet mi pada samo Žeželjev i Woodov Starve) s obzirom na to koliko ovaj popularni televizijski format cveta na zapadu, uključujući i fikcionalizacije kao što je vrlo uspešni The Bear, pa je The Great British Bump-Off privukao moju pažnju i svojom temom ali i činjenicom da su ovo radili John Allison i Max Sarin, ljudi koje znate po veoma uspešnom krosoveru stripa Giant Days sa interneta u štampani mejnstrim i pravo u Ajznerove nagrade koje pokupio 2019. godine.



Giant Days je bio neka vrsta samonikle senzacije. Njegov autor, britanac John Allison je ovaj strip prvo zamislio kao spinof svog prethodnog veb-stripa Scary Go Round, i sam ga pisao i crtao tokom njegovog života na internetu. Kada je BOOM! pre malo više od deset godine pokrenuo BOOM! Box, svoj imprint posvećen eksperimentisanju sa autorima koji nisu etablirani unutar glavnotokovskog stripa severnoameričke industrije, ovo nam je dalo i neke veoma uspešne radove poput Lumberjanes ili Fence, a Giant Days je, sa svojim prelaskom u štampanu formu – i uzimanjem raznih crtača tokom svog izlaženja – apgrejdovan u „pravi“ strip, osvajajući publiku svojim lepim kombinovanjem slice of life pristupa sa komedijom. Kao i neki drugi stripovi koji su izlazili ili izlaze za BOOM! Box, i Giant Days je bio pod uticajem sadržaja izvan sfere severnoameričkog stripa – uključujući animaciju, na kraju krajeva prva crtačica u štampanoj eri ovog serijala bila je Lisa Treiman, a koja je uspešan animator na Disneyjevim crtanim filmovima – pa i The Great British Bump-Off zapravo predstavlja adaptaciju propertija iz sasvim drugog medija u strip.

Allison je na ime Giant Days uspešno prešao u stripovski mejnstrim, sa kasnijim radovima za BOOM! i Dark Horse (By Night, Steeple...) a poslednji crtač sa kojim je sarađivao na Giant Days, Max Sarin je finski ilustrator kome je ovo predstaljao prodor u američku industriju. Saradnja njih dvojice na The Great British Bump-Off došla je prirodno i ljubitelji Giant Days apsolutno imaju čemu da se raduju sa ovim stripom, pogotovo ako vole britanski humor koji Allison u ovom slučaju pušta da se oseti dosta jače nego u Giant Days, možda i zato što je okruženje u kome se priča odvija podobnije za to.

Naime, za razliku od Giant Days koji je bio ansambl-strip fokusiran na studentsku populaciju, The Great British Bump-Off se dešava u okviru snimanja sezone televizijskog reality-showa The Great British Bake-Off a gde se takmičari nadmeću u spremanju zadatih jela. Allison i Sarin su ovde imali slobodu da smisle značajno raznolikiju grupu likova, vidno se trudeći da oni dolaze iz različitih sfera života. Tako su među takmičarima i britanski Indus Sunil, koji je u svom „civilnom“ životu instruktor joge ali je generalno jedan veoma relaksiran i kul tip, onda Trevor, vozač autobusa, Neal koji je meteorolog i izuzetno je nadmen jer ostale takmičare smatra proleterskim šljamom koji mu samo smeta na njegovom sigurnom putu do pobede, Jill, penzionerka-domaćica sa veoma dobrodušnom dispozicijom, Will, povučeni, blago asocijalni programer, pa i Francoise, marketinška asistentkinja iz Švajcarske koja je sva nežnam, treptava i samozatajna ali iz nekog razloga kuva tako da sudije padaju na dupe od njenih obroka.



The Great British Bump-Off je u stvarnom životu zapravo kombinacija pozorišnog komada i igre, koja se može igrati uživo ili preko Zooma i drugih platformi za instant komunikaciju a u kojoj britanska kompanija Lazy Bee daje scenarija što ih glumci izvode, postavljena, nagađate u rijaliti šou nalik na The Great British Bake-Off, da bi onda publika u interaktivnom delu predstave mogla da pogađa ko je ubica.

Alison i Sarin su uradili jednu vrstu razrade ovakve postavke i kreirali murder-mystery zaplet pun zanimljivih likova i njihovih bizarnih interakcija. Iako izdavač ovaj strip upoređuje sa radovima Agathe Christie, istine je i da je njegov ton mnogo veseliji, razigraniji i više „tongue in cheek“ nego što bi ovaj opis sugerisao.

Naravno, to će vam biti jasno od prve strane kada vidite Sarinov crtež. Sarinovi likovi su izuzetno karakterni, sa velikim očima i ekspresivnom gestikulacijom. Oni su karikature u dobroj tradiciji evropskog stripa, ali sa organizacijom tabli i tempom pripovedanja karakterističnim za američku industriju. Strip zbog toga ima jednu „kinematsku“ režiju, sa čestim, dinamičnim pomeranjima rakursa i vrlo energičnim interakcijama likova. Iako je u pitanju „realistična“ priča, bez žanrovskih preterivanja, likovi imaju prenaglašeno dramatične reakcije na stvari koje se dešavaju, sa čestim zarumenjenim licima, suzama, hvatanjima za glavu itd. a što sve stripu daje energiju i šarm simpatično farsične komedije.

Kolori koje je uradio Sammy Boras su takođe snažni i izražajni i The Great British Bump-Off je u vizuelnom smislu izuzetno privlačan, sa energijom američke priče i karakterom evropske. Onda, kada se siđe na razinu zapleta i dijaloga, naravno, dobijamo i naglašenu „britansku“ dimenziju.



Ne i prenaglašenu. Allison zna ko će mu biti primarna publika pa je ovo rađeno jednim razumljivim, zabavnim, sočnim „britanskim“ Engleskim jezikom ali bez fetišizovanja slenga i lokalnih žargona. Glavna junakinja, Shauna (student, ali kako sama sebe predstavlja, i grindcore pevačica i iskusna rešavačica misterija) je jedan tipično allisonovski lik sa mnogo energije i entuzijazma ali ne uvek i dovoljno samosvesnosti da zna kada radi stvari koje su štetne za nju samu ili druge. S obzirom da je upletena u murder-mystery zaplet, legitimno bi bilo pomisliti i da će Shauna sebe svojim pomalo i nepažljivim, entuzijastičnim trudom da pronađe ubicu, dovesti u smrtnu opasnost.

Osim što ovo nije TAKAV zaplet. The Great British Bump-Off je suviše dobrohotna priča da bi se bavila gnusnim delom murder-mystery formule i više se bavi onim njenim zabavnim delom, dakle, rešavanjem misterije koja se tiče ansambla zanimljivih likova i otkrivanja njihovih mogućih motiva (i kapaciteta) da ubijaju konkurenciju unutar televizijskog programa posvećenog kompetitivnom kuvanju.

Drugačije rečeno, Shauna je mnogo više u riziku da bude eliminisana iz takmičenja jer se previše usredsređuje na amaterski detektivski rad a premalo na kuvanje i čitlac ne može da ne saoseća sa njom kada njene na brzinu osmišljene i sklepane kreacije od strogih sudija dobiju tipično britanski sarkastične komentare (tipa „ovo je možda umetnost ali nije hrana“). Allison u prolazu dokači i neke tipično savremene „probleme“, kao što je potreba da se bude „woke“ u svakom budnom momentu pa, recimo, kada Shauna najavi da će njena torta biti napravljena u slavu obeležavanja rođendana arhitekte Le Corbusiera, i od jedne od sudija dobije komentar da je on na neki način bio blizak fašistima, ona u sekundi preokreće priču i insistira da će torta slaviti njegovu smrt i činjenicu da njegov leš i dalje jedu crvi.

Ova vrsta humora u velikoj meri zavisi od grafičke prezentacije i ovde je Sarin presudan sa svojim naglašeno ekspresivnim likovima i energičnim tranzicijama iz raspoloženja u raspoloženje, dok leterer Jim Campbell suptilčno podvlači akcente u dijalozima. Sarin se takođe vrlo očigledno dobro zabavlja crtajući hranu – pogotovo Shaunine neuspele obroke – i The Great British Bump-Off podseća koliko je publika koja ne čita mange uskraćena za ovu granu grafičke umetnosti.

The Great British Bump-Off je zabavan, dobrohotan strip koji se čak ni ne može nazvati satirom. On se oslanja na popularni televizijski šou i transformacija je scensko-igračkog koncepta u neinteraktivni strip, ali ništa od svega ovoga on ne ismeva niti pravi ikakve negativne komentare. U pitanju je prosto jedna zabavna mala priča u velikom ansamblu zanimljivih likova, sjajno nacrtana, efikasno ispripovedana, prosto – šarmantna. Vredi joj dati šansu. Dark Horse vam kolekciju nudi ovde.


crippled_avenger

  • 4
  • 3
  • Posts: 21.970
    • http://dobanevinosti.blogspot.com
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3795 on: 14-10-2024, 17:51:35 »
Nisam čitao stripa ali pošto postoji strip iz kog je nastao animirani film, i pošto sam čuo da jedno delo proističe iz drugog, kazao bih par reči o animiranom filmu KRALJ NIČEGA Alekse Gajića.



U jednoj zbirci eseja, Branislav Dimitrijević pisao je o jugoslovenskim spomenicima koji su se ticali događaja iz NOBa i u njemu sam zapazio razne veoma zanimljive teze, ali se dve odnose na tvoj film. Prva, da po su u SFRJ mahom građeni spomenici posvećeni događajima, a znatno manje ljudima učesnicima NOB, mada je bilo i ovih drugih. A druga je citat jedne teorije hrvatskog teoretičara Meštrovića da spomenik ne mora nužno biti neka spomenička plastika već može biti i nešto drugo (on je primarno mislio da to može biti neki funkcionalni objekat koji bi građani koristili uporedo sa njegovom spomeničkom funkcijom).
U slučaju Džonija Rackovića, sada kad polako ulazi u šerifske godine, kako bi se to reklo u Starom Holivudu koji on voli, možemo da kažemo da je u Aleksinoj izvedbi zaista dobio spomenik koji nije skulptura i ne stoji u parku kod FPU odakle je Džoni polazio skejtom na svoje pustolovine, ali ne bi mu neka instalacija na kojoj se stalno pušta bila sasvim neumesna.
U filmu koji je sam po sebi izuzetno vešto napravljen, izveden i što je najvažnije estetizovan, uspeo je da napravi nešto što sublimira ono što Džoni želi da kaže nama, a da istovremeno - koliko je to moguće - isprati i njegovo samoviđenje.
Ta aproprijacija stripovske stilizacije, cyber punka, muzejskog nadrealizma, povremenog tempa akciong filma i svih tih elemenata koji inspirišu Džonija dali su nam i jednu sliku umetnika spolja, odnosno njegovo delo, ali i jednu sliku umetnika iznutra, odnosno samoviđenje. A to su kod Džonija neraskidive stvari.
Činjenica je da je Džoni plodan umetnik u raznim formama i da kad jednog dana budemo podvlačili crtu on svakako može da kaže kako je dobio veoma dobre prilike da se iskaže.
U takvoj konkurenciji dela koja su nastajala u dobrim uslovima, barem u pogledu recepcije i sl. uspeo je da napravi film koji se nameće kao spomenik Rackoviću a i kao njegovo aktuelno delo.
Svakako da je prirodna reakcija na pojavu svakog Aleksinog dela da se potegnu sve moguće veze da mi ono što pre dođe na istinu. Međutim, još je važnije što je ponovo napravio nešto što umnogome prevazilazi ono što mi kao scena, zajednica itd. zaslužujemo.

Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3796 on: 15-10-2024, 05:15:51 »
Sa naravno poslovično strašnim kašnjenjem pročitao sam The Cat from the Kimono, nadrealistički grafički roman koji je autorka Nancy Peña uradila još 2007. godine i pod izvornim nazivom Le Chat du kimono objavila za kod nas ne naročito poznatog ali prilično agilnog francuskog izdavača La Boîte à Bulles osnovanog početkom veka a danas delom izdavačke grupe Humanoids. Humanoids je i izdao ovaj album na Engleskom, još Oktobra prošle godine, a meni je trebalo još desetak meseci da mi dođe na red na čitanje. Što je moja i samo moja sramota jer se radi o grafički, ali i konceptualno i narativno, veoma lepom radu koji je po mnogim osnovama kao pravljen za mene.



Nancy Peña nije previše poznata autorka na našim prostorima mada Fibra jeste pre par godina objavila njenu Medeju. Peña je na tom stripu bila ilustratorka (dok je scenario pisala deset godina starija i nagrađivana spisateljica Blandine Le Callet), ali je za The Cat from the Kimono ona kompletna autorka, radeći u za sebe očigledno vrlo ugodnom formatu i tempu. Rođena u Tuluzu 1979. godine, Peña je 2003. godine diplomirala primenjenu umetnost na pariskoj École normale supérieure de Cachan a onda se neko vreme bavila podukom, pre nego što je prešla na ilustraciju kao svoju primarnu profesiju. Navodi vrlo raznolike uticaje u svom stripovskom izrazu, od Willa Eisnera, preko Rembrandta pa do gravera Calota. Od 2003. godine naovamo uradila je popriličan broj autorskih stripova (a pored njih i ilustracija za dečije knjige), kako za La boîte à bulles, sa kojima najviše sarađuje, tako i za druge izdavače kao što su Éditions Gallimard (za njih je izdala strip Mamohtobo gde je bila samo scenaristkinja dok je crtež i kolore radio Gabriel Schemoul), Éditions Charrette i Casterman.

Kod The Cat from the Kimono čoveku naravno prvo u oči upadne crtež, ali najpre na nivou estetskih odluka koje je autorka donela. Prvi deo ovog stripa je, tako, pripovedan prizorima koje zauzimaju čitave table, sa dodatim tekstom, sličnije umetničkim slikama nego klasičnog „stripovskom“ pripovedanju. Takođe, ovo je crno-beli strip sa dodatom crvenom bojom maltene samo i isključivo da bi se svila titularnog kimona jače istakla kao materijal sa svim svojim posebnostima, taktilnim, ekonomskim i socijanim konotacijama.

Naime, ovo je – isprva – strip nalik na narodnu, oralnu književnost, započinjući kao mnoge bajke, pričom smeštenom u Japan, o mladoj ženi, ćerki lokalnog vlasnika radionice za izradu svilene odeće a u koju se zaljubio jedan od očevih majstora. Zaljubljeni momak, naravno, nema neke velike šanse da se orodi sa gazdom ne samo zato što između njega i lepe devojke stoji ozbiljna klasna barijera, već i zato što se on njoj, suprotno klišeu na koji su nas navikle bajke, zapravo baš i ne dopada. A šta joj se dopada? Pa, kimono koji je on, ne govoreći joj o svojim emocijama, sa puno pažnje i ljubavi uradio za nju, praveći ga od crvene svile i sa mnogo naslikanih crnih mačaka svuda po materijalu. Mladi majstor je računao da će, kada izabranica njegovog srca oseti koliko je kimono mekan i ugodan, kada se zadivi njegovim estetskim kvalitetima, shvatiti šta on prema njoj oseća i da će od te tačke nadalje, sve biti kao u stereotipnoj bajci ALI ŠIPAK MAJSTORE.

Peña ovde pravi spretan zaokret i pokazuje kako se devojci kimono ZAISTA MNOGO DOPADA ali da je ona veoma usredsređena na njega i da niti razume majstorove romantične namere u celom aranžmanu niti je on zanima.



Neočekivano ljubomoran na delo svojih ruku, majstor dalje ima neobične ali zanimljive taktike da nekako promeni ovaj status kvo, uključujući pravljenje novih kimona – koje sam nosi – a na kojima su prvo pacovi pa onda ptice, na koje mačke sa kimona njegove nesuđene reaguju i pokušavaju da ih uhvate.

Ovo je sve solidno smešteno u prostor magičnog realizma, veoma spretno uglavljeno u Japan iz doba Meiđi obnove, pripovedano pomenutim velikim kompozicijama koje zauzimaju čitave table i sa izuzetno efektnim kolornim kontrastom, te raskošno ilustrovanim kimonima. Međutim, kada se jedna od mačaka sasvim odmetne i krene u svet, počinje „pravi“ narativ ovog stripa.

I Peña sasvim menja i ton i ritam pripovedanja i grafički pristup, smeštajući dalji zaplet u mnogo klasičniju stripovsku formu sa po tri (ili, ređe, dva) kaiša na tabli, u crno-beloj tehnici, sa dinamičnijim pripovedanjem. Pobegla crna mačka postaje neka vrsta simboličnog agensa promene koji će nekim ljudima živote izvrnuti naopačke, ali i uticati i na neke šire socijalne procese. Na kraju i ponovo videti Japan...

The Cat from the Kimono je, pokazuje se, najpre jedan omaž a zatim i blagonaklona parodija mnogih evropskih, pre svega britanskih tropa iz viktorijanske ere. Mačka iz naslova ima avanture koje se dešavaju na vodi (i ispod vode), ali i na suvozemnoj britanskoj teritoriji, konkretno u Londonu, i način na koji ona prelazi sa lokacije na lokaciju ali i iz, da tako kažemo, priče u priču je maestralno uokviren dobro odmerenim simboličkim referencama i omažima. Tako je, nakon što mačku pronađu mornari prekookeanskog broda, proglase je za slepog putnika ali slože se da je korisno imati mačku na brodu jer lovi pacove, ona zaslužna za epifaniju jednog od članova posade koji će imati neku vrstu mističnog erotskog buđenja i provesti ostatak stripa u potrazi za ženom, za koju je siguran da je nije halucinirao.

No, mačka će onda imati pustolovinu pod površinom okeana, putešestvije tokom kojeg je gutaju velike ribe a ona njih jede iznutra i koristi kao prevozna sredstva. Kada na kraju stigne do obale Engleske, pronalazi je ni manje ni više nego Doktor Watson, najbliži saradnik i hroničar života i rada Sherlocka Holmesa.

Da ne prepričavamo sada ceo strip, reći ćemo da se autorka IZUZETNO zabavlja sa popularnim likovima viktorijanske ere (i da nije ogranićena na Holmesove pustolovine, pa tako ovde imamo i Alisu u Zemlji čuda) i da dobijamo jednu simpatično izmeštenu perspektivu iz koje posmatramo odnos dvojice detektiva, sa Watsonom koji je atipično frustriran – velikim delom zbog problema sa ženom kod kuće – i Holmesom koji je atipično nesnalažljiv. Ovaj strip obojicu pomera iz rakursa Doyleove mitologie, tipično prepričavane od strane samog Watsona, i pokazuje ih kao mnogo nesavršenija ljudska bića nego što je običaj. Watson ovde nije samo tvrdi realista nasuprot imaginativnog Holmesa već i čovek sklon depresivnosti, dok je Holmes, u knjigama predstavljen kao neko koga bismo danas nazvali visokofunkcionalnom autističnom osobom, ovde blago pomeren u smeru socijalno nesnađenog, često konfuzivnog opsesivca koji promašuje gomilu stvari jer se fokusira samo na jedan aspekt slučaja, plus, naravno, redovno se havariše kokainom.



The Cat from the Kimono nije priča o Holmesu i Watsonu ali autorka spretno čini njih dvojicu delom svoje priče u kojoj mačka, rekosmo, ima mnogo uticaja na to kako će se neke situacije odvijati, i kako će se neke sudbine odmotati. A u svemu tome, mačka nema nikakvu vidnu agendu ili ambiciju i karakterišu je pre svega radoznalost, prirodna samoživost, nemiran duh koji se ne može ni uhvatiti u bocu niti jednoznačno opisati. Utoliko, The Cat from the Kimono je mnogo bolja posveta mačkama onakvim kakve one zaista jesu – a ovo vam govori čovek koji decenijama živi sa više mačijih nego ljudskih ukućana – od čestih prikaza ovih žvotinja u popularoj kulturi gde im se pripisuju infantilne „ljudske“ karakteristike i emocije, ili se akcentuje samo aspekt njihove lepote, umiljatosti, taktilne prijemčivosti. Mačke su, naravno, mnogo više od kućnih ljubimaca ili, uopšte, ikakvih ljudskih privezaka, samostalne su i nimalo sentimentalne, navikle da ugađaju pre svega sebi i sasvim nezainteresovane da prate ičije planove i agende.

Utoliko, ima u njima nečeg što ljudi po definiciji smatraju demonskim – crne mačke su pogotovo smatrane veštičijim saučesnicima u đavolskom poslu u vreme lova na veštice u Evropi – nečeg nesagledivog i neiskazivog što može da vam izazove i nelagodu ako i dalje prihvatate klišeizirane prikaze mačaka kao „slatkih“ živih igračaka.

Peña ove stvari razume i tako i crta protagonistu svog stripa, crnu životinju bez ljudske mimike koju bismo mi tumačili u okvirma nekih „naših“ emocija. Ova mačka je i deo mnogih psihodeličnih scena ovog stripa, i onih koje su jasna aluzija na tripoznost Alise u Zemlji čuda, ali i onih u kojima Sherlock Holmes ima nešto za šta misli da su kokainske halucinacije. Peña sve to radi veoma dobro, sa crtežom koji funkcioniše na taman idealnoj ravni da bude dovoljno realističan a da „trpi“ neprirodne deformacije anatomije i facijalne ekspresije mačke koje prevazilaze običnu „životinjsku“ mimiku. Naravno, ovde ljudi pre svega vide odraze svojih potreba, žudnji, strahova itd, na licu mačke, nego što možemo sa sigurnošću reći šta mačka „oseća“.

The Cat from the Kimono je briljantno nacrtan, veoma dobro pripovedan strip koji duboke folklorne i mitološke simbolike besprekorno smenjuje sa dobrohotnim omažiranjem i parodiranjem viktorijanskih tropa. Ovo je kombinacija bogata konceptima i idejama, ali je najvažnije to da je priča vođena prirodno, lepim tempom, uz odmerene promene tona tako da čitaoca sve vreme drži na udici intrigom ali mu i daje mnogo toga za razmišljanje i najčistije estetsko uživanje. Sve preporuke, čak i ako niste mačkar i mačkarskog roda. Humanoids digitalnu kopiju prodaje ovde, a meko koričenu papirnu ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3797 on: 21-10-2024, 04:56:09 »
Danas ćemo pričati o dva Marvelova stripa od kojih ni jedan nije uspeo da mi pruži punu zadovoljštinu, iz sasvim različitih razloga, a koji su opet i zanimljivi kao primeri krosovera i rada izvan uobičajenih međa, plus nude nekakvu interesantnu perspektivu za budućnost. Imajući u vidu da je jedan od njih originalno izlazio još 1987. godine, već to da se u 2024. godini pojavio ponovo je priličan uspeh.

No, prvo pričamo o nečemu što je do relativno nedavno moralo delovati kao produkt grozničavog sna a nikako nešto što se može desiti u zbilji. What If... Donald Duck Became Wolverine je, kako mu i naslov kaže, spekulativna, „what if...“ priča u kojoj se ozbiljno (koliko je ozbiljnosti u ovim stripovima uopšte moguće prići) tretira premisa o Diznijevom Paji Patku koji je istovremeno i Wolverine. U stripu ga doslovno zovu Donald-Wolverine a što je relativno nespretno preimenovanje glavnog junaka tako da se sačuva ideja o prezimenu koje označava i životinjsku vrstu kojoj protagonist pripada, ali se gubi jedan mnogo važniji element: aliteracija. Plus, naravno, Wolverineu prezime nije, jelte Wolverine.



Nedavno sam, pišući o Aaronovom Uncle Scrooge and the Infinity Dime pomeuo da se u Marvelu priprema još rada sa Diznijevim junacima i da ove What if... varijante sa Pajom Patkom deluju zanimljivo. Naravno, Paja Patak ima i istoriju superherojskog rada u italijanskom stripu, kao maskirani junak Paperinic (ili kod nas Superpatak), pa je u tom smislu njegovo kastovanje kao Wolverinea ili Thora u novim Marvelovim stripovima možda donekle logičan produžetak njegove duge karijere. Ovaj konkretni strip, What If... Donald Duck Became Wolverine, služi i kao način da se obeleži devedeseta godišnjica Paje Patka i pedeseta godišnjica Wolverineova. Lepi jubileji ali ne mogu da se otmem utisku da je ovaj strip urađen usputno, na brzinu, sa tek propisanim minimumom kreativnosti ulivenim u njegov nastavak.

Nije da su ga radili nekakvi amateri. Posao je ovom prilikom stavljen u zadatak Italijanima, i ovo je napisao Luca Barbieri, sjajno nacrtala Giada Perissinotto, kolorisao Lucio Ruvidoti a leterovala Laura Tartaglia i strip izgleda VEOMA lepo sa crtežom koji je prijemčiv, primamljiv, postavljen na idealnu sredinu između (super)herojske akcije i slepstik komedije, sa veoma dobrom transpozicijom likova iz Diznijevog univerzuma u Marvelove kalupe, sa snažnim, živim bojama i generalnim dizajnom teksta i tabli koji su prijemčivi za oko i milina za čitanje.

No, sa strane same priče ovo je... da budem vrlo darežljiv, strip namenjen maloj deci u kome mi matoriji teško da ćemo naći puno mesa.



Naime, Old Duck Donald, kako se ova priča zove (sa implikacijom da će ih možda biti još) je parodično prepričavanje originalnog Old Man Logan Marka Millara i Stevea Nivena, ali u formatu jedva dužem od dvadeset strana. Kondenzacije se u ovakvim situacijama podrazumevaju, ali Old Duck Donald troši toliko vremena na uvodnu ekspoziciju, flešbekove i postavljanje, jelte, problema, da postaje jasno da za neku eksplozivnu akcionu završnicu na kraju ima vrlo malo strana. Ovo je narativ vođen tako da se pre svega čitaocu prikažu tek umereno smešne situacije koje pamti iz Old Man Logan i drugih priča o Wolverineu (uključujući Weapon X eksperiment, sukob sa Hulkom itd.) spakovane u Diznijev univerzum i na osnovu njih izgradi argument da je Donald-Wolverine, jelte, sada penzionisani heroj, neko čija je supermoć BES.

Ima tu zdrave osnove – Paja Patak ima istoriju problema sa kontrolisanjem besa* dok je Wolverineova karakterizacija i utemeljena u stalnoj borbi čoveka protiv zverskih instinkta i ubilačkog besa, no Barbierijev scenario ovo koristi samo kao readymade motiv, bez ikakve razrade, doslovno praveći pančlajn na samo tri strane na kraju koje su komične, više nego „akcione“, ali ne sad nešto urnebesno komične.
*mada su ga Barksovi radovi rehabilitovali a njegovi italijanski i skandinavski naslednici su nastavili ovu rehabilitaciju

Prosto, ovo je strip sa vrlo jednostavnom postavkom, nemaštovitom razradom i dramskim lukom koji je kratak, mehanički izveden i njegova efektnost zavisi u velikoj meri od toga je li vam smešno da vidite Patka sa kandžama ili ne. Očekivao sam, valjda je jasno, više, jer su italijanski stripovi o Paji Patku, barem onaj njihov probrani deo koji sam čitao kod nas i kod Amerikanaca, po pravilu ambiciozniji i dramski složeniji. Old Duck Donald više deluje kao priča od osam strana spremljena za neku antologiju pa onda veštački napumpana na dvadesetdve.

Ali crtež je jako lep a Miki kao Hawkeye izgleda izvrsno. Šilja kao Hulk je manje maštovito rešen a Hromi daba kao Red Skull još manje, no, braća Buldozi zato imaju zabavan i šarolik dizajn. Sve je to lepo i pitko, ali mu fali malo više supstance i nadam se da će naredni strip, onaj o Paji kao Toru biti kaloričniji u ovom smislu. Amazon vam ovu epizodu prodaje putem ove stranice.



E, sad, Defenders of the Earth je, setiće se stariji među nama, bila animirana serija iz 1986. godine, a trajala je sve do 1991, sa premisom „kompanijskog krosovera“ a likovi su bili u tom trenutku već patinirani, predratni, pre-superherojski junaci firme King Features Syndicate. Ja sam, da bude jasno, ODRASTAO čitajući stripove o Flashu Gordonu, Mandraku Mađioničaru i Fantomu – Duhu koji hoda, pa je za mene ova vrsta krosovera jedna od teoretski najprijemčivijih stvari na svetu. Ali naravno da sam ja i u ono vreme već bio malo zahtevniji tinejdžer i da bi mi serija, da sam joj tada imao pristup, verovatno bila suviše detinjasta. No, kad čovek malo omatori, tako se malo i opusti, pa mi je nekako slatko i divno ne samo da ste 1986. godine, dakle, u godini kada sam ja krenuo u srednju školu, imali ovakvu seriju (smeštenu u futurističku 2015. godinu iz nekog razloga) nego i da je Marvel iduće, 1987. godine, pokrenuo komplementarni tekući strip-serijal sa istim imenom i premisom.

Taj serijal, o kome danas pričamo, trajao je samo četiri broja a ove ga je godine ponovo objavio Mad Cave Comics. Zašto, ZABOGA, pitao bi svako razuman – ali objašnjenje je zapravo dobro: Mad Cave su dobili prava na publikovanje novih stripova vezanih za intelektualno vlasništvo King Features Syndicate pa je tako pored već pokrenutog Flasha Gordona, najavljen i novi serijal Defenders of the Earth. Ovo kucam početkom Avgusta, a za kada je i najavljen početak novog serijala od osam brojeva, pa ćemo, kad dođe vreme, videti kakvo je to i valja li čemu. A do tada da se osvrnemo na originalni, zlosrećni serijal neceremonijalno prekinut posle četiri broja.



Da se razumemo, Marvel je imao vrlo solidnu istoriju rada licenciranih stripova. Conan i Star Wars su, naravno, bili apsolutni hitovi koji se i danas vrlo dobro drže, ali Marvel je radio i prilično uspešne adaptacije Loganovog bega, Planete Majmuna, Gospodara prstenova, Roma – Svemirskog viteza i G.I. Joea, pa onda kasnije i Transformersa. U tom nekom smislu, Defenders of the Earth, kao pokušaj reinvencije likova čiji su najslavniji dani već tada bili udaljeni pola veka u prošlosti je dobio sasvim razumljiv dodatni napor na Star Comics, Marvelovom imprintu iz onog vremena namenjenom deci.

To „Star“ u imenu nije ni bilo sasvim bezveze, ovaj serijal je započet prvom epizodom koju su zajednički napisali Stan Lee i Bob Harras, a što su ipak imena koja su 1987. godine imala JAKU težinu. Ostatak ekipe nije imao star power koji su imali Conan ili Star Wars (znate već, Chaykin, Buscema...), ali ovaj strip je crtao Alex Saviuk, čovek sa već dosta iskustva u DC-ju, upravo preseljen u Marvel i na početku svog sedmogodišnjeg rada na Web of Spider-man. Saviuk je i kasnije radio razne stripove o Spajdermenu, uključujući novinski strip koji su pisali Stan Lee i Joe Sinott, a čak i kad je Leejev brat Larry Lieber preuzeo crtačke dužnosti na njemu, Saviuk je ostao kao tušer. Dakle, ozbiljna Marvelova kuka koja je ovom serijalu donela izuzetno razrađen „house style“ pristup i vrlo tipičnu kombinaciju akcije, vodvilja i drame. Tuš je radio Fred Fredericks, kolore Nel Yomotov a letering Ken Lopez, i mada ovo nisu imena na prvu loptu poznata Marvelovim zombijima, vredi istaći da je Fredericks jedan od ključnih crtača na serijalu Mandrak, da je on zapravo ovaj strip preuzeo polovinom šezdesetih, kada njegov tvorac Lee Falk preminuo, i da je u mnogome doprineo modernizaciji ovog stripa u tematskom smislu. Yomotov je radio za Marvel od sredine sedamdesetih, kolorisao sve  epizode Transofmersa koje je ova firma izdala i bio viši urednik u Marvelu kada su ga 1996. godine otpustili jer se firma, znamo to, u tom trenutku raspadala.

Hoću reći, ovde smo na gomili imali ne samo talenat već i dokazani kvalitet, no, imam blagi utisak da neko u Marvelu nije bio zadovoljan ugovorom sa King Features Syndicate. Možda baš i sam Lee. U kreativnom smislu, firmu su tada vodili Jim Shooter i Tom DeFalco (primopredaja dužnosti se desila baš 1987. godine) i moguće je da se tu i dalje nešto pregovaralo pa propalo. Kako bilo da bilo, Lee i Harras su već posle prvog broja prepustili scenarističke dužnosti Michaelu Higginsu, čoveku koji je tokom svoje višedecenijske karijere u Marvelu uglavnom radio uredničke i letererske poslove i povemeno nešto i napisao. Higgins u tehničkom smislu nije uradio nimalo lošiji posao od Leeja i Harrasa, hvatajući u letu taj raspisani, klasični palpi stil koji je bio zaštitni znak firme pod Leejem, ali Defenders of the Earth već od drugog broja primetno gubi fokus i jedva da se bavi svojom početnom premisom, odlučujući se umesto toga za pojedinačne epizode koje se fokusiraju na individualne likove.



A premisa je, naravno, sasvim pitka, mada je već u 1987. godini bila BRUTALNO klišeizirana. U ovom stripu se Mandrak (i njegov sada već mnogo više saradnik a mnogo manje sluga Lotar) udružuju sa Flašom Gordonom i Fantomom da odbrane Zemlju od Gordonovog arhineprijatelja, osvajača Minga sa sveta po imenu Mongo, a koji se odlučio da pokori nepoćudnu planetu jednom za svagda.

Dobro, niko ne očekuje nekakav inteligentan dekonstruktivni preokret ovde, i naravno da ga ni ne dobijamo, ali strip je makar postavljen na sasvim stabilne temelje prvom epizodom u kojoj se tri velika heroja organski udružuju protiv kredibilno prikazane svemirsko-fašističke pretnje, Zemlja trpi opipljivu, realističnu štetu, a i na našoj strani ima žrtava. Naravno da su te žrtve ženske provinijencije: smrt žene kao motivacija muškarca da još više „heroiše“ je bila, da tako kažemo, živ, zdrav i omiljen motiv stripova onog doba, no ovde scenario makar pravi mali dodatni napor pa tako pokojna Dejl (uh... spojler?), Flašova ne samo simpatija i devojka već ovde i supruga i majka njegovog sina, biva na neki način voskrsnuta u vidu veštačke inteligencije unutar superkompjutera koji je napravio Flashov sin i koji stoji usred glavnog štaba Defendersa dok pripremaju strategiju za odbranu Zemlje.



Strip je u startu postavljen sa jednim vrlo epskim tonom i, reklo bi se, ambicijom da traje dugo. Pored Mandraka, Lotara, Fantoma i Flaša, u ansamblu je i nova generacija, Flašov sin, Lotarov sin, Fantomova ćerka i Mandrakov usvojeni sin, pa tu postoji i zabavna međugeneracijska i među-rodna dinamika, sa povremenim tangentama da se vidi kako se omladina danas, jelte, provodi kada ne radi, ali i sa epizodama nerazumevanja mladih od strane njihovih roditelja, i prevazilaženja generacijskog jaza. Što je sve nekako prijemčivo i ugodno.

Glavni problem stripa je da se posle spektakularne prve epizode u kojoj se leti po svemiru i gledamo borbe zvezdanih plovila, Fantomovo demonstriranje „snage deset tigrova“, Mandrakove „iluzije“ kojom se menja tok čitavog rata itd, strip posle toga zaustavi kao da je neko povukao ručnu. Druga epizoda otpada na prilično bizarno formatiranu pripovest o tome kako Defendersi pripremaju i opremaju svoj glavni štab iz koga će planirati otpor međuzvezdanom zavojevaču i u njoj se skoro na silu dešava sukob sa Mingovim trupama koji naši dobijaju ratnim lukavstvom na koje ne bi pala ni deca kojoj je bio namenjen ovaj strip. No, posle toga naredne dve epizode praktično nemaju nikakve veze sa Mingovom invazijom na Zemlju, još uvek odlaganom sa tantričkom strpljivošću, i bave se odnosima Mandraka i njegovog sina, Fantoma i njegove ćerke, sa sve sukobima sa nekim njihovim arhinemezama u kojima ostatak ansambla ne učestvuje.

Ovo je u stvari sasvim okej da se čita, ako volite Mandraka, Fantoma itd. i volite Marvelov stil iz osamdesetih. Saviuk sve to vrlo lepo crta, ne umarajući se prevelikim nivoom detalja ali nudeći dinamično, prijemčivo pripovedanje (i odličnog Fantoma), no, stoji i da ovaj strip VEROVATNO ne uzimate u ruke sa pomišlju da vam se baš čita o tlapnjama Mandrakovog sina koji pati što ga otac ne razume, a da Mingova invazija može da jede govna. Nekako su ovde prioriteti neočekivano zamenili mesta pa je ta međugeneracijska i unutarporodična drama koja je u druge dve epizode u prvom planu, verovatno originalno trebalo da bude samo za popunjavanje prostora oko glavne priče, ali je iz nekog razloga ta glavna priča praktično napuštena u drugoj polovini serijala. A onda je serijal otkazan bez ikakvog objašnjenja.

Dakle, ovo je strip samo za ozbiljne ljubitelje KFS-ovih likova i Marvelovog stila, no, kako sam veoma zainteresovan da vidim šta će Mad Cave Comics da urade sa ovim likovima i premisom, moram da ga preporučim svakom ko je makar malo kao ja. Zabavićete se, makar i smejući se klišeima i krindži rešenjima, uživajući u efektnom, jednostavnom grafičkom pripovedanju i kičastom dizajnu Minga i njegove ekipe. Mad Cave će vam ovo rado prodati putem svog sajta.


crippled_avenger

  • 4
  • 3
  • Posts: 21.970
    • http://dobanevinosti.blogspot.com
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3798 on: 26-10-2024, 16:29:24 »
LA MARQUE JAUNE Edgar P. Jacobsa sam pročitao u sklopu industrijske špijunaže jer francuski reditelj nastanjen u Holivudu Cedric Nicolas-Toryan priprema ekranizaciju čiji scenario potpisuju ni manje ni više nego Jan Kounen (i Jay Ferguson).

U Netflix projektima KATE i FURIES Nicolas-Troyan je pokazao da ima izrazit dar za stripovsku stilizaciju i da stripovski "razmišlja", otud mi je njegova čista strip ekranizija i to još po Kounenovom scenariju u startu veoma intrigantna.

Naročito jer su mi Blake i Mortimer poznati pre svega izdaleka, kao neki iz Tintinove izdavačke kuće, čije sam avanture vrlo malo čitao vrlo davno.

LA MARQUE JAUNE je strip koji je veoma opterećen ekspozicijom, dijalogom i mnogim - što se mene tiče - antistripovskim zahtevima. Crtež je rudimentaran i bez one maštovitosti po kojoj znamo Tintina. Međutim, premisa je tu i može od ovoga da se napravi jako maštovit i dinamičan retro SF špijunac, sa stripovskom stilizacijom naravno. Strip u tom procesu teško da može biti pokvaren - naprotiv, deluje mi da bi se mogao umnogome unaprediti ovaj materijal.

Kounenovo bavljenje tom psihodeličnom premisom mi je naročito zanimljivo ako znamo njegovu okrenutost šamanizmu i raznim vidovima parapsihologije, a Cedric Nicolas-Troyan ovde ima prostora za svoje hiperkinetičke zahvate.

Film nastaje u evropskoj produkciji ali se svakako zbog samog britanskog miljea itd. naprosto nameće engleski jezik kao jezik filma, i očekujem zanimljivu podelu. Nadam se samo da autori neće biti previše i destruktivno opterećni mogućnošžu da iz svega izraste franšiza.
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.275
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3799 on: 28-10-2024, 05:34:48 »
Da li znate ko je Count Dante? Ako ne, nemojte se osećati loše, čak ni ja nisam bio svestan istorije ovog čoveka pre nego što sam pročitao biografski strip-serijal američkog izdavača Scout Comics naslovljen Count Dante: The Unauthorized (But Sort of True) Story of the Deadliest Man Who Ever Lived. Puna usta sreće rekli bi mangupi, a serijal je izlazio između Maja meseca i kraja 2023. godine. Nisam siguran za tačne datume jer  Scout Comics kao da su digli ruke od većine uobčajenih distributerskih kanala, uključujući Amazon/ Comixology/ Kindle (na Amazonu se da kupiti samo prva epizoda) a za račun distribucije preko sopstvenog sajta. Smela, mada sumanuta strategija za koju se nadam da će im se isplatiti. Ono što je svakako zgodno je da Scout Comicsov sajt prodaje digitalne kopije svojih stripova za ne baš MALE pare (500 dinara po epizodi je na nekoj gornjoj granici prihvatljivog za strip od tridesetak strana) ali da se dobijaju DRM-free PDF-ovi i nema potrebe za otvaranjem nekakvih naloga ili nekim drugim zamornim radnjama koje bi čoveka odbile od kupovine. Link za kupovinu na kraju teksta a sada da vidimo zašto bi ikoga uopšte zanimalo nešto što se zove, da ponovimo, Count Dante: The Unauthorized (But Sort of True) Story of the Deadliest Man Who Ever Lived.



Real talk: ako vas baš ni malo ne zainteresuje strip koji samim naslovom tizuje da će ispričati neautorizovanu i samo donekle istinitu biografiju „najsmrtonosnijeg čoveka koji je ikada živeo“, nisam siguran zašto čitate ovaj moj tekst i kako ste uopšte zabasali ovde. Marsela Prusta i Harukija Murakamija ćemo obrađivatu, uh, iduće godine, a DANAS imamo posla sa karateom iz njegove najromantičnije faze, dakle, kada su istočnjački misticizam, honkonški akcioni film i ribilovačke priče veterana iz korejskog i vijetnamskog rata nekako porodile potpuno novu i uzbudljivu urbanu mitologiju.

Elem, zašto bi iko znao ko je Count Dante? Pa, kako rekoh, vas ne krivim, verovatno ste dobra osoba, sa normalnim interesovanjima, ali sebe sam neprijatno iznenadio činjenicom da sada prvi put uz poznatu sliku mogu da prikačim i ime. Ja sam, da bude jasno, neko ko ne samo da je odrastao gikujući na ljude kao što su Bruce Lee, Chuck Norris, Bill Wallace, Leung Ting, William Cheung, Wilt Chamberlain itd, nego i neko ko je vrlo posvećeno čitao i stripove o borilačkim veštinama što su ih izdavali (ne samo) DC i Marvel, a onda i kasnije mnoge od DC-jevih i Marvelovih stripova čitao u njihovim originalnim izdanjima iz šezdesetih i sedamdesetih, sa sve reklamama koje su tada objavljivane. Count Dante je bio jedna od, jelte, „firmi“ koje su se reklamirale u američkim strip-magazinima tokom sedamdesetih i znam da sam njegove oglase doslovno stotinama puta viđao u njima, uključujući legendarno objašnjavanje smrtonosne tehnike „otrovne šake“, ali na svoju sramotu naprosto nikada nisam napravio napor da vidim ko je čovek iza tih oglasa.

Naravno, oglasi u američkim strip-magazinima šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka su kulturološki i sociološki fenomen za sebe i pravi su rudnik ne samo mema koji skoro da se pišu sami (legendarni internet-komičar, Seanbaby je veliki deo svog urnebesnog materijala poslednjih skoro trideset godina kreirao satirizujući ove oglase, značajnim delom baš one koji se tiču borilačkih veština, kurseva samoodbrane itd.) već i materijal za bar dve-tri ozbiljne doktorske disertacije u kojima bi moglo naširoko da se secira do koje su mere deregulisani bili oglasi namenjeni deci, do koje mere su oglašivači bili slobodni ne da brutalno lažu prospektivne mušterije nego da im doslovno obećavaju nemoguće stvari (tipa rentgenske naočari pomoću kojih možete da vidite ljude gole iako na sebi imaju odeću), uključujući promovisanje priručnika za učenje borilačkih veština koji će vas naučiti, citiram „tehnike sakaćenja, unakaženja, izobličavanja, paralisanja i invalidiziranja koje zna samo šačica ljudi na svetu“.  Pa jebem mu mater, ko nije sa jedanaest ili dvanaest godina pročitao ovaj oglas i sebe bar 2-3 dana zamišljao kao majstora borilačkih veština što će se sada JEBENO osvetiti onim smradovima što ga diraju u školi, taj je danas verovatno izrastao u Elona Muska ili tako neku humanoidnu amebu.



Count Dante, da se odmah dogovorimo, nije bio ni grof niti se zvao Dante. Count Dante je bila izmaštana persona koju je za sebe pripremio John Keenan, čikaški karatista, krajem šezdesetih godina, kada je zvanično i zakonski promenio svoje kršteno ume u Count Juan Raphael Danté (tako je, „count“ mu je zvanično postalo deo imena) i počeo da tvrdi kako je njegova porodica izbegla iz Španije tokom građanskog rata tridesetih godina i morala da krije svoje plemenito poreklo tokom skrivanja od španskih komunista u SAD.

I, sad, fer je pomisliti da je, kad se na gomilu stave ekstremna preterivanja u oglasima za decu i izmišljanje pitoreskne porodične istorije, Keenan bio tek još jedan američki grifter, lik koji se potrudio da hakuje svoj put do obećanih petnaest minuta slave umesto da ih zaradi na, jelte, „pošten“ način, ali stvari su malo komplikovanije od toga. Keenan je bio jedan od najupornijih američkih promotera istočnjačkih borilačkih veština svoje generacije, bio jedan od direktora Karate asocijacije SAD, osnivač Svetske karate federacije*, osnivač kluba/ organizacije The Black Dragon Fighting Society (nema nikakve veze sa japanskom militantnom organizacijom sličnog imena) i organizator verovatno prvog zvaničnog full contact turnira u SAD (na čikaškom univerzitetu 28. jula 1963. godine). Kao i neki drugi vršnjaci, Keenan se posle godina treniranja zamorio od formalizma i protokola tradicionalnog karatea pa je i osnovao sopstveni stil koji je, ne sumnjajte, promovisao kao „street effective“ u kontrastu sa zastarelim idejama klasičnog karatea. Na kraju krajeva i sam Bruce Lee je ponikao u Wing Chun školi pa je kasnije utemeljio sopstveni, hibridni stil, Jeet Kune Do. Hoću da kažem, to se rada radilo i velika većina japanskih stilova koji su se vežbali na zapadu i u Japanu u drugoj polovini dvadesetog veka su i sami nastali u dvadesetom veku (Masutatsu Ōyama je inicijalno vežbao Goju-Ryu pa je početkom šezdesetih osnovao sopstveni stil, Kyokushin karate, a i sam Gichin Funakoshi je veoma široko popularni okinavljanski Shotokan stil osnovao tridesetih godina prošlog veka).
*da bude jasno, njegov WKF nema veze sa današnjim WKF a koji je samo jedna od nekoliko svetskih karate organizacija, ali i jedina koju u ovom trenutku Međunarodni olimpijski komitet priznaje kao reprezentativnu (sa nekih 198 članica). U vreme kada sam ja vežbao karate osamdesetih godina prošlog veka, WKF još nije postojala (osnovana je 1990.) i tada je glavna tenzija bila između old school WUKO federacije i novijeg IAKF koji je, ovaj potonji, nastojao da karate privoli bliže „normalnom“ sportu sa jasnijim pravilima i bodovanjem, ne bi li se uvećala njegova popularnost. Za Keenanov WKF niko koga sam ja tada poznavao nije bio ni čuo.



No, Keenan se možda odrekao istočnjačkog protokola, ceremonije i formalizma ali se nije odricao misticističke dimenzije borilačkih veština. Njegov sopstveni borilački stil, Dan-te, je bio reklamiran i kao „ples smrti“, sa, kako rekosmo gore, snažnim promovisanjem ideja o „otrovnoj šaci“, odnosno onoga što se u drugim stilovima uglavnom zove „Dim Mak“, „dodir smrti“, i apokrifna je tehnika gde navodno srazmerno slab dodir/ udar u posebnu tačku na protivnikovom telu, dovodi do smrtnog ishoda. Ova tehnika je inicijalno stekla popularnost kroz kineske wuxia romane, pa zatim honkonške filmove koji su građeni na njihovom legatu, a u novijoj pop-kulturi je naširoko poznata na ime japanskog kultnog stripa Hokuto No Ken (tj. Fist of the North Star) i Tarantinovog filmskog diptiha Kill Bill.

No, Keenan/ Dante nije bio samo maštoviti lažov već i istrajni instruktor borilačkih veština, ali i onda učesnik (i, mada je to nedokazano na sudu, verovatno i dobrim delom inicijator) „dođo ratova“ u Čikagu ranih sedamdesetih godina a gde je njegovo Društvo crnog zmaja 24. aprila 1970. godne napalo rivalski dođo Black Cobra Hall a kojim je upravljao Green Dragon Society (organizacija koju su šezdesetih u čikagu osnovali, kako  barem to danas tvrde, Kinezi koji su vežbali severnokineski Chi Tao Ch’uan Gung-Fu) i sve je bilo zabava i šala dok Keenanov prijatelj (i instruktor) Jim Koncevic nije poginuo u nečemu što je možda trebalo da bude samo nedužni „dojo storm“. Nedugo potom bio je i jedna od osoba koje su ispitivane u krivičnom postupku vezanom za krađu 3,4 miliona dolara iz oklopnog vozila za transport novca, ali nije bio na spisku osmunjičenih i umro je 1975. godine pre kraja suđenja u kome je na kraju samo jedna osoba osuđena za ovu pljačku.

Dakle, jedna pitoreskna osoba koja se, da dodamo i to, pored karatea, dosta dugo izdržavala i frizerajem. Skoro da je neverovatno da niko još nije snimio film o Count Danteu.

Ali zato imamo ovaj strip. J.C. Barbour i Wes Watson nisu neka poznata imena u američkoj strip industriji, ali ako ima pravde, oni će to postati. Count Dante: The Unauthorized (But Sort of True) Story of the Deadliest Man Who Ever Lived je intrigantan, zabavan, duhovit strip koji, razume se, uzima sebi VELIKE slobode u pričanju Keenanove životne priče i kreira narativ dostojan wuxia predložaka, uspevajući da do kraja ne ode u fantaziju, ali da fantaziju iskoristi za isporučivanje emotivnog udarca pravo pod solarni pleksus u samom finalu priče.

Wes Watson je američki ilustrator kome je ovo prvi objavljeni strip. Po profesiji pre svega art-direktor, Watson ima možda i neočekivano dobro izgrađenu grafičku naraciju i karakter kojim je ovenčao ovaj strip. Da bude jasno, nema ovde mnogo umiranja u artizmu, i Watson zapravo perfektno redukuje svoje kompozicije na najnužniji nivo detalja, nudeći nam pitoreskne karaktere, evokativne grimase, atraktivnu akciju, karikirajući likove taman koliko je potrebno da se dobije osećaj povišenog realizma koji Danteove tvrdnje o neverovatnim borilačkim tehnikama koje navodno ume da upotrebi, čini dovoljno plauzibilnim da se čitalac udobno zavali i čita ovu pripovest sa apetitom. Watsonove table imaju dinamičan lejaut, puno kinetičke energije, i čak i kada njegov kreatvini partner, J.C. Barbour, na stranice baci baš mnogo teksta, Watsonov letering je urađen umešno i spretno da uklopi sva ta slova u kompozicije i ne izgubi na brzini. Kolore je radila Paula Goulart i ovo je primer dobro shvaćene estetike ere u kojoj se priča događa. Golartova ne emulira direktno kolorističke tehnike i palete američkog magazinskog stripa poznih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina a opet postiže osećaj da čitate nešto što kao da je nastalo u toj epohi.



J.C. Barbour kaže da je svoje stripove iz detinjstva rasprodao kada je želeo da kupi svoja prva kola i da se ovom medijumu vratio tek pre nekoliko godina, iznenađen kada je video kako kul stvari rade Tom King i Mark Russell („nisam ni znao da se u stripovima ovo može!“). On i Wes su radili u istoj kompaniji i, kako to već biva, jednog su dana sedeli i gikovali kako se lože na Marvelove likove poput Iron Fista i Lukea Cagea (a koji su bili deo ’70s talasa promovisanja borilačkih veština kroz stripove, naravno) i onda nekako spontano došli do toga da žele da naprave strip o borilačkim veštinama. Wes je gurao ovu ideju iz sve snage i davao Barbouru korisne savete kako da napiše scenario (Barbouru je ovo prvi ovakav rad ikada) i onda su negde pre početka pandemije rešili da će ovo biti profesionalni projekat i Wes je dao otkaz u firmi i zapeo iz sve snage, uključujući podsticanje Barboura da pročita što više može o Countu Danteu.

I, sad, sam strip je veoma fikcionalizovana, romantizovana verzija Keenanovog životnog puta. Formatiran kao intervju koji Danteov afroamerički prijatelj i saborac Sidney Brown (izmišljen lik za potrebe ove priče) daje novinaru nekih desetak godina nakon njegove smrti, on je neka vrsta tajna istorije i svojevrsne hagiografije u kojoj se mnoge epizodice iz Keenanovog života proširuju u definišuće trenutke. Fakat je da je Keenan bio neko ko je namerno, svesno priču u svom životu filovao velikim brojem izmišljenih detalja i ne možemo onda ni preterano zamerati autorima što su se odlučili na zabavnu fikcionalizaciju tamo gde je i čitalac svestan da se stvari nisu tako dešavale u stvarnom životu.

Recimo, Keenan jeste bio u američkim marincima, ali ne postoji trag o tome da je ikada bio aktivan učesnik rata u Vijetnamu, pa se čitava prva epizoda u kojoj Brown opisuje kako ga je Keenan spasao iz vijetkongovskog logora za ratne zarobljenike valja čitati upravo u ključu stripova i filmova iz sedamdesetih koji su često i rado mitologizovali ove motive (naravno, Stallone je sa Rambo II posle od toga napravio BIZNIS kopirajući matricu koju je već Chuck Noris imao u svojim Missing in Action filmovima). I uopšte, ovaj strip je velikim delom oda ovoj epohi američke popularne kulture, preseku stripa, filma, televizije i ekspanzije interesovanja za borilačke veštine sa kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, a gde je Keenan/ Dante spretno postavljen na skoro idealno mesto između svoje persone iz stvarnog života – koja je bila, shvatili ste do sada, VEĆA od života, pothranjivana doslednom samomitologizacijom – i superherojskih likova poput Shang Chija ili Iron Fista.



Strip otud uspešno spaja realistične situacije i zaplete (uključujući sukob sa drugim dođoom, ali i čikaškom mafijom), ali i romantične i emotivne momente u životima likova, sa samo malo preteranim akcionim programom. Ovo je strip sa mnogo akcije, mnogo uličnih interpretacija istočnjačkog misticizma, istovremeno sav utopljen u mitologiju i pop-fantaziranje svoje epohe, ali i ubedljiv u njenom vernom prikazivanju, ne onako kako se stvarno odvijala već onako kako bi volela da je pamte.

Naravno, Dante je ovde prikazan kao svetac-martir ali kako čitavu priču dobijamo iz Brownovog rakursa, jasno je da ovo ne mora biti „objektivna“ ilustracija njegove ličnosti i života. Brown je bio verni Keenanov sledbenik i saradnik, takoreći brat po oružju i finale stripa je zapravo zanimljivo u tome kako iskače iz formata intervjua i nudi čitaocu i neku vrstu fickionalizovanog hepienda koji i on sam do ovog momenta želi protagonistima.

Barbourov tekst je sočan, dijalozi su energični i mada jasno aludiraju na strip-jezik onog vremena oni nisu njegova prosta emulacija već realističniji i ekonomičniji moderni rad na staru temu i Count Dante: The Unauthorized (But Sort of True) Story of the Deadliest Man Who Ever Lived je naprosto zabavan, dinamičan strip „o borilačkim veštinama“ koji uprkos svom naglašeno fikcionalnom sloju, uspeva da ostavi utisak autentičnosti, makar u skladu sa mitologijom vezanom za Counta Dantea i eru popularne kulture u kojoj je ovaj delao. Kao poseban bonus moram da izdvojim izmišjene oglase koje autori umeću između samih tabli stripa i koji urnebesno satirišu gore pominjane oglase iz ove epohe. U konačnici, meni je ovo do sada najbolji Socut Comics strip koji sam pročitao a ako vam sve to deluje interesantno, izvolite do njihovog sajta.