Author Topic: Strip album koji upravo citam  (Read 954704 times)

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3800 on: 30-10-2024, 05:43:04 »
Pomalo je i smešno da je 2024. godina a da i dalje pokušavamo da izađemo na kraj sa Robom Liefeldom. Bloodstrike: Battle Blood Book One je kolekcija njegovih stripova iz vrlo različitih perioda stvaralaštva, a koju je Image Comics izdao krajem Maja. Liefeld je ranije ove godine dosta glasno objavio da se „penzioniše“, makar kada je u pitanju rad za Marvel – a gde je za deset godina objavio stripove koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke i da vam još ostane slobodnih prstiju da ga provocirate – a poznato je i da je sa Imageom imao određenih sukoba poslednjih godina, poglavito kada je objavio da na strip Youngblood, koji je, jelte, njegova kreacija, on više ne drži autorska prava. Kad znate da je Liefeld i jedan od osnivača Imagea, stvari su još bizarnije. No, kakva god da je priroda Liefeldovog aktuelnog odnosa sa kompanijom koju je utemeljio i doneo joj neke rekorde u devedesetima, a koju još uvek predvode neke od kolega sa kojima se Rob i upustio u ovu indie avanturu, ti odnosi očigledno nisu toliko loši da mu Image ne izađe u susret i ne publikuje kolekciju stripova koji su... kako da ovo sada kažemo diplomatski... radosno besmisleni? Razuzdano isprazni? Spektakularno promašeni?



Nije možda fer da se već u prvom pasusu na veterana obaram ovakvim epitetima i zapravo Bloodstrike: Battle Blood Book One je dobar ogledni pirmer za to ZAŠTO je Rob Liefeld i jednom trenutku naše povijesne zbiljnosti bio najpopularniji crtač u američkoj industriji, zašto je nemali deo Mavelove publike tretirao mladog crtača kao nepogrešivog genija, zašto je ovaj onda relativno lako otišao iz firme u kojoj je stekao svetsku slavu i sa još nekoliko kolega osnovao kompaniju koja će revolucionisati američku strip-industriju a svakako izmeniti lice superherojskog stripa.

Reći da smo svi kolektivno bili u nekoj vrsti hipnotičkog transa je verovatno malo prejako ali ako postoji primer stripa koji je u svoje vreme bio najvrelija stvar u indsutriji a onda je vrlo VRLO loše ostario kroz nekoliko decenija to su, uh, praktično svi stripovi Roba Liefelda. Pre nekog vremena sam pisao o njegovom recentnom povratku na Deadpoola i tome da miniserijal Badder Blood praktično ne ispunjava standarde da bude objavljen ali je ipak bio objavljen na ime Liefeldove još uvek finansijski potentne reputacije, a ovo je ipak bio strip koji je zašao u Diznijevom okrilju i, pretpostavka je, prošao je razne uredničke provere i obrade pre ulaska u prodavnice.

U kontrastu sa tim, stripovi u Bloodstrike: Battle Blood Book One predstavljaju Liefelda na njegovim najrazobručenijim podešavanjima, a u raznim fazama njegovog kreativnog života – dakle i u vreme kada je još bio mladi, napaljeni otpadnik od Marvela koji u svojoj firmi sad može da uradi sve ono na šta su se konzervativci u Marvelu mrštili, a i u vreme pozne, dekadentne faze kada se umetnik sad daleko nakon svog kreativnog apeksa vraća svojim tvorevinama i odlučuje da više nikome ne duguje nikakav obzir i da će uraditi apsolutno sve što mu padne na pamet da bi pre svega prema sebi bio iskren.

Gotovo da je redundantno reći da su stripovi u Bloodstrike: Battle Blood Book One loši, ali je, ako smo već od toga krenuli, važno i dodati da nisu svi jednako loši i da su loši na različite načine, ilustrujući različite strane Roba Liefelda kao kreativne ličnosti i istovremeno potkazujući različite – a uglavnom sve bizarne – strane superherojštine kao umetničkog medijuma.



Ono što je meni možda najčudnije u vezi ove kolekcije je to koliko je ona praktično bemislena. Ne u pogledu toga da je loše stripove nepotrebno, neetički i možda neisplativo objavljivati. Nadam se da se do sada znamo i da je jasno da kada ja govorim o lošem superherojskom stripu to ne znači da ja taj superherojski strip i ne čitam, ne promišljam, ne vraćam mu se u kasnijim fazama svog života. Kolekcije loših superherojskih stripova imaju svoje mesto u kosmičkom poretku i neke od njih su mi zadovoljstvom ispunile neke mračne životne periode.

Ali Bloodstrike: Battle Blood Book One je besmislen na jednom fundamentalnom nivou: stripovi koje ćete u ovoj kolekciji pročitati ne pričaju nikakvu koherentnu priču, u principu nemaju mnogo veze jedni sa drugima – osim što ih je sve u ovom ili onom smislu uradio Rob Liefeld – i predstavljaju zamečateljno sklopljen paket u kome ćete videti neke istorijski važne momente iz Liefeldovog stvaralaštva, stripove koji su presudno odredili ton i estetiku ranog Image Comics autputa i obeležili devedesete godine svojim „ekstremnim“ nastupom, rame uz rame sa drugim Liefeldovim stripovima koji su, pa, zameci propalih projekata iz njegove pozne faze koji nisu otišli nikuda, niko nikada i nigde nije pitao zašto ti stripovi nisu dovršeni i kako će se završiti i, evo, čak i ako odete na Wikipediju, oni neće biti ni pomenuti u razmatranju istorijata serijala Bloodstrike. A što je prilično impresivno znajući koliko su pedantni Liefeldovi fanovi.

No, nisam siguran koliko Liefeldovih fanova danas uopšte opstaje u divljini. Jedna od notabilnih stvari u vezi sa ovom kolekcijom je da dok kucam ovaj tekst, sedam dana nakon njenog izlaska, na internetu trenutno ne postoji ni jedan jedini njen prikaz. Kao da je čitav ekosistem sajtova, blogova, čak i reddit pervertita koji se bave američkim stripom sklopio prećutan dogovor da se o Robu Liefeldu ne priča. A što me je malo i zateklo, imajući u vidu da je Deadpool: Badder Blood ipak dobio i nešto entuzijastičnih prikaza. No, Deadpool Badder Blood, slab kakav je bio, je skoro pa Kormak Makarti u poređenju sa Bloodstrike: Battle Blood Book One.

Bloodstrike je, za slučaj da niste akademski upoznati sa Liefeldovim radom, ime serijala koji je ovaj radio u toj svojj prvoj, slavnoj fazi Image Comicsa, počev od 1993. godine. Liefeldov prvi rad u Imageu bio je Youngblood, superherojski serijal koji je utemeljio Image kao njihova prva publikacija i na neki način i paradigmatičan strip koji je imao rekordnu prodaju uprkos tome da su kritičari koji su tada pisali o superherojskim stripovima bili uglavnom složni da je ovo smeće. Liefeldov rad u Marvelu je i inače bio kritikovan (ponovo u kontrastu sa odličnom prodajom) na ime bizarnih prikaza ljudske (da ne pominjemo ženske) anatomije, sačuvajbože pristupa pripovedanju i jedne generalne ekstremizacije koncepata, tema, tona, koja je od superherojskog stripa pravila upravo onakav drek kakvim ga je mejnstrim kultura ionako decenijama smatrala, a sloboda da u Imageu radi ŠTA HOĆE je samo zaoštrila sve ove elemente njegovog izraza. Youngblood je bio kao DC-jev Teen Titans ali kreiran za publiku koja je čita trač-kolumne o poznatima. Zaista baziran na tritmentu koji je Liefeld pripremao za saradnju sa Marvom Wolfmanom na Teen Titans – pošto je svađa sa Marvelom oko para već bila aktuelna – Youngblood je svoje superheroje tretirao kao selebritije u službi američke vlade i kreirao osobeni superherojski šmek za devedesete. „Ekstremno“ nije bio samo epitet već i ime Liefeldovog studija unutar Imagea u kome su nastajali Youngblood i njegova dalja deca.



Jedno od te dece je bio Bloodstrike, pokrenut 1993. godine kao mračniji spinof Youngblooda, strip o timu izginulih operativaca koji su oživljeni „specijalnim koktelom hemikalija“ i zapravo ne mogu biti suštinski ubijeni jer se posle svake misije mogu, ako su poginuli, oživeti korišćenjem istog procesa. Ako je Youngblood bio Teen Titans u iskrivljenom ogledalu i bavio se glamurom superherojskog posla (članovi tima su provodili slobodno vreme onako kako zamišljate da su ga provodile holivudske zvezde i poznati muzičari u ono doba), Bloodstrike je bio Liefeldov srednji prst ispružen u generalnom Marvelovom smeru na ime toga kako ga je Kuća ideja godinama krajcala za zaradu od serijala X-Force, jednog veoma uspešnog Liefeldovog projekta koji i dalje drži neke bitne rekorde prodaje. Da budemo jasni: Bloodstrike JE X-Force sa isturpijanim serijskim brojevima.

Drugi od raznih spinofova je bio Brigade, strip koga je Liefeld radio počev od 1992. godine, inicijalno „svemirskiji“ superherojski rad napravljen na temeljima Youngblood, a kasnije samo još jedan od serijala koji su bili dekonstrukcije i rekonstrukcije Liefeldovog rada u Marvelu. On je pisao i crtao toliko stripova u ovom periodu da je zapravo bilo i dosta teško razlikovati ih u tematskom smislu, pogotovo što su im likovi bili slični – a neki su bili i isti – a zapleti su uglavnom svi bili grubi i usmereno na akciju.

Sve ovo nabrajam jer je Bloodstrike: Battle Blood Book One, uprkos imenu, zapravo kolekcija u kojoj pored nekoliko Bloodstrike epizoda imamo i malo Youngblooda i malo Brigadea. Liefeldovi najverniji sledbenici će svakako umeti da objasne i zašto su BAŠ OVE epizode ovih serijala odabrane za kolekciju, da nam ukažu na nekakve tematske ili narativne veze među njima, ali da bude jasno: ovo je nekih stopedeset strana haosa i bezumlja koji decidno NEMA glavu ni rep i predstavlja Liefelda koji masturbira na samog sebe u meri koja je skoro pa neprijatna.

Pogotovo što kolekcija počinje sa dve epizode relansiranog Bloodstrike serijala iz 2015. godine, serijala koji je bio TOLIKO LOŠ da je prekinut posle dva broja. Sećam se da sam još tada čitao prvi broj i pitao se da li ovo Rob Liefeld zapravo parodira samog sebe jer je NEMOGUĆE da neko u drugoj deceniji dvadesetprvog veka misli da superherojski strip treba da ZAISTA bude koktel nasilja, psovki i seksizma koji kao da je napisao i nacrtao Liefeldov penis nakon celonoćnog filmskog maratona serijala Rambo, garniranog sa mnogo kokaina i viskija.

Ovo nije bio i poslednji Bloodstrike u istoriji – Michel Fiffe je tri godine kasnije uradio tri broja Bloodstrikea koji su zapravo popunjavali rupe iz serijala iz devedesetih, dodajući brojeve nula, 23. i 24. – ali jeste poslednji put da je Liefeld započeo priču o ovom timu i onda je nije dovršio. Možda je i njemu samom postalo jasno da je ovo smeće i da je neimenovani protagonist novog serijala (a koji je samo ekstremnija verzija Deadpoola) naprosto nesimpatičan. U svakom slučaju, evo zaključka prikaza napisanog na Adventures in Poor Taste povodom prvog broja ovog dvobrojnog stripa, čisto da osetite atmosferu: „Bloodstrike #1 je potpuno i kompletno užasan, a najgore od svega je to što nije čak ni toliko loš da bude dobar kao što biste se nadali. Tekst je naprosto strašan; ovaj prvi broj radi očajan posao po pitanju dostupnosti novoj publici, crtež je skaredan, a ukupni ton i „edgy“ priroda stripa čine ga jednim od najružnijih i najneprijatnijih iskustava koje sam imao čitajući strip. Ima trenutaka nenamerne komičnosti, ali ne mogu ni najmanje da preporučim ovu knjigu, čak ni onima koji su veliki Robovi obožavaoci.“



Oštro, jelte, ali, mislim, nije da je taj novi Bloodstrike sad nešto drastično odstupao od tona klasičnog Bloodstrikea a što se vidi i po prvoj epizodi serijala iz 1993. koja zatvara ovu kolekciju i koja je... pa ipak nešto manje haotična i za nijansu sigurnija šta želi da kaže. Liefeld je i u ovom periodu stripove više pravio na osećaj nego tako što je imao razrađene zaplete i scenarije, ali taj prvi Bloodstrike je za nijansu lepše nacrtan, sa interesantnijim kompozicijama i manje izlizanom akcijom i možda je i najzanimljiviji momenat u ovoj kolekciji. Meni svakako najprijatniji da se vidi, sa nekim klasičnim liefeldovskim rešenjima u dizajnu superheroja i kompoziciji pucnjave. Tekst je na granici parodije ali, mislim, sa ipak ove strane, dok su kasnije epizode koje kolekciju otvaraju definitivno sa ONE. Na kraju krajeva „zaplet“ te prve dve epizode tiče se nedostajućih genitalija glavnog junaka nakon što mu je telo rekonstruisano posle misije u kojoj je bio skoro sasvim raskomadan, i, da, Rob Liefeld ovo piše sa svom suptilnošću i gracioznošću po kojima je nadaleko poznat.

Kolekcija ima i četvrtu i petu epizodu Youngblood, iz... neobjašnjivih razloga. Valjda ove dve epizode pokazuju zašto je Cabbot kasnije prešao iz tima Youbngblood u Bloodstrike, pa treba da posluže kao vezivno tkivo. Naravno, ovako umetnute usred svojih tekućih zapleta one će samo poslužiti da dodatno zbune već zbunjenog čitaoca koji se pita da li on između svih ovih različitih stripova treba da nađe zajedničku nit narativa. Ne. Uveravam vas – ne.

Makar je crtež solidan, odnosno, ovo je iz perioda kada je Rob Liefeld bio autentično pun entuzijazma i nije ga mrzelo da radi, pa Youngblood – barem koliko i taj prvi broj Bloodstrike iz 1993. godine – izgleda solidno, onako nabijeno akcijom, sa svim tim mišićavim telima, stisnutim zubima i ekstremnim kostimima. Nikada niko ne bi opisao crtež Roba Liefelda kao „suptilan“ ili „elegantan“ ali ako volite ovaj tip „ekstremne“ superherojštine, sva je prilika da ćete biti zadovoljni. A ako ne volite zašto uopšte čitate ovaj tekst, ZABOGA?

Brigade je Liefeldu očigledno serijal koji mu je ležao na srcu jer je u ovoj kolekciji rekonstruisana čitava njegova prva epizoda, sa dvadesetak crtača koji su radili individualne table. Ovo ne čini pripovedanje ništa jasnijim niti lakšim za praćenje, naravno, ali JESTE svedočanstvo uticajnosti Roba Liefelda i onog što je on pokrenuo svojim Image stripovima iz originalnog talasa. Kada vidite da vrlo cenjeni savremeni profesionalci kao što su Ed Piskor, Viktor Bogdanovic, Mike Choi, V Ken Marion, Norm Rapmund, pa i sam Tom Scioli rado učestvuju u ovakvim projektima, to vas podseti na Liefeldovu veličinu i neizbrisivu ulogu koju je imao u razvoju američkog superherojskog stripa.

Bloodstrike: Battle Blood Book One nije kolekcija koju mogu da preporučim nasumičnom čitaocu. Iako ovde ima nešto klasičnog i bitnog superherojskog rada, veze između individualnih priča su jasne samo Liefeldu, a njegovi zapleti i narativi u individualnim pričama su već po definiciji haotični, nedosledni, često zbunujući. Dijalozi (i monolozi) su u najboljim slučajevima jedan aromatični žanrovski kliše, ali u dobrom broju slučajeva u čoveku proizvedu solidan transfer krindža, tako da... ovo nije kolekcija za slučajnog, drive by prolaznika koji je čuo da je Rob Liefeld neko važno ime u američkom stripu i voleo bi da vidi zašto.

Ali ovo nije ni kolekcija za Liefeldovog hardkor ljubitelja jer ona, ruku na srce, sakuplja i neke od najgorih njegovih stripova koji nikada nisu nikuda otišli jer, da se razumemo, nisu NIŠTA valjali. Samo će Liefeldovi kompletisti znati šta da rade sa ovom kolekcijom pa ako ste jedan od njih, a vi izvolite do Imageovog sajta da sebi ovo kupite. A kako naslov kolekcije implicira da će biti i drugog toma, pretpostavljam da ćemo se ćerati i ubuduće.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3801 on: 04-11-2024, 06:04:41 »
Negde proletos je britanski izdvač Cinebook, specijalizovan za prevode franko-belgijskog stripa na Engleski i publikovanje nekih klasičnih serijala za anglofonu publiku, izdao jedanaesti tom serijala Goomer Goof, odnosno stripa kojeg mi ovde znamo prevashodno po perfektnom prevodu sa Francuskog jezika, a koji potiče (taj prevod) još iz šezdesetih godina prošlog stoleća: Gaša Šeprtlja. Gomer Goof Vol. 11: Goof-off at Gomer Corral: Volume 11 je album sa, dakle, poznijim radovima u ovom serijalu i u njemu su table numerisane brojevima od 796 do 847, a što znači da do kraja serijala, koji se završio tablom 890, Cinebook ima da izda još samo jedan album. Iako sam sve ove epizode pročitao nebrojeno mnogo puta u svom životu, seo sam i još jednom NEUMERENO uživao u odličnom Engleskom prevodu i humorističkom, geg-stripu koji, ako mogu da na trenutak odem u hiperbolu*, zaista predstavlja jedan od apsolutnih vrhunaca svog medijuma, koji nikada nije ZAISTA prevaziđen od strane nekog drugog autora. Utoliko, pomislio sam da je ovo možda idealan momenat da još jednom podsetimo svet na činjenicu da Gaston Lagaffe aka Gaša Šeprtlja aka Gomer Goof POSTOJI, da je aktuelan, nabavljiv, i, možda i najgore od svega, da je RELEVANTAN praktično isto onoliko koliko je bio pre pedeset ili šezdeset godina kada je nastajao.
*a ko bi TO od mene očekivao!!!!!!



Gaston Lagaffe je bio treći značajan strip serijal na kome je velikan belgijskog i franko-belgijskog stripa, Andre Franquin radio u svojoj karijeri, ali prvi koji je u pravom smislu bio NJEGOV strip, kroz koji je mogao da provuče i sopstvene socijalne opservacije, političke stavove, pesimistična predviđanja i otporašku energiju. Franquin je, naravno, zablistao u industriji kada je 1946. godine počeo da radi Spirou et Fantasio, preuzimajući serijal od Jijea koji je, iako nije bio izvorni autor Spirouovog lika, u presudnoj meri odredio njegovu sudbinu, uvodeći lik Fantasia, kodifikujući mnoge elemente njihovog sveta koji će u ovom stripu ostati aktuelni do danas. Franquin je od Jijea strip dobio na staranje dok je on još bio u geg-formatu, ograničen na jedan kaiš, jednu tablu ili par strana i bavio se pre svega smešnim, humoristički kodiranim situacijama iz života običnih ljudi, i onda ga brzo transformisao u ono što danas podrazumevamo pod „modernim“ Spirouom, kombinujući komediju sa avanturističkim, akcionim, trilerskim i naučnofantastičnim formatima za duže priče sa kompleksnijim zapletima, naglašenom akcijom, više karakterizacije...

Franquin je Spiroua radio duže od dvadeset godina, ali je u međuvremenu imao i drugi uspešan serijal čiji je bio kreator, Modeste et Pompon, koji je izlazio u Tintinu, a nakon Franquinove svađe sa Dupuisom oko plaćanja za rad na Spirouu. Modeste et Pompon je bio humoristički, geg-strip, sa različitim scenaristima tokom Franquinovog vakta a koji su, pored Franquinove tašte (!!!) ubrajali i takve teškaše franko-belgijske scene kao što su bili René Goscinny, Peyo i Greg. Nakon zadovoljavajućeg razrešenja nesporazuma sa Dupuisom Franquin je imao period od par godina tokom kojih je radio i za Spirou i za Tintin, da bi se posle toga posvetio radu na Spirou et Fantasio koji je trajao sve do 1968 godine. Međutim, već tada je veliki autor shvatio da mu je kraći geg-format idealan da istraži interesovanja koja mu nisu bila dostupna u stripovima o Spirouu. Odatle je izrastao Gaston Lagaffe, započet već 1957. godine, dakle dok je rad na Modeste et Pompon za Tintin još trajao, a Franquinov rad na Gastonu će se protegnuti kroz četiri decenije, završavajući se 1982. godine. Od početnih gegova svedenih na jedan kadar, Gaston će prevo evoluirati u po jedan kaiš, pa na dva kaiša nedeljno 1959. godine, da bi od od sredine šezdesetih dobacio do formata od po jedne table u kome je Franquin stvarao do kraja svog rada na ovom serijalu, a koji je docnije preneo i na svoj „crni“ opus iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih, Idées noires. O Idées noires sam svojevremeno pisao na pokojnom UPPS-u i verovatno bi taj tekst trebalo iskopati i ponovo objaviti jer je u pitanju jedna vrlo gikovska ali časna analiza pozne, vrlo pesimistične Franquinove faze u kojoj su teme što ih je već obrađivao u Gastonu dobile i doslovno crni preliv (sa mnogo više tuša u crtežu) te depresivnu konotaciju prelazeći iz forme crnog humora u čistu crninu, ponekad bez imalo humora.



Naravno, Gaston je Franquinovo remek-delo, njegov magnum opus koji je od kratkih gegova što su samo u svojoj najdubljoj pozadini imali socijalne i političke implikacije do polovine šezdesetih transformisan u komediju visokog koncepta koja nikada nije napustila vizuelne gegove, transgresivni „psovački“ humor i fizičko nasilje kao pančlajn mnogih gegova, ali koja je istovremeno vrlo prominentno u prvi plan stavljala njegova interesovanja za zaštitu životne sredine i njegov naglašeni pacifizam i antimilitarizam. No, jedna od najistaknutijih karakteristika Franquinovog rada na Gastonu je upravo kritika, pesimistička ali prkosna, modernog društva i njegovog, posle rata postepeno sve naglašenijeg fetišizovanja posla kao privilegije koja se mora „otplatiti“ visokom produktivnošću, jednim samožrtvovanjem u kome se delikatni balans odnosa između slobodnog radnika koji ustupa svoje znanje i snagu za pravičnu nanadu i poslodavca kome je taj radnik nužan, nezamenljiv element radnog procesa, nepovratno narušava na štetu radnika a u korist poslodavca. Franquin nije bio „marksista“ u nekom formalnom smislu i njegova kritika kapitalizma sa polovine veka nije bila teorijski sveobuhvatna, ali jeste dolazila sa pozicije nekog ko vrlo dobro vidi i oseća eroziju percepcije vrednosti rada u korist fetišizovanja kapitala i Gaston je bio postavljen kao ne revolucionarna ali časna, reaktivna samoodbrana.

Ovo je, naravno, bio i period u kome je situacionizam, pogotovo u frankofonom svetu, spajao marksističke političke ideje sa avangardnim umetničkim radom i Gaston je bio i neka vrsta „mejnstrim“ odjeka ovog trenda, strip koji svakako ne možemo smatrati avangardnim u nekom istorijskom smislu, ali koji jeste predstavljalo jasan i radikalan odmak od do tada vladajuće tradicije u franko-belgijskom korpusu. Tehnika „čiste linije“ koju su Hergeovi radovi na Tintinu uspostavili kao defakto standard u belgijskoj industriji je već bila načeta radovima drugih autora ali je Franquinov rad, pogotovo na Gastonu šezdesetih godina bio prepoznat kao raskid sa ovom filozofijom i uspostavljanje nove estetike. Franquinov stil je u šezdesetima naglašeno otišao u smeru izuvijanih, iskrivljenih linija, više senčenja i većih površina pod tušem, kjaroskuro kontrasta i agresivnog kolorita, ali možda i najvidljivije, likova koji su često prikazani u ekstremnim mentalnim i emotivnim stanjima. Franquin koji je tokom prve polovine šezdesetih prolazio kroz depresivnu fazu i za njeno vreme prestao da radi Spiroua (Gastona je i dalje radio jer je njegov humoristički akcent na neki način delovao lekovito na autora) i epizode Gastona koje je radio od sredine decenije sve su češće prikazivale likove na rubu ili usred nervnog sloma, nečega što je sam Franquon preživeo a što će ga ponovo dočekati krajem sedamdesetih (i iz čega će izrasti Idées noires). Herge je, da se i to zapiše, smatrao da je Franquin apsolutni majstor nazivajući, čak, sebe „bednim škrabalom“ u odnosu na mlađeg crtača.



Sam Gaston, Gaša Šeprtlja, titularni protagonist je onda, pogotovo u epizodama koje možemo videti u Gomer Goof Vol. 11: Goof-off at Gomer Corral o kome danas pričamo, neka vrsta zen-protivotrova za sve ugroženije mentalno zdravlje ljudi uhvaćenih u kapitalistički žrvanj. Činjenica da je radnja ovog stripa smeštena u redakciju magazina Spirou, a u okviru kog je strip i izlazio, je ne samo izvrsna metanarativna doskočica već i širi komentar o tome da su čak i „kreativne industrije“, na kraju krajeva, INDUSTRIJE, dakle, grane ljudske delatnosti do polovine šezdesetih godina prošlog stoleća gotovo potpuno okrenute oplodnji kapitala, sa radom kao podrazumevanim ali nisko cenjenim delom jednačine proizvodnje vrednosti. Gaston, kao niskorangirani službenik u redakciji kao svoje „neprijatelje“ ima urednika Žmurka (u originalu Léon Prunelle), predstavnika onoga što danas prepoznajemo kao standardni „middle management“ arhetip, čoveka koji se ponosi svojim poslom i gine za firmu iako na kraju dana ne učestvuje u njenoj slavi ali snosi krivicu za njene neuspehe, ali i biznismena po imenu Gospodin Gužvić (Aimé De Mesmaeker), o čijem osnovnom biznisu nikada nismo ništa saznali ali koji je stalno na pragu potpisivanja ugovora sa firmom Dupuis u kojoj protagonisti rade, i to potpisivanje uvek propada zahvaljujući anarhiji koju Gaston nehotično, organski proizvodi u redakciji, te na kraju policajca Milkana (Joseph Longtarin), povremeno pakosnog ali ne isključivo zlonamernog saobraćajca što predstavlja dugu ruku zakona koji je suštinski obezličen ali i obesmišljen i čije se sprovođenje, kako to ovi stripovi pokazuju, svodi na formalnu igru mačke i miša između građana i policije u jednoj simulaciji društvenog poretka.

Franquin nije niti smeo niti, verovatno, želeo da strip postane eksplicitno politizovan ali je zanimljivo videti da su tri Gastonove nemeze jasni predstavnici nužnih elemenata društva porobljenog kapitalom, a koji su i sami njegovi zarobljenici. Gužvić je prototip old school investitora, mentalno nestabilna osoba čija se poslovna „ekspertiza“ zbog koja ga toliko cene redovno raspada u komadiće suočena sa slobodnim misliocem koji je prepoznaje kao šarenu, tehnokratsku lažu. Žmurko je potlačeni, kolaboracionistički intelektualac koji se podastire pred bogatijima od sebe i traži ostatke svog dostojanstva u ideji, da, eto, on svoj posao radi požrtvovano a da su samo anarhističke sile, one van njegovog domašaja krive kada taj posao ne rezultira uspehom (i istovremeno gaji nikada izrečeno divljenje za Gastona koji ne haje za jednačinu političke ekonomije koju Žmurko i njegove kolege smatraju za praktično prirodni zakon). Milkan je ovlašćeni nosilac sile i prinude u društvu, sveden na bednog službenika koji se smrzava ili kuva na ulici i iznova je frustriran kada pred sobom ima primere slobodnih građana koji ne igraju po besmislenim pravilima a koja su jedino što Milkanovu društvenu poziciju čini različitom od proletera sa najnižih karika lanca ishrane.

U kontrastu sa njima, Gaša i njegovi prijatelji – Žića iz redakcije od prekoputa, odnosno na Francuskom doslovno Jules-de-chez-Smith-en-face, ali i koleginica gđica Zorica, tj. M'oiselle Jeanne – su osobe svesne da se nalaze u društvu koje više ne planira da ikome nudi socijalnu promociju i respekt za ljudsku kreativnost i slobodno vreme, društvu u kome su ljudi svedeni na resurse i potrošače, i, kako Franquin, rekosmo, nema revolucionarne ambicije, njihova samoodbrana ide u druge strane. Žića je, kao i Gaston prototip „krivinaša“, odnosno onog što anglofoni zovu „slacker“, i ova dva lika od izbegavanja da rade svoj posao i pronalaženja kreativnih načina da upotrebe radno vreme za stvari koje ih duhovno mnogo više ispunjavaju od birokratskih poslova na kojima su zarobljeni, prave umetnost. I komediju. Sa svoje strane, gđica Zorica je sanjarka koja u Gastonu vidi idealnog muškarca, sasvim slepa za njegove mane kao što su lenjost i neodgovornost prema poslu i zaljubljena u njegovu kreativnost da i najdosadnije i najgluplje poslovne obaveze izmetne u nešto zabavno, pa ma koliko u smislu produktivnosti to bilo besmisleno.



Ovaj konkretni album nam tako pruža nekoliko veoma klasičnih epizoda Gastonovog sanjarenja o avanturama kroz koje on i gđica Zorica prolaze (uključujući urnebesne „mačo“ epizode u kojima on kroti ajkule), nekoliko Žmurkovih nervnih slomova, neverovatnih saobraćajnih prestupa (sa redovno najekstremnijim grafičkim radom rezervisanim za njih), ali i momenata u kojima gospodin Gužvić udara u zid besmisla i anarhije koji nikada neće uspeti da probije. Franquin je do ovog perioda u svom radu prevazišao ideju da stripovi MORAJU imati slepstik pančlajn i mnoge od ovih epizoda imaju humor uzdržanijeg, mada grafički i dalje upečatljivog tipa. U jednoj od meni najomiljenijih epizoda sa Gužvićem Žmurko rešava da pošalje Gastona kući pre kraja radnog vremena kako bi osigurao da ovaj, kada Gužvić dođe da konačno potpiše ugovor, ne bude ni blizu redakcije. Gaša se, naravno, ne buni što je dobio pola slobodnog dana, ali ni ne žuri kući, odlučujući da već prohladni jesenji dan iskoristi da peške prođe kroz park i uživa u prizoru žutog lišća koje naleti vetra podižu sa tla i kovitlaju kroz vazduh. Štaviše, Gaston i njegovi ljubimci (mačor i galeb) poput dece veselo uleću u male kovitlace u parku skačući i razbacujući lišće da ga vetar ponese još više. Nažalost, u tom trenutku Gužvić, koji je i sam odlućio da dođe do redakcije Spiroua peške jer je to zdravije nego da se svuda vozi limuzinom, prolazi kroz isti park i, videvši Gastonovu bezbrižnu igru prolazi kroz psihološku transformaciju. Gnev koji bogati kapitalista fetišistički zaljubljen u svoj „važni“ posao i poslovne „uspehe“ oseća kada vidi klasno podređenog čoveka kako se bez ikakvih vidnih briga usred radnog vremena – kada bi trebalo da poslušno sedi za svojim stolom u kancelariji i tamo kopni – u parku radosno igra sa lišćem je toliki da Gužvić u činu ekstremne ljubomore odlučuje da ugovor ne potpiše i umesto toga vadi papire iz akten-tašne i i sam ih baca u vazduh kako bi ih vetar poneo, skačući jarosno u pokušaju da imitira budističku nirvanu radničke klase koja je njemu, eto, nedostižna.

Gastn, rekosmo, a to i ovde vidimo, nije bio strip sa revolucionarnom ambicijom, ali jeste imao perfektnu, i sa situacionističkim trendovima usklađenu kritiku modernog društva. Franquin, depresivan kakav je bio, nije imao ambiciju da traži rešenja u transformaciji društva i umesto toga je kreirao mnoštvo epizoda u kojima je slavio autonomiju individualnih trenutaka, momente nepokore i predaha od depresivne tiranije kapitala sakrivenog iza kulturne fasade kapitalističkog društva. I, da se razumemo, to što smo mi ovde živeli u nominalno socijalističkoj zajednici, nije baš ni malo otupelo oštricu njegove kritike niti razblažilo snagu njegove utehe koju je jedino nudio kroz stripove. Gaston je kod nas počeo da izlazi već polovinom šezdesetih u novosadskoj Panorami, dalje imao dugovečan život u Stripoteci, Eks Almanahu, Strip Artu i još pregršti publikacija, da bi Biser Strip osamdesetih godina počeo da objavljuje kolekcije. No, one prave, poštene kolekcije Franquinovih radova, kolorisane kako treba i tvrdo ukoričene objavio je Boban Knežević prvo kroz Beli put a na kraju kroz saradnju Belog puta sa Darkwoodom kompletirajući 2017. godine sa šestim integralom sav originalni Franquinov opus vezan za Gastona. Ne moram da naglašavam da mislim da je ovo apsolutno obavezna lektira i nezaobilazni deo biblioteke SVAKOG domaćinstva u Srbiji, pa ako već nemate ove stripove, potražite ih u domaćim prodavnicama ili, već, na sajtovima gde se oni prodaju u polovnoj formi. A ako ste ipak više za Engleske prevode, a ovi Cinebookovi su ODLIČNI, možete putem Amazona nabaviti sve njih. Ovaj o kome smo danas (formalno) pričali se nalazi ovde. Prijatno.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3802 on: 11-11-2024, 05:39:46 »
Fantagraphics nas je negde posle polovine Avgusta obradovao nečim retkim, naime kolekcijom radova Carla Barksa u kojoj NEMA njegove najbitnije kontribucije Diznijevom panteonu, Baje Patka odnosno Scrooge McDucka. Walt Disney's Donald Duck „Mystery of the Swamp“: The Complete Carl Barks Disney Library Vol. 3 je kolekcija Barksovih radova iz perioda nakon što je slavni crtač sa rada na animaciji za kompaniju Walt Disney prešao na puno radno vreme crtanja stripova, radio za druge poslodavce pa se vratio u Disney, ali pre nego što je Baja Patak stvoren, da izađe u Decemberu 1947. godine i, nudeći originalno čitanje stare božićne pripovetke, započne jedan od najneverovatnijih opusa u američkom stripu.



O Barksu sam već pisao više puta i, naravno, kako ove godine mnogo i često pišem o stripovima rađenim sa Diznijevom licencom, praktično ni jedan od tih tekstova ne može da prođe bez pominjanja njegovog imena. Barks je, uz izuzetak jednako legendarnog Floyda Gottfredsona, jedini crtač u prvh nekoliko decenija Diznijevih stripova koji je uspeo da probije pokrov anonimnosti što ga je kompanija Disney nametnula autorima i, prvo u narodu nazvan samo „the good duck artist“, imenom i prezimenom postao poznat širokim čitateljskim masama a zatim ostvario strahovit uticaj na autore sa obe strane Atlantika. Freddy Milton, ugledni danski crtač Diznijevih stripova iz jednog malo kasnijeg perioda rođen je 1948, svega pet meseci nakon „rođenja“ Baje Patka, i on u predgovoru za ovu kolekciju objašnjava koliko je susret sa suludom akcionom-komedijom u kojoj Paja Patak pokušava da napravi najvećeg papirnog zmaja na svetu a onda taj zmaj, nošen vetrom povuče i Paju i njegov automobil nebu pod oblake pa ga strmekne u konferencijsku salu uglednog hotela gde zaseda skup najumnijih glava sveta, koliko je, dakle, taj susret presudno uticao na njegov život, učinio ga prvo detetom opsednutim (Barksovim) stripovima a kasnije i Barksovim naslednikom i nastavljačem. Milton je, uostalom svoju autobiografiju naslovio The Boy Who Loved Carl Barks, uprkos činjenici da je do 2018. godine kada je ova knjiga izašla on već iza sebe imao uspešne i popularne stripove sa originalnim likovima, ukazujući koliko je susret sa Barksovim radom obeležio njegov život.

I, Milton nikako nije jedini, ali ono što JESTE interesantno kod njega je upravo činjenica da je strip koji ga je transformisao jedna kratka, apsurdistički komična, akciona priča iz Barksovog danas uglavnom malo pominjanog perioda. Barksov opus vezan za Baju Patka je toliko monumentalan i uticajan (uključujući izvan granica strip-medijuma sa propertijima kao što su Duck Tales, baziranim na njegovom radu, koji su dobili sopstveni, dugovečan i plodan život na televiziji i u video igrama) da deluje skoro nebitno to da je on pre kreiranja Baje Patka nekoliko godina radio stripove sa Patkama za Dizni, pa i jednu epizodu Mikija Mausa. Ali, ova kolekcija, sa izborom stripova iz 1945. i 1946. godine (iz magazina Walt Disney’s Comics and Stories i Four Color) je ne samo dragocen dokument o rani(ji)m radovima velikog majstora već i prikaz evolucije mišljenja i filozofije autora koji će kroz svoje stripove o Patkama uspostaviti standard što će ga drugi decenijama kasnije samo uz velike napore doticati.

Drugačije rečeno, Walt Disney's Donald Duck „Mystery of the Swamp“: The Complete Carl Barks Disney Library Vol. 3 je zbirka radova koji su EKSTREMNO retko reprintovani u kasnijim decenijama i ja se, recimo, ne sećam da je i jedan od njih ikada objavljen u nekoj od jugoslovenskih ili sprskih edicija Diznijevih radova, pa sam se sa njima upoznavao isključivo preko piratskih skenova originalnih magazina iz četrdesetih. Već se i od toga čovek malo naježi: ovo je među Fantagraphicsovim kolekcijama za sada zbirka najranijih Barksovih radova. I, da nekog ne zabuni ovo „Vol. 3“ u naslovu, naravno da je Fantagraphics do danas izbacio dvadesetak knjiga u ediciji The Complete Carl Barks Disney Library, ali redni broj koji se dodeljuje tomovima odnosi se na hronološku starost stripova a ne na redosled izlaženja kolekcija.



Glavna stvar koja razdvaja stripove u ovoj kolekciji od kasnijih stripova što ih je do sada Fantagraphics publikovao nije još uvek ne potpuno kodifikovan grafički stil (Paja u nekim epizodama još uvek ima izduženiju figuru i dugačak vrat donekle nalik na ono kako ga je crtao Gottfredson) već pre svega to da ovo prevashodno NISU avanturističke priče. Barks je prvi put u svom životu putovao izvan granica SAD tek 1994. godine obilazeći firme koje su objavljivale Diznijeve stripove u jedanaest evropskih zemalja i to će putovanje, u vreme kada su ove priče nastajale, biti skoro punih pola stoleća u budućnosti. U pričama koje su nastajale nakon kreacije Baje Patka Barks se izrazito mnogo napajao reportažama i tekstovima o egzotičnim državama, nestalim kulturama i izgubljenim dragocenostima i njegovi su protagonisti u njima vodili pustolovne živote. Ali u vreme kada je pisao i crtao ove priče, Barks je bio pre svega okrenut porodičnim odnosima, generacijskom jazu između dece i roditelja, ponekad na pozadini tehnološkog napretka koji menja društvo, a ako je pisao o egzotici i susretu modernog čoveka sa nepoznatim, to je činio u okviru granica SAD.

I ovde ne pričamo samo o kontrastu između urbanizovanih obala i još uvek pomalo „divljeg“ dela u centru kontinenta kakav je bio u njegovoj mladosti dok je Barks odrastao na farmi početkom stoleća, mada mnoge priče u ovoj kolekciji upravo temelje svoj komički rad na sudaru između gradskog i ruralnog, na ideji da „pripitomljeni“ građanin nalazi svoju pravu, iskonsku i iskonski muževnu prirodu u „kaubojskom“ poslu kroćenja ždrebaca i hvatanja krava koje treba žigosati. Pričamo i o tome da je za Barksa, i dalje veliki deo „unutrašnjosti“ SAD, dakle provincije izvan urbanih centara odisao egzotikom i misterijom kakve će u svojim kasnijim pričama pripisivati neistraženim dubinama „divljih“ kontinenata poput Afrike, Južne Amerike, Australije...

Štaviše, prva priča, ona po kojoj je kolekcija dobila ime je praktično prototip za neke buduće Barksove radove, dugačka avanturistička storija u koju Paja Patak (sa sestrićima, dakako) upada glavačke nakon vrlo kinematskog otvaranja u kome proklamuje da ga sedenje na doku i pecanje ne ispunjava i da žudi za avanturom. „Želim da budem kao Kolumbo i Drejk, i ti stari ljudi sa svim njihovim otkrićima“, kaže Paja na prvoj tabli dok „kamera“ perfektno kontrastira stari jedrenjak koji u tom trenutku prolazi zalivom sa blokovima zgrada u gradu udaljenom svega nekoliko stotina metara, brutalističkim, betonskim kockama bez misterije i daha pustolovine.



Mystery of the Swamp je, dakle, priča koja zapravo odskače od ostatka ove kolekcije. Ona je i po dužini, i po odmerenijem tempu pripovedanja (sa češćim dijalozima koji se odvijaju u smeni plana i kontraplana), ali i po tome da se radnja dešava na mnogo većem prostoru i na mnogo više lokacija zapravo neka vrsta, rekosmo, prototipa na osnovu kog će kasnije biti građene Barksove najslavnije pustolovine pačije porodice.

Ona je i manje suptilna od onog što će Barks kasnije raditi, sa „egzotičnim“ društvima koja će u njegovim docnijim pričama služiti kao jasne metafore, čistiji odrazi tenzija ili protivrečnosti „našeg“, civilizovanog društva. U ovom konkretnom slučaju, Barks močvari Everglejds na jugu Floride daje status egzotične, neistražene lokacije, mesta na kome žive zajednice izvan svih socijalnih mreža – odjek čega ćemo videti čak i u filmu Južnjačka uteha Waltera Hilla skoro punih četrdeset godina kasnije – i koje svoju autonomiju neće prepustiti došljacima iz grada ni za živu glavu. Barks u slučaju ovog stripa meša evropski folklor: bića koja Paja i sestrići nalaze u močvari nisu striktno govoreći „ljudi“ i bliži su gnomima/ patuljcima iz evropskih bajki i narodnih skaski, a čiji su običaji i kultura neobično skrpljen spoj južnjačkih i kahunskih stereotipova, mezoameričke egzotike pa na kraju i antičke grčke ikonografije. Kasniji će Barksovi radovi koji se bave izgubljenim i egzotičnim kulturama i zajednicama imati jasnije posložene simbolike i spretnije upotrebljene ikonografije, ali ova priča je propulzivna pustolovna vožnja u kojoj se Barksova prošlost radnika u animaciji još uvek dobro primeti, sa posebno bizarnim scenama u kojima se „domoroci“ nadimaju kao baloni.

Barks u još jednoj od priča u ovoj kolekciji poseže za motivom tajne zajednice na obodima „civilizovane“, urbane Amerike četrdesetih, prikazujući nam praktično neolitsko društvo u nepristupačnom kanjonu reke visokih, strmih obala. No, ova priča, Taming the Rapids, u kojoj Paja insistira da će spasti svoje sestriće od vodene stihije, samo da bi do kraja oni nekoliko puta zapravo spasavali njega, je fokusirana pre svega na porodiče odnose i međugeneracijske tenzije. Paja je ovde „prirodno“ u ulozi odrasle oosobe koja i u vanrednim okolnostima sve drži pod kontrolom i infantilizuje mlade osobe, oduzimajući im svu delatnu suverenost. Iako čitalac svojim očima vidi da su upravo sestrići ti koji spasavaju Paju u više od jedne situacije tokom dugog spuštanja neukroćenom rekom – a gde Barks uspešno „egzotizuje“ deo Amerike koji je svega nekoliko kilometara udaljen od urbane sredine – on je taj koji će na kraju za sebe prigrabiti svu slavu, insistirajući na svojoj prirodnoj ulozi spasitelja i hranitelja.

Veliki deo priča u ovoj kolekciji je zapravo postavljen baš na mesto u kome se sučeljavaju interesi i motivacije dece i odraslih. U Barksovom kasnijem opusu je, i pored preovlađujućih priča sa inteligentnim, emotivno zrelim Pajom Patkom i obrazovanim, snalažljivim sestrićima, bilo još dosta geg-stripova u kojima Paja ispoljava strašnu tvrdoglavost i monomanijačko usredsređivanje na besmislena takmičenja i dokazivanja nebitnih poenti, no u pričama iz ove kolekcije, Paja je na momente prikazan kao ništa manje nego pakostan, sa ponovljenim ambicijama da svojim sestrićima pokaže i dokaže da su glupi, neuki, da su njihova detinja radoznalost i nevina mašta smešne i da su oni generalno bezvredni u odnosu na realizovanu, sposobnu odraslu jedinku kao što je on. Barks je bio iznenađujuće cinična osoba, kad se malo bolje pogleda njegov opus, prepun storija u kojima su pohlepa i narcizam kritikovani kao prečeste ljudske motivacije a onda neretko sa završnicama usredsređenim na kazne.



Jedna od verovatno najbrutalnijih priča koje je Barks ikada napravio ovu postavku tera do ekstrema sa Pajom koji kreira mali, prenosni radarski sistem pomoću kojeg može da nadgleda kretanje i aktivnosti sestrića gde god da se nalaze u komšiluku ili na obodima grada. Njihova prirodna želja da kućne obaveze malo i zapostave kako bi se igrali negde gde ih odrasli ne mogu videti su iznova i iznova osujećivane stričevim panoptikonom koji demonstrira Barksov natprirodni talenat za ekstrapolaciju ideja do u daleku budućnost gde će on savršeno predvideti današnje roditeljsko nadgledanje aktivnosti dece putem mobilnih aplikacja i GPS-a. Autor jasno prikazuje koliko ovo smatra opscenim, pogotovo jer veliki deo svih stripova koje je nacrtao o ovoj porodici upravo prikazuje sestriće – decu – kako lutaju po periferiji grada ili okolnim šumama i tamo stiču dragocena znanja i iskustva, a da stvari dobiju jednu nedvosmislenu voajersku dimenziju služi scena u kojoj Paja špijunira Patu na drugom kraju grada „kako bi bio siguran da mu je verna“. Finale sa fizičkim kažnjavanjem u cirkusu je takođe jedno od najbrutalnijih koje je Barks nacrtao u karijeri, stavljajući divlji, amoralni ali po prirodi stvari ispravni bes životinja naspram ljudske, od prirode i prirodne težnje ka lutanju i eksperimentisanju otuđene, perverzije.

Nisu sve priče u kolekciji distopijske, naravno, ali se mnoge zasnivaju na ismevanju pomenute podrazumevane superiornosti civilizovanog, gradskog čoveka u odnosu na provincijalce ili prirodu. U jednoj priči Paja insistira na tome da sestrićima demonstrira svoje kaubojske veštine, kroteći konje i privodeći telad na žigosanje, ali ovo je, naravno, serija eskalirajućih neuspeha sa sve spektakularnijim posledicama gde njegova vajna muževnost dolazi na metu opravdanog podsmeha dece što svojim očima mogu da vide da je car go. Opet, u drugoj priči (Days at the Lazy K) Barks izvrće ovu postavku naopačke, i u njoj Paja pokušava da pripitomi nepoćudno, divlje ždrebe pokazujući mu, umesto lasoa, korbača i mamuza, samo dobrotu, nežnost i ljubaznost. Ne samo da je i ovaj pristup SPEKTAKULARNO neuspešan već Paja na kraju završava ponižen, išutiran i izujedan a onda doslovno dehumanizovan kada pokušaj hipnoze odlazi pogrešnim smerom i civilizovani „čovek“ počne sebe da doživljava kao divljeg konja koga zatim sestrići moraju da vezuju kako ne bi nekog povredio. Barks i ovde ide korak dalje od onog što možda očekujete, sa par scena koje bismo danas nazvali zlostavljanjem životinja, ali poruka je – POSEBNO jer ovde antropomorfne životinje pokušavaju da pripitome „prave“ životinje – više nego jasna. Ovo je Barks koji stripom artikuliše sumnju u istorijsku opravdanost kolonizacije, u „prosvetiteljstvo“ koje dolazi u paru sa ropstvom i njegov nepoćudni konjić je prototip „drugog“ koji, sledeći bodrijarovski poklič, odbija da bude naše ogledalo.

U drugim pričama imamo mnogo perfektno vođene kinematičke i komične akcije, ponovo sa čestim motivom da Paja sestrićima hoće da dokaže da je bolji, sposobniji, pametniji od njih. Tu su trke na ledu (Paja je gubi jer je sam insistirao na slepom praćenju pravila koja nije dobro osmislio računajući da će lako izblefirati intelektualno slabiju decu), trke u skijanju na vodi, pomenuto pravljenje najvećeg zmaja na svetu, pa onda i epizoda u kojoj Paja insistira da dečaci nađu „korisnu“ namenu za jeftine, male mlazne motore koje su kupili u radnji umesto da dvadesetak dolara odnesu u banku kako ih je stric savetovao. Barks ovde drži gomilu loptica u vazduhu – strip odmah na početku parodira i Pajin mudri finansijski savet kad se vidi da on ni u snu ne može da izračuna koliko će deci zarade kamata od dva posto zapravo doneti, a onda dalje pokazuje prodor moderne, do juče vojne tehnologije u potrošačke sfere, pa i Pajino flertovanje sa ženom koja NIJE Pata – ali je savršen u svemu i kreira sjajnu komediju koja pritom mnogo toga kaže usput, praktično u prolazu.



Barksovi poštovaoci u ovoj kolekciji mogu da pronađu i par presedana koji će biti notabilni za njegovu kasniju karijeru. U priči Thug Busters (gde Paja ismeva sestriće za njihov amaterski detektivski rad sve dok se ne ispostavi da oni, delimično i srećom, zaista nalaze kriminalca) imamo prvo pojavljivanje grafičkog rešenja za „kriminalca“ koje će Barks kasnije koristiti za Braću Buldoge. No u njenom nastavku, The Great Ski Race, imamo jedini direktan kontinuitet između dve Barksove priče sa prvim panelom gde se sestrići kupaju u novcu (onako kako će to par godina kasnije raditi njihov deda-stric) i gde Paja komentariše da su oni sada puni para na ime nagrade zbog uhvaćenog lopova u prethodnom stripu.

Paja u pančlajnima nekih od ovih stripova završava u zatvoru, štaviše, The Fire Bug je skoro pa horor-intoniran narativ o povredi glave koja kod Paje proizvodi piromanske porive i gde njegova psihopatska opsesija izazivanjem požara (koje tretira kao estetske prizore) biva stavljena u kontrast sa lažnim policajcem koji se pravi da pokušava da ga zaustavi. Ovaj je strip zapravo, u originalnoj publikaciji i bio cenzurisan sa naknadno nacrtanim završnim panelima gde se Paja budi i shvata da je sve bio san, ali je za ovu priliku Fantagraphics angažovao ugledne umetnike da rekonstruišu originalnu završnicu sa Pajom koji, nakon što na suđenju zapali sudijsku odoru, biva smešten u zatvor. U trećoj epizodi, The Icebox Robber, Paja ima noćne epizode mesečarenja i pohare frižidera za koje ujutro optužuje sestriće i ovo ne samo da je teskoban narativ o nevino optuženima (i kažnjavanima) već barks ovde uspeva da uglavi i referencu na traume Drugog svetskog rata koji se završio pre svega nekoliko meseci.

Naspram ovih psihopatoloških epizoda stoje i neki od ranih primera Barksovog ispitivanja tema humanosti, nesebičnosti, požrtvovanja koja ne skreću u cinizam kakav smo videli u Days at the Lazy K. Ten Dollar Dither je komedija o pronađenoj novčanici od deset dolara i Pajinom, za promenu zrelom i zaista odraslom, pokušaju da sestriće nauči da treba da ulože razuman napor ne bi li pronašli vlasnika banknote. Naravno da Barks i ovde ubrizgava priličnu količinu cinizma (neki bi rekli i sadizma), ukazujući na pohlepu kao neodvojivi deo ljudske prirode i to da altruizam neretko na drugoj strani nema adekvatan odgovor društva koje kao celina nije dovoljno sazrelo da ga prepoznaje kao poželjnu, u sumi svih stvari pozitivnu vrednost. No, finale priče donosi erupciju pravičnosti koja je u zapravo divnom neskladu sa završnicama većine drugih Barksovih priča u ovom periodu, dajući čitaocu nepatvoren osećaj da su krivi kažnjeni a da su nedužni dobili vrednu dozu ljudske dobrote.



Ovo je, kako rekosmo za Barksa nekarakteristično u ovom periodu, pa odmah nasuprot njoj imamo priču Donald Tames His Temper u kojoj Paja, svestan da se prečesto prepušta besu, svečano odlučuje da više ni zbog čega ne gubi nerve i to njegovi sestrići koriste na najdžukačkije načine, transformišući se u trenutku u najrazmaženiju decu na svetu, čija iživljavanja urnišu čitavu kuću. Ovde je u prvom planu satirična žaoka usmerena ka ideji „svečanih odluka“ koje Amerikanci često tretiraju kao „lifehack“ koji će im pomoći da učine nešto do malopre naizgled nedostižno ali taj barksovski preokret u kome inače zreli i pažljivi sestrići postaju praktično sociopati je pomalo i zastrašujuć.

Tu je i priča o papagaju po imenu Singapore Joe rana, varijacija na kasnije više puta korišćen zaplet u kome sestrići donose kući životinju i mole da im se dopusti da je uzmu za ljubimca, samo da bi taj ljubimac posle napravio strašan pičvajz po domaćinstvu i komšiluku, ali ovde komedija ima dodatni sloj jeze jer se granica između „životinja koje govore“ – a koje u ovakvom štivu predstavljaju ljude – i „običnih“ životinja dodatno tanji na ime činjenice da je Joe očigledno inteligentan papagaj, koji ne samo da govori nego je sposoban i za značajno više kognitivne poduvhate od običnog „ljubimca“.

Ipak, Barks u ovoj kolekciji ima i Donald’s Best Christmas, jednu od svojih autentično najljupkijih priča o ljudskoj dobroti i požrtvovanosti, a koja daleko prethodi nekim njegovim kasnijim „božićnim“ stripovima. U kasnijim pričama o patkama što se vrte oko božića naglasak je često na Baji Patku – u jednoj od takvih je, znamo to, i debitovao – i tome kako stari cicijaš i cinik uspeva da se za trenutak izmesti iz svoje „Scrooge“ persone i dopusti da ga malo dotakne duh vremena darivanja. No u Donald’s Best Christmas stric Baja još ne postoji i transformacija se dešava u krugu uže porodice, između Paje i sestrića koji su sankama sa zapregom krenuli na Baka Katinu farmu kako bi tamo proslavili božić. Strahovita snežna oluja koja ih hvata na pola puta je izvor fantastičnog vizuelnog programa (humorističkog i generalno akcionog), ali je i suptilno „biblijsko“ iskušenje koje zatim biva stavljeno u kontekst susretom sa siromašnom porodicom koja prikazuje patkama plemenitost ljudskog duha u kontrastu sa materijalnom bedom. Ovo je priča sa vrlo ljupkim i bogougodnim krajem i Barks samo ne može da odoli da je doslovno na poslednjem panelu začini sa malo Pajinog narcizma, da bi ipak podsetio čitaoca kako to što je neko ispoljio kapacitet da bude plemenit ne znači da je sada savršena osoba.



Kad smo već kod savršenosti – crtež u ovim stripovima ne smem da nazovem savršenim jer onda ne znam kakvi bi superlativi trebalo da se izmisle za kasnije Barksove radove. No, Barks je ovde toliko autoritativan da je lako zaboraviti da su njegovi savremenici, posebno oni koji su poput njega krenuli od animacije a završili u stripu, i dalje imali mnogo nedoumica o tome kako grafičko pripovedanje treba da funkcioniše, naročito kada je napravljena tranzicija od novinskog u magazinski strip. Ali Barks ovde nema ni najmanju dilemu u tom pogledu. Kako već rekosmo, u nekim epizodama se vidi da se finalni „standard“ anatomije Paje Patka još uvek traži, neki od likova koje Patke sreću su „suviše“ antropomorfni (na primer, ljudi sa psećim nosevima), ali Barksova naracija je već na neverovatno visokom nivou sa možda i zaista savršenim vođenjem priča koje često kreću od trivijalnih sitnica unutar famlije što zatim eksplodiraju u apsurdno spektakularne razrade u koje može da bude uključen i ceo grad. Barks spaja najbolje delove (animiranog) filma i stripa, dajući čitaocu perfektna otvaranja scena i epizoda, sa briljantnim uspostavljanjem mesta, vremena i osnovnih podešavanja radnje pre nego što se pređe u akciju i to praktično niko drugi ne samo u četrdesetima već i u narednih nekoliko decenija nije radio tako dobro kao on. Za ovo izdanje su u Fantagraphicsu radili vrlo pažljivu rekonstrukciju boja i visoki standardi na koje smo navikli u njihovim publikacijama su ispoštovani do kraja.

Drugim rečima, ovo je kolekcija koju treba da ima SVAKO domaćinstvo, bez obzira da li je Barksa već čitalo ili ne. Ovo je suvo zlato strip-istorije i mada je Barks, rekosmo, tek u narednim decenijama dosegao svoj kreativni maksimum, čak i njegov ne-maksimum je sam vrhunac strip-medijuma a bez ikakve sumnje apsolutni vrhunac Diznijevog stripa. Izvolite do Fantagraphicsovog sajta ili, ako oni više ovo ne budu imali na stanju u trenutku kada budete čitali tekst, do Amazona.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3803 on: 18-11-2024, 05:47:38 »
Fantagraphics nas je zaista razmazio ove godine sa nekoliko novoizašlih tomova u svojoj seriji Disney Masters, dajući novoj publici priliku da se upozna sa radom važnih i uticajnih crtača iz istorije kompanije Walt Disney i njenih prekomorskih partera, a nas matore podsećajući na to koliko su neki stripovi uticali na formiranje naše percepcije Diznijevih stripova ali i stripa kao medijuma, pa i umetnosti uopšte. Najnovija kolekcija iz ovog serijala, izašla krajem Avgusta zove se Walt Disney's Mickey Mouse: The River of Time: Disney Masters Vol. 25 i donekle se razlikuje od drugih kolekcija izbačenih ove godine, utoliko što je autor čiji se opus ovom prilikom slavi srazmerno mlađi od nekoliko prethodnih „mastera“. Argentinac Daniel Branca o kome smo nedavno pisali rodio se 1951. godine a legendarni Romano Scarpa čiju smo kolekciju obradili pre nekoliko meseci rođen je još 1927. U poređenju sa njima, Corrado Mastantuono je skoro pa mladić, kome su danas nepune šezdesetdve godine i kome je karijera i dalje traje. Gledajući hronologiju izdavanja na njegovom sajtu, vidimo da je najnovije od svojih nezavisnih radova objavio u Junu ove godine, a poslednji publikovani radovi u okviru Diznijevog univerzuma datiraju iz 2022. godine.



Mastantuono je prilično dobro poznat ovdašnjoj publici mada ne najpre na ime njegovih radova sa Diznijevim likovima. Ovaj prolifični crtač je jedan od retkih italijanskih (ili, uopšte, gobalnih) ilustratora koji jednako lako, rado i često rade i u okviru humorističkog stripa, sa karikiranim likovima i komprimovanom naracijom, ali i u okviru stripa sa realističkim likovima i „odraslijim“ pripovednim pristupom. Balkansko tržište je veoma solidno usluženo ovim drugim, pa je publika u našim državama imala prilike da čita mnogo Mastantuonovih stripova rađenih za Bonelli ali i druge evropske izdavače, prevedene i publikovane od strane naših firmi kao što su Veseli Četvertak, Libellus, Golconda, Čarobna knjiga, pa i Lokomotiva. Mastantuono je retko raznovrstan i veoma plodan umetnik i gotovo je neizbežno da ste neki od njegovih stripova držali u rukama ako ste makar povremeni čitalac Bonellijevih stripova o Texu Willeru i Niku Raideru, ako ste čitali Dylana Doga i Deadwood Dicka, ili možda Klon (koji je Mastantuonov kompletan autorski rad za Bonelli), ali i ako ste se hvatali Magičnog vetra. 2002. godine je nacrtao jednu epizodu Diabolika (koja je deo kolekcije Diabolik Drugim Očima, odnosno Diabolik Fuori dagli schemi, izašle u Italiji 2017. godine a kod nas ove, u izdanju Lokomotive i o kojoj ćemo, nadam se uskoro pisati), za Francusko tržište, odnosno Humanoids, je radio Elias Le Maudit (tj. Elias the Cursed) sa Sylviane Corgiat i nešto skorije Des dieux et des hommes za Dargaud. Mastantuono je naprosto autor koji ne voli da se drži jednog stripa, jednog univerzuma, jednog stila ili izraza i ova kolekcija ga citira kako kaže da uživa u menjanju stilova, jer to podstiče njegov entuzijazam.

Mastantuono je svakako neko kome nikada nije manjkalo entuzijazma. Kao i veliki broj notabilnih autora što su radili sa Diznijevim propertijima (od Flodya Gottfredsona i Carla Barksa, do Romana Scarpe) i on je prve profesionalne korake napravio u domenu animacije. Štaviše, Mastantuono se i originalno školovao za animatora na državnom Institutu za film i televiziju Roberto Rossellini i tamo mu je jedan od predavača bio legendarni italijanski ilustrator Niso Ramponi, poznat i pod pseudonimom Kremos i po svojim radovima na posterima za Diznijeve filmove, saradnjama sa Fellinijem, ali i po magazinskim stripovima koje je radio decenijama. Ramponi je i bio taj koji je Mastantuonou dao profesionalnu preporuku pa je ovaj već sa sedamnaest ghodina počeo da radi kao animator, ilustrator i scenograf za reklamnu agenciju Ital-Studio. No, nemirna duha i nezdravo preterane radne etike (veli da je bio u stanju da crta i po osamnaest sati dnevno), mladić je već polovinom osamdesetih krenuo da radi i svoje nezavisne animirane filmove, a čime je zapao za oko još jednom legendarnom italijanskom crtaču. Ovog puta radilo se o čoveku koji je već bio smatran nacionalnim blagom na ime svog rada na Diznijevim propertijima: Giovan Battista Carpi (o kome smo pisali prošle godine) je sa svojim „velikim parodijama“ Diznijevim junacima dao čitave nove živote i univerzume da u njima postoje, radeći veličanstvene transformacije klasičnih književnih dela u drugi medijum i žanr, a biram da verujem da je upravo Carpijeva literarnost snažno uticala na Mastantuonov pristup Diznijevim junacima, barem u slučajevima koje vidimo u ovoj kolekciji.



Mastantuono je od 1990. godine krenuo da radi za magazin Topolino, stožernu publikaciju za stripove rađene po Walt Disney licencama u Italiji i isprva je njegov crtež bio pod velikim uticajem drugog legendarnog italijanskog crtača po imenu Giorgio Cavazzano (o kome smo takođe pisali ovde). Cavazzanov „elastični“, dinamični stil je veoma prepoznatljiv i u kasnijim Mastantuonovim radovima, ali je mlađi crtač, naravno, pogurao ovu filozofiju nekoliko koraka dalje i radovi u ovoj knjizi su vrlo prepoznatljivo „njegovi“ sa dinamikom i energijom koje prosto pršte sa stranica.

Od 1997. godine Mastantuono počinje i da piše stripove pa je jedna od njegovih kreacija, Boomer Buff (u italijanskom originalu Bum Bum Ghigno), sirovi, primitivni predstavnik niže srednje klase, u odnosu na koga je i Paja Patak sofisticirani buržuj, postao vrlo popularan među Diznijevom publikom u Italiji. Nakon nekih veoma cenjenih stripova koje je uradio sa Diznijevim likovima tokom devedesetih, Mastantuono je lansirao svoju Bonelli karijeru radeći Texa, Nicka Raidera, Magični vetar i do danas nekako uspeva da sve ove različite loptice spretno drži u vazduhu. Rekosmo već da domaći čitaoci Bonellijevih stripova gotovo da nisu mogli da promaše barem neki od njegovih radova sa propertijima ove firme, a Kolekcija Walt Disney's Mickey Mouse: The River of Time: Disney Masters Vol. 25 će nas upoznati sa drugom stranom velikog crtača kroz neke ključne stripove izašle u poslednjih dvadesetšest godina.

Kolekciju otvara naslovna priča, The River of Time, originalno publikovana 1998. godine, sa scenarijom koji su pisali Francesco Artibani i Tito Faraci – obojica više nego dobro poznati domaćoj publici – a koja je jedan od retkih primera među Diznijevim stripovima da se u narativu prepoznaje protok vremena i kontinuitet radnje što idu izvan granica trenutnog zapleta. Naime, uglavnom je poznato da se Diznijevi stripovi, naročito u posleratnom periodu dešavaju u „večitom sada“ i da se osim nekih najopštijih stvari vezanih za postojanje i funkcionisanje sveta, u pričama praktično nikada ne pominju detalji zapleta i ishoda radnje prethodnih stripova. To da Miki, primera radi, kontinuirano sarađuje sa policijskim komesarom O’Harom ili da se zna da je i ranije imao susrete sa špijunom po imenu Fantomska Mrlja su elementi podrazumevanog status kvoa i nove priče praktično nikada ne citiraju detalje prethodnih saradnji ili prethodnih susreta, odlučujući se umesto toga ili za neodređene reference ili za sasvim izmišljene prethodne događaje. Ovo je verovatno najzdraviji pristup za strip univerzum koji su u nekoliko država tokom mnogo decenija radile nebrojene legije scenarista a čime su skoro u potpunosti izbegnuti haos i bezumlje vezani za kontinuitet koje vidimo kod, recimo, superherojskih stripova.



No, sa The River of Time, autori se eksplicitno vraćaju jednoj staroj priči, štaviše, NAJSTARIJOJ priči, ur-priči iz koje je nastalo sve drugo, animiranom filmu Parobrod Vili iz 1928. godine, onom u kojoj su Miki Maus i Hromi Daba po prvi put bili predstavljeni publici a njihov antagonizam uspostavljen kao temeljna istina u nečemu što će izrasti u sada već gotovo stoletni univerzum.

The River of Time je primer kako autori koji su dobar deo svoje karijere radili za Bonelli prenose delić filozofije stripova za nešto odrasliju publiku u strip o Mikiju Mausu i Hromom Dabi i nude nam priču koja je po tonu zrelija. Ovo je i reflektivniji i nostalgičniji strip – jer mu je dopušteno da se osvrne unatrag i priseti se neverovatnog putovanja koje su ovi likovi imali preko svih tih decenija – a Miki i Daba su i emotivnija i kontemplativnija bića, sklona i sumnji u sebe (Miki) ali i skoro eksplicitnom priznanju da ih samoća guši i da čeznu za ljudskom toplinom (Daba). No,  The River of Time je i vrlo spretno sklopljen kriminalistički triler spojen sa komedijom u kome se dešavanja iz legendarnog crtanog filma stavljaju u novi kontekst koji omogućava Dabi i Mikiju da provedu neko vreme u močvarama i na rekama juga Sjedinjenih američkih država, pokušavajući da stave tačku na narativ započet toliko godina ranije.

The River of Time odiše i zrelijim tonom sa umešno korišćenom „filmskom“ naracijom tokom dekomprimovanih scena bez teksta, ali i sa likovima koji ospoljavaju svoj unutrašnji život i imaju misli za koje je jasno da nisu deo nevine detinje svakodnevnice. No, ovo je istovremeno i komedija sa perfektnim tajmingom i besprekornom „glumom“ likova, ali i izvanrednim slepstikom, pa i kvalitetnim akcionim scenama, da bi se završila nekom vrstom nemog pomirenja između dvojice rivala čiji je sukob trajao – u trenutku izlaska ovog stripa – punih sedam decenija.

Posle ovako veličanstvenog početka kolekcije, teško je smisliti čime ga uopšte ispratiti, ali Boomer Buff’s Big Boost iz 1997. godine, prva priča u kojoj se pomenuti patak pojavio je veoma dobar izbor već na ime toga da se vidi kako Mastantuono uzima Cavazzanov stilski predložak a onda sa njim odlazi u stratosferu, a onda i na ime same priče koja je iznenađujuće kompleksna.

Naime, Paja Patak je u ovom stripu post-barksovski, post-cavazzanovski pripadnik srednje klase u onom najboljem smislu, čovek solidnog obrazovanja, socijalnog statusa, prefinjenih interesovanja. Rani deo priče tiče se odlaska na koncert Patkovgradskog simfonijskog orkestra a u daljem toku radnje vidimo da je Paja učlanjen u tenis-klub i da je, dakle, decidno buržoaski kodifikovan. Kontrast artikulisanom, civilizovanom, socijalno uklopljenom Paji čini Boomer Buff, komšija za koga se u prvoj sceni vidi da je simbol onog što malograđani najviše mrze: pripadnik niže srednje klase, verovatno prva generacija rođena u gradu i samo srećnim spletom okolnosti apgrejdovana iz čistog proleterskog života na dnu društvene lestvice u nešto što podseća na „građanina“.



Mastantuono Boomera i crta kao nezgrapnu, debelu, krezavu kreaturu debelih, čupavih obrva i stalno besnog izraza lica, u prvim kadrovima obučenu u radnički plavi kombinezon i kariranu košulju, dok nespretno farba svoju ogradu i ovde se klasni prezir koji stiže iz Pajinog smera da lako naslutiti. Naravno, šok dolazi kada se ispostavi da je i Boomer član istog teniskog kluba kao i Paja, ali još više kada, nakon što ga Paja lako porazi u meču, ovaj nekoliko nedelja kasnije postane najbolji teniser u ekipi, a onda počne da dominira i u šahu, hokeju, sviranju hevi metal muzike, zamenjujući uspešne i cenjene profesionalce u ovim oblastima i demonstrirajući neočekivane intelektualne kapacitete i veštine.

Naravno, Boomer Buff’s Big Boost je komedija o strahu malograđana od nadirućih nižih klasa i mogućnosti da se one nekako dočepaju obrazovanja i počnu da traže svoje mesto među „nama“, a Mastantuono vrlo uspešno kombinuje „naučnofantastični“ motiv u centru priče (ne sasvim različit od onog što smo imali u klasičnoj priči i romanu Cveće za Aldžernona) sa komičnim scenarijima i urnebesnim crtežom, uspešno narativ pred kraj vodeći kroz još jedan preokret kako bi komični element dopunio humanim, emotivnim pančlajnom. Vrlo, dakle, uspeo debi za Boomera Buffa.

The Explorers of Tomorrow iz 2013. godine je još jedna priča o Mikiju Mausu koja povezuje prošlost i sadašnjost, ovog puta na „bukvalniji“ način. Francesco Artibani je ovde napisao intrigantan vremeplovni triler u kome tehnologija putovanja kroz vreme nije zanimljiva na ime svoje naučne osnove već pre svega na ime potencijala za disrupciju društvenog status kvoa. Artibani spretno vodi čitaoca, zajedno sa Mikijem, kroz misteriju koja će ga na kraju transportovati u 1932. godinu, odabranu nimalo slučajno, jer je u pitanju bio strip napravljen da se proslavi osamdeset godina izlaženja magazina Topolino, a vremeplovni paradoksi su ovde maestralno prepoznati a onda iskoriščeni u tkivu samog zapleta. The Explorers of Tomorrrow je raskošna akciona avantura starog kova u kojoj je Miki Maus istovremeno i mudri, iskusni detektiv, ali i akcioni heroj koji uleće u tuču bez razmišljanja kada je to neophodno i koji će svojim požrtvovanjem i uskakanjem da odbrani i spase nedužne i nezaštićene ostaviti veliki pečat na mnogim životima. Ovo je još jedan od stripova sa naglašenije filmskom naracijom (videti kako se u prvom od dva epiloga bez mnogo fanfara otkriva identitet glavnog negativca koga će upućeni odmah prepoznati) ali i sa humanom, emotivnom dimenzijom u završnici, te i neka vrsta literarnog spomenika Mikiju Mausu kao prototipu heroja koji, uprkos malom stasu i, jelte, tome da je u pitanju na kraju krajeva MIŠ, nikada nije pokoleban i nikada nije pobeđen.

Mouse in the Mirror iz 2001. godine je još jedan Mastantuonov kompletni rad, kriminalistički triler umotan u korice komedije zabune u kojoj Miki, pomalo narcisoidno navikao na slavu što je uživa u svom gradu na ime uspešnog konsultantskog „detektivisanja“ za lokalnu policiju, odjednom mora da se suoči sa nekim ko je u svemu što je Miki do sada radio – bolji, brži, okretniji i uspešniji od njega. Mouse in the Mirror se u vizuelnom smislu spretno igra sa kreiranjem neke vrste „anti-Mikija“, nudeći nam lik po imenu Ricky Rodent koji je suštinski samo Miki Maus kada bi ovaj bio „ružan“. No, Rickyjevo uspešno rešavanje kriminalističkih slučajeva pre nego što Miki to uspe da učini, ali i njegova street-tough persona pridobijaju na njegovu stranu ne samo javnost već i najveći deo Mikijeve neposredne okoline, uključujući policijske zvaničnike, najboljeg prijatelja Šilju i ljubavnicu Mini. Mastantuono ovde ponovo sebi kreira priliku da crta Mikija koji je iritiran, besan, osujećen, čiji je unutrašnji život ispunjen negativnim emocijama, ali protagonist dobija priliku da u veoma uzbudjivoj akcionoj završnici trijumfuje i moralno i intelektualno, a bogami i fizički, dovodeći strip do zadovoljavajućeg finala.



Once Upon A Pastry iz 1998. godine je još jedna kompletno Mastantuonova priča, ponovo sa Pajom Patkom i Boomerom Buffom u glavnim ulogama, ali ovog puta su simpatije autora vidno pomerene prema Boomeru od samog početka. Uspostavljen u prethodnom stripu kao čovek suštinski dobrog srca, sa željom da bude uspešan i socijalno uklopljen, Boomer će na početku ovog stripa ponovo vrlo filmskom montažom scena biti prikazan kao osoba uhvaćena u žrvnju modernog života. Neumoljivi tempo svakodnevnice, urbana gužva i buka,  nestrpljivost njegovih mušterija, ali i saobraćajne policije, pa i običnog sveta na ulici svi zajedno utiču na Boomerovo mentalno zdravlje, kreirajući mu snažan stres koji, kada se ovaj na kraju teškog dana susretne sa nametljivim prodavcem usisivača što odbija da se skloni sa njegovih vrata, mora da dovede do pucanja.

Paja Patak je taj koji onda Boomeru savetuje da se pronađe u nekom hobiju što će mu pomoći da se reši stresa pa Boomer zajedno sa Pajom kreće na časove kuvanja, ali zapravo pre svega pekarstva, gde ih tajnama spremanja raznih jela i poslastica od testa podučava cenjeni, nagrađivani kuvar. Mastantuono se u ovoj priči jasno oslanja na prethodnu, sa podrazumevanim znanjem da je Boomer čovek sklon traženju prečica u svom kretanju kroz društvene klase pa je onda i spretna, komična ali i dovoljno dramska varijacija na salijerijevsku ljubomoru ovde put do efektnog a ponovo humanog finala. Boomer uprkos svojoj ne naročito prijemčivoj spoljašnjosti u ovom stripu zauzima „tradicionalnu“ poziciju Paje Patka, antiheroja iz nižih društvenih slojeva, čoveka prepunog mana i slabih strana, ali koji istovremeno trpi i stvarne predrasude i diskriminaciju. Sve to uvezano sa urnebesno slatkim grafičkim prikazom jela koje likovi spremaju u sumi daje odličnu, komičnu ali i poučnu priču o klasnoj promociji, društvenoj inkluziji i ljudskim naravima.

Corrado Mastantuono je, dakle, iako tek (!!!) ušao u sedmu deceniju života i radi mnogo drugih stvari pored ovih stripova, više nego zaslužio da bude prepoznat kao „Disney Master“. Stripovi u ovoj kolekciji su izvanredno nacrtani, prepuni komilčne energije, ubedljive akcije, snažnih emocija likova, ali ih najpre izdvaja ta jasna ambicija za polemiku sa tradicijom i refleksije na pa i dekonstrukcije njenih tropa. Kada se to radi unutar Diznijevog sržnog univerzuma, koji je jedno od najkonzervativnijih fiktivnih okruženja na planeti, rezultati su, vidimo, veličanstveni. Ako imalo volite Mikija, Paju i Diznijeve stripove, ova kolekcija je za vas obavezna. Fantagraphics je ima ovde a Amazon na ovom mestu.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3804 on: 19-11-2024, 05:43:58 »
Ako vam je Rare Flavours bio isuviše poetičan strip, isuviše okrenut egzistencijalnoj filozofiji i preblizak „pravoj“ literaturi, ništa zato. Svačiji omiljeni indijski scenarista, Ram V, a o čijem ćemo radu na Betmenovom Detective Comics takođe uskoro pisati, ove je godine imao i jedan serijal baš za gikove. Dawnrunner je DUBOKO ukorenjen u anime trope i okrenut onome što najviše volite: borbama džinovskih robota protiv džinovskih, vanzemaljskih čudovišta, sa stalnim pitanjem koje ćete, zajedno sa protagonistima postavljati tokom čitanja ovog stripa: da nismo u stvari prava čudovišta MI SAMI? Kao bonus, crtač za ovaj strip je bio do sada malo poznati ali zapravo iskusni (na televiziji, filmu i u video igrama) i fantastični Evan Cagle, momak koji je već radio neke stripove za DC, uključujući Catwoman i Detective Comics koje je Ram V pisao, ali koga bi ovaj miniserijal MORAO da lansira u sam vrh lestvice najvrelijih američkih crtača u prvih 25 godina ovog veka. Kome sve ovo nije dovoljno, pa taj je baš razmažen.



Dawnrunner je izašao za Dark Horse sa prvom epizodom proletos i petom, završnom u Septembru i dobio skoro pa zastrašujuće odlilčne kritike. Ispostavlja se da je američka publika, makar ona što je reprezentuju autori kritika po internet sajtovima koji se bave stripovima i popularnom kulturom, naprosto GLADNA mecha/kaiju sadržaja i da je svojevrsni kriminal što joj se takve stvari serviraju samo povremeno. No, čitajući Dawnrunner od početka do kraja – a radi se o veoma kvalitetnom stripu na svim nivoima – čoveku svane i ZAŠTO mecha/ kaiju sadržaj ne vidimo češće u američkom stripu. Naime, proizvodnja ovakvog stripa podrazumeva i fizički napor na ivici samožrtvovanja – Evan Cagle je prve crteže scena što su na kraju završile u gotovom Dawnrunneru kačio na svoj tviter nalog još 2020. godine ZA IME SVETA – ali i spremnost da se uđe u vrlo specifičnu kreativnu arenu u kojoj postoje zastrašujući filozofski presedani i gde prosto morate ZNATI da imate da kažete nešto novo, vredno, BITNO da se kaže.

Deluje sigurno da previše filozofiram o stripu u kome se samo ljudi u džinovskim humanoidnim mašinama šopaju sa čudovištima što najpre podsećaju na zmajeve samo sa epidermom napravljenim od predebelih slojeva kamena, ali ovo je jedan cenjen, u literaturi dobro i podrobno opisan žanr, a Ram V je autor koji vrlo retko piše strip u kome ne pokušava da napravi dublju filozofsku poentu. Štaviše, čim sam video da se za ovu priliku prihvatio žanra koji se najpre zatiče u japanskim manga i anime radovima, počeo sam da saliviram na pomisao kakve će on NOVE literarne i intelektualne motive da udene u narativ. Pogotovo jer se radi o čoveku rođenom u Aziji ali izuzetno upućenom u evroameričku kulturu do mere da se u njegovim radovima njihove ideje, motivi, estetike itd. ne samo plodno prožimaju već i funkcionišu skoro bez ikakve vidne frikcije, nudeći samorazumljiva, upečatljiva dela vrhunskog stripa.

Dawnrunner su u nekim prikazima, prirodno, poredili sa Pacific Rim, ali to je uglavnom jer su opšta mesta koja se vide i u ovom stripu u i Pacific Rim, naprosto opšta mesta ovog žanra. Ram V, možete se opkladiti, nije autor koji se sa žanrom upoznao preko Pacific Rim i više je nego vidno da se u radu na ovom projektu oslanjao na ikoničke japanske predloške.



Fer je reći da se, iako se ovakve mange i anime radovi prave i danas, najveći deo filozofskog raspona ovog specifično japanskog žanra nalazi negde između televizijskih radova i  filmova o Ultramanu i prvo televizijske serije a onda serije filmova zbirno nazvanih Neon Genesis Evangelion. Ultraman je onaj ur-produkt, uzor u kome su se klasični japanski superherojski tokutatsu film i žanr filmova sa džinovskim čudovištima (koje zbirno zovemo kaiju) spojili u novu, potentnu formu sa novim, do tada neistraženim idejama, konceptima i filozofskim poentama. Sa svoje strane, Evangelion je dolazeći skoro tačno tri decenije kasnije bio pesimistička, dekonstruktivna polemika sa žanrom a koja se i sama, tokom svoje nepune tri decenije postojanja toliko razgranala i mutirala da su mnoge njene filozofske poente sada direktno suprostavljene jedne drugima.

Drugim rečima, kako se u Japanu i dalje, rekosmo, pravi mnogo radova koji se nalaze u ovom žanru (uključujući i nove Ultramane, pa i, nešto ređe, nove Evangelione), ne-japanski autori koji pokušavaju da uđu u tu teritoriju suočavaju se sa zastrašujućim teretom ogromne tradicije i tekuće filozofske diskusije za koju morate napraviti solidan napor da biste je uopšte i razumeli, kamoli da biste joj doprineli. Pominjao sam već Marvelove Ultraman stripove ali i Imageov miniserijal Ultramega, i ni jedan ni drugi već svojim skromnim dimenzijama i opsegom ne mogu da se smatraju VAŽNIM dodacima ovoj tekućoj diskusiji.

I imam utisak da je slično ograničenje sputavalo i Dawnrunner da od izvrsnog žanrovskog pastiša evoluira u nešto novo, možda esencijalno.

No, nešto može biti ne-esencijalan strip a ostati i dalje odličan strip i to je ono što imamo na meniju. Ram V se ovde bavi prepoznatljivim naučnofantastičnim, futurističkim motivima i umešno ih kombinuje sa kritikom korporativnog kapitalizma i konzumerističkog društva spektakla kome je trebalo da umaknemo još pre pola veka a ipak živimo u njemu, dok Cagle doslovno uspostavlja nove standarde za zapadnjački strip koji se bavi borbom džinovskih robota protiv bića sa onu stranu kosmosa. Ako ovog momka baš niko nikada ne nazove legitimnim naslednikom Daniela Warrena Johnsona BIĆU GRDNO RAZOČARAN.

Dawnrunner se dešava u svetu odmaknutom od našeg nekoliko stotina godina u toku kojih se negde iznad mezoameričke teritorije pojavio portal u vazduhu iz koga su krenula da kuljaju vanzemaljska čudovišta. Čovečanstvo je prvi rat sa bićima nazvanim „Tetza“ u principu izgubilo na bodove, u procesu izgubivši stotine miliona života i koncept nacionalnih država. U sadašnjosti stripa tokom koje se radnja dešava, protiv gotovo neuništivih čudovišta šalju se specijalno obučeni piloti koji voze ogromna, humanoidna robotska oružja (nazvana Iron Kings) jer ni jedno drugo oružje koja čovečanstvo ima ne može da ih zaustavi. Umesto država sada imamo pet velikih korporacija što su deo džungle u kome je portal ogradile ogromnim zidom, pa tamo šalju Iron Kingove kada god se oglasi uzbuna da se pojavilo novio čudovište, ali kako je ovo proces koji traje već decenijama, onda je sve to pretvoreno u praktično „sportski“ spektakl, gde su piloti ovih mecha oružja medijske zvezde, sa sve skupljanjem bodova i rangiranjem, borbe se prikazuju u direktnom prenosu a komentatoru dodatno zabavljaju masu koja ih, diljem planete, prati.



Ovaj kontekst nije originalan, ali je veoma potentan i V ga umešno koristi da istakne suštinski zlu, toksičnu prirodu ljudi na vrhovima korporativnih piramida koji opstanak čovečanstva tretiraju kao biznis-priliku a očajnički rat kao jurnjavu za rejtinzima. Ono što, kako sam već sugerisao, vidim kao ograničavajući faktor ovog stripa (i, uopšte, američke verzije ovog žanra) je naprosto njegov format. U japanskoj mangi ovog tipa ovi motivi imali bi na raspolaganju, doslovno desetostruko ili dvadesetostruko više strana da se istraže, ispitaju, subvertiraju, preokrenu, analiziraju, dekonstruišu i rekonstruišu, da se u likove uđe DUBOKO i da oni imaju prostora za evoluciju. Dawnrunner ni za šta od ovoga nema mesta i kod njega se sve dešava u dvokoraku, sa likovima koji imaju samo jednu priliku da pokažu kako nisu čist kliše prepisan iz literature i sa kritikom društva spektakla koja je svedena na proste, samorazumljive iskaze koji polemiku ne pomeraju na neku sledeću poziciju.

Sa strane zapleta i priče, imamo ponovo predvidiv ali profesionalno izveden narativ. Priča prati pilotkinju po imenu Anita Marr, najbolje rangiranog ubicu čudovišta na platnom spisku korporacije Cordon, a koja je i medijska zvezda i miljenica masa. Anita na početku stripa dobija novi model Iron Kinga da ga isproba na rutinskoj misiji i, Dawnrunner, kako se ovaj model zove, obećava da bude naredni evolutivni korak u trci u futurističkom naoružajnu. No, Anita na toj prvoj misiji, iako otključa neke sposobnosti Dawnrunnera kojih izgleda ni inženjeri što su ga napravili nisu bili svesni, i lako trijumfuje protiv čudovišta, počinje da shvata kako nešto nije u redu jer u svojoj glavi vidi sećanja nepoznatog muškarca koji je živeo pre nekoliko stotina godina...

Dawnrunner je pisan vešto, efikasno ali i predvidivo. Ram V ovde motive koristi utilitarno da nas dovede do uzbudljive i emotivne završnice u kojoj ljudska empatija, slobodna volja i požrtvovanost trijumfuju nad hladnom logikom korporativnog kapitala a, mada o rasi Tetza čudovišta ne saznajemo mnogo detalja, postaje jasnije da je njihovo pojavljivanje na Zemlji možda deo kosmičkog evolutivnog procesa radije nego puka „invazija“. No, stripu vidno nedostaje prostora da mnoge svoje zanimljive motive razradi izvan onog što smo već videli u manga i anime radovima, i neki onda ostaju samo kao alatke da se proizvede emotivni respons radije nego da su značajni elementi jednog kompleksnog literarnog prediva. Ovde u velikoj meri mislim i na podzaplet sa Anitinom ćerkom koja pati od nečeg što deluje kao autoimuna bolest a za koji Anita tvrdi da su je izazvala Tetza čudovišta. Ovo nije ni na koji način ni potvrđeno, ni razrađeno niti igde u stripu čujemo da je iko drugi bolestan od slične bolesti pa Anitino dete ima, ponovo, vrlo utilitarnu „ulogu“ u stripu ali niti je lik po sebi, niti strip njenu bolest tretira kao bitan element stvarnosti sveta u kome se priča dešava.



Dalje, onda, ni sama Anita, paradoksalno, ne dobija značajnu karakternu razradu jer strip zapravo ni ovde nema mnogo prostora da se bavi njenim iskustvom, iako je ono veoma traumatično (disocijacija ličnosti usred rata) i simbolički potentno. Anita je majka koja ratuje da spase svoje dete baš kao što je čovek čija sećanja nevoljko ima, ratovao da spase svoju, ali strip naprosto nema mesta da sa ovim motivima ultimativno uradi više od onog što ste pročitali na početku ove rečenice.

Dakle, ovo je jedan dosta standardni žanrovski uradak sa strane priče i likova, visokokvalitetan ali bez pomeranja mnogo granica. A što samo po sebi nije ni loše, pogotovo kada onda imate Evana Caglea koji je ovim stripom kreirao majstoriju kakvoj skoro da nema ravne. Od dizajna robota i kadriranja borbi tako da vam se učini da čitate neku mangu iz budućnosti u kojoj je Japan rešio da radi stripove u koloru, preko likova koji odišu glamurom filmskih zvezda i tako bez mnogo potrebe da se to objašnjava rečima, kontekstualizuju svet u kome se priča dešava kao jednu samorazumljivu, „povišenu“ realnost, pa do izvanrednih rešenja koja treba da čitaocu jasno ukažu na disocijaciju Anitine ličnosti i mešanje uspomena dve osobe koje se nikada nisu srele i nisu mogle da se sretnu, Cagle drži predavanje i mnogo iskusnijim crtačima od sebe. Njegov rad sa šrafurama i teksturama je vrhunski, a kada na to odozgo dođu kolori takvih veličina kao što su Dave Stewart i italijanski majstor Francesco Segala, Dawnrunner se zaista pretvara u strip kakav bi i najblaziraniji japanski ljubitelji mecha mangi pogledali dvaput i malo opsovali u divljenju. A onda na TO dodajte letering čarobnjaka Aditye Bidikara koji je morao da smisli kako da nam organski prikaže stvari koje se dešavaju na dva različita mesta u okviru istog kadra i da verbalna komunikacija u takvom kontekstu bude intuitivno jasna i biće vam jasno zašto je Dawnrunner od strane maltene svakog kritičara u Severnoj Americi opisivan gotovo samo u superlativima. Čudiće me ako tu naredne godine ne padne po koji Ajzner, hoću da kažem.

I voleo bih, zaista, da je Dawnrunner imao više prostora da svoju priču smislenije razvije dalje od ekstremno kompetentnog prolaska kroz poznate anime motive, bez mogućnosti da se dublje pozabavi svojim ogromnim potencijalom. No, ovo je svejedno VRLO DOBAR strip a finale ostavlja prostora i za nekakav logičan nastavak u nekoj doglednoj budućnosti. Pa , eto, svakako pročitajte Dawnrunner, vredeće. Kolekcija izlazi u Decembru a pošto je Dark Horseov sajt trenutno nedostupan (bez sumnje rezultat korporacijskih marifetluka), onda evo stranice na Amazonu.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3805 on: 20-11-2024, 05:53:40 »
A Legacy of Violence je do ovog trenutka jedan od najvećih projekata u katalogu izdavača Mad Cave Studios. Ovde govorimo i o obimu – u pitanju je maksi serijal od dvanaest brojeva koji su izlazili tokom godinu dana od proleća 2023. do proleća 2024. godine, sa poslednjom, trećom kolekcijom izbačenom u Julu – ali i o imenima koja su strip radila. Već sam u više navrata pisao o Mad Cave Studios kao o firmi hvalevrednog svetonazora i prakse da gradi sopstveni talenat umesto da se nada da nekakvim trikovima, ili makar samo nekakvim STRATEGIJAMA, privuče etablirane autore u svoj tabor. Veliki broj stripova koje sam čitao u publikaciji ove kuće uradili su ljudi kojima to nije nužno bio prvi objavljeni strip-rad u životu ali im jeste bio prvi objavljeni strip rad izvan nivoa grassroots/ Do It Yourself partizanštine, formatiran kao profesionalno proizvedeni potrošački produkt, napravljen unutar infrastrukture koja podrazumeva urednike, ali i druge profesionalce koji su na manje glamurozne ali ne i manje važne načine delovi kreativnog procesa nastajanja stripa i njegovog sletanja u šake čitalaca.



Međutim, A Legacy of Violence je neka vrsta otklona od ovog pristupa, verovatno kao sračunat korak da se za stripove ovog izdavača osvoji malo više mesta u glavnotokovskom medijskom prostoru a i verovatno niko nije baš sasvim lud da kaže „ne“ kada mu se jedan cenjeni profesionalac kao što je Cullen Bunn ponudi da uradi horor serijal u dvanaest nastavaka. Bunn, valjda, ima i neku vrstu kompulzije da objavi po nešto kod baš svakog pristojnijeg izdavača u SAD, pa je morao da overi i Mad Cave Studios, i mada nemam utisak da je ovaj projekat napravio VELIKE talase (kritika ga je uglavnom ignorisala), radi se o prilično korektnom horor-stripu koji ne preteruje ni sa originalnošću ni sa filozofijom ni sa, jelte, nekakvom svežom ENERGIJOM, ali je više nego uslužnog kvaliteta i serviraće čitaocu sasvim korektnu količinu visceralnog užasa, teskobe, i dodatnih razloga da zatire naciste gdegod da na njih naleti.

Cullen Bunn, naravno, i jeste neka vrsta specijaliste za horor. Iako on piše stripove u veoma različitim žanrovima, a radio je i dosta mejnstrim superherojštine (doduše, unutar te superherojštine je dosta radio Venoma a koji svakako ima nezanemarljivu horor komponentu), horor projekti su praktično stalni deo njegovog portfolija sa raznim kraćim ili dužim serijalima za razne izdavače koji su se bavili raznim aspektima strave i užasa tokom svih ovih godina. Bunn je, uostalom, svoje ime i ugled u najvećoj meri i izgradio na ime horor-vestern serijala The Sixth Gun, jedne „weird-west“ epopeje od dobrih pedeset brojeva (za Oni Press) kakva je danas praktično nezamisliva i za etablirane autore a kamoli za ljude koji su u tom trenutku bili praktično novajlije u strip-industriji glavnog toka. The Sixth Gun pominjem jer je Bunn sa ovim serijalom u priču ubacio mnogo ideja, mnogo natprirodnih koncepata i simbolike, a takav pristup hororu se danas kod njega srazmerno retko sreće*. A Legacy of Violence je, recimo, uprkos vrlo „bolesnoj“ atmosferi i formatiranju glavnog negativca kao maltene demonske manifestacije na Zemlji, zapravo sasvim „realistična“ priča – po senzibilitetu, ne nužno i po uverljivosti dešavanja – bez posezanja za natprirodnim i onostranim.
*a pominjem ga jer iduće godine treba da izađe nastavak, The Sixth Gun Reborn, koji će Gunn ponovo raditi sa originalnim partnerom, Brianom Hurttom.

I, odmah da kažem, meni je zbog toga i draža. Bunn ume da piše i „natprirodno“ ali valjda sam ja tako nezgodno baždaren da mi i kod njega (kao i kod velikih prethodnika poput, recimo, Clivea Barkera) često deluje kao da „natprirodnost“ u temelju priče znači i da nema jasnih pravila, da se sve može „objasniti“ pozivanjem na magiju i natprirodno i to za mene često znači da sam horor gubi na snazi. Da banalizujem stvari do kraja, da bi narod razumeo, čim priča pokaže da smrt nije „kraj“ i da posle nje postoji nešto što bismo nazvali zagrobnim životom, u ma kojoj formi, dakle, da ljudsko biće i posle smrti može da misli i oseća, možda i da dela, to meni automatski uklanja jedan vrlo moćan, možda najmoćniji, motiv iz narativa. Ako smrt nije kraj, već samo tranziciona faza, strah od smrti više nije ono što bi trebalo da bude, po mom, jelte, konzervativnom i ograničenom shvatanju. I nije da nisam pročitao ništa u životu što mi je bilo dobro uprkos tome da je uklonilo strah od smrti iz jednačine, ali retka su TAKVA dela.



U tom nekom smislu, A Legacy of Violence me je odmah uhvatio i nije puštao jer se u njemu strava nalazi ne samo u smrti koja je konačna, neopoziva i neumoljiva, već u nasilju kojim do smrti dolazi, u sadističkom tretmanu ljudskog tela kao „materijala“ sa kojim se može raditi tako da osoba koju ubijate proživi nezamislivu agoniju, a sve u ime nekakve izvitoperene avangardne ambicije koju počinitelj ima. Sa ovim stripom Bunn dosta uspešno povlači vertikalu od JEDNE osobe koja je psihopata i kojoj nanošenje ogromnog bola drugoj osobi, ali i njena potpuna dehumanizacija kroz dekonstrukciju anatomije, donosi transcendentno zadovoljstvo, pa do čitavog društva, ili kulture u kojoj je psihopatski sadizam opravdan, prihvaćen i ugrađen u svetonazor na ime nekakvog mita o dosezanju viših evolutivnih stupnjeva u okviru daljeg razvoja ljudske rase.

Bunnov partner na ovom projektu je bio Andrea Mutti, italijanski majstor koga mi ovde više nego dobro znamo na ime njegovih radova za firmu Sergio Bonelli. No, Mutti radi stripove već duže od tri decenije i njegovi prvi profesionalni koraci su bili zapravo unutar superherojskog žanra (sa stripom DNAction za Xenia Edizioni), da bi na italijanskom tržištu zablistao radeći serijal Nathan Never. Od početka ovog veka vrlo uspešno radi za Amerikance, crtajući i za superherojske kuće kao što su DC i Marvel, radeći Star Wars stripove i G.I. Joea, ali i crtajući „ozbiljniji“ sadržaj, kao što su bili Vertigo serijali DMZ i The Executor. Za Image je prošle godie radio miniserijal o duhovima, Haunt You to the End, sa Ryanom Cadyjem i, gledajući taj strip, kao i A Legacy of Violence, mislim da je fer reći da je Mutti u ovoj fazi svog profesionalnog života podešen na horor frekvenciju nekih 300 posto. A Legacy of Violence nije strip bez svojih, jelte, nedostataka i manjkavosti, ali Muttijev crtež i kolor su od početka do kraja impresivno konzistentni, sa atmosferom pretnje, tenzije, mučnine, koju onda presecaju zbilja zastrašujuće scene nasilja. Ovo nije strip koji čitaoca štedi na vizuelnom planu, naprotiv, i prizori rastrgnutih tela ili, još gore, tela sa groteskno rearanžiranim delovima i organima su tu da zadovolje gore-hounda u vama, ali nemojte biti previše iznenađeni ako se neko iz vaše okoline zgrozi što ovo čitate.

Glavni junak ovog stripa je Nick, odnosno doktor Nicholas Shaw, još uvek relativno mladi lekar koji se nedavno zaposlio u bolnici u Atlanti. Incident koji se dešava sa – reklo bi se – psihotičnim pacijentom preti da ugrozi Nickovu karijeru pa se on već par nedelja kasnije zatiče u Hondurasu, gde se, radeći za Lekare bez granica, nada da provede par godina pomažući sirotinji dok se stvari kod kuće ne slegnu i on dobije priliku da nastavi sa radom u manje „terenskim“ uslovima. Godina je 1985, a što je važno ne samo da strip ne bi morao da pravi vratolomije vezane za mobilne telefone i generalno sve druge načine instant-komunikacije koju danas imamo, već i da bi se napravila ta spona sa nacistima koju smo pomenuli u uvodu.



Naime, A Legacy of Violence nije, rekosmo, preterano originalan strip, i ako ste gledali neke od klasičnih filmova poput Maratonca ili Dečaka iz Brazila*, generalna tema ovog stripa biće vam od početka jasna, poznata, možda i prijemčiva. Bunn se ovde drži jedne žanrovski već veoma ustaljene koncepcije o nacistima koji su, u svojoj potrazi za natčovekom, dopustili lekarima eksperimentisanje bez ikakvih etičkih granica, a gde je onda iživljavanje nad logorašima u stalnom testiranju granica ljudske fiziologije i anatomije u praksi dalo nula korisnih medicinskih uvida a svakako nije dovelo do, jelte, kreiranja natčoveka.
* svi ćemo se složiti da je ovo korektan prevod.

Bunn zapravo ne mrda ni milimetar od ovog koncepta, a što je ipak riskantno jer smo svi gledali neprebrojne filmove koji su ovu tematiku odvukli u čistu eksploataciju. No, A Legacy of Violence uspeva da ne bude Elsa: She-Wolf of the SS jer se ipak drži ozbiljnijeg tona i postoji napor da se izgradi zanimljiv ansambl doktora, Nickovih kolega unutar tima Lekara bez granica koji su svi došli u Honduras sa nekim svojim razlozima i trude se da pomognu iako oko njih počinju da se dešavaju sve užasniji incidenti gde ljudi ne samo da umiru nego umiru U UŽASNIM MUKAMA. Malo mesto koje nema ni policiju već samo lokalnog šerifa – veoma sumnjičavog prema gringo-lekarima – je suočeno sa nečim što deluje kao serijski ubica ESKTREMNO patološke provinijencije, a prisustvo lekara kao da je intenziviralo njegovu aktivnost... Sa svoje strane Nick shvata da mu suočavanje sa zastrašujućim scenama mučenih i ubijanih ljudi okida u sećanju flešbekove na stvari iz detinjstva kojih do nedavno nije bio svestan. Otkrivanje Nickove uloge u nečem za šta i on isprva misli da je samo serija skoro slučajnih incidenata za koje je odgovorna jedna mentalno obolela osoba je onda jedan od glavnih zamajaca narativa.

No, Bunn je definitivno imao bolje narative od ovoga. A Legacy of Violence, rekosmo, nije ni malo loš strip, i ako su vam prohtevi od horor štiva to da u svakoj epizodi vidite nešto brutalno i zastrašujuće, on to isporučuje. No, da na stranu stavim relativno nezgrapan tretman Hondurasa koji ovde više deluje kao nekakva provincija SAD, u strukturalnom smislu, ovo je definitivno nedopečen projekat. Dvanaest brojeva je APSOLUTNO preveliki format za priču koja bi znatno efektnije radila u upola manje epizoda, pogotovo kada postane jasno da lekari u priči figurišu više kao topovsko meso nego kao likovi koji će imati dubinu, možda i evoluciju. Bunn je kvalitetan profesionalac pa i kada poseže za klišeima i izlizanim dijaloškim rešenjima, to sve bude sasvim efektno, ali nema ovde nekog VELIKOG efekta, a uvođenje novih likova u minut do dvanaest, koji su onda značajni za rasplet stripa nikada nije sjajna taktika, pa tako ni ovde, bez obzira na to koliko scenarista sa njima spretno ume da radi. Završnica stripa je delom i zbog toga prilično smandrljana, sa dosta razvučenim razrešenjem i više akcije a manje emocija nego što bi bilo potrebno da se prizemlji ova konstrukcija podignuta na, rekosmo, ekstremnom sadističkom nasilju koje sasvim poništava ljudskost u svojim žrtvama.



Drugi vidan nedostatak stripa je taj glavni negativac koji je sa jedne strane na kraju plići nego što biste očekivali i zaista jeste tek obični žanrovski psihopata čije ideološko utemeljenje na kraju nije ni bitno jer on ne čini bogznašta zanimljivo da odbrani svoju filozofsku poziciju, a sa druge strane je formatiran kao skoro natprirodno efikasni ubica i natpirodno uticajni ubeđivač drugih da ubijaju, što u ovom stripu jednostavno ne prolazi. A Legacy of Violence je realističan, rekosmo, po senzibilitetu i čitalac se u više navrata bez ostatka pita je li moguće da ovi ljudi, doktori, obrazovani, pametni i neretko brojčano nadmoćni, tako lako padaju pod njegov uticaj i redukuju sebe na žrtve.

No, u grafičkom smislu, Mutti isporučuje horor koji ne greši. Dizajn glavnog negativca je već zabavan jer podrazumeva i svojevrsnu parodiju na „demonski“ kodifikovane negativce iz slasher filmova, a onda je i sva atmosfera u stripu savršeno BOLESNA na ime tenzičnog kadriranja, psihodeličnog kolora, likova koji su predstavljeni realistično ali onda u odsudnim trenucima njihova tela bivaju raskomadana uz neverovatnu surovost i potoke krvi. Leterer je ovde bio uvek pouzdani Rus Wooton i ko god da voli horor ovako brutalne provinijencije, gde je sama ljudskost na udaru, biće više nego uslužen na grafičkom planu.

A Legacy of Violence je strip od koga ne dobijate mnogo originalnog i koji ima određene probleme sa karakterizacijom i tempom pripovedanja ali koji je i dalje dobar horor-fiks za publiku koja pre svega traži brutalnost i nehumanost. Ako se nalazite u ovom opisu, možete skočiti do Mad Caveovog sajta da ovo sve pokupujete.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3806 on: 25-11-2024, 06:02:15 »
Pročitao sam kolekciju Tiger Division koja sakuplja svih pet epizoda ovog Marvelovog miniserijala što je izlazio krajem 2022. i početkom prošle godine. Priznajem da mi nije bio visoko na listi prioriteta – kolekcija je izašla još u Septembru 2023 – ali, da budemo fer, nije bio ni Marvelu. No, ovo spada u jednu od njihovih smelijih „diversity“ inicijativa i to se valja pozdraviti, čak i ako sam strip ni u jednom trenutku nešto značajno ne prelazi liniju „korektnog“. Nema ničeg lošeg u, jelte, „običnom“ superherojskom stripu, koji nema ambiciju da se u njemu promeni status celog sveta ili univerzuma, da se retkonuje sve što znamo o postojećim likovima ili pobiju/ ožive favoriti publike. Tiger Division je jedna prilično standardna priča bazirana na likovima, a čiji je zaplet, fokusiran na visokotehnološki mekgafin, tu samo da bismo dobili dublja zaranjanja u njihove karaktere, prošlosti, motivacije, kajanja i procese sazrevanja.



Tiger Division je, za slučaj da Marvelove stripove pratite samo iz orbite, sa prstom na obaraču ili sa simpatijama, svejedno, dakle, ime superherojskog tima koji operiše u Južnoj Koreji, sa sve blagoslovom tamošnje vlade i prostorijama, resursima i svakojakom podrškom koju ta vlada daje. Ovo je jedna relativno staromodna postavka u kojoj su državni organi, jelte, po definiciji dobronamerni i svesni da građanima prete opasnosti sa kojima „normalne“ službe ne mogu da izađu na kraj, pa obezbeđuju finansiranje i podršku timu šarenih, kostimiranih ljudi – od kojih neki, da se razumemo, nisu, tehhnički, „ljudi“ – a koji onda stupaju u akciju kada se dese incidenti kao što je, uh, brod koji nekontrolisano skreće sa svoje normale putanje i preti da se zarije u pešačku stazu pored reke Han???

Zvuči malko nategnuto, ali upravo je ovo set pis kojim Emily Kim, scenaristkinja miniserijala bira da nam predstavi Tiger Division, njegove članove i njihove specijalne moći. Ne, dakle, nekakav pad aviona ili zemljotres, tornado, makar jači saobraćajni akcident na autoputu sa, recimo cisternom u kojoj se nalazi amonijak, NEŠTO što bi delovalo kao hitna situacija u kojoj vam muškarac što može da podigne stotinak tona tereta iz benča deluje kao najlogičniji „first responder“. Umesto svega toga, crtač Creees Lee (da, ima tri „e“ u njegovom naadimku, a pravo ime mu je Hyunsung Lee) nam prikazuje brod koji deluje kao prekookeanski kruzer, neobjašnjivo pušten da plovi po rečnom toku i još neobjašnjivije predstavljen kako nekakva pretnja koja se kreće velikom brzinom ka obali tako da samo neko sa supersnagom može da spreči tragediju. Osnovnoškolska fizika na aparatima, jelte.

Zvuči vrlo sitničavo da se žalim na nepoštovanje strogih zakona prirode u stripu gde je jedan od likova oživljeni totem, drugi sarkastični robot, treći polubg koji može da kontroliše vodotokove a tu su i jedna čarobnica kao i pop-zvezda sa ledenim moćima, ali ovakav početak sugeriše jednu lenjost u pogledu zapleta sa kojom nije problem imala ni autorka a ni njeni urednici i na neki način fatalno obeležava čitav serijal. Nije ovo, kako rekoh gore, loš strip, ali njegov zaplet jeste lenj, sagrađen od samih klišea i otvara dalje probleme vezane za samu strukturu pripovedanja koje ni gostovanje Doktora Dooma u finalu ne može sasvim da neutrališe.

Tiger Division je superherojski tim prilično novijeg datuma, kreiran u trećem broju serijala Taskmaster pre neke tri godine (i o kome smo pisali ovde), i mada su tamo služili samo kao jedan od delića sumanutg kaleidoskopa Taskmasterove aktuelne avanture, neko je sasvim korektno odlučio da je fer da se ovom timu da i sopstveni serijal pa da se vidi imaju li oni kapaciteta za samostalni život.



Iako je pomenuti Taskmaster pisao Jed MacKay, pa su Tiger Division, tehnički, kreacija ovog Kanađanina, istina je i da je ovaj tim u njegovom stipu bio povezan sa superheroinom White Fox, korejskom, uh, lisicom sa devet repova koja može da menja oblik („kumiho“) i superheroiše u formi žene sa belom kosom u crnom, pripijenom kostimu (i sa kandžama jer, jelte, nije seksi bez njih). Ono što je zanimljvo je da je White Fox (aka Ami Han) kreirana 2014. godine od strane korejskog autora, Young hoon Koa, a za potrebe stripa Avengers: Electric Rain, koji je rađen kao „infinity comic“, odnosno kao deo posebne Marvelove linije digitalnih stripova pravljenih ekskluzivno za mobilne platforme, konkretno, mobilne telefone, sa vrlo „vertikalnom“ organizacjom table, a što se savršeno uklapa sa činjenicom da je veliki broj korejskih stripova (manhwa) pravljen sa identičnom idejom orijentisanja prema ekranu mobilnog telefona i publikovan samo digitalno.

Neki Marvelovi infinity comic stripovi su samo prepakivanje stripova koji su već izašli „normalno“ za mobilne telefone, ali su drugi originalne priče, i deo su zvaničnog kanona. Tako je i White Fox iz digitalnog podneblja bez frikcije prešla i „na papir“, gostujući u raznim tuđim stripovima i pojavljujući se u krosoverima (recimo, vodila je južnokorejske oružane snage u War of the Realms) i do sada imala samo jedan sopstveni one-shot. No, kao što vidimo, njena popularnost je bila dovoljna da posluži za lansiranje propisnog serijala o Tiger Division. U kome se, da bude jasno, sama ne pojavljuje.

Da bude dodatno i nedvosmisleno jasno: meni se dopadaju ti Marvelovi napori da se kreiraju superheroji iz drugih kultura (indijske, kineske, sada i južnokorejske), čak i nevezano za „diverzitet“ i „reprezentaciju“ populacija koje se smatraju manjinama u SAD. Naprosto, zanimljivo je igrati se sa kulturnim kodovima i tropima i drugih kultura i crpsti energiju iz okruženja koje nije samo stari dobri anglofoni svet što ga Amerikanci jedino poznaju. Pogotovo je okej što su za ovaj serijal u vozačko sedište stavljeni autori korejskog porekla, mada američkog državljanstva.

Emily Kim je već za Marvel pisala Silk, koja je takođe superheroina korejskog porekla, ali i Spider-Gwen u njenoj najnovijoj inkarnaciji i mada je Kimova dosta zaposlen televizijski scenarist (Quantum Leap, Avatar, XO, Kitty...) moj utisak je da ona pisanje stripova za Marvel radi između važnijih poslova i ni za jedan njen strip ne mogu da kažem da me je nešto specijalno impresionirao. Kimova ima zanat i to se i u ovom stripu vidi po vrcavim dijalozima i instant-karakterizacijama, ali njene priče kao da su sklapane na brzinu, šablonski i često im fali malo životne energije.



Sa svoje strane Creees Lee je nedavni diplomac Škole za vizualne umetnosti u Njujorku i za sebe kaže da je odrastao crtaući Dragon Ball Z likove i Betmena. U njegovom crtežu se svakako prepoznaje snažan azijski uticaj, sa mladalačkim likovima i bez mnogo pozadina. Tuš je, pored njega radio Craig Yeung a kolore Kolumbijac Yen Nitro, dok je Ariana Maher bila zadužena za letering. Lepo je videti troje azijskih autora na stripu koji se dešava u Aziji i svi likovi (sem glavnog negativca i, dobro, sem robota) su korejskog etniciteta, ali i u grafičkom smislu imam utisak da je ovo nastajalo malo i na brzinu.

Da prvo istaknem ono što mi se u stripu dopada: Tiger Division ima šarenolik i, jelte, otkačen ansambl likova. Ovo je superherojski tim bliži crtanofilmovskim i istočnjačkim predlošcima nego pokušaj kreiranja korejskih Avengersa. Likove nije izmislila Kimova, ali ona im je ovde dala karakterizacije i malo dubine i mada sa jedne strane radi sa nekim klišeima (superherojski tim iz Južne Koreje MORA da ima jednu K-pop zvezdu u postavi), sa druge je postigla sasvim lepu dinamiku između pitoresknijih pojava kao što su The General (pomenuti oživljeni totem) i Gun-R II (pomenuti jezičavi robot) i „normalnijih“ likova kao što su Lady Bright (pomenuta čarobnica) ili Taegugki (pomenuti muškarac koji može da digne sto tona iz benča). Tim ima jednu lepu „porodičnu“ notu, likovima je stalo do drugih likova ali i vode dijaloge u kojima jedni druge podbadaju i Tiger Division ima sve potrebne elemente da bude zabavan „team book“ koji će originalnu dinamiku Leejevih i Kirbyjevih Avengersa apdejtovati za Koreju 21. veka.

No, tu onda dolazi kritika strukture samog pripovedanja. Jer, nakon otvaranja koje je definitivno orijentisano na „ansambl“, strip se u velikoj meri pretvara u priču o Taegugkiju, njegov origin story, njegovo susretanje sa prijateljem iz mladosti za kojeg misli da ga je izgubio a ovaj prema njemu gaji i tajni resantiman, njegovo gubljenje pa ponovno osvajanje svojih moći. Ostatak ansambla čak ni ne statira u pozadini nego je notabilno odsutan iz čitavog srednjeg dela priče, da bi se pojavio na sceni u finalu, u proverbijalnih minut do dvanaest, da kolegi priskoči u pomoć. Ovo nije najsrećnije rešenje jer svu timsku dinamiku koju Kimova potencira na početku, na kraju koristi samo kao začin, dok je ovo priča pre svega o Taegugkiju.



A sa druge strane, najveći deo te njegove priče dešava se u flešbeku, u vreme pre nego što je dobio moći. Štaviše, uz pomoć malo Marvelove magije uspevamo da imamo glavni lik koji je, iako u ovom trenutku u svojim kasnim dvadesetim godinama, zapravo rođen usred Korejskog rata, dakle, pre više od sedamdeset godina i njegovo odrastanje, upadanje u loše društvo i karijera maloletničkog kriminalca se odvijaju u dalekim decenijama dvadesetog veka.

Kimova ni ovde ne uradi nešto posebno sa „period piece“ pristupom i Taegugkijeve moći su rezultat kombinacije generičke spekulativne nauke i čiste magije, ali se makar priča o Taegugkijevom otrzanju kriminalu i kajanju za svinjarije koje je počinio dok je vodio bandu lepo ispriča. Ne mnogo originalno, ali kombinacija korejskog setinga i azijskog senzibiliteta svakako osvežava njegov „luk iskupljenja“. Dodatno, sasvim je lepo imati u Marvelovom mejnstrim univerzumu superheroja sa moćima nalik Supermenovim a koji u svojoj mladosti ima ovu vrstu legitimne sramote što treba da je iskupljuje celog života i Kimova je toga vrlo svesna.

No, ona nema previše prostora da ovo istražuje pa Taegugki dobija samo generički monolog u kome prepoznaje svoje grehe i zavetuje se da ih okaje koliko može. Sve je to, opet, sasvim korektan superherojski strip za decu i omladinu, ne i sjajan ali može da prođe.

Slično mogu da kažem i za grafički deo stripa. Lee ima solidan pristup dizajnu, ali mnoge kompozicije su mu natrpane, a pripovedanje u nekim scenama je nedovoljno jasno. Figure su mu u nekim momentima krute, a pošto u drugim nisu, rekao bih da su neke table rađene na brzinu, što kao da dodatno potvrđuje kvalitet tuširanja koji je negde bolji a negde vidno zbrzan.

Tiger Division, dakle, nije strip koji bih preporučio čitaocu koji traži da vidi ono NAJBOLJE od Marvela. Pored navedenih problema vezanih za pripovedanje, stoji i činjenica da iako je ovo prvi serijal o ovom timu, zaplet se u velikoj meri oslanja na utovarivanje prethodnog kontinuiteta lopatom. Što ne mora da bude problem, meni je svakako drago da Tiger Division nije napisan kao još jedan origin story za tim, ali opet, fokus u njemu je na samo jednom članu i NJEGOVOM origin storyju pa je i legitimno zapitati se zašto ovo naprosto nije bio serijal o Taegugkiju.

No, ako ste Marvel Zombie od staža i zanima vas tim koji je nov, nepotrošen i drugačiji od ostalih, Tiger Division je sasvim pristojna ponuda. Sasvim je fer da mu date šansu, pa, evo kolekcije na Amazonu.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3807 on: 26-11-2024, 05:41:27 »
Pošto sve nekako radim naopako, sada mi je na red stigao i Gone, trodelni miniserijal ali suštinski praktično grafički roman, prvo „pravo“ izdanje kompanije DSTLRY kojim je ovaj novi izdavač u američkoj industriji ozvaničio svoje postojanje (prethodna izdanja su bila antologijskog tipa). O DSTLRY sam već opširnije pisao baveći se jednim, jelte, drugim stripom koji je firma izdala, ali Gone je apsolutno produkt vredan pažnje i svakako ne bez razloga odabran da bude neka vrsta vizit-karte za firmu koja se trudi da kreatore uključi u poslovanje kompanije na način kako to ne radi ni jedna druga. Doduše, i po cenu nekih za mene još uvek nedokazano dobrih praksi koje se tiču limitiranih tiraža u kojima se rade posebne naslovne strane njihovih stripova, čak i u digitalnoj verziji.



Bilo kako bilo, DSTLRY su bez sumnje odabrali autora sa jakom reputacijom da ispali početnu salvu u njihovom, jelte, ratu za srca i umove strip-publike. Škotski crtač Mark Simpson, a koga čitav svet mnogo bolje zna  pod umetničkim imenom Jock, je čovek sa prepoznatljivim grafičkim stilom i ogromnim iskustvom u industriji. Ponikao, kao i mnoge druge ostrvske kolege, u 2000 AD rudnicima, Jock je svoje prve profesionalne korake napravio crtajući Sudiju Dreda i Lenny Zero, a gde je ovaj drugi serijal pisao Andy Diggle. Diggle je bio jedan od kasnijih eksponenata „britanske invazije“ na severnoamerički strip, pa je posle dosta uspešnog rada u britanskom stripu krajem devedesetih u ulogama urednika i scenariste, i dobijanja i nekih prestižnih nagrada, dospeo u Vertigo, pišući spinof za Hellblazera, Lady Constantine. Vrlo brzo posle toga je sebi i Jocku isposlovao dvogodišnji ugovor sa DC-jem i njih dvojica su započeli serijal The Losers za Vertigo koji je Jockov upečatljivi stil predstavio severnoameričkoj publici i, naravno, Škotlanđaninu izborio prestižnu poziciju u američkoj industriji. Prvo je tu bilo nekoliko radova za Vertigo, a zatim i superherojski program u DC mejnstrimu, a ovo mu je dalje obezbedilo dosta posla vezanog za naslovne strane, za key art za brojne filmske produkije, pa i rad u industriji postera gde je Jock radio i sa nekim velikim propertijima. Štaviše, Simpson kao da je mnogo zadovoljniji da radi ilustracije nego serijalizovano pripovedanje pa je poslednjih petnaestak godina njegov crtež u stripovima bio rezervisan maltene isključivo za naslovne strane sa retkim izletima u crtanje stripova kao što je bila saradnja sa Scottom Snyderom na horor miniserijalu Wtyches pre jedne decenije, a o kome sam pisao ovde.

To da se Jock vratio crtanju propisnog stripa u creator-owned serijalu za novog izdavača, ali da je i potpisan kao kompletan autor je, dakle, prilično BIG DEAL. Ovo nije prvi Jockov strip za koji je sam radio i scenario. Bio je tu, recimo The Hunt unutar antologije Immortals: Gods and Heroes za Archaia Press 2011. godine, a onda je 2022. Jock uradio i trodelni miniserijal Batman: One Dark Knight, no mislim da ovo jeste prvi njegov rad kao scenariste i crtača u okviru originalnog, creator-owned IP-ja.

I vidi se odmah da je Jock u ovaj strip uložio mnogo energije i ljubavi. Izrastao iz kratkog stripa „The Stovaway“, takođe izašlog za DSTLRY i uključenog u kolekciju u kojoj je sakupljen Gone, ovo je jedan prilično klasičan naučnofantastični rad, sa svemirskim brodovima, futurističkim religijama, komplikovanim političkim zapletima koji dosta toga duguju posebnoj prirodi međuzvezdanog putovanja što može trajati godinama i decenijama. Gone je počeo sa izlaženjem prošlog Oktobra, a tvrdo koričena kolekcija je, u trenutku dok ovo pišem, najavljena za polovinu Avgusta i trebalo bi da je izašla u momentu dok ovo budete čitali. Pričamo o tri epizode od po 48 strana stripa koji je urađen sa za Jocka puno tipične atmosfere represije i strave i pripovedan ležerno, dopuštajući toj atmosferi da obuhvati čitaoca. Kako je to često slučaj sa stripovima koji imaju vremena da budu crtani duže, i Gone izgleda sigurnije u izrazu, maštovitije u dizajnu, raskošnije u prezentaciji nego prosečan, jelte, mesečni serijal u američkom stripu. Ali Jock nije crtač koji se ikada preteramo interesovao za glamur i zasipanje čitaoca detaljima pa je Gone superioran upravo u tome da su table promišljene, iščišćene od nepotrebnih detalja, rađene u kompozicijama koje su i efikasne i efektne sa izuzetnom sinergijom između Jockovog detaljnog, čak i malo „prljavog“ rada tušem i disciplinovanog kolora koji je on takođe radio (uz pomoć Leeja Loughridgea) kako bi stripu obezbedio potrebnu atmosferu i vizuelnu signalizaciju. Kako je ovo strip koji se dešava u jednoj solidno antiutopijskoj budućnosti, sasvim je za očekivati da će u njemu preovlađivati zagasiti kolorni tonovi smeđe, tamno zelene i plave, a u ovakvom koloritu onda Jock veoma efektno koristi bljeskove svetloplave (i bele), kao i narandžaste i crvene u momentima kada stvari gore i eksplodiraju da „osvetli“ slike na jedan destruktivan, neugodan ali katarzičan način. Kao i obično, njegovi likovi su crtani realistično i Jock je u tome vrlo old school, sa jasnim dugovima prema britanskom akcionom stripu iz šezdesetih i crtačima kao što su bili Jesús Blasco (Steel Claw, kod nas objavljivan kao Čelična Pandža/ Čelična kandža), Reg Bunn (The Spider, kod nas objavljivan kao Pauk), ali i Jim Holdaway (Modesty Blaise, naravno). Jock je, sa svojim radom za Amerikance ukrstio ovaj vrlo britanski senzibilitet mračnog realizma sa naglašenije američkim pripovedanjem, kinematskim kadriranjem i sugestivnim kolorima i Gone je neka vrsta apeksa njegovog rada na ovom polju, jedan masterklas crtača koji svoj zanat i svoju umetnost unapređuje duže od trideset godina.



Kako sam ja Jockova generacija i odrastao sam čitajući mnoge iste stripove kao i on, tako mi je i Gone stoprocentno po volji sa svojim spojem klasične karakterizacije, moderne kinematske naracije i odličnog dizajna. Sa ovim stripom Jock naoko beznaporno postiže taj utisak futurističke antiutopije gde je visoka tehnologija vezana za međuzvezdani let i kriostazu ne samo dostupna već su na njenim temeljima izgrađene nove industrije, a da istovremeno vidimo kako „običan“ svet grca u relativnoj nemaštini. Ovo se veoma jasno sugeriše dizajnom odeće i opreme koju koristi protagonistkinja ovog stripa i generalnim okruženjem futurističkog karton-sitija u kome ona živi, čak i pre nego što nam strip tekstualno pojasni o čemu se ovde radi i šta se događa.

Jock je ovde sebi, da odmah kažemo, postavio možda i preambiciozan zadatak u pogledu kompleksnosti priče i isprepletanosti motiva koje ovaj strip obrađuje. Ovo je istovremeno ličan narativ o devojčici bez oca, sa majkom ponovo u drugom stanju i detinjstvom koje se sastoji od upadanja u magacine na obližnjem kosmičkom pristaništu i krađe robe iz njih koja će se posle preprodati kako bi se kupila hrana, a koja do kraja stripa odrasta u vrlo teškim uslovima i ima prilike da se suoči sa ne jednom očinskom figurom koja joj obećava mnogo toga u zamenu za njenu poslušnost, ali i eksploracija sociopolitičkog koncepta u kome je klasna borba koju danas vidimo oko sebe sa rastućim jazom između društvenih slojeva pogurana do nekih svojih ekstrema.

Sa nekim od metafora kojih se poduhvatio Jock rukuje izvrsno. Abi, protagonistkinja ovog stripa, na njegovom početku je na pragu tinejdž uzrasta i sebe smatra već iskusnim, okorelim pljačkašem  magacina oko kosmodroma, profesionalkom koja je svesna rizika u koje se upušta, ali i samouverena u sopstvene kapacitete da ne samo preživi rizične pljačkaške upade i susrete sa naoružanim korporacijskim obezbeđenjem, već i da dovoljno konzistentno ovo može da radi kako bi ona i samohrana majka preživele. U centru zapleta je onda upad u veliki brod prepun nove i skupe robe i krađa pre nego što brod odleti, a koji organizuje grupa nešto starijih klinaca, kojima se Abi pridružuje, a koji, taj upad, onda kreće po zlu. Nije ovde samo u pitanju to da su se deca malo preračunala i da nisu bila svesna sa kakvim će se sve merama obebeđenja sretati, i ovde se prvi put susrećemo sa nekom vrstom organizovanog otpora kapitalističkom ugnjetavanju koje je norma u životima Abi, njene majke i njenih prijatelja i saradnika. Nažalost, taj otpor, u formi sabotaže, ma koliko pravoveran bio, za rezultat ima to da brod neoštećen odleće u svemir na svoj decenijski put na neku drugu planetu a da je Abi na njemu zarobljena i, sasvim moguće osuđena da provede najveći deo svog života krijući se na ovom kosmičkom plovilu.



Ovo je jedna inventivna, vrlo spretno iskoriščena naučnofantastična ideja koja u fokus dovodi taj kontrast između „elite“ i „sirotinje“, između nemaštine i visoke tehnologije. Brod na kome se Abi krije doslovno vodi grupe turista na daleke planetarne destinacije i ovo su grupe ljudi iz viših društvenh slojeva koje decenijski put prespavaju u kriostatičkom snu dok se mala posada ogromnog plovila, budna, stareći u realnom vremenu, stara o tome da ništa ne pođe po zlu. Abi i drugi saboteri su, pak, sakriveni u raznim instalacijama u utrobi broda, tamo gde se posada i ne usuđuje da zađe u strahu da će stradati od ruke slepih putnika i Jock tu stvara jednu uverljivu dramsku dinamiku koja ima jasnu imanentnu tenziju – prikazujući slepe putnike kako moraju tokom mnogo godina da se snalaze za hranu i druge potrepštine i posadu koja ih lovi kada proceni da je to za nju bezbedno – a koja se onda i lepo preslikava na širu društvenu ravan i svedoči o klasnoj podeljenosti, protivrečnostima, o klasnom ratu koji nikada ne prestaje već samo tinja ili gori snažnijim intenzitetom.

Jock je to sve lepo smislio, ali mislim da se iz egzekucije i vidi da je u pitanju autor koji je pre svega navikao da radi po tuđim scenarijima pa Gone ima nedorečenosti i nedostatke u ravni teksta i vođenja priče.

U prvom redu, čitav taj klasni, društveni sukob na kome počiva radnja stripa je neobično apstraktan i iako imamo protagonistkinju koja u celoj priči ima vrlo lični ulog i motivacije, sliku o društvenim protivrečnostima dobijamo samo u apstraktnim obrisima. Naravno da od stripa ne očekujemo esejističko opisivanje tačnih istorijskih i socijalnih okolnosti koje dovode do tenzija, ali mislim da Jock ovde pokušava da radi na ravni samorazumljivih tropa ali da u krajnjem produktu dobijamo samo nisku klišea koji ne sugerišu dubinu u dovoljnoj meri. Ovde je klasna borba predstavljena samo u najširim zamasima, u referencama na „korupciju“ i „lažne vođe“ a što je, verujem, Jock procenio kao dovoljno s obzirom na to da se strip pre svega bavi Abinim odnosom sa pomenutim očinskim figurama koje treba da personifikuju problematične autoritete čiji se legitimitet mora dovesti u pitanje. No, rezultat je da cela klasna dimenzija stripa do kraja ostaje samo kulisa i da centralna drama nema zapravo dovoljno veze sa njom.

Drugi problem je da do kraja stripa Abin odnos sa dvojicom „glavnih“ muškaraca postaje i pomalo mehanički ispitivan, sa vidnim trudom da se postigne simetrija u tome kako i jedan i drugi žele da iskoriste protagonistkinju za svoju ambiciju, samo iz različitih pozicija na ideološkom spektru. Ovo je časna ideja, ali sama Abi je iznenađujuće plitak, nerazrađen lik pa onda i rasplitanje ove dramske postavke veći akcenat stavlja na tehnologiju odvijanja radnje nego na nekakve karakterološke ili simboličke dimenzije finala stripa.

Gone, dakle, nije IZVANREDAN strip, ali jeste u pitanju jedan zadovoljavajuće old school naučnofantastični projekat u kome se radi sa puno interesantnih motiva i likovi se, koliko god je to moguće, stavljaju u funkciju njihovog istraživanja. Klasne i sociopolitičke dimenzije stripa, iako ne do kraja obrađene, su svejedno upečatljive i podstiču čitaoca na razmišljanje a Jockov crtež je veoma dobar i, uključujući old school letering koji je odradio Andworld Design, mislim da se radi o stripu koji će svako sa barem malo nostalgije spram klasičnog SF stripa iz druge polovine dvadesetog veka voleti. DSTLRY prodaje stripove ovde a Amazon hardkaver kolekciju ovde.


crippled_avenger

  • 4
  • 3
  • Posts: 21.969
    • http://dobanevinosti.blogspot.com
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3808 on: 28-11-2024, 23:46:29 »
Kada sam čuo da će Bonelli i DC praviti neki crossover, bilo mi je jasno da će Bonelli to sve povući u smeru nekog pulpa i trasha, i zbilja lineup crossovera u smislu koji junak ide s kojim mi je bio bizaran.
Ipak, u crossoveru Batmana i Dylan Doga, koliko god njih dvojica generalno nemaju mnogo veze jedan s drugim, imamo ZAPRAVO onaj susret koji čekamo a to je susret dva savremenika i dva u suštini ista lika - Johna Constantinea i Dylana Doga.
U tom smislu, Roberto Recchioni iako doktor benelijevskog treša, ovde ipak pokazuje da je shvatio šta treba da se desi, ali da je to nedovoljno šareno za njegove poslodavce, pa je onda iskoristio Batmana kao okvir u kom će da se desi ono što treba.
Sam strip integriše dve misije u jednu, prijateljstvo Jokera i Xabarasa proizvodi situaciju u kojoj Batman i Dylan Dog dolaze na isti zadatak na relaciji Gotham-London, i scenario je napisan u Bonelli ključu. Dakle, sve je vrlo pulpy i propulzivno, trčimo kroz situacije i obračune, i to je ta estetika, nema tu šta da se kaže više.
Sam susret Dylana Doga i Constantinea je... super zamišljen, ali ne ulazi u nešto specifičnije od toga. Dylan Dog je ipak neko koga Recchioni bolje poznaje pa na kraju svega Hellblazer nema protagonizam koji bismo želeli. Ipak, namera se računa.
Svakako da se ovaj strip ne može meriti sa najboljim DC stripovima ali može sa solidnim Dylan Dog epizodama i kao takav ovo je ipak uspeh. Međutim, ono gde je ovaj strip najbolji jeste zapravo crtež.
Bonelli scenaristički nije doneo ništa DCu ali svakako da crtež ove italijanske produkcije sa pristupom američkom IPu donosi nešto novo riznici raznih crteža Batmana, Catwoman a naročito Jokera, pa i Killer Croca.
Voleo bih da je ovaj crossover bio autorski. Da Italijani pišu DC likove a DCjevci Bonellijeve. Ali, ne može se ipak ta vrsta sofistikacija očekivati od industrije u kojoj je zamor izvornog materijala nešto što se leči teamupovima i crossoverima.
Tako da, kako sam se nadao dobro sam se udao.
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3809 on: 02-12-2024, 05:43:37 »
Pročitao sam Thunderbolts: Worldstrike, Marvelovu kolekciju najnovije inkarnacije serijala Thunderbolts a koja je imala svega četiri epizode izašle između Decembra prošle i Marta ove godine. U pitanju je, da kažemo, sasvim korektan mali superherojski strip koji bi čovek lasno pročitao i zaboravio samo kada on – strip, ne čovek – ne bi bio opterećen raznim balastima kontinuiteta i kada bi on – čovek, ne strip – mogao da sebi vrati detinju nevinost čitanja ovakvog štiva u kome se podrazumevalo da ne znate dovoljno o predistorijama likova i time kako su oni došli na mesto na kome se nalaze i da ćete naprosto uživati u dobroj akciji i nešto simpatičnih dijaloga između šmekerski kostimiranog ansambla ovog stripa.



Ništa danas nije jednostavno, pogotovo kada se stripovi sve više pišu kao postavljanje slobodnog udarca iz koga vaš golgeter treba da izvede pobednički šut i, uh, dobaci do filmskog platna. Ne znam da li mi ove fudbalske metafore actually leže – tekst pišem na kraju osmine finala Evropskog prvenstva u fudbalu pa me valjda poneo ambijent iako fudbal pratim samo incidentno – ali sasvim je izvesno da se ovaj miniserijal Thunderboltsa pojavio sa eksplicitnom ambicijom da publiku pripremi za premijeru filma Thunderbolts a koja je – u ovom trenutku – zakazana za peti Maj 2025. godine. Znam, deluje kao da se malo, jelte, preuranilo, ali slutim da je ovo bilo samo pospremanje kuće i navikavanje strip-publike na novu postavu ovog super(anti)herojskog tima pre nego što se nekoliko meseci pred premijeru lansira tekući serijal pod nazivom Thunderbolts a koji će, i ovo je vrlo verovatno, pisati isti tim.

Taj tim su naime Collin Kelly i Jackson Lanzing, poznati i kao The Hivemind, a o kojima sam u prethodnim mesecima pisao više puta na ime njihovog dosta visokoprofilnog rada za Marvel i DC. Ako znamo da su ova dva čoveka pisala Kapetana Ameriku, pa Guardians of the Galaxy pa Outsiders, prilično je sumnjivo da bi iz nekakvog čistog entuzijazma u međuvremenu našli prostora i da ispišu jedan nevažan miniserijal o nevažnom timu, ako to ne bi bilo samo nameštanje na volej za tekući serijal koji će jahati na popularnosti filma naredne godine. Evo, nek stoji zapisano, pa ako ispadnem jalov u svojim proročanstvima, neka mi se narod smeje.

Direktne spone sa prethodnim serijalom koji je nosio naslov Thunderbolts – minijem koji su radili Jim Zub i Sean Izaakse i o kome sam sa dosta entuzijazma pisao ovde – nema, ali onda nema ni neke značajnije spone sa bilo kojim prethodnim timom koji je nosio ime Thunderbolts. Onako kako su Kelly i Lanzing u DC-ju uzeli da pišu Outsiders a onda od toga ispao Planetary, tako i ovaj Thunderbolts uprkos imenu nema mnogo veze sa utemeljujućim radom Kurta Busieka sa kraja devedesetih, ali ni sa ijednim drugim Thunderbolts stripom koji ste možda čitali i svoj naslov zaslužuje samo najgeneralnijim poštovanjem premise da je ovo tim ne-superheroja, možda i strejt superzločinaca, koji iz raznoraznih razloga u ovom partikularnom periodu rade za stranu dobra i do kraja priče poražavaju ljude još gore od sebe.

Kažem „najgeneralnijim“ jer dobar deo članova ovog tima NISU zločinci ili barem to nisu po profesiji. Ovaj tim predvodi Bucky Barnes aka Winter Soldier aka Revolution a njegovi članovi uključuju dve, jelte, kolorisane udovice (Belova i Romanova), koje, jelte, nisu zločinke već u najgorem slučaju imaju istoriju špijuniranja i asasinacija za drugu stranu ali su odavno „naše“, pa onda Destroyera (a što je u ovoj inkarnaciji Sharon Carter, dakle, jedna decidno poštena žena, američka heroina i dugogodišnja romantična partnerka Kapetana Amerike, Stevea Rogersa, što znači da teško da možete da imate bolju herojsku reputaciju od nje), pa Red Guardiana, koji je sovjetski, danas ruski Kapetan Amerika, pa Shang Chija čiji se recentni stripovi bave upravo pokazivanjem kako on, koji se uvek borio protiv zla, uzima kriminalnu mašinu koju je nasledio od oca i nastoji da je transformiše u armiju donra, US Agenta, koji je u najgorem slučaju desničarski superheroj, ali nikako zločinac itd. „Najnegativnija“ članica tima je La Contessa Valentina Allegra de la Fontaine koja je jedno vreme bila na čelu organizacije HYDRA, dakle, predvodila je naciste, ali strip brzo pravi veliki napor da pokaže kako i zašto ona sada radi za „dobre momke“ i zašto je to okej, i da čitalac ne treba da ima utisak da ovaj lik sa sobom vuče breme velike moralne hipoteke.



Thunderbolts: Worldstrike je, suštinski, epilog za serijal Captain America: Sentinel of Liberty koji su, dakle, pisali Kelly i Lanzing i pokazuje kako Bucky Barnes, nakon dramatičnih otkrića još jedne velike zavere koja je na nišan uzela ceo svet i gde je on odlučio da napusti superherojski posao i bude, jelte, crna ruka koja iz potaje svet spasava a da on (svet) o tome ništa ne zna, okuplja tim tih nekih antiheroja i onda odlučuje da uradi ono što superheroji nikada ne bi uradili: da ubije Red Skulla. Visokorangirani nacistički oficir, otelovljenje svega zlog i negativnog tokom najmračnijih dana Trećeg rajha, ali i danas na izvesne, bizarne načine živ i funkcionalan, je ona velika, jasna meta sa kojom kapetan Amerika i Bucky sparinguju već decenijama i nekako se uvek stvari završavaju privremenim pobedama iz kojih Johann Shmidt uspeva da izađe kao poražen ali i dalje nepokoleban da u nekom narednom pokušaju pod noge baci svet i zasnuje novi tisućljetni rajh baziran na rasističkim, suprematističkim idejama i nepoštovanju ljudskog života sem kad se radi o uskom krugu privilegovanih.

Kada je Ed Brubaker pre dvadeset (gulp) godina pisao Kapetana Ameriku*, njegov način da „vaskrsne“ Shmidta bio je dosta odvažan pogotovo jer je došao u paru sa vaskrsavanjem Buckyja koji ga je, jelte, ubio snajperskim metkom na početku serijala, ali i jer je uspeo da iskombinuje nacističko nasleđe sa postsovjetskim ruskim nacionalizmom kao kredibilnom pretnjom za onaj deo zapada što voli da se naziva slobodnim svetom. Nekako je utisak da danas, sa žalosnim ratom koji je Rusija započela u Ukraijini, Brubakerova postavka ima jednu istorijski potvrđenu relevantnost.**
*leterer Joe Caramagna koristi neka slična dizajn rešenja da napravi jasnu referencu na ovo moderno zlatno doba Kapetana Amerike
**iako, naravno, ne mislim da su Rusi „isti“ kao nacisti od pre osamdeset godina
Ovo pominjem jer Kelly i Lanzing Buckyjevu misiju da se jednom za svagda reši Red Skulla razlažu na jasno odvojene, strateške celine, pošto se više ne radi samo o fizičkom uništavanju tela koje bi, jelte, pripadalo Schmidtu – on je odavno prevazišao vezanost za jedno telo – već o pokušaju da se izbriše totalitet onoga što on predstavlja, od njegovog fizičkog uteloveljenja, preko finansijske podloge sa kojom operiše, pa do podkasta koji ovaj u poslednje vreme vodi i koji je regrutna alatka za neonaciste na globalnom nivou.



Da je ovaj strip pisao na primer Matt Fraction (ili makar Warren Ellis) , verovatno bi tehnologija razmontiravanja svega-što-je-Red-Skull bila kompleksnija i intrigantnija, ali Kelly i Lanzing se drže samo površnog, formalnog tona političkog hi-tech trilera i ovo je pre svega akcioni strip sa puno tuče i kul izjava koje super(anti)heroji daju u procesu tučnjave. To nije ni loše jer brazilski crtač Geraldo Borges (koga ste već možda čitali u Marvelu na Storm, ili na Imageu u No/One a od nedavno crta i Dicka Tracyja za Mad Cave) definitivno blista kad je u pitanju akcija i kad na tabli sve treba da puca od eksplozija, snažnih pesnica koje sevaju po zaslužnim vilicama, zgrada koje se ruše, zgrada koje su u plamenu, zgrada koje su se srušile i u plamenu su a u njima se tuče dvocifren broj osoba u kostimima. Borgesov rad sa linijama je ekspresivan i dosta agresivan, pozadine crta kad baš mora a jarki, snažni kolori (Arthur Hesli) svemu daju dodatno spektakularnu dimenziju. Borges, da ne bude zabune, nije loš pripovedač ali stoji i da mu ovaj scenario ne da bogznašta da sa njime radi: ovo je strip u kome se likovi ili tuku iz sve snage, ili stoje/ sede i pričaju.

I sad, tu dolazimo do toga da je ovo, kako rekoh na početku, „korektan mali superherojski strip koji bi čovek lasno pročitao i zaboravio“, osim što je on i pravljen kao spona između prethonog serijala o Kapetanu Americi i, pretpostavka je, narednog serijala Thunderbolts koji će deliti ansambl sa filmom i onda Lanzing i Kelly tu moraju da spakuju znatno više materijala nego što skromna konstrukcija od četiri epizode, uglavnom ispunjene tučnjavom-od-zida-do-zida, može zaista da podnese. Ovde je za početak, sve prepuno referenci na taj prethodni serijal o Kapetanu Americi, ali i na druge Marvelove stripove – na primer u jednoj epizodi tuča se odvija usred aukcije koju organizuje Hellfire Club a kome je u tom trenutku Kingpin predsedavajući White King (naravno ovo se dešavalo pre nego što se u aktuelnom Daredevilu, Kingpin vratio svojim starim kriminanim navikama) – a poslednja epizoda je desant Thunderboltsa na Latveriju gde moraju da se, naravno, sukobe i sa suverenom ove države, samim Doktorom Doomom.

Nije to nezabavno i neke stvari su izvedene spretno a čitalac koji nije pratio SVE Marvelove stripove poslednjih godina hoće biti malo izgubljen ali će makar moći da uživa u akciji. Ali onda se tu pojavljuje i problem tog građenja novog ansambla i tu, mislim, Lanzing i Kelly malo posrću pod težinom zadatka jer likova ima PREVIŠE a stranica stripa premalo i mislim da se tu hemija gradi malo na silu. Na pamet mi je, čitajući ovu kolekciju, više puta padao Thunderbolts Warrena Ellisa od pre nekih petnaest godina, u kome je pripovedanje bilo mnogo odmerenije, akcija pažljivo dozirana a psihološki rad promišljeniji pa je ta ekipa ozbiljnih negativaca dobila zaista interesantan karakterni rad i zanimljivu putanju iskupljenja za neke od njih. U poređenju sa tim, ovaj strip je previšpe orijentisan na akciju a karakterni rad se smešta u ta neka dobacivanja u borbi i, sad, neću da kažem da sam ja kao sad nešto IZNAD toga da se od srca nasmejem kad se usred tuče baci neka slatka prijava, ali u nekom globalnom pogledu na ovaj strip, pogotovo na njegov ansambl, reklo bi se da se previše otišlo u širinu, premalo u dubinu i da je utisak da su se Lanzing i Kelly nadali da će puka egzotika likova (Crna udovica sada ima simbiota, jedan od likova uopšte nije taj za kog se predstavlja već Life Model Decoy robot napravljen po njegovom obličju itd.) odraditi svoje.

Za nekog možda i hoće, naravno, ali ja sam valjda džangrizavi starac koji smatra da na kraju poslednje epizode tim i dalje više deluje kao s koca i konopca skupljena gomila slučajnih prolaznika i da hemija koju scenario sugeriše nekako nije stigla da se izgradi.

No, možda će u fimu to biti bolje? David Harbour i Florence Pugh su se već dokazali u MCU, Harrison Ford od mene ipak ima sve kredite unapred jer sam, jelte, odrastao gledajući ga u ikoničkim ulogama, a ne mogu da kažem ni da mi smeta da ponovo vidim Olgu Kurylenko u ulozi Taskmastera, tako da, možda film bude, uh, okej, a možda i taj tekući strip-serijal Thunderbolts koji slutim da će uz njega nastati, bude isto okej jer će imati više prostora da radi sa svojim (pre)velikim ansamblom. Do tada, ovaj miniserijal (kolekcija ima i one shot o Winter Soldieru iz krosovera Devil’s Reign o kome sam pisao ovde) preporučujem pre svega ljubiteljima Lanzinga i Kellyja, ali i ljubiteljima akcije koji ne moraju da baš sve razumeju dok god crtač i kolorist rade kako treba. Amazon kolekciju ima ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3810 on: 03-12-2024, 05:37:07 »
Pre nekoliko nedelja se završio dvogodišnji (i malo jače) period u kome je Ram V pisao DC-jev serijal Detective Comics (serijal ima podnaslov Gotham Nocturne), jedan od najvažnijih a svakako najdugovečnijih DC-jevih serijala i konsezus da je ovo jedan od najboljih stripova o Betmenu ne samo u poslednjih desetak ili petnaest godina nego IKAD se čini kao prilično neizbežan. Ja ću, sa svoje strane reći da je to dosta i stvar ukusa i da ni teme ni način njihove obrade koji su bili karakteristični za Betmena, recimo sedamdesetih godina prošlog veka, skoro da ne mogu da se porede sa onim kako Betmena „danas“ pišu (tj. kako su ga u 21. veku pisali) Grant Morrison, Tom King, Scott Snyder, James Tynion IV ili, eto, Ram V. Ali, takođe sa svoje strane reći ću da mi ovo nije najbolji strip koji je Ram V napisao u poslednjih pet godina ali čak i tako se on prilično energično kvalifikuje za jednu od najboljih „velikih“ priča o Betmenu barem u poslednje četiri decenije a svakako jednu od najbolje tri  u ovom stoleću.



Nismo oskudevali u takvim radovima – praktično svaki scenarista kome je Betmen poveren u njegove dve glavne inkarnacije (magazini Batman i Detective Comics) u poslednjoj deceniji je radio nešto istorijski notabilno sa ovim omiljenim strip-junakom, dekonstruišući njegove motivacije, nemilosrdno analizirajući njegove ranjivosti, prevrednujući njegove vrednosti. Betmen je u ovo periodu postao toliko „meta“, toliko u dijalogu sa sopstvenom mitologijom da je, ako ste želeli da pročitate prosto zabavnu priču o Betmenu u kojoj on ima sukob sa opasnim protivnikom i uspeva da ga porazi kombinacijom dovitljivosti, željezne odlučnosti, čvrstom desnicom i spremnim beterangom, za to ste morali da se okrenete suplementalnim miniserijalima koji su svog protagonistu tretirali kao zadatu, poznatu veličinu i nisu se bavili stalnim preispitivanjima onog što Betmen JESTE i onog što je mogao biti, onog što ga pokreće i onog što ga plaši. Povremenim preispitivanjem, to da, ali ne stalnim.

Ram V je, u okviru svog rada na Detective Comics imao tu sreću da mu je dodeljen „B“ serijal, dok je Chip Zdarsky preuzeo spisateljske dužnosti na „glavnom“ magazinu, Batman. Ovo je izvrsnom indijskom  scenaristi dalo, u teoriji, nešto niži „exposure“ u marketinškom smislu ali ga je sa druge strane oslobodilo učestvovanja u sezonskim krosoverima i događajima kojih se za ove dve godine nanizalo nepristojno mnogo. Utoliko, kroz svojih 28 brojeva (od broja 1062 do 1089) V je imao priliku da priča svoju sopstvenu, neprekinutu priču sa jasnim početkom, sredinom i krajem, bez nužde da se njene teme kontaminiraju referencama na Dawn od DC, House of Braniac, Lazarus Planet ili Absolute Power i sa mogućnošću da se narativ organizuje, koliko je to u korporativnom okruženju moguće, isključivo u skladu sa intrinzičnim potrebama same priče.

Ovo nije mala stvar, pogotovo ako smo svesni da u ovoj industriji, kako su to pre neki dan diskutovali različiti scenaristi na društvenim mrežama, maltene ni jedan magazin nije grinlajtovan za više od 4 ili 5 epizoda u budućnosti i da veliki deo scenarista naprosto odustaje od ideje da osmišljava duže i kompleksnije narative, svestan da je rizik da njegova ideja za priču od dvadesetčetiri broja posle tri izašle epizode bude izdavačkim ediktom komprimovana na svega pet. Pa se ti snađi majčin sine. No, rizik je ovde, dodali su neki od sagovornika u ovoj priči, da će nova generacija scenarista prosto biti lišena jednog elementa svog zanata, sposobnosti da se planiraju duži narativi ali i kreativne radoznalosti da se vidi šta se sve može uraditi sa pričom koja neprekinuto traje dve godine. Ram V je, dakle, ovde i jedan svetionik, neko na koga će ljudi u budućnosti moći da se ugledaju pa i da pokušaju da dostignu njegov nivo kvaliteta, kako u osmišljavanju te kompleksne i duge priče, tako i u njenom pripovedanju kroz poetizovane slike i motive. S obzirom da ga je na Detective Comics nasledio Tom Taylor, signali su, makar u okviru ovog serijala, povoljni.



V je ovaj narativ i započeo kao jednu epsku priču, prezentiranu kao operu – čitav prvi narativni luk u svom središtu ima muziku kao svojevrsnu psihoaktivnu, er, „supstancu“ – i vođenu kao klasičan „scenski“ igrokaz sa jasnim krešendima, emotivnim amplitudama i galerijom likova većih od života. Ovo je u delu čitateljstva izazvalo i malo negodovanja, mada je Betmen istorijski bio vrlo prijemčiv strip za aluzije, omaže i druga korišćenja elemenata scenskih umetnosti, ali je V, do kraja priče, mislim, uspeo da pridobije veliku većinu na svoju stranu, uostalom istrajavajući na zapletu, likovima i motivima koje je postavio na početku i dopuštajući Betmenu da se kroz pripovedanje transformiše u opipljivoj meri i na neki način vrati sebi u jednoj čistijoj, efikasnijoj, vitalnijoj formi. Mnogi su ovaj njegov strip poredili sa radom Granta Morrisona u Batman RIP epohi, i sličnosti svakako postoje. Ali, i, naravno, razlike: iako i V kao i Morrison kao jednu od centralnih tema bira tu jukstapoziciju Betmena kao čoveka-u-kostimu i Betmena kao bića mita, mraka i mašte, V-jev rad sa likovima je uvek topliji i „prirodniji“ od Morrisonove često vrlo „matematičke“ analize njihovih karaktera i motivacija. U tom smislu, ovde V koristi samo par negativaca iz bogate Betmenove galerije, Two Facea i Mr. Freezea, ali sa njima radi dosta dubinski pa i oni dobijaju priliku za transformacije koja se po „težini“ i emotivnim konsekvencama može meriti sa onim kako se transformiše sam Betmen. Sa druge strane su Joker i Catwoman* koji ne dobijaju tako duboke zahvate u karakterizaciju i uglavnom igraju svoje standardne uloge, a onda je tu i treći red ansambla, sa Jimom Gordonom, njegovom ćerkom, pa onda i nekoliko standardnih Betmenovih saradnika (Azrael, Nightwing, Batgirl), a koji imaju značajne ali prevashodno ultilitarne uloge, bez nekakvog velikog karakternog rada.
*koju je V već pisao, a koja dobija priliku da na neki način malo preispita svoju odluku iz Kingovog Batmana i to je takođe vrlo lepo.

Što je sve sasvim okej, zapravo pohvalio bih V-ja što se oteo iskušenju da sa svim likovima radi nešto transformativno a što vi verovatno priču beskrajno zakomplikovalo i ne bi na kraju bilo ni kvalitetno, tako da je ovo zapravo optimalno rešenje.

No, na nekom drugom nivou, imao sam dobrm delom čitanja ovog narativa i blagu iritaciju u domenu intelekta jer, iako ovo JESTE jedna od najboljih VELIKIH priča o Betmenu iz ovog veka, ona ima i dosta elemenata koji su u ovakvim pričama postali uobičajeni balast. I da odmah bude jasno: kritike koje ću izreći dolaze iz pozicije velike ljubavi. Ram V je čovek koji piše izuzetne priče, partikularno u svojim creator owned stripovima (Rare Flavours, The Many Deaths of Laila Starr, Blue in Green, Grafity’s Wall...), ali i kada radi za korporacije (The Swamp Thing, Catwoman) i fer je reći da sam u ovom slučaju možda očekivao snažnije otrzanje formatu koji već možemo smatrati manirističkim.



Šta, dakle, zameram V-jevom Detective Comicsu? Pre svega to da je možda i prerazvučen, sa pričom koja možda i nije imala „mesa“ za dvadesetosam brojeva. Naravno, izvanredni crtači sa kojima je V radio (o kojima malo niže) su u velikoj meri doprineli da ni jedna od epizoda ne bude teška ili neprijatna za čitanje, ali moram da pomislim kako je Detective Comics u ovoj svojoj inkarnaciji imao više nego dvostruko brojeva od, recimo Watchmena. I mada je, naravno, dosta pretenciozno porediti maltene bilo koji superherojski strip sa Watchmenom i onda proklamovati da nije dobar koliko i Watchmen, hitam da istaknem da je to jer osećam da Ram V u sebi ima priču koja bi bila uporedivo dekonstruktivna i revolucionarna za superherojski žanr kao što je to bio Watchmen. Samo je nije još napisao.

Ova priča, pak, je dekonstruktivna unutar onog što smo navikli da čitamo u „velikim“ Betmenovim narativima poslednjih petnaestak godina i onda je pomalo i predvidiva. I ovde imamo Betmena što je u defanzivi jer se pojavila nekakva nova, bogata i beskrupulozna grupa ljudi koja želi da od njega preuzme Gotam – grad koji on često proglašava svojim. I ovde se dobar deo strategije ove grupe ljudi (u ovom slučaju porodice) bazira na demontiranju mita o Betmenu, rušenju njegove ikone u javnosti, tako da građani prestanu da ga vide kao viteza-zaštitnika, a onda do kraja na fundamentalnom sejanju sumnje u samo Betmenovo srce o tome je li on uopšte bitan, relevantan, koristan, pravi li njegov rad ikakvu RAZLIKU u životima gotamskih stanovnika. I ovde će Betmen morati da umre, pa da posle malo simboličke, a malo možda i stvarne borbe sa stvarima s onu stranu stvarnosti, oživi i bude mu bolje. Ako ste čitajući sve ovo klimali glavom i govorili sebi u bradu stvari tipa „The Black Glove“, „Batman RIP“, „Court of Owls“ i „The Return of Bruce Wayne“, čestitam vam na opsesivnom nerdovanju i nadam se da ćete jednog od ovih dana naći nešto bolje da radite sa svojim životom (pošto za nas matore više nema nade. Ovo je naš život).

Dakle, u nekakvim „tehničkim“ terminima onoga šta se u priči DOGAĐA, V-jev Detective Comics je u dobroj meri mišmeš već višestruko isprobanih elemenata. Srećom, đavo je u detaljima, pa je i njegov pristup obradi metateme na kraju izuzetno kvalitetan i postavlja smislena nova pitanja a onda na njih daje i interesantne odgovore koji zbiljski doprinose novom, dubljem razumevanju Betmena kao lika. Ako je Morrisonov Betmen u dobroj meri bio brutalno kopanje po nezaraslom ožiljku traume gubitka roditelja i demonstraciji kako je nešto što je mogla na kraju biti samo mentalna bolest transformisano u herojsku personu, V-jev Detective Comics je prepoznavanje da je ta izvorna trauma već dugo, predugo korišćena kao readymade motiv u „objašnjavanju“ Betmena i da je vreme da i sam Betmen prihvati da je posle toliko godina on tu traumu prerastao. I da ako gradi personu, to radi sa malo manje očajanja i besa a sa malo više uživanja u igri, kostimiranju, glumi.

A ovo je EKSTREMNO redak događaj u superherojskim stripovima. V-jev Detective Comics je na više mesta hvaljen na ime toga da se Betmen (na njegovom početku partikularno) oseća možda i malo kao „too old for this shit“ i da se pita je li potreban gradu u kome živi i radi i kakvu korist on tom gradu donosi, ali njegova najvažnija karakteristika, ta fundamentalna promena koju predlaže (a videćemo već šta će sa njom raditi budući scenaristi, ako budu imali smelosti i veštine) je da Betmen prepoznaje da je SAZREO, da ne dopušta sebi, pa onda nadam se ni budućim scenaristima, da perpetualno bude uhvaćen u tu klopku nezalečene traume. Njegovo superherojisanje na kraju V-jevog narativa više nije ni osveta za smrt roditelja ni pokušaj da tu smrt simbolički poništi a sebe izvuče iz statusa siročeta time što će kažnjavati „loše ljude“ već aktivnost zrele osobe koja razume sebe, razume svoj grad, razume svoje protivnike, obične ljude na ulici i iznad svega razume svoju ulogu u ekosistemu grada. Dosadašnji Betmeni su često Gotam nazivali „svojim“ dajući takvoj izjavu konotaciju posedovanja grada, kontrolisanja njegove ekonomije nasilja i bezbednosti. Ovaj Betmen na kraju stripa Gotam naziva svojim prevashodno kao mesto u kome živi i koje voli. Ne, naravno, ispisano ovako poetski.



A što jeste transformativno i dalje je vrlo dobro uvezano sa jednim od potencijalno najkomplikovanijih zadataka koje je V stavio sebi u dužnost, a to je da spoji priču vrlo teatralnog, opeskog zapleta i vagnerovskih likova, u kojoj protagonist u jednom momentu doslovno luta kroz pustinju sopstva i bori se sa unutrašnjim demonom, sa real-world motivima kao što su uticaj krupnog kapitala na javno mnjenje, oblikovanje „diskursa“ kroz tehnike „influensinga“ radije nego kroz transparentan demokratski proces, na kraju krajeva to prokletstvo modernog sveta koji (prevarno) tvrdi da je prevazišao klasnu podelu i onda se u njemu radnička i (niža) srednja klasa svrstava uz svoje eksploatatore, okrećući se protiv manjina na margini jer su one obeležene kao opasnost za društvenu harmoniju konačno postignutu posle toliko stoleća napora.

Ovo V postiže bez previše didaktičkog objašnjavanja, oslanjajući se na dobro oslikane negativce koji imaju jasne motivacije, snažnu porodičnu dinamiku. U mnogome ovde pomaže izuzetno dobar grafički dizajn Rafaela Albuquerquea repliciran dalje od strane narednih crtača, ali i V-jevo pisanje je na nivou. Kada stvari postanu zaista oštre i porodica o kojoj pričamo ima Betmena u svojim kandžama, spremno da ga obesi na javnom mestu kakvo bi gotamsko građanstvo videlo svoju ikonu pogubljenu kao običnog odmetnika od zakona, ovo nosi snažnu imperijalnu simboliku u refleksiji na to kako su buntovnike i revolucionare javno kažnjavali moćnici, neretko kolonisti na prekomorskmim teritorijama i to da V uspe da nam proda ovakav motiv samo smešten na istočnu obalu Severne Amerike i da se to uveže sa aktuelnim inženjeringom javnog mnjenja kroz, rekosmo, „influensing“ – ovde sažet u bukvalno mašinu koja radi ispod gradskih ulica – pa, to je, izvinićete, prilična majstorija.

Za moj groš, pak, najbolji deo ovog stripa tek sledi, i nakon što Catwoman okupi ekipu da „ukrade“ Betmena ispred nosa onima koji su namerili da ga pogube, njegova pomenuta borba sa unutrašnjim demonom kroz refleksije na neke od formativnih trauma koje su od njega napravile to što jeste je nacrtana izvanredno a napisana najčistije, najjasnije, sa najboljim uvidima u psihologiju Betmena i kredibilnim prikazom sazrevanja lika koga planeta voli već osamdeset godina. Finale koje sledi posle ovoga je solidno, ali ovo je hajlajt celog narativa.



V je ovde uposlio i još nekoliio scenarista da pišu kraće, dopunske priče na kraju svake od epizoda i ovo je uglavnom „njegova“ (čitaj britanska) ekipa, dakle, Si Spurrier Dan Watters, Alex Paknadel, a asortiman crtača koji sa njima rade ove minijature je sjajan (uključujući fantastičnu Grkinju Dani) i one služe kao izvrsni dodaci glavnom narativu, nudeći razrade nekih od njegovih manje istraženih motiva krpz žanrovski različite zahvate. Ima ovde policijskog noir meditiranja, ima horora, avangarde, ima svega.

Naravno, za ovakav projekat je važno da bude adekvatno grafički uobličen. V samo na momente ide u „avangardu“ (to jest u sečenje table na devet simetričnih panela) i njegovo pripovedanje je, rekosmo, opersko, pre svega zahtevajući krupne, velike kadrove i herojske, dinamične kompozicije. Albuquerque, kao jedan od najcenjenijih profesionalaca u severnoameričkom stripu započinje serijal nudeći upravo potrebnu dozu gotskog mraka i kinetičke akcije (Dave Stewart na kolorima, dakako), a posle njega stiže izvanredni Brazilac Ivan Reis u svom poslednjem radu za DC pre prelaska u Ghost Machine (gde će raditi creator owned stripove). Kombinacija Reisa na olovkama i Dannyja Mikija na tuševima je za mene prosto neodoljiva, sa tim realističkim stilom koji je na neki način produžetak onog kako je Batman izgledao sedamdesetih (Stewart ostaje na koloru da stripu podari adekvatno mračnu atmosferu). Steffano Raffaele je sledeći crtač sa razigranijim, na momente i prljavijim stilom i Adrianom Lucasom na kolorima a onda tu uskoči i maestralni Goran Sudžuka na crtežu, Brad Anderson na kolorima, pa suludo fantastični Italijan Francesco Francavilla koji radi i crtež i kolor i stripu daje i malo old school nostalgije.

Taj gorepomenuti najbolji deo stripa je najbolji i jer ga crta Jason Shawn Alexander (Stewart se vraća na kolor-dužnosti) i ovo je taj neki skoro žeželjevski kjaroskuro pristup superherojštini, a koji uspeva da ne deluje hermetično i zadržava dinamiku i spektakl klasične superherojske priče uz zrelost karaktera i tonova. Alexander je radio stripove za razne izdavače, uključujući u Hellboy univerzumu za Dark Horse, ali i Queen & Country za Oni Press, pa i Spawna za Image i ovo mu je redak rad usred superherojskog mejnstrima (pre dvadesetak godina je malo radio na Gotham Central), ali ako ga posle ovoga ne obaspu ponudama TI LJUDI NE ZNAJU ŠTA VALJA.

Strip će do kraja dovesti veoma talentovani (i u kompozicijama neretko malo i avangardni) Guillem March sa kolorima što ih je stručno odradio Luis Guerrero, a Ariana Maher je bila leterer na celom serijalu i odradila junački posao. Vredi da se pomene i da je naslovne strane radio Evan Cagle i da je ovo nešto najbolje što je DC imao na svojim naslovnicama poslednjih par godina.

U pitanju je, na kraju, strip koji pleni produkcijom, ali više od toga ambicijom da pomakne shvatanje Betmena (uključujući od strane samog Betmena) sa mesta na kome je ono bilo sasvim dovoljno dugo – a možda i predugo – vremena. Imam ove ili one zamerke na vođenje radnje, najviše na taj uglavnom već viđeni koloplet readymade elemenata zapleta, ali V je najjači tao gde se najviše broji, u tom prikazu transformacije glavnog lika kroz proces koji je katarzičan, bolan, strašan, ali iz koga on ne izlazi samo „jači“ nego ZRELIJI. I toga nam u superherojskom stripu STRAHOVITO nedostaje. U tom smislu, ovaj serijal valja prepoznati kao bitan, čitati, preporučivati drugima. On ima taj intrinzični problem da su ljudi koji ne čitaju mnogo Betmena ti kojima će najmanje smetati reciklirani zapleti, ali da će ti isti ljudi najmanje umeti da cene transformaciju koja se dešava sa glavnim likom do kraja, no, po reakcijama publike mi se čini da to nije TAKO VELIKI PROBLEM. Ako volite Betmena, ovo treba da pročitate,a to možete učiniti i kupovinom kolekcija ili pojedinačnih epizoda na Amazonu.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3811 on: 04-12-2024, 05:42:48 »
Čujte, naravno da sam očekivao da će mi se Marvelov miniserijal Spider-Man: Shadow of the Green Goblin, a koji je izlazio proleća i leta ove godine i čija će kolekcija izaći 31. Decembra, dopasti. Mislim, kada je scenarista J.M. DeMatteis, jedno od najvažnijih imena u celokupnoj istoriji Spajdermena, a ni ilustratorsko-kolorističko-letererska ekipa nije za podceniti, očekujete u najmanju ruku dobru zabavu. No, Spider-Man: Shadow of the Green Goblin mi je uradio nešto mnogo dublje i fundamentalnije od proste zabave. To da sam bio u suzama pre osamnaeste stranice prvog broja je možda samo simptom andropauze ili celoživotne muke vezane za subkliničku depresiju, ko će ga znati, ali ovo je strip koji me je VEOMA  snažno protresao i naterao da ponovo evaluiram svoj, evo više nego četvorodecenijski odnos prema Spajdermenu i da izađem na drugu stranu sa obnovljenom svešću o tome koliko je ovaj lik bio važan u građenju mog karaktera.



Što, priznaćemo, zvuči i pomalo užasno, da čovek od 53 godine javno priznaje kako je veliki deo svog svetonazora bazirao na ne tek tamo nekom fiktivnom liku nego na SPAJDERMENU, ali: 1. nije da to niste znali kad ste kupili kartu, PA NIJE OVO NI MENI NI VAMA BAŠ PRVI RODEO i 2. To je generalno ono kako kultura uopšte funkcioniše. Zato i postoji, da bi se dobri, pozitivni (ili makar socijalno poželjni) obrasci ponašanja širili kroz društvenu zajednicu i generacije i doprinosili agegatnom unapređenju ljudske, jelte, vrste.

Da ne pametujemo sad preterano, Spider-Man: Shadow of the Green Goblin je, u teoriji samo još jedan krug oko dobro poznatog, starog bloka, još jedno umetanje nove priče među stare, poznate priče, još jedno prepakivanje i prodavanje nostalgije namenjene baš nama koji smo odrasli čitajući „starog“ Spajdermena, u realnom vremenu pratili njegovu evoluciju iz dečaka (koji je mnogo izgubio) u muškarca (koji će izgubiti mnogo više), gledali kako njegovi odnosi sa članovima porodice, prijateljima, neprijateljima, kolegama, rivalima i ljubavnicama lome i ponovo sastavljaju krhki skelet njegove persone dok i nama i njemu nije postalo jasno da je ono što drugi ljudi zovu „iskustvo“ i „životna mudrost“, za nas možda pre svega kolekcija ožiljaka, od kojih smo neke počeli i da cenimo.

I sad to zvuči istovremeno i patetično i užasno jer DA LI nam treba JOŠ JEDAN nostalgični strip o Spajdermenu? Alah zna da ih poslednjih godina proizvode u solidnim količinama, razni Peteri Davidi i J.M. DeMatteisi, pa se i Kaare Andrews ove godine uključio na istu frekvenciju i dobili smo nastavak stripa za koji pre te neke dve decenije ni u ludilu ne bih pomislio da iko može da bude nostalgičan za njim (and yet here we are!) i, fer bi bilo reći da Spajdermen treba da ide UNAPRED a ne unazad kako bi ostao relevantan i komunicirao i sa mlađim generacijama a ne samo sa nama matorima koji više ni ne znamo gde udaramo.

No, Spider-Man: Shadow of the Green Goblin je ona najređa od svih retkosti: priča o Spajdermenu koja njegove početke i njegovu superherojsku karijeru, ali pre svega njegovu superherojsku filozofiju posmatra sa istorijske distance od nekoliko decenija i umesto da se davi u nostalgiji i kroz suze podseća kako je nekada sve bilo lepše a danas ništa ne valja, ima zrelu i trezvenu diskusiju sa svom tom prošlošću i mitologijom izgrađenom oko Spajdermena i pronalazi osetljivo, ranjivo tkivo ljudskosti ispod superstrukture sapunske opere koja čini najveći deo skeleta Spajdermenovštine.



I naravno da tako nešto danas jedino može da uradi J.M. DeMatteis. Ovaj čovek jeste jedan od najvažnijih scenarista u Spajdermenovoj istoriji, toliko smo do sada utvrdili – i u brojnim sam prikazima raznih savremenih stripova o Spajdermenu ukazivao koliko duguju njegovom esencijalnom radu sa ovim likom u devedesetim godinama prošlog veka – ali DeMatteis je pritom i jedno dragoceno ljudsko biće koje je ne samo svoju spisateljsku ekspertizu nastavilo da evoluira tokom decenija profesionalnog rada, već koje je i svoj odnos prema ljudskom, prema ljudskosti, negovalo sa jednakom pažnjom. I Spider-Man: Shadow of the Green Goblin je produkt toga: decenija rada na i razmišljanja o Spajdermenu koje su kulminirale u priči što nije nastala samo još jednim ubacivanjem starih likova u koktel-šejker i jakim mućkanjem. Umesto toga ovo je, rekosmo, jedan trezven, istovremeno opor ali i topao, ljudski pogled na karijeru superheroja i pogotovo na njene početke i lomove koji su doveli do toga da momče iz Queensa postane jedan od najprominentnijih heroja u Marvelovom univerzumu.

Spider-Man: Shadow of the Green Goblin je pisan iz perspektive savremenog Spajdermena – a što je i zgodno podsećanje na to da je „savremeni Spajdermen“, onako kako ga piše Zeb Wells u Amazing Spider-manu jedva probavljiv – dakle, odraslog, iskusnog superheroja koji priča priču smeštenu u njegove najranije „profesionalne“ dane. Ovo je pripovest smeštena u period jedva mesec dana nakon smrti strica Bena Parkera, dakle, u vreme dok je Spajdermen zaista još uvek tek kombinacija maske i rukama sašivenog kostima navučenih preko lica i tela inteligentnog ali socijalno rekluzivnog petnaestogodišnjaka što ni iz daleka još nije završio rad žalosti niti izašao na kraj sa znanjem da je posredno sam kriv za smrt svoje očinske figure. Spajdermen ovde još uvek ne zna šta radi, još uvek ne zna ni limite svojih moći niti, opasnije, limite svog kapaciteta da trpi bol, agresiju, uvrede, poniženja i provokacije, ovo je dečak koji juri gradom i traži nekog da ga udari što jače može kako bi na trenutak prestao da misli o mrtvom stricu i strini sa kojom deli kuću i usiljeno joj se osmehuje svakog jutra kako bi se pravio da će stvari ipak biti u redu.

Spider-Man: Shadow of the Green Goblin ni slučajno nije prvi strip koji se bavi ovim motivom, taj je motiv, uostalom, bio prisutan već u originalnom radu Stana Leeja i Stevea Ditka, ali ono što DeMatteis radi svojim rukama je da ovog dečaka, shrvanog bolom i na ivici da eksplodira, stavi naspram likova koji su takođe traumirani, koji takođe trpe bol, kojima se takođe prostor za disanje i slobodno kretanje smanjio na dimenzije što proizvode samo paniku i klaustrofobiju.

Puritanci Spajdermenovštine će možda i biti malo trigerovani time da je scenarista odabrao da se u ovoj priči bavi i likovima kao što su Gewn Stacy, njen otac George, Harry Osborn i Norman Osborn, a koje je sve Stan Lee tek značajno kasnije uveo u Spajdermenov ansambl, da ne pominjemo Nelsa van Addera koga će Howard Mackie kreirati više od tri decenije kasnije. DeMatteis ovde koristi i Emily Osborn, pokojnu suprugu Normana i majku Harryja Osborna, a koja je lik što ga je sam kreirao početkom devedesetih pa tako imamo likove iz tri ere spojene u priči iz četvrte ere koja im je svima prethodila i to je, u drugim rukama, mogao da bude samo iritantni haos retkonovanja i siledžijskog umetanja „well actually“ dodataka i fusnota na priču koju već znamo.



Ali DeMatteis je, pa... VELIKAN i njegovo kombinovanje ovih likova i ove epohe nije samo stilska vežba iz desete sezone sapunske opere kad ni pravila protoka vremena više ne važe, nego prilika da se, kolektivno, priča o tome koliko traume su ovi ljudi jedni drugima naneli tokom godina. I, evo, ne znam, meni je ovo VELIČANSTVENO. A mislim, onomad sam pričao da je DeMatteisov Spider-Man: The Lost Hunt odličan jer se DeMatteis vratio jednoj svojoj staroj priči sa trideset godina dodatnog iskustva i dao joj nekoliko zanimljivih novih preliva, no Spider-Man: Shadow of the Green Goblin je nekoliko nivoa kompleksnosti i ambicije IZNAD ovog stripa, jedna uistinu epska, antičko-tragična priča o likovima koje znamo čitavog života, a koja u njima pronalazi ne samo najsuštastvenije suštine već i nove facete njihovih kompleksnih duša što nam ih čine još bližim.

S jedne strane, naravno, Spider-Man: Shadow of the Green Goblin ima i prijatnu old-school aromu. Ovo je strip u kome Spajdermen ima duge monologe što teraju narativ napred, ali, kako je to i tradicija, on u njih ubacuje i puno sopstvene refleksije na stvari koje vidimo na tabli. Ne zaboravimo: ovo pripoveda stariji, iskusniji Spajdermen, koji nema problem da prizna kako klinac kog gledamo nije znao šta radi, kako je pravio strahovite greške i on za to ne traži ni oproštaj ni izgovore. Ovo je Spajdermen koji u potpunosti prepoznaje da je crno-beli svet heroja i zlikovaca puka fikcija primerena petnaestogodišnjacima i DeMatteis vrlo organski, bez nezgrapne didaktike, pokazuje heroja koji sve češće i sve bolje razume da su ljudi sa suprotne strane, često oni koji drže pištolj uperen u njega ili nekog nedužnog civila, neretko i sami jako istraumirane, izgubljene osobe koje ne znaju šta rade i imaju najgori dan u svom životu. S obzirom na česte savremene kritike da je Spajdermen praktično policijski saradnik u svojim modernim inkarnacijama, čovek sistema, produžena ruka uniformisane službe organizovane represije, veoma je važno kada se pokaže njegov kapacitet za empatiju i proživljavanje tuđih teškoća.

I onda DeMatteis piše scenu između Spajdermena i Sendmena koju nisu napisali ni Stan Lee, ni Gerry Conway, ni Dan Slott, iako je ona informisana radom svakog od njih i prirodno izrasta iz delića karakterizacije koju su dali ovim likovima. Ovo je rani vrhnunac ovog miniserijala, izlazak iz crno-bele dinamike sukoba „dobrog“ i „lošeg“ momka, prepoznavanje kompleksnosti života generalno ali posebno kompleksnosti života sa teretom traume, stigmom krivice, u svetu koji juri pored vas i ne zastaje da vam pruži ruku. Mlađi i moderniji autori, oni koji pišu za generaciju Z treba da vide ovaj strip jer DeMatteis sažima mnogo toga što mnogi od njih i sami pokušavaju da kažu ali nemaju njegovo decenijsko iskustvo i ambiciju da se duboko gleda čak i u duše najgorih ljudi na svetu da bi se u njima pronašlo preostalo zrnce ljudskosti.



I onda imamo i čitav ostatak stripa, rad sa Gwen Stacy i Georgeom Stacyjem koji skoro da nisu potrebni ovoj priči ali DeMatteis koristi priliku da sa oboje skine stigmu žrtve, prikazujući ih respektivno kao snažne i dostojanstveno ranjive osobe, a onda nas spušta u pakao porodice Osborn i tamo pravi neke od najsnažnijih poenti.

Na primer te da ljudi mogu činiti loše stvari sa dobrom namerom, ali, bitnije, da su skoro svi ljudi, skoro svi na svetu, zavisni od odnosa koji imaju sa nekom drugom osobom, sebi bliskom, i da kada čine loše stvari sa dobrom namerom, oni ih čine ZBOG i ZA nekoga.

I, sad, ne mislim da je superherojski strip matematički najidealniji medijum za diskusiju o porodičnom nasilju, o toksičnoj muškosti i jednom posedničkom odnosu koji uspešni, ali pre svega privilegovani muškarci imaju prema svojim suprugama i potomstvu, ali neka me Đavo odnese ako J.M. DeMatteis nije ovim partikularnim stripom dao veoma jaku argumentaciju za baš takvu tvrdnju. Poslednjih smo godina videli i kako Nick Spencer – u velikoj se meri oslanjajući na stare DeMatteisove stripove – pravi ogroman napor da dekonstruiše i rekonstruiše toksični odnos između Normana Osborna, njegovog sina Harryja i Petera Parkera/ Spider-mana, pronađe u njemu i tačke koje se mogu pritisnuti kako bi decenije zlostavljanja i nasilja kojima smo svedočili nekako dovele do humanijeg, prihvatljivijeg pančlajna, ali niko nije kao DeMatteis.

I DeMatteis ovde ne piše priču koja treba ikog da uteši, naprotiv, Spider-Man: Shadow of the Green Goblin je priča o tome kako se sve polomilo i bilo polomljeno daleko pre nego što su Harry ili Norman Osborn ušetali u Peterov život, ali on tu priču priča sa tako dubokim zaranjanjem u svaki od likova (uključujući Emily Osborn i Nelsa van Addlera) da čitalac ne može da na drugu stranu ne izađe RAZUMEJUĆI zašto su likovi na kraju ispali takvi, zašto su napravili izbore koje su napravili, zašto loše nekada trijumfuje nad dobrim i, mada nećemo prestati da krivimo loše ljude što su loši, imaćemo makar svest o tome koliko je ponekad dobrim ljudima krvavog napora potrebno da ostanu dobri.

Ovo se, naravno, sve onda vraća na samog Spajdermena, dečaka koji po prirodi smatra da predstavlja silu dobra u svetu koji svima kao da želi loše – ali to smatra prosto jer sada sam ima baš tu silu. DeMatteis toliko snažno radi sa glavnim likom, toliko spretno ponovo uspostavlja moralno utemeljenje Spajdermena, učeći ga lekcijama koje je proživeo i preživeo, da je Spider-Man: Shadow of the Green Goblin praktično protivotrov za loše, glupe i nespretne priče o Spajdermenu koje čitamo poslednjih par godina unutar njegovog glavnog kontinuiteta i, ma koliko da mi je iscepao srce, delovao je lekovito.

Naravno da je DeMatteis ovde imao i neke odlične saradnike. Prvo mi je za oko zapao kolor Chrisa Sotomayora, jedna topla, energična poplava boja, koja podseća da su ovo stripovi pre svega primarnih nijansi, jakih kontrasta – a koja to ne radi imitirajući stripove iz šezdesetih. No, crtač Michael Sta. Maria, još jedan u dugom nizu filipinskih crtača koji su radili za Marvel, je ovde dobio svoju veliku šansu i, kako se to obično kaže, POKIDAO. Ovo nije strip sa MNOGO akcije, ali kad je ima ona je veoma upečatljiva, no, Marijin rad sa klasičnim likovima, pronalaženje duboko skrivenih nijansi njihovih karaktera i dopuštanje tim likovima da budu moderni a da ne izgube svoj klasični, ikonični izgled, pa... to ne može svako. Joe Caramagna je onda na kraju došao sa svojim uobičajeno efikasnim leteringom i dobili smo paket Spajdermena PREMIJUM kvaliteta. Ali i Spajdermena koji ide daleko preko standarda čak i kvalitetnih stripova o ovom liku što danas izlaze. DeMatteis sa ovim stripom pravi onaj nužni, dragoceni gest izmeštanja iz matrice superherojskog stripa na pozicije koje su mu već pripremili i Stan Lee i Gerry Conway i drugi prethodnici, i pokazuje nam heroja koji ne trijumfuje toliko koliko samo preživljava sukob, i dobija pobedu sa ukusom poraza na kraju, da je pamti i da ga ona uči do kraja života. Predobro. Amazon će kolekciju uskoro imati ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3812 on: 09-12-2024, 05:31:29 »
Ne čitam često stripove o ženama sa krilima – i neko bi već tu rekao da je jasno koliko je savremeni svet izdao malog čoveka, obasuo ga ONOLIKIM obećanjima, a onda NIŠTA – ali kad čitam, to su, evo vidimo, stripovi sa vanzemaljskim transrodnim lezbijkama, interdimenzionim, u životinje transformišućim hronomanserkama čija moć počiva na pogodbama, ali koje onda u odsudnom trenutku zaborave na koncept pogodbe, i sa jednim supermoćnim kosmičkim telohraniteljem maskiranim u korgija. Hawkgirl: Once Upon a Galaxy je početkom Juna izašla kolekcija DC-jevog miniserijala Hawkgirl čiji je šesti deo izašao prošlog Decembra, i ovo je jedan pokazni primer karambola  u slou-moušnu, stripa koji MNOGO toga pokušava ali u stvarnosti jedva postiže to da se održi na okupu, jednog dobronamernog ali nedovoljno spretno izvedenog osvežavanja koncepta Hawkgirl time da je u njen, jelte, CV lopatom ubačena velika količina radikalnog aktivizma i queer kodifikacije.



Ja se naravno ložim i na radikalni aktivizam (podrazumeva se, kada je za prave, levičarske ciljeve) i na queer reprezentaciju u savremenom superherojskom stripu, ali Hawkgirl: Once Upon a Galaxy nije preterano uspešna pokazna vežba za ovakve stvari najvećim delom time da je napisan haotično, sa naprosto PREVIŠE stvari koje scenario pokušava da drži u vazduhu u isto vreme a da tu urednik nije uspeo da autorkinu neobuzdanu bujicu ideja, koncepata i ambicija kanališe u nešto, pa, uredno. Nije da sad ja od savremenih urednika u superherojskom stripu to ZAISTA očekujem, već rekosmo da su oni danas uglavnom degradirani na osobu koja podseća autore na dedlajne i ne mnogo više, a činjenica da je ovaj strip uspeo da dobije i dosta dobrih kritika kao da validira ovakav pristup i plašim se da smo šest meseci udaljeni od tačke kada će urednike u strip-izdavačima u SAD početi da zamenjuju veštačkim inteligencijama.

Hawkgirl: Once Upon a Galaxy mi nije bio ni nezanimljiv pa ni odbojan za čitanje, ali kao neko ko je inficiran superherojskim virusom pre više od četredeset godina, ja sam prilično imunizovana osoba, kadra da nezgrapno pripovedanje i bukvalističke replike pripiše „old school“ pristupu pisanju, tolerantna i na rupe u kontinuitetu koje ovaj strip pravi. OK, tehnički Hawkgirl: Once Upon a Galaxy je i strip o putovanju kroz vreme a tu se kontinuitet vazda teško čuva, ali pričamo o stripu koji se DECIDNO dešava nakon recentnog rasformiravanja Lige pravde u DC-jevom glavnom univerzumu, da bi njegova prva epizoda počela scenom u kojoj se Liga pravde – čiji članovi komentarišu kako je tim rasformiran – rutinski bori protiv vanzemaljske invazije, dajući nam jedan standardni „just another day in the office“ filing. What the fuck, bro?

No, ovo decidno NIJE BITNO jer Hawkgirl: Once Upon a Galaxy, za promenu, nije strip koji se bavi kontinuitetom, reciklažom i komentarisanjem starih stripova. On je, naprotiv, decidno programsko proširivanje karakterizacije i lične istorije titularne supeheroine, uvođenje novog ansambla u njen život, smelo, neki bi rekli i drsko proširivanje koncepata koje smo do sada vezivali za lik Hawkgirl i dodavanje novih. Koncepata. I likova.

Pozabavimo se malo ovim drugim prvo: Hawkgirl: Once Upon a Galaxy je pisala Jadzia Axelrod, trans-autorka koja je u DC-ju debitovala saradnjom u par antologija sa „rodnom“/ queer tematikom a onda skrenula pažnju na sebe originalnim grafičkim romanom Galaxy: The Prettiest Star 2022. godine. Ovime je u DC-jev katalog uvedena gorepomenuta transrodna lezbijka vanzemaljskog porekla, nova superheroina po imenu Galaxy, a Hawkgirl: Once Upon a Galaxy upoznaje titularnu heroinu sa, pogodili ste, Galaxy, koja joj postaje skoro pa najbolja prijateljica. Gunđanje zbog „self-insertovanja“ koje sam video kod čak i dobronamernih prikazivača ovog stripa je razumljivo, ali je donekle ironično da je sama Galaxy napisana zanimljivije i višedimenzionalnije nego nominalna protagonistkinja ovog stripa, Kendra Saunders, tj. Hawkgirl.



Kendra Saunders je treći „kanonski“ Hawkgirl u DC-jevoj istoriji, kreirana 1999. godine i sa iznenađujuće malo rada na njenom karakteru u poslednjih četvrt veka. Uglavnom korišćena da popunjava ansambl u stripovima o superherojskim timovima – a široj publici poznata pre svega iz crtanih filmova – Kendra ovim tek drugi put ima sopstveni serijal nakon šesnaestodelnog tekućeg serijala iz prve decenije stoleća (a koji je bio samo preimenovani Hawkman posle „One Year Later“ skoka). Axelrodova time ima prilično široko polje da radi sa Kendrinom karakterizacijom i ta reinvencija mlade, snažne žene (i naslednice intergalaktičkog, transtemporalnog i transdimenzionog „sokolskog“ identiteta) kao bivše, rekosmo radikalne aktivistkinje (u jednom flešbeku je vidimo u Black Lives Matter majici kako se dere na policiju) ali i današnje konfliktne, socijalno neuklopljene superheroine koja svoj (superherojski) posao počinje da shvata preozbiljno, provodeći koliko god je to moguće vremena u kostimu i sa praktično nula privatnog života je, pa... napadna? Kendra se nedavno doselila u Metropolis, tamo se ni sa kim ne druži, nikud ne izlazi a noću je more sećanja svih svojih pretkinja koje su pre nje nosile ime i kostim Hawkgirl i koja su ugrađena u njenu ličnost. Ako volite old school „brooding“ superheroje, sužene vizije i nultog nivoa socijalne inkluzije, Kendra Saunders je skoro karikatura toga.

Naspram Kendre stoji Galaxy, koja je vanzemljanka, otpadnica od svog originalnog društva, na Zemlji po definiciji marginalizovana jer je i trans i lezbijka, a koja, neobjašnjivo, ima mnogo optimističniji pogled na život, iako stalno gubi poslove zbog svog superheroisanja i niko na planeti i nije svestan da je ona već jednom sama spasla ceo svet. Strip kontrastira Kendru i Galaxy, dakle, jednu stalno besnu, opsednutu stoičkim trpljenjem samotnog života i izduvavanjem svih frustracija na superzločincima kada joj se podmetnu pod buzdovan, i drugu žovijalnu, dobro raspoloženu, društvenu, u nežnoj i zabavnoj vezi sa afroameričkom blajhanom lezbijkom koja studira prava i voli svoju devojku i PORED toga što je superheroina sa kojom ništa ne možete da dogovorite jer svakog časa može da odleti na drugi kraj planete da nekog spasava.

Da je čitav strip postavljen samo na kontrastu između dva lika, jednog koji je prikazan kao aspirativan (društven, empatičan, sa kul supermoćima manipulisanja energijom) i drugog koji nosi na sebi tu old school stigmu lone wolf stoicizma i probleme rešava isključivo nasiljem, ovo bi i dalje bila dosta nezgrapno, bukvalistički ispripovedana storija u kojoj likovi deklamuju poente sa vrlo malo prirodnosti i mnogo programske žustrine, ali bi bila jasnija. No, Hawkgirl: Once Upon a Galaxy je zamišljen kao mnogo komplikovanija priča na mnogo nivoa i nekako imam utisak da su do poslednje epizode stigli samo oni najizdržljiviji, najistreiniraniji na to da superherojski strip, istorijski, ne ume, ne želi, ne može da se drži nekakvih pripovedačkih pravila, i divlje će meandrirati od epizode do epizode.



Ovde imamo i gomilu ličnih momenata koji se tiču Kendrine karakterizacije, od flešbekova na detinjstvo – saznajemo da je ona poreklom Kubanka i da je odrastala na, nagađate, Floridi – pa do susreta sa starom drugaricom sa koledža koja je sada lezbijka (i nije ni „sigurna da li želi da ostane žena“) i malo je i muva iako je Kendra generalno heteroseksualna, ali onda imamo i komplikovanu, kompleksnu priču sa pominjanom čarobnicom iz N-te dimenzije, po imenu Vulpecula, koja može da se transformiše u lisicu*, ali može i da putuje kroz vreme i ima složen sistem sklapanja pogodbi sa ljudima kada su deca, da bi ih iskoristila nekoliko decenija kasnije, kada su odrasli, naravno za svoje podmukle potrebe. Vulpecula je, dakle, zanimljiv antagonista – da ne pominjem da ima crvenu kosu i šiške pa znate da je BAD GIRL – a sve što radi, radi da bi se nekako vratila u sopstveni univerzum i, iako je suštinski zla, čitalac, ako napravi dovoljan mentalni napor, može da razume njenu motivaciju i oseti trunčicu empatije. Ali Axelrodova teško da je sebi učinila veliku uslugu time što ovaj strip nakon prve epizode intenzivno skače kroz vremenske linije do mere kada se čitalac nađe na priličnim iskušenjima da prati šta su „obični“ flešbekovi, šta su Vulpeculine mahinacije, šta se događa pre čega i da li se uopšte događa. Kada se prema kraju radnja pomeri u N-tu dimenziju, umesto da se poentira na već postavljenim tezama, narativ uvodi još gomilu novih ideja, novih likova, novih koncepata i to na kraju postaje nemoguće raspetljati do finala. Hawkgirl: Once Upon a Galaxy mora da se završi brutalnim spidranovanjem kroz sve svoje teze i mnogo toga do poslednje stranice ostane da visi u vazduhu, nejasno, neobjašnjeno (ili nedovoljno objašnjeno), često netaknuto nakon inicijalnog postavljanja ideje.
* Humanoidnu, tako da, ako ste se pitali ima li ovde i furry reprezentacije: IMA! Štaviše Vulpecula uspeva da i druge likove pretvori u humanoidne životinje pa će furry publika biti solidno uslužena

To da strip nije MUČAN da se čita u tom finalu je svedočanstvo o činjenici da Axelrodova ipak ume da piše likove i da je ansambl koji pratimo do kraja prilično šarmantan, mada ovde moramo da izuzmemo samu Kendru. Utisak je da je autorka pre svega želela da piše strip o veseloj, šarenoj queer superheroini i da je sama Hawkgirl ovde pre svega trojanski konj da se priča o Galaxy. Otud je rad sa glavnom protagonistkinjom opterećen klišeima, od tog već pomenutog prenaglašenog stoicizma i konstantnog besa koji iz nje izvire, a koji brzo postanu zamorni, pa do toga da ona u svojim borbama ispaljuje proklamacije o tome da je ona to što jeste, da joj je pun kuras toga da se njen identitet dovodi u pitanje, pogotovo da joj muškarci u životu govore šta da radi. Ničeg pogrešnog u samom tom konceptu nema, naravno, ali Axelrodova ovde koristi readymade rešenja i ne daje svojoj protagonistkinji potrebnu dubinu i slojevitost pa je, uz svu tu in your face queer reprezentaciju i taj copy-paste feministički pamfletizam strip zaista u riziku da od strane manje dobronamernog čitaoca bude proglašen za puku „woke“ propagandu.



A što mislim ne bi bilo SASVIM fer. Axelrodova ima da izrazi neke bitne karakterne i lične dimenzije i njena nakićena, palpi proza bi i bila nekakav pogodan format za ovo, samo da je neki urednik tu sedeo sa njom i pomagao da se priča svede na prihvatljivo veliki broj teza koje je moguće časno obraditi na zadatom prostoru.

To da strip nije mučan se takođe ima zahvaliti art i dizajn timu. Kanadski crtač Amancay Nahuelpan me nije ni ovog puta nešto oborio na patos inventivnošću i novim, jelte, horizotnima, ali on je jedan vrlo solidan autor koji dobro razume trenutni DC-jev „kućni“ stil i uspeva da prilagodi prikaz zrelih, „odraslih“ likova superherojskom glamuru, ali i neretko vrlo komplikovanom scenariju koji Axelrodova baca na njega. U priči se često skače sa mesta na mesto i iz vremena u vreme bez mnogo prostora da se prave neke jasne tranzicije i Nahuelpan – uz pomoć odličnih kolorista: Adriano Lucas, Alex Guimaraes, Carrie Strachan – vrlo spretno postiže da čitalac ne bude u svemu tome izgubljen. Takođe, akcija mu je dobra, iako mu skript ne daje mnogo prostora da „režira“ borbe (pošto su one uglavnom tretirane kao pozornica za dijaloge između likova) i on ovde uspeva da napravi nekoliko lepih, energičnih kompozicija a koje su, jebiga, minimum što očekujete u stripu čiji je glavni lik neko iz „Hawk“ porodice DC-jevih stripova. Konačno, kad se pređe u N-tu dimenziju, on se i ovde dosta dobro snalazi, mada još jednom moram da istaknem koloriste, koji nemerljivo mnogo doprinose jasnoći pripovedanja ali i davanju stripu potrebnih koeficijenata superherojskog, naučnofantastičnog i queer glamura. Letering je radio Hassan Otsmane-Elhaou i hvala bozima da je tako jer je on jedan od retkih dizajnera koji od ovakve salate slova mogu da naprave nešto čitljivo pa i prijemčivo. Strip, kako rekoh, ima značajno više teksta nego što je danas standard u američkoj superherojštini, sa svim tim dijalozima, monolozima, nedijegetičkim informacijama (koje Otsmane-Elhaou ipak nekako uklapa u kompozicije i ponekada to bude i šarmantno a ponekada se jedva vidi), i leterer se ovde razmahao sa raznim fontovima, podlogama, kolorima, dajući nam na kraju nešto i probavljivo i simpatično.

„Probavljivo i simpatično“ je i najviše što mogu da kažem za kolekciju Hawkgirl: Once Upon a Galaxy, svestan da to nisu neke velike pohvale. Ali ovo je definitivno strip sa mnogo nedostataka, od toga da je autorka scenarija imala mnogo više apetita da se bavi sporednim likovima nego protagonistkinjom, pa do preambiciozno postavljenih tema i prekomplikovane naracije. Naravno, superherojski strip nije visoka književnost i ja ga posmatram na, nadam se, način koji je primeren njemu kao distinktnom medijumu, pa ću tu reći da, iako je ovo tehnički bez sumnje slaba priča, ona ima lep crtež, dizajn i kolor, a njena queer-friendly dispozicija – koja će napadnošću odbiti od sebe jedan deo „konzervativnijih“ čitalaca – svakako može da bude prijatno osveženje za neku manjinsku populaciju u publici. Pa ako vam sve to deluje kao dovoljna preporuka za čitanje, Amazon kolekciju prodaje ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3813 on: 10-12-2024, 05:51:44 »
Krajem Avgusta je izašla kolekcija miniserijala Avengers Twilight, ovogodišnjeg out-of-continuity minidogađaja za Marvel, rađenog od strane visokoprofilnog tima sa, rekao bih, jasnom ambicijom da se ovaj serijal upiše u istoriju superherojskog stripa kao jedan od onih prestižnih radova koji se ne bakću sitnim detaljima vezanim za tekuće događaje u životima superheroja već prave iskorak u stranu da bi bolje pogledali svoje ikoničke likove i u njima pronašli njihove najistinitije istine, njihove najsuštastvenije suštine. Kraće – a i ciničnije – rečeno, ovo je Marvelova varijacija na neke od veoma poznatih i cenjenih DC-jevih stripova iz decenija prošlih, poput Kingdom Come ili, čak Dark Knight Returns. Ono što se ovom stripu svakako mora priznati u pobede je da je sve što je uradio, uradio na „Marvelov način“ (iako ga je napisao jedan od trenutno istaknutih DC-jevih scenarista), a ako moramo već na ovom mestu, na kraju tek PRVOG pasusa da malo pričamo i o porazima, onda hajde da kažemo da je „Marvelov način“ u ovom slučaju već malo i uhodana, neću da kažem „izlizana“ ali prepoznatljiva pa i predvidiva rutina i da ovaj strip, sada i ovde u 2024. godini, nije moguće čitati kao išta drugo osim, eto, još jedne varijacije na već mnogo puta viđenu temu. Barem meni.



Ovim neću da kažem da Avengers Twilight nije, sa svojih šest (malo dužih) epizoda zabavna, dinamična priča niti da nisam na par mesta osetio kako mi se grudi nadimaju od tih nekih EMOCIJA, dok sam gledao strip junake koje pratim bezmalo pedeset godina kako se, stari, umorni i tužni, smrknuto okupljaju za jedan poslednji očajnički juriš. Štaviše, neću da kažem ni da Avengers Twilight nije jedan od najboljih stripova ovog tipa koji je Marvel napravio, jer jeste. Njnegov greh je možda najviše u tome da nije revolucionaran, da je osećaj kada ga čitate, ili je makar takav bio dok sam ga JA čitao, da ste dobar deo svega ovoga već videli.

Naravno da je to možda i poenta, Avengers Twilight je napravljen da podseti Avengerse (i čitaoce) na temeljne vrednosti koje je ovaj tim od početka baštinio a preko toga na temeljne vrednosti na kojima je američka država podignuta pa je onda i sasvim prirodno da ovakav strip ima i sekvencu upada u strahovito obezbeđeni zatvor iz koga se mora osloboditi stari ratni drug, da u odsudnom trenutku, kada naši veruju da je ipak sve izgubljeno, spasenje dolazi u vidu munja i grovoma iz naizgled vedrog neba, da se finale (PONOVO) odvija na Capitol Hillu, gde kapetan Amerika po ko zna koji put mora da ulije svu svoju pravedničku energiju u snažni kroše kojim će povamiprenu avet nacizma poslati u ropotarnicu istorije gde joj je i mesto.

Ali sve smo to već videli toliko puta da je fer pomisliti kako će OVAJ strip sa istim ovim motivima uraditi nešto novo, napraviti nekakav odmak, refleksiju, komentar ili štogod slično. To se ne događa i onda se Avengers Twilight, ako želite da budete baš oštri i cinični, može opisati i kao svojevrsna kompilacija motiva, situacija i prizora koje smo sve već videli čitajući stripove poput Earth X, Civil War, Spider-man: Reign, Secret War, Marvels, Ultimates...

Biram da ne budem (mnogo) ciničan i da ukažem da se, ako na stranu stavimo tu neoriginalnost i pravljenje stripa po praktično formuli, ovde radi o solidnoj priči koja ne samo da naše junake stavlja na veoma teška iskušenja, već i koja iz sve snage nastoji da nešto kaže i o trenutku u kome se svet nalazi, partikularno o tome kako je američka populacija pristala da slobodom trguje za udobnost i iluziju bezbednosti, dopuštajući da se  društvom spektakla zameni stvarno učestvovanje u životu, da se marginalizovane zajednice zatru u ime „bezbednosti“, ali i, naglašeno, da američke imperijalističke avanture po svetu, za kojima ostaju razorene zemlje i svirepo ubijene žrtve, ne interesuju američke građane gotovo ni u kakvoj meri i nisu ni tema na političkoj agendi. Ovo je strip u kome se na nekoliko mesta eksplicitno govori o Americi kao društvu otklizalom u fašizam i svetskom hegemonu čije oružane snage (ili makar Avengersi) (mada se kasnije vidi da je stvar malo komplikovanija od toga) čine redovne, masovne i brojne zločine po drugim državama.



Chip Zdarsky, jer naravno da je omiljeni Kanađanin autor ovog scenarija, je svakako imao suptilnijih stripova u svojoj istoriji, ali na neki način Avengers Twilight je „good enough“. Jasno je da se ovde radi o stripu koji treba da čita vrlo širok spektar publike glavnog toka, a takvi stripovi često moraju da idu srednjom linijom i da paze da ne uznemire ni levlje ni desnije pozicionirane čitaoce odlazeći preradikalno u ijednu stranu. U tom smislu, prikaz SAD kao korumpiranog društva koje predvode fašisti, prvo iz senke a onda, kako se narativ razvija, sve otvorenije, jer su svesni da će građani na kraju dana više gledati svoju udobnost nego nekakav apstraktni konstrukt kao što su ljudska prava (pa još ljudska prava nekih tamo ljudi u prekomorskim zemljama, ili ljudi u Americi, ali koji su skitnice, pijanci, crni klinci što krše besmislene zakone...), taj je prikaz prilično bombastičan ali funkcionalan. Ne suptilan, naravno, i kako rekosmo, sve će na kraju morati da se završi šaketanjem na stepeništu Capitol Hilla, dakle, centralne lokacije američke vlade, ali ovo je, hajde da kažemo, onoliko dobro koliko mejnstrim superherojski strip, a namenjen tom nekom prestižnom statusu, uopšte može da se nada da bude dobar.

Naprosto, u vreme kada je Frank Miller pisao Dark Knight Returns ili kada je Mark Waid pisao Kingdom Come, ideja o odmicanju od „stripovske“ naracije, stripovskih motiva i stripovske estetike je bila značajno svežija, ikonoklastičkija pa i opasnija. Zdarsky, naravno, ne može da se nada da će ovaj strip delovati ni ikonoklastički ni opasno – za tako nešto ćete morati da posegnete za nezavisnim radovima, poput, recimo, 20th Century Men – i on se u tu tradiciju stripova koji dekonstruišu a zatim rekonstruišu američke superherojske ikone, da im daju potvrdu o relevantnosti i ideološkoj ispravnosti za još koju deceniju, uključuje veoma predvidivim narativom.

Starost, kao ultimativni neprijatelj superheroja je i ovde u centru inicijalnog zapleta ali i tona priče. Kapetan Amerika je danas (a to danas je u stvaru sutra, u budućnosti koja je tehnološki nešto naprednija od ovog što imamo danas, ali ne na neke fundamentalne načine) samo Steve Rogers, penzionisani vojnik i bivši superheroj, pomalo smrknuti i melanholični matorac koji živi sa svojom suprugom ali zaista živi samo za povremene sastanke sa Lukeom Cageom i Mattom Murdockom, starim kolegama iz Avengersa koji su i sami starci i penzioneri. Svi oni tako malo posede u parku i kukaju kako je svet otišo u kurac i kako su nekada oni bili ti koji su verovali da će ga spasti. A svet, ili makar Amerika, jesu postali na neki način opasnije mesto. Zdarsky ovde pokazuje standardnu autoritarnu antiutopiju gde policija maltretira beskućnike i klince na skejtbordima, spakovana u militarizovane oklope, i sa vojnim naoružanjem, ali dosta uspešno ušnirava par real-world motiva koji stvari čine plauzibilnijim. Jedan od njih je policijski čas koji nastupa uveče i koji je, nesumnjivo, odjek COVID-19 epohe što je traumirala sve nas ali partikularno one koji su osetljivi na previše ambicioze mere vladajućih struktura sa nedokazanim benefitima ali sa jasnim autoritarnim konotacijama. Drugi je to da su, iako je Amerika u kojoj se ovaj strip dešava prekrivena nadzornim kamerama policije i drugih službi, kamere na mobilnim telefonima zabranjene.



Zvuči suludo, možda, ali ovo je element koji ovakav narativ čini efektnijim, pokazujući jednu možda nemoguću ali literarno plauzibilnu meru uvedenu od strane države koja – ta mera – simboliše taj monopol na istinu što ga autoritarne vlasti sebi po definiciji pripisuju. Takođe, Zdarsky radi još nešto dobro sa ovim motivom kada pokaže da ni prodor „istine“ u javnost nije nužno taj srebrni metak kome se liberalniji među nama tako raduju. U jednoj ranoj epizodi kada reaktivirani Kapetan Amerika i njegove kolege iz pokreta otpora uspeju da probiju medijsku blokadu i Rogers se, obučen u svoj kostim koji je samo pokretna američka zastava, obrati milionima da im skine paučinu s očiju i pokaže im da ih lažu i da Amerika koju im prodaju preko televizije nije Amerika u kojoj iko od njih živi, reakcija javnosti se svodi na indiferentnost, ignorisanje, letargično čekanje da ovaj incident prođe i da se nastavi sa redovnim programom.

Imajući u vidu da mi praktično živimo u ovakvom društvu, gde je istina svedena na „da i pa šta?“ i „sve ću opet da ih pobedim“, gde je populacija, ili makar njen dovoljno veliki deo, uspešno kondicionirana da ne gleda dalje od trenutne svoje udobnosti i da puko preživljavanje percipira kao poklon koji joj je došao od strukture moći a obećanja o boljoj budućnosti (dok sadašnjost erodira kroz korupciju i rasprodaju vrednosti) kao potvrdu da je na pravom putu jer je krivi put – za koji su krivi oni od pre – pretvoren u skoro mitsku priču o propasti, poniženju i poništenju identiteta, da je identitet dalje spinovan u najveću kolektivnu vrednosti (a lični identitet na ime toga potisnut), da se neumiranje od gladi podiže na pijedestal kao najveći uspeh društva dok se ogroman deo infrastrukture raspada, da je korupcija nekontrolisana a da zaštita osnovnih ljudskih prava više ne postoji jer ih prva krši država, ona koja se obavezala da ih štiti, imajući dakle sve to u vidu, Avengers Twilight je strip koji dosta jako rezonira i sa čitaocem sa ovih prostora.

I Zdarsky takođe prepoznaje da je problem u sistemu, ali da je za (kripto)fašističke sisteme, simbolika vođe ekstremno važna, pa njegov strip ukazuje kako problem nastaje upravo kada institucije sistema koje je neko gradio, gurnete u stranu i populacija sklopi direktan sporazum sa autoritarnim vođom. Dobro, u njegovom stripu to je na kraju nacista iz Drugog svetskog rata u Ultronovom oklopu ali ovo je samo nužna ikonografija: Red Skull sebe vrlo ubedljivo pozicionira IZNAD institucija, svrgavajući „korumpiranog predsednika“ u ime građana u jednoj, na kraju kredibilnoj misiji da Ameriku učini snažnom. Fraza „Make America Great Again“ se ne pojavljuje ni na jednom mestu u stripu, nije Zdarsky baš toliki bukvalista, ali u uspehe mu se mora pripisati da čitalac na kraju zaista poveruje kako Red Skull, dakle nacista iz Drugog svetskog rata koji je Hitlera gledao kao čoveka odveć sklonog kompromisima, STVARNO želi uspešnu, veliku, jaku i zdravu Ameriku i da je ovo što on radi rad iz ljubavi.



Zašto je ova poenta bitna? Pa zato što stoji perpendikularno u odnosu na ono što o samom Kapetanu Americi kaže njegova žena u ovom stripu, da on veruje da u svakom čoveku postoji srž dobra koja ga čini vrednim spasavanja. Red Skull VERUJE da čini dobro, ali njegovo dobro podrazumeva represiju pa i istrebljenje manjina – jedan od njegovih sledbenika doslovno kaže da neki ljudi moraju biti ubijeni da bi drugi bili poslušni i sledili plan, dakle, ovo nije „ideološka“ diskusija o tehnologiji upravljanja državom u kojoj se neko zaneo pa počeo da govori malo glasnije, ovo je nepomirljivo sukobljavanje fundamentalnih vrednosti koje su potpuno suprotstavljene jedne drugima. Ili, kako to reče Richard Rorty pre trideset godina u Beogradu: „Sa nacistima ne možeš da raspravljaš i da ih racionalnim argumentima ubediš da stvari počnu da gledaju na tvoj način. Kad kreneš da pričaš o holokaustu kao o očiglednom zlu, naciststa će možda da kaže ’Oh, pobili su sve Jevreje? PA TO JE SJAJNO!’ Ako ikada sretneš inteligentnog nacistu, moraš da ga ubiješ.“

Zdarsky TAKOĐE dobija poene za pravljenje ove poente na elegantan i dostojanstven način, prikazujući scenu u kojoj jedan superheroj ubija svog protivnika, potpuno svestan šta ovaj čin znači u opštoj shemi svih stvari ali i da je to, na kraju dana, njegova dužnost, njegova odgovornost i njegov križ da ga dalje nosi. Ovo je jedna od najlepših scena u stripu baš zato što je velikim delom izvedena bez mnogo reči i objašnjavanja, prikazana slikom koja ima ikoničku snagu a opet prikazuje samo čoveka koji okončava život drugog čoveka i nije srećan zbog toga.

U nekim tehničkim terminima, Avengers Twilight je, dakle, i priča o ponovnom okupljanju „starih“ Avengersa, koji hoće da Ameriku spasu od nje same iako su matori, out of touch i Amerika im sve vreme govori ne samo da joj nisu potrebni već i da njihovo staromodno deljenje sveta na heroje i zločince, na crno i belo, danas više ne igra, da stvari nisu tako jednostavne i da se svet spasava mudrim planiranjem društvenog razvoja a ne letenjem unaokolo i boksovanjem sa Ultronom. Kraj „stare ere“ superheroja je ovde označen događajem koji je kasnije nazvan „Dan H“* i gde su Avengersi, u direktnom televizijskom prenosu, boreći se sa superzločincima poravnali sa zemljom pola Bostona. Svest da su superherojske borbe samo čarke unutar jedne insularne zajednice a da ceh plaća celo društvo je nekako preovladala u javnosti nakon ove tragedije i vreme heroja je okončano a stari Avengersi su zamenjeni aktuelnim timom Avengersa koji radi za američku vladu i uglavnom se bavi intervencijama na drugim teritorijama (a koje vesti po pravilu predstavljaju kao „humanitarne“). Thunderboltsi su, pak black ops tim koji radi prljave poslove i njega vlada šalje na Kapetana Ameriku i kolege kada postane jasno da su oni kredibilna pretnja za status kvo.
*neobično sličnim onome što smo videli u videoigri Marvel’s Avengers



Sve je ovo rutinski odrađeno, ali je i visokog kvaliteta. Zdarsky se veoma izšlifovao pišući Daredevila i onda je i Avengers Twilight jedan punokrvan akcioni triler u kome se stari prijatelji moraju ponovo ujediniti kako bi pobedili u najvažnijoj borbi svojih života. Kako je ovo ansambl-strip, prostora za neka opširna zaranjanja u likove i nema tako mnogo, ali Zdarsky je vrlo solidan u radu sa Marvelovim ikonama, od Kapetana Amerike preko Iron Mana i Thora pa do Kamale Khan, Lukea Cagea i Wasp, uspevajući da svima da jasne, distinktne karakterizacije, kao i da preovlađujući ton melanholije (posebno naglašen na početku stripa) ne učini čitavu stvar previše otužnom za čitanje. Na bis uvodi i novog Hawkeyeja i ovo je ODLIČAN lik sa potencijalom za sopstveni serijal ako iko ikada bude hteo da radi spinofove u ovom univerzumu.

Ambicioznoj priči je bio potreban i ilustrator visokog profila pa je Španac Daniel Acuña ovde uradio olovke, tuš i kolore (Joe Caramagna je radio letering ali to ste skoro pa unapred znali). Acuña je stara, iskusna kajla superherojskog stripa sa dve decenija rada prvo za DC a onda za Marvel i mada sa njim uvek znate da će isporučiti, Avengers Twilight mu je sigurno jedan od najboljih radova. Naprosto, vidi se da je ovde Marvel bežao od bilo kakvog kompromisa pa u ovom šestodelnom serijalu nema epizoda koje bi crtao ili tuširao neko drugi kako bi se stiglo na vreme za dedlajn, a mislim i da se vidi da je  Acuña radio neužurbano, sa dovoljno vremena da promisli i postavi kompozicije, a onda i dovoljno vremena da svaka tabla dobije vrhunski rad i u domenu crteža i u domenu kolora.

Acuñin stil je onda spoj slikarske ekspresivnosti, sa MNOGO rada sa kolorom i efektima, i sigurne stripovske naracije, sa veoma dinamičnim, energičnim crtežom ali i kinematskim, ikoničkim kompozicijama kada je to potrebno. Akcija je partikularno moćna, a gde Španac poseže i za radikalnijim rešenjima u samom lejautu, uspevajući da dinamizuje prikaz a da ne kompromituje njegovu jasnoću. Ovo je onaj idealni spoj kinematskog, slikarskog i stripovskog u kome realističnost likova ne oduzima tim istim likovima klasičnu stripovsku elastičnost, gde detaljni rad sa teksturama i svetlima pojačava atmosferu umesto da sve izgleda kao da je modelovano u nekom 3D programu, gde se čak i Caramagnini oblačići sa tekstom i titlovi perfektno uklapaju u kompozicije i u eksploziju boja na tabli.

I onda, kad Acuña nacrta takav prizor kao što je superheroina veličine solitera, kako hvata raketu sa nuklearnom bojevom glavom u letu, teško je ne ustati i ne aplaudirati.

Avengers Twilight je, rekosmo na početku, strip koji se MOŽE čitati i kao samo kompilacija već viđenih scena, zapleta i njihovih razrešenja ali ovo je uprkos svemu ipak PREVIŠE reduktivno čitanje. Iako možda ne najbolji superherojski strip koji je izlazio ove godine, on je dovoljno emotivno nabijen (pogotovo ako ga čitate kao „poslednju priču o Kapetanu Americi“ što u suštini on jeste), dovoljno politički pismen i dovoljno grafički izvrstan sa svojom kombinacijom atmosfere i akcije da spada u obavezno štivo za svakog propisnog Marvel zombija. Pa ako ste taj zombi, ili zombijevskog roda, izvolite po kolekciju na Amazon.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3814 on: 11-12-2024, 05:29:49 »
Polovinom Septembra izašla je još jedna (tematska) Fantagraphicsova kolekcija stripova sa likovima kompanije Walt Disney, baveći se nekim od ključnih dela nemačke književnosti i filma, sa nekim bitnim italijanskim autorima za volanom i naravno da je to neka vrsta savršene adiktivne oluje za moj slabi karakter i nejaku volju. Ako je za utehu, Walt Disney's Donald and Mickey in Metropolis and Faust sadrži prilično dobre stripove i vredi i para i vremena koje ćete uložiti u posedovanje i čitanje ove lepe knjige.



Fantagraphicsov marketinški kopi insistira da je ova kolekcija praktično prirodan produžetak tradicije u kojoj su Diznijeve „vrhunske zvezde“ zaposlene na omažiranju klasičnih i popularnih literarnih dela, ali istina je i da su Tvenov Kraljević i prosjak, te Dikensova Božićna priča – koje se ovde navode kao preteče – ipak u malčice drugoj klasi fenomena nego što su Geteov Faust i film Metropolis Frica Langa. Niko ne može da optuži OVE autore da su bili neambiciozni i ova kolekcija je sjajan primer adaptacije nekih kompleksnih, teških, ali i izvanredno uticajnih dela u medij namenjen prevashodno mladoj publici. Nećemo se pretvarati da svi ovi stripovi nužno bez gubitaka transkribuju svu kompleksnost svojih izvornika u strip-sa-životinjama-koje-govore i pogotovo u slučaju Fausta dobijamo ne jednu već dve drske, razigrane varijacije koje osnovnu temu Geteovog dela ostavljaju daleko iza sebe u prašini i koriste petnaestovekovni mizanscen za jednu značajno drugačiju priču intrige, politike i parodije, no ovo su, a što je najvažnije od svega, DOBRI STRIPOVI koje svaki poštovalac Diznijevog stripovskog autputa treba da pročita. A ako je Italijan, možda ih je već i pročitao.

Iako je strip-adaptacija Metropolisa najnoviji strip u ovoj kolekciji, ona je otvara i nije naročito teško videti zašto. Paolo Mottura je ovde bio na vrhuncu svojih ilustratorskih moći sa gotovo trideset godina iskustva sa Dizijevim likovima, ali i sećanjem na imaginarijum Langovog filma Metropolis kome je svedočio polovinom osamdesetih, kao tinejdžer, kada je bend Queen iskoristio neke kadrove u videospotu za monstr-hit pesmu Radio Ga Ga. Mottura za Walt Disney radi još od 1989. godine, sa dugačkim iskustvom crtanja Superpatka (italijanska publika ovog superheroja zna pod imenom Paperinic) za magazin Topolino i nagradom Topolino d’oro koju je dobio 1998. godine kao zvanično najbolji crtač koji je radio sa Diznijevim likovima u prethodnoj godini. U ovom veku je crtač sarađivao i sa francuskim Humanoides (i dobio nagradu Alberto Uderzo za strip Careme), a kasnije i sa Bonnelijem za koji je crtao Dylana Doga.

Za ovu današnju priču je bitna Motturina saradnja sa scenaristom po imenu Francesco Artibani, svojim ispisnikom i takođe decenijskim saradnikom kompanije Walt Disney, u magazinu Topolino ali i drugim srodnim publikacijama. Artibani radi i dosta animacije – gde je sarađivao sa Romanom Scarpom – za Panini je pisao stripove po Marvelovim propertijima (Young Doctor Strange i X-Campus) i upravlja kompanijom Red Whale koja se bavi produkcijom stripova, knjiga za decu i animiranih filmova.

Artibani i Mottura su prvi put sarađivali na adaptaciji nečeg velikog i poznatog 2013. godine na stripu u kome je Moby Dick ukršten sa Pajom Patkom. Melvilleov predložak je dosta srećno urađen u italijanskoj strip-verziji pa je ona i prevedena na Engleski i objavljena u SAD 2018. godine. No, godinu dana pre toga Mottura i Artibani su uradili i svoju drugu adaptaciju, Mousetropolis (na Italijanskom Metopolis), koja je izašla u januarskom broju magazina Topolino i to je ono što u ovoj kolekciji čitamo na Engleskom jeziku, diveći se spretnosti dvojice autora da jedno tako kompleksno delo destiluju na najvažnije elemente i onda spakuju u strip koji će imati i humorističke i akcione momente i očuvati bitne karakterizacije i Langovog originala ali i Diznijevih likova koji su, ne zaboravimo, nastali otprilike u isto vreme kada i ovaj film.



Ako niste gledali Metropolis, treba. Pre skoro deceniju i po sam pisao o iskustvu gledanja restaurirane verzije koja je i danas dostupna, i mada je, naravno, bitno još jednom ukazati da je i sam Lang kasnije imao dosta ograda u odnosu na film i otvoreno govorio o tome da je bio politički naivan i da je poruka o tome da spona između mozga i ruke mora biti srce čista bajkica, nećemo da umanjujemo vrednost činjenice da je ovo film koji u prvi plan stavlja značaj socijalne pravde, bavi se kapitalističkom eksploatacijom sa vrlo kritičkih pozicija (uprkos Langovoj fascinaciji tehnologijom koja je omogućila čudesa što ih je video u SAD) i u velikoj je meri bio inspirisan sovjetskom post-revolucionarnom umetnošću. To da je film kasnije hvalio sam Gebels i da su ga nacisti prigrlili kao prikaz rušenja buržoaskog poretka i uspona radničke klase a zbog čega je dalje – po Gebelsovim rečima – Hitler želeo da angažuje Langa da pravi nacističke filmove, je bila, razumljivo, solidna kofa hladne vode po Langovoj glavi i on se filma praktično odrekao, insistirajući da je slika u njegovoj glavi bila fascinantna ali da je gotov film bio glup.

Ali znate šta, ima nečeg sasvim prirodnog u tome da film koji revolucionarni nemir spaja sa romantičnim tropima na jedan naivnjikav način, adaptirate u priču o Mikiju Mausu, Mini, Šilji i Hromom Dabi. Artibanijev i Motturin Mousetropolis je jedna izvsno vođena storija o nadarenom inženjeru čiji su otac i deda bili oslonac režima što je izgradio futuristički, visokotehnološki grad, i koji, taj inženjer (u engleskom prevodu, naravno, Mictor) uprkos korporativnoj propagandi kojom ga hrani kapitalista i de-fakto vladar grada, Petersen (naravno, Hromi Daba) počinje da shvata da klasna podela u metropoli nije puka refleksija nekakvih prirodnih uređenosti, već da je grad izgrađen i da opstaje isključivo na brutalnoj eksploataciji proletera koji su svedeni na praktično potrošni resurs i umesto imena koja su dobili na rođenju u dokumentaciji kompanije vode se samo kao brojevi...



Autori priču vode izuzetno dobro, pribegavajući „filmskoj“ naraciji u meri u kojoj to doprinosi tempu i atmosferi, sa povremenim dekompresijama i strateški raspoređenim velikim kadrovima koji akcentuju arhitekturu i mašineriju. Langov kompleksni narativ je sažet i pročišćen tako da se dobije priča koja napred ide brzim tempom, ali ne nauštrb naglašavanja monumentalnosti nekih ključnih scena. Karakterizacije su izvrsne, sa Mikijem koji kredibilno sazreva tokom priče, otvarajući oči za klasnu realnost u kojoj je on bio neinformisani saučesnik, ali i za romansu koja se spontano, organski razvija između njega i Minerve, nastavnice koja u večernjoj školi radnike poduava da čitaju, pišu i računaju kako bi imali šansu za klasnu promociju, ali i koja igra ulogu pripadnika društvene inteligencije potrebnog da proleterima pomogne u formulisanju političkih misli i zahteva. Posebno je dobro iskorišćen Šilja, pogotovo kada se ima u vidu da su skoro svi radnici u postrojenju koje Miki otkriva varijacije na ovaj lik, a prijateljstvo koje se stvara između bogatog i u društvu cenjenog inženjera i ubogog mehaničara je autentično i inspirativno.

„Akcioni“ sadržaj je izveden odlično, sa manje set pisova nego što ih ima film ali sa energičnim pripovedanjem i sjajnim Motturinim radom. On ne ide na onako jake deformacije likova u akciji kao što smo viđali kod, na primer Loisela ali završnica Mousetropolisa je veličanstvena, spektakularna i, kada se prašina slegne, socijalno progresivna sa Mikijem koji se zavetuje na tranziciju društve u nešto prilično blisko socijalizmu. I kako čoveku da ne krene koja suza?



Drugi strip u ovoj kolekciji je Dr. Donaldus Faust, M.D. (odnsno, u italijanskom originalu, Il Dottor Paperus), publikovan u 188. i 189. broju magazina Topolino Juna 1958. godine. Autori su bili dvojica istorijski ekstremno cenjenih italijanskih autora stripova po Diznijevi predlošcima, Luciano Bottaro i Carlo Chendi, nažalost obojica danas počivši.

Bottaro i Chendi su se upoznali u Rapallu kada je ovaj prvi imao 16 a ovaj drugi svega 14 godina i sprijateljili se na ime zajedničke ljubavi prema stripovima. Rođeni početkom tridesetih (Bottaro 1931. godine, Chendi 1933.), početkom pedesetih su počeli da se profesionalno bave stripom. Prvi Chendijev objavljen scenario bio je u magazinu Gaie Fantasie 1952. godine i predstavljao praktično imitaciju Diznijevih likova i diznijevskog pripovedanja, pa nije bilo preterano iznenađujuće da se 1954. godine pojavio njegov prvi rad za Walt Disney, varijacija na Rudnike cara Solomona sa Bajom Patkom u glavnoj ulozi. Magazin je bio Albi d’oro (broj 39) a crtač – pogađate, Luciano Bottaro.

Bottaro i Chendi će intenzivno sarađivati narednih trideset godina – od 1967. godine im se pridružio Giorgio Rebuffi i trio je osnovao Studio Bierreci – a u neke njihove notabilne uspehe ubraja se i obnavljanje interesovanja za lik veštice Hazel (kod nas uglavnom prevođenja kao Veca Veštica) koja je nastala nekoliko godina ranije u medijumu animiranog filma a u strip ju je uveo niko drugi nego Carl Barks.

U italijanskom stripu rađenom unutar imaginarijuma kompanije Walt Disney su u ono vreme postajale popularne tzv. Velike parodije, odnosno humoristička prepričavanja velikih literarnih dela. Jedan od najuspešnijih autora ovakvih stripova, i jedan od najvažnijih profesionalaca koji su radili za Disney u Italiji, Giovan Battista Carpi je od početka šezdesetih osvojio pažnju i simpatije velikog broja čitalaca, radeći prvo adaptacije Šekspira i Žila Verna, da bi kasnije na red došli Igo, Tolstoj, Dante i Kafka. Carpi je ovo radio decenijama i postao slavan sa tim radovima (nešto više o tome rekli smo ovde).



No, Bottaro i Chendi su još 1958. uradili svoj parodiju na Geteovog Fausta, da bi u naredne dve godine sledile adaptacije Stivensonovog Ostrva s blagom i Zaljubljenog Orlanda italijanskog renesansnog pesnika po imenu Matteo Maria Boiardo. Ovo su bili uticajni radovi, štaviše, parodični srednjevekovni dijalekt kojim su pričali likovi u ovom potonjem stripu je direktno inspirisao jezik kojim će govoriti likovi u filmovima Marija Monicellija nekoliko godina kasnije.

Chendi je kasnije radio i sa drugim Disneyjevim crtačima, uključujući i one najveće kao što su Carpi, Giorgio Cavazzano i Romano Scarpa (o svima njima smo pisali u poslednje dve godine), i kreirao neke nove likove koji će biti popularni u Italiji. Radio je i dosta stripova za druge izdavače, pisao scenarije za filmove, kasnije mnogo frilensovao za Dizni (i dobio nagrade kao što su Copertina D’Argento ali i Yellow Kid) i upokojio se 2021. godine sa ogromnim opusom iza sebe.

Sa svoje strane, Bottaro je profesionalno crtao čak 54 godine, radeći, naglašava se, „i Mikija i Paju“, ali i ogromnu količinu ne-Dizni stripova. Prvi objavljeni radovi su se bavili gusarom Aroldom koji je upadao u bizarne avanture, 1951. godine, a iste je godine dobio ugovor sa Mondadorijem, izdavačem magazina Topolino u kome su objavljivani na Italijanski prevedeni stripovi iz Disneyjeve kuhinje. Naime, Mondadori je, zadovoljan prodajom, planirao da od 1952. godine Topolino od mesečnog pređe na dvonedeljni režim izlaženja, ali američki autori Walt Disney stripova naprosto nisu proizvodili dovoljno materijala da se ovakav tempo izlaženja popuni novim sadržajem. Delimično je problem rešavan reprintima, ali su u Mondadoriju  odvažno krenuli u hedhanting tražeći lokalni talenat koji može da proizvede stripove sličnog kvaliteta kao što su bili radovi popularnih američkih autora poput Carla Barksa i Floyda Gottfredsona. Znamo već da su kroz ovu inicijativu zaposlena neka od najvećih imena u kasnijoj istoriji stripova rađenih po licencama kompanije Walt Disney, Scarpa, Carpi, Guido Martina ili Chendi, a ono što je možda mala nepravda je da je Bottaro i pored ogromnog opusa, cenjenog i dobro prihvaćenog u Italiji, ostao skoro nepoznat američkoj publici jer najveći deo onog što je uradio za ovu kompaniju nikada nije publikovan u SAD.

Bottaro već od 1954. godine počinje da radi i stripove po sopstvenim scenarijima, ali mu ni to nije bilo dosta pa je još od 1952. godine paralelno radio i stripove za druge izdavače (pirat Pepito će postati hit u Francuskoj i imati svoj magazin do 1974. godine) a onda je, kako bi mogao da postigne sve ugovorene obaveze, osnovao školu Rapallo u kojoj je druge podučavao da rade i iz koje su izašla imena poput Giorgia Rebuffija ili Guida Scale, takođe poznata poštovaocima italijanskog Disney stripa.



Veštica Hazel će biti često korišćena u Bottarovim i Chendijevim kolaboracijama, pogotovo nakon što su imali hit u stripu Pippo e la fattucchiera, u kome ona pokušava da ubedi skeptika Šilju da magija i veštice postoje. Ovaj je strip i kod nas bio popularan i više puta reprintovan a posle njega su Bottaro i Chendi uradili dvocifren broj stripova sa vešticom Hazel.

U globalu, Bottaro je nacrtao više od stopedeset stripova za Disney (približno pet hiljada tabli), uključujući parodije/ adaptacije Homerove Ilijade, Diminog Grofa Montekrista, Rostandovog Sirana. Sedamdesetih i osamdesetih je manje radio za Disney, baveći se drugim stripovima koji su izlazili iz škole Rapallo, ali se od devedesetih vraća Diznijevim junacima sa još razrađenijim, energičnijim stilom. Zajedno sa Chendijem je dobio nagradu Yellow Kid 1996. godine a deceniju potom preminuo. Dve godine kasnije grad Rapallo će nazvati jedan trg po njemu.

Dr. Donaldus Faust, M.D. nije, dakle, striktno govoreći bio „rani rad“ za Chendija i Bottara, do 1958. godine su oni već imali nekoliko godina iskustva u industriji, ali jeste bio jedna od ranih „Velikih parodija“. Bottarovi kasniji radovi na adaptacijama su prebacivali 80 ili 90 tabli, a ovaj je, sa više od sedamdeset već bio najava ovakvog, temeljitog, ambicioznog preduzeća i morao biti publikovan u dva nastavka.

Sad, Faust je jako kompleksno delo, koje je Gete radio doslovno šest decenija i publikovao u delovima tokom duže od četiri decenije. Utemeljena na evropskim mitovima o prodaji duše Đavolu u zamenu za pre-mortem koristi, danas se ova poema uglavnom svodi na u opštoj kulturi utemeljen pančlajn da prečice u životu ne postoje i da sklapanje pogodbe koja donosi instant-korist skoro po pravilu podrazumeva kasniju naplatu koja će uveliko prevazići originalnu korist (ili uštedu).

Naravno, ni Geteov Faust ni drugi Fausti koji su mu prethodili (sa korenima još u trinaestom stoleću) nisu bili tako jednostavna priča i zapravo se Geteova poema završava svojevrsnim hepiendom (koji je već postojao u nekim prethodnim verzijama) gde u poslednjem trenutku anđeli sa neba dolaze da spasu dušu protagoniste od večnih muka u paklu i nose ga na nebo gde se on ujedinjuje sa Gretom, koja se nešto ranije ubila zbog vrlo mračne sekvence događaja što obuhvataju nesrećno preminulu majku ali i čedomorstvo. Takođe, ne treba zaboraviti, sam Faust je nakon Gretine smrti (u drugom delu epa) imao, uh, romantičnu vezu sa oživljenom Jelenom Trojanskom, kao i to da je zapravo spasenje njegove duše u finalu i došlo na ime toga da su anđeli smatrali kako je njegova ljubav prema Jeleni bila čista i bogougodna (iako je, naravno, sam Mefisto bio zaslužan za dovlačenje Jelene i Parisa u novo doba).

Chendi i Bottaro su sasvim iskusno prepoznali da priča ove kompleksnosti ali i ovako teških motiva ne može da se na zadovoljavajući način transformiše u komični strip sa inteligentnim patkama od sedamdeset tabli i njihov Doktor Faust je mnogo više „diznijevska“ komedija koja satiriše srednjevekovne feudalce i njihova ratovanja, nego „pravi“ faustovski narativ. Uokvirena savremenim prepričavanjem životne istorije svog pretka od strane Paje Patka, a njegovim sestrićima, ovo je priča o dva zaraćena feuda koja do kakvog-takvog mira dovodi stari doktor Faust (tj. Donaldus Faust) što je od veštice Hazel dobio eliksir mladosti kako bi, za njen i Mefistov račun, obezbedio da desetogodišnji rat, koji je u poslednje vreme prešao u praktično beskrvni detant, eskalira u nešto krvoločnije.

Jer, da se ne zabunimo, iako nema geteovsku vrtoglavu složenost, Chendijev i Bottarov Faust je i sam kompleksna priča sa mnogo motiva i pokretnih delova koje ovaj par autora majstorski sve zajedno drži u vazduhu i sa njima spretno žonglira. Tu je prvo priroda rata između feuda Baje Patka i feuda Braće Buldoga, a koji je, taj rat, zasnovan na praktično sitničavim ćudljivostima vlastelina i kreira nesreću za stanovništvo kome nije do rata, samo na ime egocentričnosti onih sa moći i parama. Onda je tu antiheroj koji umesto da uživa u povratku u mladost i (seksualnu!) krepkost koju to podrazumeva, mora da igra izvanredno komplikovanu igru među zaraćenim frakcijama ali i sa vešticom i demonom koji su ga zaposlili i ucenili, tako da donese mir – uprkos tome što pakao eksplicitno traži krvaviji rat, više ubijanja i pljačkanja, jednom rečju ZLA – ali i da spase ženu u koju se zaljubio a koja je oteta i njome ga ucenjuju. Ima tu još mnogo dodatnih komplikacija, uključujući vrlo labavu saradnju između Mefista i veštice Hazel (takođe zasnovanu na uceni i prinudi), komplikovnau politiku samog pakla (ispostavlja se da je i Mefisto pod prinudom), Pajinu delimičnu amneziju ali onda, u finalu stripa, preokret u njegovom erotskom životu koji je tako bolan da na kraju spasenje od večnih paklenih muka biva ironično „kompenzovano“ autentično slomljenim srcem starog čoveka koji je imao tu nesreću da se zaljubi i poveruje da je ljubavi i sam vredan.



Bottaro je crtač vrlo prepoznatljivog stila, na sasvim drugim kotama od onog što su radili njegovi savremenici poput Carpija ili nešto kasnije Cavazzana. Kod njega je – neizbežni – uticaj Carla Barksa i dalje vidljiv u još uvek uglavnom disciplinovanoj organizaciji table, ali već u ovom stripu Bottaro razara standardne formate, radeći često sa kosim okvirima kadrova ili velikim, kinematski kadriranim scenama koje znaju da zauzmu i po čitavu tablu. Ovo je primereno stripu koji ima više prizora armija što se sukobljavaju na bojnom polju, ali tu je onda i mnogo scena sa raznim vrstama demona, u paklu i na Zemlji, gde crtač kreira jedan psihodelični, zabavni ton koji će deci-čitaocima pružiti razloge i za kikotanje i za malo drhtavice. Ovo je i vrlo kinetičan strip, sa likovima koji izvode razne fizičke bravure, smešten u sa ljubavlju parodirano srednjevekovno okruženje puno zabavnih oklopa, odeće, konjske opreme, oružja, heraldike...

Bottaro je i jedini autor na nastavku ovog stripa, urađenom pune 42 godine kasnije, a koji zatvara ovu kolekciju. Izašao u Topolinu Oktobra  2000. godine, The Continuing Adventures of Dr. Donaldus Faust M.D. (odnosno Paperino e il seguito della storia) je direktan nastavak priče o Donaldusu Faustu zasnovan na staroj knjizi koju Pajini sestrići nalaze na tavanu i u njoj je opisano šta je bilo „posle“.

Sa jedne strane, ovo je možda po definiciji nepotreban nastavak jer je završetak prethodne priče autentično potresan i autentično duhovit i njegova poruka ne zahteva dalju razradu. No, Bottaro očigledno ove likove toliko voli da se prihvatio rada na nastavku sa ozbiljnim entuzijazmom. Njegov grafički stil je četiri decenije kasnije još energičniji i sigurniji, ali sama priča je možda i neočekivano dirljiva.

Dobro, i dalje se radi o komediji, naravno, ali o komediji gde su svi likovi na neki način gubitnici, od Mefista koji je, na ime neuspeha iz prvog stripa, u paklu osuđen na ozbiljnu torturu, preko njegovog šefa koji mora da prihvati da je neuspešan menadžer, samog Donaldusa Fausta kome niko ne veruje da je baš on bio taj što je zaustavio desetogodišnji rat i svi mu se podsmevaju, pa do veštice Hazel koja je navučena na daytime soap programe (koje gleda preko kristalne kugle jer televizija još nije izmišljena), svesna da će đavo kad-tad doći po naplatu za greške koje je napravila sarađujući sa Mefistom.

Bottaro kreira komplikovan narativ koji spaja evropske mitove (notabilno onaj o čarobnoj fruli), klasične diznijevske trope (Baja Patak koji gubi sve svoje bogatstvo preko noći), forenzički procedural i komičan ali istovremeno bolan romantični zaplet u kome neutešni Donaldus u očajanju što ne može da preboli ženu zbog koje je prošao sve pustolovine u prethodnom stripu (a ona se na kraju udala za Cakanog Caju) iz sve snage pada na čari nove devojke – a koja je samo veštica Hazel pod magijskom maskom. A ona, iako ga samo koristi za svoje potrebe, zapravo na kraju ni sama nije imuna na intenzitet obožavanja koji joj stiže od strane zaljubljenog, strašću zaslepljenog patka. Ratni, akcioni krešendo priče se onda spretno preokreće u parodiju dok Bottaro uspeva da se vrati na originalnu faustovsku poentu o tome da magijske prečice ultimativno vode samo do života u nesreći.

Bottarov crtež, pogotovo u poslednjem stripu nije onako glamurozan kako smo možda navikli čitajući Barksa, Cavazzana, ili Carpija, ali ovo je autor sa izraženim, snažnim karakterom, čije složene, ambiciozne priče ostavljaju jak utisak. Fantagraphics je sa ovom kolekcijom doneo još autentičnog blaga anglofonoj publici  i ja ne mogu biti srećniji. A ako biste i vi da se usrećite, možete ovaj tom kupiti direktno od izdavača ovde, ili na Amazonu ovde.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3815 on: 16-12-2024, 05:35:43 »
Mad Cave Studios je kolekciju šestodelnog serijala The Devil That Wears My Face izdao polovinom Jula, a sam serijal je izlazio počev od Oktobra prošle godine pa do proletos. Kao jedan od srazmerno ređih stripova ovog izdavača koji su radila već prepoznatljiva imena The Devil That Wears My Face je jedan dobro osmišljeni, zanatski vrlo solidno izvedeni projekat kakvi ovom izdavaču definitivno dobro dođu. Nimalo ne škodi ni to da je elevator pitch za The Devil That Wears My Face tako jasan i primamljiv, odnosno da se ovaj strip i u Mad Caveovom marketingu opisuje kao „Face Off  ukršten sa The Exorcist“. Sad, naravno, dobra ideja je pola posla ali i drugu polovinu posla neko mora da uradi i, zadovoljstvo mi je da izvestim, tim koji je napravio ovaj strip je pošteno zasukao rukave.



Crtač na The Devil That Wears My Face bio je Alex Cormack, jedan sada već veoma izgrađeni profesionalac koji je možda najpoznatiji po radu na IDW-ovom grafičkom romanu iz 2022. godine Sea of Sorrows. Sa Johnom Leesom je Cormack radio i stvari kao što su Sink za The Comix Tribe i The Crimson Cage za AWA a sa Richom Douekom, scenaristom Sea of Sorrows radio je i Road of Bones, te Breath of Shadows (isto IDW) i Drive Like Hell za Dark Horse. Cormack je, dakle, vrlo vičan i već ostvaren crtač koji je do sada uspešno izbegavao da se uhvati u zamku rada superherojskih stripova. Po kvalitetu i radnoj etici nema sumnje da je Cormack spreman za ovakav posao ali slutim da čovek naprosto ne želi da se hvata u ovo kolo za neke manje pare i da je zadovoljniji radom u Creator Owned vodama. Nikad ne znate kada će neki od stripova na kojima ste radili da dobije televizijsku adaptaciju a onda ste već u sasvim drugoj klasi! Cormack je pritom neko kome horor očigledno prija i interesuje ga – već je i bio nominovan za nagradu Bram Stoker za svoje IDW radove sa Richom Douekom – pa je njegovo uključivanje u projekat The Devil That Wears My Face došlo nekako prirodno. Još kad znamo da je letering ovde radio Justin Birch, čovek koji je takođe radio sa njim i Douekom na pomenutim IDW stripovima, jasno je da The Devil That Wears My Face već od prve strane hvata čitaoca jakim, sugestivnim imaginarijumom i obećava brutalnu osamnaestovekovnu egzorcističku zabavu, prepunu tamnocrvenih preliva, likova nacrtanih u kontrasvetlu, katoličkog i satanskog simbolizma, iskrivljenih perspektiva, fontova koji izgledaju kao da su slova noktima urezivana u crni papir...

No, The Devil That Wears My Face je, a ovo je bilo možda i malo ali prijatno iznenađenje, istovremeno i akcioni strip koji naporedo sa očekivanim horor elementima koji po definiciji dolaze uz priču o demonu što je poseo jednog plemićkog sina i zatim RAZVALJUJE popove koji pokušavaju da ga isteraju, ima i svu silu spektakularne swashbuckling akcije sa mačevanjem, skakanjem kroz prozore, vožnjom pobesnelih kočija, požarima i eksplozijama. Nisam se tome nadao kada sam video da se pominje Face Off u najavama, ali možda je trebalo! Cormack je, pokazuje se, veoma dobar crtač kada su u pitanju akcione scene, nudeći spektakl koji ne luta predaleko od generalno mučne i napete horor atmosfere sa kojom strip startuje, i vrlo organski uparuje taj bolesni, mračni kolorit i iskrivljene kadrove sa telima uhvaćenim u momentima ekstremnog fizičkog napora. Od svih stripova koje je Alex Cormack do sada nacrtao, The Devil That Wears My Face bi verovatno bio najskuplji da se od njega napravi film ili televizija ali ovo je jedna veoma kul priča sa veoma kul vizuelnim rešenjima i zaraznom, moćnom akcijom izmešanom sa poštenim hororom.

Štaviše, kako su Cormackovi prethodni stripovi (pogotovo oni rađeni za IDW) forsirali više body horror estetiku, čini mi se da je crtač bio dodatno inspirisan radom u jednom drugačijem vizuelnom stilu, mizanscenom Evrope ranog osamnaestog veka i svim tim prepodobnim katoličkim sveštenicima koji bivaju uvučeni u jednu satansku, bolesnu akcionu avanturu.



Scenarista je ovde bio David Pepose koga verovatno najbolje znate po radovima za Marvel (Punisher, Moon Knight: City of the Dead, kasniji Savage Avengers...) ali koji ima i solidnu nisku creator owned radova (Spencer & Locke, Going to the Chapel, Grand Theft Astro, The O.Z., Scout’s Honor) i uspeo je da svoju originalnu karijeru novinara (koji se bavio kriminalom) zameni profesijom scenariste koji pored stripova radi i nešto za televiziju i bioskop (mada ne specifikuje šta), ali su mu stripovi primarno zanimanje u ovom trenutku. Pepose je više puta nominovan za Ringo nagradu kao scenarista a tvrdi da je jednom tu nagradu i dobio mada pretraga sajta Ringo Awards to ne potvrđuje. No, možda je to u sklopu nagrada za 2024. godinu gde u trenutku dok ovo kucam dobitnici znaju da su ih dobili ali rezultati glasanja još nisu poznati javnosti*... U svakom slučaju radi se o scenaristi koji se stripovima bavi OZBILJNO, uz puno entuzijazma i, verujem, jednim okom prati sve dostupne mogućnosti da se njegovi radovi transformišu u nešto lukrativnije. Evo nek je sa srećom.
*nope, proverio sam naknadno, Mariko Tamaki je dobila nagradu za najboljeg scenaristu za 2024. godinu tako da zaista nisam siguran kad je to Pepose dobio Ringa i za šta...

The Devil That Wears My Face počinje u Španiji 1740. godine, gde pratimo pokušaje multiplih sveštenika da uz pomoć krsta i glasnog, asertivnog govora isteraju demona koji je poseo mladoga Santiaga, sina lokalnog plemića koji je, eto nesreće, uskoro trebalo da se ženi simpatičnom mladom Mariom i da sa njom začne porodicu. Umesto u toplom porodičnom gnezdu, Santiago je sada zaključan u tamnici u jednom od tornjeva porodičnog zamka i demon koji živi u njegovom telu ne samo da je jezičav, bezobrazan i verbalno provokativan već uspeva da – iako je Santiagovo telo okovano za zid – prospektivne egzorciste ne samo moralno i duhovno porazi već i fizički ubije. Nakon tri neuspela pokušaja isterivanja đavola korišćenjem lokalnog katoličkog talenta, jasno je da će familija morati da potegne neko teže oružje...

To teže oružje će doći, nagađate, direktno iz Rima i okruženja proverbijalne Svete stolice. Oca Vierija zatičemo – u dobroj tradiciji žanrovskog narativa – u momentu borbe sa krizom vere. Kao dete, Vieri je imao tešku porodičnu situaciju (kasnije u stripu se saznaje i na koji način tešku) i Vatikan ga je prihvatio, odgajio, dao mu ne samo dom i obrazovanje već i svrhu u životu. Vieri je izrastao u jednog od najboljih egzorcista koje crkva u tom trenutku ima, ali njegov problem su košmari po noći i sumnje u veru u toku dana.



Koliko god možda delovalo neintuitivno da ovakav narativ ima sveštenika u ulozi antiheroja, Pepose i Cormack to vrlo lepo izvode. Vieri je neko ko je na neki način i marginalizovan od strane kolega, njegovo se interesovanje za isterivanje đavola u osamnaestom veku već smatra i malo zastarelom, prevaziđenom intelektualnom rabotom a njegovo potucanje po sumnjivim krajevima grada gde se pije i, jelte, prostituiše, svakako ne pomaže njegovoj reputaciji. No, Državni sekretar u Vatikanu smatra da Vieriju samo fali malo bolje usmerenje u životu i sa dosta samopouzdanja ga šalje u Španiju da proba da egzorcira demona iz Santiaga. Vieri je zadovoljan novom šansom, Maria koja ga dočekuje u luci polaže dosta nade u naočitog i empatičnog popa, ali naravno, sve kreće VEOMA naopako kada se ritual egzorcizma završi na najnesrećniji moguć način: Vierijeva duša završava u izmučenom (i okovanom) Santiagovom telu a snalažljivi demon je sada u njegovom telu i kreće put Vatikana da izvesti menadžment o ishodu misije.

Ono što sledi je zabavna, uzbudljiva akciona avantura sa dosta akcije i fino promešanog horora. Demon koji sedi iza Vierijevog lica ima ambicije ne samo da pravi što je više moguće haosa i proizvede što je više moguće greha na Zemlji nego i, kad je već srećnom okolnošću smešten tik uz Papine skute, da stane na čelo rimske katoličke crkve i pervertira njenu misiju do mere kada će čovečanstvo biti kolektivno – i nepovratno – strovaljeno u ponore pakla za vjeki vjekov. Jedini koji u tome mogu da ga spreče su sveštenik Vieri koga kolege nisu shvatale preozbiljno i pre nego što je pokušavao da ljude ubedi da se baš on nalazi u telu španskog plemića, i verenica Maria koja se moli da Vieri nekako ipak na kraju pobedi i uspe da u Santiagovo telo reinstalira dušu njenog verenika.

Ovo je lepo vođena priča u kojoj su spretno izmešani klasični avanturistički i horor tropi sa prstohvatom vatikanskih političkih spletki. Maria je preduzimljiva i odvažna žena koja ne sedi i ne čeka da joj drugi reše probleme a ona i Vieri su dobar tandem, i među njima ima i solidne erotske hemija a koja se nikada ne realizuje zbog uistinu bizarnih okolnosti u kojima se nalaze; akcioni program je odličan, sa smelim bekstvima, putovanjima, taktičkim nadmudrivanjem sa demonom... Demon sa svoje strane radi strašne stvari u Vatikanu i negde pred kraj stripa Cormack kreira nekoliko scena od kojih se čovek stvarno malo štrecne kad vidi u šta su se popovi pretvorili pod demonskim vođstvom. Naravno, kad onda krene akcijanje, to je jako dobro, sa atraktivnim borbama i jurnjavama a onda i sa impresivno nacrtanom bujicom pacova koje demon priziva u momentu kada shvati da ovi smrtnici imaju kredibilnu šansu da ga poraze.



Cormackov crtež i kolor su sve raskošniji što strip ide brže i intenzivnije prema kraju a Pepose je ekonomičan sa tekstom i ne opterećuje akciju sa previše dijaloga. Kada ih ima, oni su ukusni i funkcionalni a scenarista i generalno ima dobar osećaj za tempo i ekonomiju pripovedanja pa su i mirnije scene u kojima se kroz dijaloge raspravljaju detalji situacije u kojoj se likovi nalaze napisane da ne preopterete tabkle prevelikim brojem slova. Sa svoje strane, Cormack, iako nije sad neki VELIKI detaljista kada su u pitanju ljudske fizionomije, radi šta treba i koliko treba da se ove scene dužih dijaloga vizuelno dinamizuju i da likovi u njima proživljavaju tekst koji se izgovara.

Njegovi kolori su svakako najprijatniji za oko u akcionim scenama, gde krv šiklja na sve strane a bolesno osvetljenje sve vreme podseća da se situacija opasno klati na ivici i da ne smemo da unapred nagađamo ko će pobediti. Ima tu par ekstremno kul akcionih/ horor scena u kojima više niste sigurni da li je ono što vidite smešteno u „fizičku“ realnost ili je u pitanju reprezentacija duhovne borbe koja se odvija u nesretnom Santiagu, ali vam nije ni važno jer je sve jako atraktivno. Birchev karakterni letering podseća da krilatica kako je najbolji letering onaj koji ne primećujete ne važi baš uvek i ovde je on vrlo prominentan i efektan i sa fontovima i sa oblicima oblačića, i sa kolorisanjem teksta.

The Devil That Wears My Face je prosto zabavan, atraktivan akcioni horor strip koji svoju primamljivu premisu uspeva da realizuje sa puno sigurnosti i pritom tretira svoje likove i njihovo okruženje sa dovoljno ozbiljnosti da poverujemo u to da je na kocki čitav svet (i da su ljudi za to dosta i sami krivi) a da opet ima dovoljno „stripovskog“ šmeka da scene spektakularne akcije budu prirodna i prigodna nagrada. Tople, dakle, preporuke za ovo, čak i ako niste katolik, satanista ili, uopšte ikakav vernik. Mad Cave će vam pomoći da strip kupite putem svog sajta, a kolekciju imate i na Amazonu.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3816 on: 23-12-2024, 05:34:31 »
Pošto je u svetu koji računa vreme po superiornom Gregorijanskom kalendaru ove nedelje Božić, onda smo i mi pripremli prigodan program božićnih stripova. Ili bar jednog eksplicitno božićnog stripa, a onda drugog koji je originalno izlazio letos, i nije eksplicitno vezan za Božić ali slavi duh prijateljstva, darežljivosti, dobre volje i zajedništva pa se to valjda nekako prirodno uklapa. Oba stripa izašla su iste, prve nedelje ovog Decembra i kako je jedan izdao DC a drugi Marvel, ovo je i odlična prilika da uporedimo kako ove dve firme rade, jelte, „komični superherojski strip“, koncept koji ima dugu tradiciju, baziranu uglavnom na parodiji.

DC-jev „strip“ je zapravo kolekcija, preciznije antologija. DC's Batman Smells, Robin Laid an Egg je, uprkos NAGLAŠENO humorističkom naslovu zapravo prevashodno nastao kao mesto na kome će DC novim, mladim snagama, do sada malo ili neobljavljivanim autorima a možda budućim strip-zvezdama dati da se poigraju sa njihovim likovima. Na drugom mestu je to niska priča u kojima se slavi duh Božića, a bez mnogo upadanja u religiozni imaginarijum, već više onako građanski, ljudski, sa podsećanjem da je to vreme za darežljivost, humanost itd, a tek na trećem mestu je ovo kolekcija parodičnih superherojskih komedija. Spakovanih u  hiperekonomičan, pomalo i, jelte, tesan format od po desetak strana. No, logika je da ko uspe da se dobro pokaže u priči od deset strana, da nam podari i zanimjljiv zaplet, i zanimljivu karakterizaciju, pa i svežu obradu Božićne teme, taj ima štofa da radi i neke veće stvari. Fer.

I ovde samo da napomenemo: predrasuda da su „pravi“ autori stripova scenaristi je i u ovom slučaju živa i zdrava jer dok neki od ovih scenarista zaista ovde dobijaju svoj DC debi, pa to opravdava konceociju ove antologije kao šoukejsa za „novi talenat“, crtači, a pogotovo koloristi su uglavnom iskusni profesionalci čije ste superherojske radove za ovu firmu gotvo sigurno već čitali. Pa tako.

Inače, za slučaj da se neko pita, fraza „Batman Smells“ postoji još od šezdesetih i deo je humorističkih stihova „Jingle bells, Batman smells, Robin laid an egg, the Batmobile lost a wheel and the Joker got away, hey!“ koji su se u fandomu pevušili još od šezdesetih (naravno, na melodiju pesme Jingle Bells, odnosno One Horse Open Sleigh, nastale polovinom devetnaestog stoleća) a onda su kanonizovani u izvedbi koga-drugog-do-Marka-Hamilla u prvoj sezoni animirane serije Batman: The Animated Series, naravno u epizodi Christmas with the Joker iz 1992. godine (nekoliko godina pre toga ju je, eto malo trivije, na televiziji pevao Bart Simpson još u prvoj sezoni Simpsonsa).

Kako za većinu scenarista ovih stripova niste čuli tako i nagađate da im DC nije u ruke dao baš svoje NAJGLAVNIJE likove. Nema ovde stripova o Supermenu koji mora da se udruži sa Deda Mrazom kako bi uručio poklone svoj djeci sveta, niti Betmenom koji se maskira bradom i kapom sa kićankom da poraduje Robina. Ovde uglavnom dobijamo drugo- i trećepozivce sa nekim meni vrlo dragim zasecima duboko do u Srebrno pa i u Zlatno doba američkog superherojskog stripa. Ko je u 2024. godini očekivao strip u kome će glavni junak biti Dr. Mid-Nite? Niko, eto ko! A ko je očekivao da taj strip, bez ijedne izgovorene reči od strane protagonista, bude i najbolji u ovoj kolekciji? SIGURNO NE VI!

No, stići ćemo do njega. Prvo na redu je Santa’s Oath gde je u glavnoj ulozi Green Lantern. Ali ne taj Green Lantern na kojeg ste prvo pomislili. Ni taj. I, ne, zaboga, NIKAKO taj, u DC-ju jesu progresivni ali nisu baš TOLIKO progresivni da vam na Božić serviraju starijeg gej muškarca u pripijenom kostimu koji mu, ajde da se ne lažemo, i dalje jebeno dobro stoji. Jel’ su to ovde malko pojačali grejanje ili samo mene cepaju hormoni?

Enivej, Santa’s Oath u glavnoj ulozi ima Johna Stewarta a koji poslednjih godina i jeste imao malo više prostora da se nametne kao legitiman i zanimljiv lik i bitan pripadnik kosmičke policije Zelenih svetiljki, a pošto je on Afroamerikanac, progresivnost je ovde ispoštovana. Još i više jer se Stewart udružuje sa ne Deda Mrazom nego sa njegovom ženom, Carol, koja i sama nosi kostim, uh, Deda Mraza, da povrati ukradene igračke od zločinačkog Toymana i pomogne časnoj gospođi da, jelte, poraduje decu koja čekaju poklone. Ovo je napisao Dorado Quick, afroamerički podkaster i spisatelj koji je već u strip industriji srazmerno poznat na ime svog rada na BOOM!-ovom Mighty Morphin Power Rangers, ali Santa’s Oath je sa svojom pomalo prekompleksnom dramaturgijom (Stewart se tu femka, kao ne veruje da je Carol zaista žena na Deda Mraz itd.) ne naročito memorabilna priča. Maria Laura Sanapo koja je ovo nacrtala ima već desetak godina iskustva rada za DC, Dynamite i Titan Comics pa je njen crtež, uz kolore Arifa Prianta, sasvim korektan ako već ne sad nešto NADAHNUT. Italijanka je dobra u pripovedanju, ali likovi joj jesu malo „plastični“, no možda je ovo i takva priča. Dave Sharpe je radio letering i to je jedan profi rad kakav se od njega očekuje, samo malo „podignut“ na božićna podešavanja.



Već druga priča, Secret Santa, sasvim menja ton i prilazi značajno bliže ideji možda ne baš PARODIJE ali mračne superherojske satire. Scenarista Drew Maxey je po profesiji nastavnik Engleskog a do sada je pisao naratv za video igru Justice League: Cosmic Chaos*, no on se vrlo solidno snašao u nečemu što mu je stripovski debi barem što se tiče mejnstrima.
*znam, niste je igrali, nisam ni ja ali ovo NIJE nekakav free to play telefonski naslov već propisan trodimenzionalni akcioni RPG za „prave“ igračke platforme, sa vrlo slatkom art direkcijom i „pravom“ cenom od 40 evra.

Ne škodi ni što je ovo narativ o svačijem omiljenom timu superzločinaca, luzera i antiheroja, Secret Six a koji nam svima ozbiljno nedostaju, a vredi reći i da treba imati cojones pa uzeti da pišete nešto što je po mišljenju mnogih jedan od najboljih stripova koje je Gail Simone ikada uradila za DC. Maxey piše kratku ali prilično kompleksnu priču koja uspeva da pruži nešto što podseća na tročinsku strukturu i da se pozabavi karakterizacijama svih likova u svojih desetak strana, pa i da spoji taj duh darežljivosti i nesebične ljubavi sa krvoprolićem i perverzijom koji su karakteristični za Secret Six. Ima tu, naravno, rupa i rupa u zapletu i čovek koji HOĆE svakako i MOŽE da nalazi zamerke ovoj priči, ali Maxey, mislim, kredibilno demonstrira sposobnost da radi sa Secret Six, voli likove, razume dinamiku tima i shvata kako da ne preoptereti naraciju sa PREVIŠE teksta. Ni malo ne škodi da je ovo crtala odlična italijanska ilustratorka Marianna Ignazzi (radila je An unkindness of Ravens sa Danom Panosianom za BOOM! i bila gošća Hercegnovskog festivala stripa) koja ovoj priči daje tačno potreban odnos superherojske akcije, horor intonacije i simpatične, božićne stilizacije. Naravno, Giovanna Niro na kolorima je već poznato ime a Pat Brosseau sve zaokružuje kvalitetnim dizajnom leteringa.



Secret Santa nije bila ni parodija a, da se razumemo, ni komedija, pa je onda naredni strip tu da nam pruži i jedno i drugo. Ghost of Christmas Present je kratka priča o Johnu Constantineu koji se suočava sa svojim demonskim dopelgengerom a koji ga onda šalje na misiju da na Badnje veče od demona štiti mladu ženu sa kojom do kraja treba da ostvari i romansu. Ali znate već Johna Constantinea, taj ne igra ni po čijim pravilima, uključujući svoja, pa nastaje, jelte, haos, sa gomilama demona koji mu smeštaju sve vreme i njegovim dovitljivim spasovima-u-zadnji-čas sve do kraja gde se vidi da Abigail nije tek nedužna devojka kojoj se dešavaju loše stvari. Crtač Aaron Conley nije nikakav početnik – još pre deset godina je dobio nagradu Russ Manning za „obećavajućeg novajliju“ – i njegova kombinacija splatter-horrora i božićne komedije je odlična, pogotovo uz žive, eksplozivne kolore takođe uglednog profesionalca Ivana Plascencie i funkcionalan letering Stevea Wandsa. No, scenarista Ricardo Sanchez (koji takođe nije početnik i već je u više navrata pisao i za DC, kao i dosta stripova zasnovanih na video igrama), komediju ovde svodi na pančlajn da će Constantine na kraju poljubiti „ženu“ koja nije ono što se u prvom trenutku čini da jeste i taj „catfishing“ humor bi bio primereniji četrdesetim godinama prošlog veka nego, jelte, progresivnoj današnjici... Mislim, super nacrtano, ali koncepcijski možda ipak malo zastarelo...



It’s a Criminal Life je, nagađate, parodija na voljeni film It’s a Wonderful life a u kojoj Joker rešava da se ubije jer ga Betmen ignoriše, a onda ga Robin vodi kroz alternativnu verziju Gotama da mu pokaže kako bi svet izgledao da Jokera nema i, pretpostavka je, odgovorio ga od suicida. Naravno, preokret nastaje kada Joker shvati da je Gotam bez njega oaza sreće, mira, radosti i uzajamne podrške, ali da on i u takvu utopiju sa samo malo napora uspeva da unese nemir, nasilje i agresiju i za par sati grad je u plamenu. Ovo je, jelte, mračna komedija za koju treba malo imati i stomak, pogoto što scenaristkinja Alexis Quasarano – već iskusna u pisanju stripova, ali i sa iskustvom rada na videoigrama i animaciji – ne postiže onaj „očigledni“ satirični ton kakav bi ovom stripu dao, recimo, Mark Russell, ili, uostalom, Matt Rosenberg koji se ekstenzivnije bavio Jokerom poslednjih godina, pa čitalac nije baš najsigurniji za koga ovde treba da navija. No, iskusni španski crtač Marcial Toledano Vargas (radio i za DC i za Image...) ovde daje jedan od hajlajta cele antologije, nudeći odličan crež, kvalitetno pripovedanje, lepu vizuelnu komediju i odlične kolore. Letering je radio Carlos M. Mangual i takođe se potrudio da strip ima karakter i osoben identitet. Lepo.



Naredni strip, Deadman Walking bi TREBALO da je hajlajt kolekcije jer u glavnoj ulozi ima jednog od meni najdražih DC likova iz Srebrnog doba – Deadmana, naravno – a pisao ga je veteran Marv Wolfman, u crtežu takođe veteranskog Paula Pelletiera i tušu isto veteranskog Norma Rapmunda. Još je i kolore radila vrlo ugledna Eren Angiolini pa je na kraju sve leterovao opet Carlos M. Mangual. Dakle, ovo je SUPROTNO od šoukejsa za početnike, možda onaj neki „daj da ti čiča pokaže“ rad koji treba da podvuče šta znače godine iskustva i održi neke bitne lekcije. No, Deadman Walking je jedna... pa, uslužna ali ultimativno zaboravljiva pričica od deset strana u kojoj Wolfman uspeva da previše zakomplikuje relativno jednostavnu premisu u kojoj su rudari na Božić zarobljeni u urušenom rudarskom oknu, porodice ih sa očajanjem čekaju za božićnom trpezom (pa se onda okupe ispred rudnika) a Deadman onda koristi svoju supermoć posedanja živih osoba kako bi sa obe strane barijere od kamenja uputio ljude koje kamenove mogu da sklone a da se sve ne uruši još gore. Pelletier ovo solidno crta ali do kraja nije najjasnije zašto je Deadmanova intervencija tu zapravo presudna kada je i iz njegovih unutarnjih monologa očigledno da ni on nema pojma koji su kamenovi bezbedni da se uklone. No, sve se srećno završi i ansambl stripa otpeva božićnu pesmu i meni je to, eh, ONAKO. Mislim crtež, tuš, kolor, letering, sve je dobro, a Wolfman svemu daje dobrodošlu klasno-socijalnu dimenziju (uvod stripa pokazuje da vlasnik odlučuje da rudnik, kao neprofitabilan, zatvori  i to baš na Božić, JER NEMA SRCA), ali dramaturški ovo ne radi skroz kako treba.



Srećom, tu je onda Silent Nite, pomenuta priča bez dijaloga, u kojoj glavnu ulogu igra old school superheroj Dr. Mid-Nite, a koja se, prigodno, i dešava, makar u svom prvom delu, na Badnje veče 1941. godine. Ovo je jedna naoko jednostavna ali koncepcijski ipak kompleksna priča koja, što je za superherojske stripove uglavnom retkost, uzima u obzir nečiju motivaciju da se bavi kriminalom, i pokazuje Mid-Nitea ne samo kao neustrašivog maskiranog osvetnika koji noću zavodi red po ulicama, nego i kome je autentično stalo da se dođe do pravičnog ishoda za sve umešane. Scenarista James Reid se u DC-ju više bavi uređivanjem nego pisanjem, ali njegova priča je jasna, precizna, ima sve potrebne odlike old school drame koju biste očekivali iz nekog dekonstruktivnog filma iz četrdesetih, a crtač je ovde iskusni Francesco Francavilla i Italijan svemu daje prvoklasnu film-noir aromu, sa izražajnim likovima, ikoničkim kadrovima, jasnom naracijom bez ijednog dijaloga (i sa samo par redova teksta u leteringu Davea Sharpea na početku). Sjajno.



The Perfect Gift u glavnoj ulozi ima Vixen a koja je valjda i neka vrsta queer ikone za određeni deo DC-jeve publike. No, ovde je u centru zapleta njena decenijska romansa sa Bronze Tigerom. Autorka scenarija, Zipporah Smith – Afroamerikanka, dakako – je sebi u zadatak stavila narativ koji se razvija tokom više od deset dana i bavi se i privatnim i superherojskim životom Vixen, i to je sad jedna, jelte, ljupka romantična, ne-sasvim-komedija u kojoj mlada i uspešna afroamerička poslovna žena ne zna šta da dragoj osobi pokloni za Božić... Ovo bi verovatno bolje funkcionisalo u malo razrađenijem formatu nekakve Netfliks serije ili makar filma jer na ovako malom broju strana mora da maltene doslovno sprinta kroz naraciju, ali ni tada, priznajem, ne bi to bila priča za mene, ne sa ovako klišeiziranim likovima i sa premalim uplivom superherojskog posla u priču. Crtež Andrewa Drilona, mladog filipinskog talenta koji je već radio za DC, je sladak, pogotovo sa tim prijatnim kolorima, ali su mu figure za moj ukus previše drvene a kompozicije bi mogle da budu smelije. Opet, dobro je da u ovom stripu nema mnogo superherojske akcije jer nisam siguran kako bi TO izgledalo. Letering Josha Reeda ipak svemu daje praznični štimung.



Poslednja priča, O Glowy Night, IPAK ima Supermena u glavnoj ulozi uprkos onome što sam pričao u uvodu, ali decidno nema Deda Mraza. Scenarista Calvin Kasulke – „writer, podcast producer and transsexual menace living in Brooklyn“ – je ovu priču zamislio kao neku vrstu ode Supermenu, tom svetioniku nade i optimizma u ljudskim životima pa je zaplet taj da posle sukoba sa Toymanom (koji, eto, ove godine dobija uloge glavnog negativca u čak dve priče!) ovaj počinje da bukvalno sija a ne zna ZAŠTO. Sad, ko je čitao Supermena dovoljan broj godina odmah će da pogodi ko je, jelte, odgovoran za Supermenov novi status blještavog humanoida, ali sve je to simpatično i dovoljno duhovito napisano a crtež Anthonya Marquesa i kolor Wila Quintane – obojica su prekaljeni profesionalci – mu daju potrebnu toplinu i dobro raspoloženje, dok leterer Pat Brosseau stvari odrađuje profi i nenametljivo.

Dakle? Od Marva Wolfmana sam očekivao više, to da kažem odmah. Ali i u njegovoj priči ali i u ostalima se vidi i da malo nedostaje uredničkog rada – odnosno najbolje editovana priča, Silent Nite, je imala i najpoznatuju urednicu, Katie Kubert – i ovo je argument u prilog tezi da i najbolji autori mogu presudno da zavise od dobrog ili lošeg urednika. Pa, eto, ako volite Božić, blagdane generalno, a volite i DC-jeve superheroje, ovde ima dosta toga zanimljivog, od čega je ponešto i vrlo dobro. A neke od ovih scenarista i ilustratora vredi zapamtiti. Amazon antologiju ima ovde.



Preko, kod Marvela imamo na programu samo jedan strip, ali koji je zapravo kolekcja što sakuplja osam mikroepizoda „serijala“ koji je letos išao u raznim Marvelovim stripovima, na poslednjih pet strana, tizujući čitaoce da, jelte, pokupuju i stripove koje inače ne čitaju kako bi videli kuda će dalje ići i gde će stići najnovija šašava avantura dvojice od najomiljenijih Marvelovih likova. Deadpool/Wolverine: Weapon X-Traction je jedan od onih stripova u kome je sve sprdnja, od početka do kraja, i pola dijaloga koje ćete u njemu pročitati znate već unapred, jer ste već čitali mnogo stripova sa otkačenim, hiperaktivnim Deadpoolom i nadrndanim, mrzovoljnim Wolverineom, ali on ima i dušu i koristi ova dva popularna lika – još popularnija nakon letošnjeg filma – da pošalje čitaocu malo pozitivne enregije i podseti ga na to da ni jedan čovek nije ostrvo i da svakom treba neko da ga gleda onako kako Deadpool gleda Wolverinea.

Mada, naravno, i naslovna strana i prva tabla stripa prikazuju Wolverinea i Deadpoola u vrlo krvavom međusobnom sukobu. I, takođe naravno, Wolverine je u obe ove kompozicije onaj odozgo, dominantan, muževan, spreman da borbu završi najefikasnije, najbrže što može, dok je Deadpool onaj odozdo, slabiji, možda submisivniji, ali sklon prljavim trikovima. Javier Garrón koji je ovo nacrtao je vrlo iskusan superherojski crtač i njegove sumanuto detaljne kompozicije, iskrivljeni kadrovi i kinetičko, dinamično pripovedanje su pravi izbor za pripovest koja ne samo da mora da projuri kroz MASU paralelnih univerzuma – u jednom od njih svi, i muškarci i žene, imaju brkove po uzoru na one koje su nosili kopači zlata na američkom zapadu u devetnaestom veku (tzv. „prospector mustache“) – već i gde likovi imaju jasno suprotstavljena mišljenja o onome što im se događa i različite ideje kako da im se to više ne događa. „To“ je, naravno, manično skakanje između paralelnih univerzuma, borba sa tamošnjim protivnicima (npr. zombijima) i onda skok u naredni univerzum dok ovaj prethodni kolabira, a Garrón uspeva da dva lika koji sve vreme nose maske i kostime budu izražajni i da imaju čitljivu pa i zaraznu komičnu dinamiku sa, jelte, otkačenim Deadpoolom i neraspoloženim Wolverineom koji je, razume se, „straight man“ u ovoj postavci.



U oko pada, pored grafičke energije, i jak, vibrantan kolor Edgara Delgada, pogotovo kada se setite da je ovaj strip u svojoj prvoj turi išao u vreme premijere filma a koji sam onoliko kritikovao za muljavu, umirenu kolornu paletu, dok je leterer Joe Sabino, svojom uobičajenom magijom, uspeo da strip sa MNOGO teksta i opširnih dijaloga spakuje u nešto grafički ultimativno prijemčivo.

Ovo je sve napisao Ryan North, čovek koji je u Marvelu već radio kultni The Unbeatable Squirrel Girl a sada je scenarista aktuelnog Fantastic Four. Naravno, malo starija publika zna da je North svoju slavu već zaradio na internetu radeći jedan od najpopularnijih web-stripova ikada, Dinosaur Comics, pa su njegovi komički kredencijali nesumnjivi. Deadpool/Wolverine: Weapon X-Traction nije po ambiciji niti konceptu na nivou koji je uspostavila The Unbeatable Squirrel Girl, ali jeste jedna zabavna „bromance“ avantura u kojoj se neranjivost i funkcionalna besmrtnost dvojice glavnih likova prorađuje na očekivano komičan ali i u podtekstu melanholičan način. Deadpoolovo očajničko insistiranje da su on i Wolverine po prirodi stvari dobri ortaci – a što Wolverine sve vreme sa indignacijom odbija jer ne želi ni da ga vide u društvu te, jelte, budale, luzera i pervertita – ima u sebi i meru autentičnog straha od samoće, pogotovo kada se ima na umu, a na šta strip dovoljno suptilno ukazuje, da će većina sadašnjih prijatelja, neprijatelja, ljubavnika itd. oba ova muškarca uskoro umreti a da će njih dvojica nastaviti da žive, možda i večno.



Naravno, Northov scenario ovo stavlja u zaplet koji tera dvojicu antiheroja da se posle međusobne borbe zapitaju zašto naizgled nasumično skaču između univerzuma koji propadaju i kako da to propadanje spreče ali najbolje do čega dođu je to da ih je neko spojio kako bi nekog drugog ubili, a pošto ne znaju koga, onda ubijaju sve redom gde god da se zateknu. Ovo je, nominalno, mračna dimenzija ove pripovesti, ali Northov scenario a pogotov Garrónov crtež sve prikazuju u apsurdističkom ključu koji čitaocu ne dopušta da se baš MNOGO pita „hej, je li u redu da ova dva supeheroja ubijaju ovako masovno i bez diskriminacije“. Onda je posle svega završni čin topao, human i – iako je orginalno izašao tokom leta – vrlo prigodan za sezonu zimskih praznika. Konzervativni, namrgođeni Wolverine ovde prećutno priznaje da mu sve-više-queer-kodirani hodajući ADHD u liku Deadpoola ipak na neki način treba u životu i to je PRESLATKO. Amazon će vam kolekciju prodati ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3817 on: 25-12-2024, 07:12:41 »
Pošto sam, kako već rekosmo, ove godina malko varao, pišući o evropskom stripu tako što sam pisao o italijanskom i skandinavskom stripu sa američkim protagonistima (Diznijevim, naravno), onda da nastavimo sa... er... francuskim stripom... koji ima američkog protagonistu... koji živi u Londonu... a nastao je u Nemačkoj, pa ga je na kraju proslavio jedan Belgijanac prvo prevodeći njegove palp avanture objavljene u Nizozemskoj na Francuski, za distribuciju u Francuskoj i Belgiji, a onda nastavljajući da piše originalne radove na Francuskom, ali i dalje koristeći naslovne strane nizozemskih originala kao osnove zapleta novih priča. Naravno da pričamo o Harryju Dicksonu, konkretno o novom strip-serijalu o ovom junaku a koji je krajem prošle godine začet prvim albumom za Dupuis a onda je taj album početkom ove izašao i na Engleskom, za Cinebook, pod naslovom Harry Dickson - Vol. 1 - Mysterion (U originalu Harry Dickson – Mysteras). Da bude komplikovanije, crtač je ovde bio Italijan, kolorist Japanac, a scenaristi su jedan Francuz i jedna Italijanka. Ko tu UOPŠTE može da se snađe? No, bez brige, strip je odličan, makar ako volite klasičnu prozu misterije sa jakom palp aromom, u vrhunskom crtežu i sa odličnim kolorom. Prevod na Engleski je takođe izvrstan i u ovome se uživa bez ostatka.



Da prvo kažemo reč-dve o secnaristima, pošto o njima nisam ranije pisao. Doug Headline nije baš neko francusko ime, reći ćete sad vi kao da ste juče gledali Lepa sela lepo gore, ali to je zato što je u pitanju, očigledno pseudonim. Tristan Jean Manchette je sin Jeana-Patricka Manchettea a za koga ste verovatno čuli jer je u pitanju jedan od najcenjenijih francuskih autora krimi-proze, a koju je revolucionisao tokom sedamdesetih godina prošlog veka ubrizgavajući joj skoro letalnu dozu situacionističkog razmišljanja. Tristan, rođen 1962. godine je, dakle, bio zadajan najboljim kreativnim i ideološkim mlekom od rane mladosti pa je ocu već krajem sedamdesetih asistirao u pisanju kolumni za Charlie Hebdo a onda 1980. godine počeo da piše za ključnu francusku strip-reviju Metal Hurlant, kada je i uzeo pseudonim Doug Headline, kombijujući nadimak američkog glumca Douglasa Fairbanksa i lažno prezime kojim je njegov otac potpisivao kolumne u strip-magazinu Charlie Mensuel (naime potpisivao se kao Shuto Headline).

Doug Headline je napisao masu stripova u životu, počev od ranih radova za Metal Hurlant preko radova za Dupuis i Delcourt u osamdesetima, devedesetima i u ovom veku, do recentih izdanja za Glenat, napisao je i razne knjige (na primer monografiju o životu glumca Jamesa Stewarta 1986. godine), i režirao solidan broj dokumentarnih i igranih radova za televiziju, ali i za bioskop. Ne manje važna je njegova izdavačka delatnost: 1987. je bio suosnivač izdavačke kuće Zenda koja je tokom pet godina rada izdala više od stotrideset albuma, sa partikularnim naglaskom na prevodima nekih ključnih stripova savremenog američkog i britanskog mejnstrima (V for Vendetta, Watchmen, Dark Knight Returns), ali i sa prvim radovima francuskih autora kao što su bili Mezzo ili Olivier Ledroit.

Njegova partnerka na pisanju, Luana Vergari je Italijanka, rođena u Belgiji (ako je verovati sajtu Europe Comics) a nastanjena u Lilu u Francuskoj. Njena karijera je vezana za dečiju literaturu i stripove, sa više naslova namenjenih najmlađoj publici u oba medijuma i saradnjama sa Robertom Pierpaoli (sa kojom je radila strip Manon), i Paolom Campinotijem (ne TIM Paolom Campinotijem, ovaj je crtač a ne fudbaler i radio je između ostalog na italijanskim strip-prikvelima za Diznijev Duck Tales).



Crtač ovog stripa je, dalje, profesionalac takođe velikog kalibra, ime sa reputacijom i puno iskustva. Onofrio Catacchio je rođen 1964. godine i radi stripove od osamdesetih,  a crtao je za praktično svakog italijanskog izdavača kome možete da se setite imena: Granata Press, Kapa Eddizioni, Mondadori, naravno Bonelli (gde je crtao Nathan Never). Sarađivao je i sa Marvelom a uradio je, eto, i biografski roman Pollock Confidential, posvećen Jacksonu Pollocku.

Ansambl upopunjava kolorist Hiroyuki Ooshima, rođen u Fukugavi, a stalno nastanjen u Francuskoj od 2008. godine. Ooshima je u Japanu crtao od detinjstva, sa sedamnaest godina dobio nagradu od Shonen Jumpa za svoje radove, crtao mangu sa Daisukeom Iharom, a onda je od 2005. godine krenuo da radi za Belgijance i Francuze, kao crtač ili kolorist. Najviše sarađuje sa Jeanom Davidom Morvanom, notabilno na novim avanturama Spirua i Fantazija, pa onda na Sillage (na Balkanu prevođeno kao Brazda), pa na Borisu Vianu...

Ovako jaka postava morala je da bude skupljena na gomilu jer Harry Dickson nije tek bilo kakav staromodni properti na koji danas možete da kupite autorska prava za šaku kukuruza kokičara, mada, da se razumemo, iznenadilo bi me da ona koštaju mnogo više. Harry Dickson nije nepoznat ni nepopularan lik ali ovde govorimo praktično samo o Francuskoj gde je od osamdesetih godina prošlog veka do danas za izdavače kao što su Dargaud, Soleil, pa onda sada i Dupuis izašlo više od dvadeset albuma sa novim (ali uglavnom prepričanim starim) avanturama ovog junaka. Ostatak sveta je, mislim, posle istorijskog maksimuma popularnosti Harryja Dicksona u tridesetim godinama prošlog veka uglavnom rešio da ga pohrani u zaborav i tek je negde pre petaestak godina bračni par Jean-Marc i Randy Lofficier krenuo sa publikovanjem kolekcija priča o Harryju Dicksonu, a koje su prevođene na Engleski. U Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj Harry Dickson je uglavnom uredno re-publikovan u raznim reprintima i kolekcijama, ali ovo je uglavnom nivo prezervacije rađene od strane entuzijasta istorije palpa i bezbedno je reći da nam trenutno ne preti ni film, ni videoigra ni Netfliks serija o ovom detektivu (mada Alain Resnais od 2007. godine – bezuspešno – pokušava da nađe podršku za snimanje filma po motivima pustolovina Harryja Dicksona).

Harry Dickson, naravno, nije jedina imitacija Sherlocka Holmesa koja se pojavila u evropskoj novinskoj i palp-publicistici nakon velikog uspeha Doyleovog genijalnog detektiva (sa verovatnom dijagnozom autizma, koji u njegovo vreme još nije bio ni definisan kao fenomen), ali je verovatno imitacija sa najzabavnijim origin storyjem i posledičnom jasnom diferencijom specifikom u odnosu na Holmesa. Na kraju krajeva, ne može baš svaki Sexton Blake da se zakiti titulom „američki Sherlock Holmes“ a što je bilo kako su reklamirali Harryja Dicksona od kraja 1927. godine pa nadalje kada su krenuli nizozemski prevodi nemačkih originala, ne hajući baš preterano za tuđa autorska prava.



No, valja imati kontekst i reči da je kršenje autorskih prava Harryju Dicksonu bilo takoreći u krvi, naime, prve priče o Harryju Dicksonu objavljivane u Nemačkoj počev od Januara 1907. godine uopšte nisu bile priče o Harryju Dicksonu a što se da primetiti već i iz naslova publikacije: Detectiv Sherlock Holmes und seine weltberühmten abenteuer, to jest, za nas koji ne govorimo jezik okupatora: Detektiv Šerlok Holms i njegove svetski poznate avanture. To je tako išlo deset brojeva, dok, valjda, neko iz Britanije nije pripretio tužbom, pa su dovitljivi Nemci preimenovali magazin u Aus dem geheimakten des welt-detektivs (Iz tajnih dosijea Kralja detektiva), ali se glavni junak i dalje zvao Sherlock Holmes. No, već tada je umesto doktora Watsona njemu pomagao mlađi muškarac po imenu Harry Taxson.

Kada su ovi radovi počeli sa objavljivanjem na Flamanskom/ Nizozemskom 1927. godine, serijal je naslovljen Harry Dickson de Amerikaansche Sherlock Holmes, čime su dovitljivi Belgijanci shvatili da mogu da imaju i jare i pare (mada je i ime Harry Dickson verovatno sklopljeno kombinovanjem Harryja Traxsona i literarnog junaka Allana Dicksona koga je njegov autor Arnould Galopin reklamirao kao, heh, „Kralja australijskih detektiva“. Dickson se u par Galopinovih priča i susreo sa Holmsom pošto tada stvarno niko autorska prava nij eshvatao baš PREOZBILJNO).

E, sad, 1928, godine je belgijski izdavač Hip Janssens zaposlio novinara, spisatelja, scenaristu itd. sa pseudonimom Jean Ray (pravo ime Raymundus Joannes de Kremer a objavljivao je i pod imenom John Flanders) da prevodi Dicksonove avanture sa Nizozemsko-Belgijskog na Francuski, zarad publikovanja u drugom delu Belgije i u Francuskoj. To Francusko izdanje je izlazilo između 1929. i 1938. godine, sa 178 brojeva pod nazivom, svi zajedno, Harry Dickson, le Sherlock Holmes Americain.

No, ovde dolazimo do poslednjeg genijalnog preokreta jer je Jean Ray posle nekoliko brojeva odlučio da su nemački originali, koje je prevodio sa Flamansko-Nizozemskog bili smeće i da mu je cela ova tezga zamorna. Danas bi samo sebi natočio još dva prsta nekog bojenog pića i eksirao ga šaljući tekst na mašinsko prevođenje koje posle neće ni pregledati pre nego što ga prosledi izdavaču, ali tridesetih godina prošlog veka još nije bio izmišljen Google Translate i Ray je krenuo da ulepšava tekst, izbacujući gluposti a dopisujući sopstvene pasaže, trudeći se da ono što izađe iz njegove pisaće mašine bude literarnije i pitkije. Ovo je išlo neko vreme ali se Ray na kraju i od toga zamorio i zamolio izdavača da posao daju nekom drugom. No, pošto su izdavači već tada znali da prepoznaju budalu koja će iz entuzijazma uložiti mnogo više rada nego što su oni spremni da ga plate, predloženo mu je da sedne i da piše svoje priče koje će oni nastaviti da dalje objavljuju kao da je u pitanju samo dalje prevođenje originala. Ray se ovoga oberučke prihvatio i na kraju je od 178 izašlih brojeva, po sopstvenoj tvrdnji on napisao oko stotinu.

Kao osnove za zaplete je, rekosmo, Ray i dalje koristio naslovne strane originalnih nemačkih priča, a koje su publikovane i u ovim francuskim prevodima, a što je zapravo bio zahtev izdsvača i značajan element celog projekta. Naime, ove naslovne strane radio je cenjeni nemački slikar i ilustrator Alfred Roloff. Rollof je bio član Berlinske akademije i Komore lepih umetnosti, kao slikar zainteresovan pre svega za slikanje konja, a kažu da je jedna njegova slika godinama stajala na zidu jedne od Hitlerovih kancelarija. No najpoznatiji je svakako po svojim ilustracijama palp magazina koje je krenuo da radi kao mladić posle diplomiranja na umetničkoj akademiji i koji su, velikim delom na ime njegovih naslovnica, prodavali milione kopija. Štaviše, kada je Rollof prestao da radi naslovne strane za Harryja Dicksona serijal na Francuskom je prestao sa izlaženjem (Ray je za poslednja dva broja angažovao prijatelja da uradi naslovne za poslednje dve epizode).



Važno je ovde napomenuti: iako je izdavač insistirao da Ray bazira priče na Rollofovim naslovnicama, on je posle izvesnog vremena u kome su se glavni elementi zapleta zaista vodili onim što je prikazano na naslovnoj strani, odlučio da sebi da mnogo više slobode pa će u kasnijim pričama o Harryju Dicksonu prizori sa naslovnice biti ispoštovali možda jednom rečenicom ubačenom u prolazu.

Ovo je išlo paralelno sa Rayjevim postepeim odmicanjem od šerlokholmsovskog predloška i sve većim uplivom fantastičnih tema i imaginarijuma u Harryja Dicksona. Ray je bio prolifičan pisac u raznim formatima, uključujući poeziju, moderne bajke, priče za decu a pod pseudonimom John Flanders je objavio pregršt romana i priča za omladinu sa fantastičkim elementima. Kao Jean Ray je na Francuskom objavio dva horor romana i šest kolekcija  horor priča pa je posle rata tadašnja naučnofantastična scena njega smatrala za svog čoveka i tražila još te su u Belgiji objavljeni i njegovi raniji fantastički tekstovi koji do tada nisu bili dostupni. Nakon što je umro 1964. godine, njegovi radovi pod imenima Jean Ray i John Flanders su uglavnom uredno republikovani na francuskom i flamansko-nizozemskom govornom području.

Kakva istorija! A valja li uopšte ovaj strip ičemu? Ako ste već zaboravili šta piše u prvom pasusu ovog, priznajemo predugačkog teksta, da ponovimo: VALJA!

Harry Dickson - Vol. 1 – Mysterion je zasnovan na originalnom Rayjevom zapletu (iz broja 104. originalnog magazina) i predstavlja velikog američkog detektiva koji živi u Londonu (štaviše, u ulici Baker, baš kao i izvesni detektiv sa inicijalima ŠH) kako rešava ekstremno kompleksan slučaj koji, naizgled, obuhvata i neke paranormalne pojave. Sve što je potrebno za jednu palp misteriju premijum kvaliteta nam je ovom pričom servirano u velikim količinama: imamo ekscentričnu a izvanredno popularnu spisateljicu kriminalističke proze koja jedne noći nestaje iz svje ekstravagantno sagrađene vile u engleskoj provinciji, imamo zatvor u istoj toj provinciji koji vrši neetičke, zastrašujuće eksperimente nad osuđenicima na smrt, imamo zamene identiteta i pola, imamo maskiranja, graničnu nauku i sposobne hirurge koji su u stanju da za sat-dva vremena samo komadom zagrejanog gvožđa promene lice osobi tako da ona može da prođe kao neko drugi. Ključno, naravno, imamo harizmatičnog glavnog junaka Dicksona i njegovog pomoćnika, Toma Willisa i njihovu zabavnu dinamiku koja u dobroj meri ilustruje razlike između Dicksona i Holmesa, uprkos brojnom sličnostima.



U sličnosti svakako spadaju taj život dvojice muškaraca na adresi u ulici Bejker, sa nastojnicom koja je istovremeno i vrlo kritički nastrojena prema životnom stilu svojih kirajdžija, ali i sama voli da se pravi da je amaterska detektivka, pa onda blizak odnos sa londonskom policijom i njenim predstavnikom (Lestradeovu ulogu ovde igra Superintendant Goodfield), no razlike postoje svuda. Dickson je, naprosto, Amerikanac i ovo se očitava u jednoj pragmatičnijoj prirodi, gde će on mnogo češće ići na teren i rešavati slučajeve svojim rukama od Holmesa koji preferira cerebralni pristup problemu, opservaciju i rešavanje slučajeva u udobnosti svoje radne sobe. Dickson je i vedrija osoba, ne tako intenzivno asocijalna kao ekscentrični Holmes, prirodnije sklapa prijateljstva i prema mladom Tomu Willisu ima jedan pokroviteljski, očinski nastup, dok Willis, srčan i odvažan, i dalje jeste dovoljno mlad da, kada je to potrebno, može da se maskira u devojku i na taj način doprinese rešavanju slučajeva.

Willisova i Dicksonova dinamika u ovom stripu su fino uhvaćene, sa slučajem koji deluje potpuno neprobojno sa svih strana, sem ako se poveruje u postojanje duhova i paranormalnih pojava. U ovom delu priče – drugi je album ove godine na Francuskom izašao pod imenom La cour d'épouvante, zasnovan na zapletu iz stopetog broja magazina na Francuskom) – zapravo do kraja nema elemenata za koje je natprirodno objašnjenje NEOPHODNO ali scenario nas izuzetno spretno izvoza terajući nas da lomimo mozak i pitamo se kako su ovakve stvari moguće i nudi nam razna paranormalna objašnjenja.

Sam tekst je pisan sigurnim, kićenim palp stilom koji i dalje ne preteruje sa tekstom i ne opterećuje tempo čitanja, ali ovde sad moramo da kažemo koliko su Catacchio i Ooshima dragocen deo ovog ansambla. Catacchiova rekonstrukcija Engleske pre Prvog svetskog rata je veličanstvena baš zato što je očigledno romantizovana i „palpizovana“, sa izvanrednim odnosom retrofuturističkog dizajna i istorijski prepoznatljivih elemenata odeće, nameštaja, arhitekture itd. Ima nečeg VRLO italijanskog u ekonomičnosti sa kojom Catacchio crta, sa jasnom prioritizacijom detalja i besprekornim lejautom koji pripovedanju daje jedan izvanredan tempo i čitaoca vodi kroz komplikovanu priču sa mnogo likova i neočekivanih preokreta bez gubljenja niti. Naravno, atmosfera misterije, pretnje i futuristike je ovde jednako bitna a Catacchijevom dovitljivom dizajnu strahovito mnogo pomaže Ooshimin živi, dinamični kolor sa mnogo smena vrlo različitih tonova na istoj tabli, kojima se izvrsno gradi raspoloženje ali i daje nemali doprinos jasnoći naracije.

Ukratko, Harry Dickson - Vol. 1 - Mysterion je uživanje od prve do poslednje strane i veoma sam zainteresovan da čitam dalje avanture Harryja i Toma u izvođenju istog ovog ansambla. A vama toplo preporučujem kupovinu i čitanje ovog albuma, putem Amazona, ako biste Engleski prevodili direktno od Dupuisa ako želite original.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3818 on: 31-12-2024, 07:19:10 »
Ove sam godine jako mnogo pisao o stripovima vezanim za likove kompanije Walt Disney, pokrivajući razne italijanske, francuske i skandinavske produkcije, a onda se u jednom recentnom osvrtu vraćajući do izvornika, pišući o ranim radovima pačijeg patrijarha, jednog jedinog i preosvešćenog Carla Barksa. I shvatio da svaki put kada uzmem da pišem o Barksu osetim neku vrstu griže savesti. Što je NERAZUMNO, Barks je bukvalno jedan od najvažnijih autora u američkom stripu uopšte a sasvim sigurno jedan od dva najvažnija i najuticajnija koji su ikada radili sa Diznijevim propertijima, ali logika je otprilike sledeća: Barks je TOLIKO veliki i poznat da naprosto svi sve o njemu već znaju i svaki put kada mu se vratim da malo plutam u močvari nostalgije kao neki blago dementni luzer, ja zapravo lišavam svet pisanja o nekim manje poznatim, manje slavnim a VAŽNIM autorima koji su Barksovo nasleđe uzeli i sa njim uradili veličanstvene stvari. Valjda je jedan od mojih ogromnih strahova to da ću biti pronađen kao nostalgični matorac koji ne kapira ništa što je napravljeno nakon njegovog izlaska iz puberteta i večno se vraća stripovima uz koje je odrastao pronalazeći u njima stalno nove dubine i divote. A o Barksu sam već toliko puta pisao.

Zato mi je verovatno trebalo i skoro dve godine da se privolim da napišem nešto o kolekciji Walt Disney's Uncle Scrooge: The Diamond Jubilee Collection, a koju je Fantagraphics izdao Novembra 2022, kao neku vrstu prajmera. Ne tek za Baju Patka, iako biste to pomislili na osnovu njenog naslova, već za Baju Patka kojeg je pisao i crtao Carl Barks. Uostalom, čovek koji je izmislio Baju Patka, prvo da bude sporedni lik i, praktično antagonist u stripovima o Paji Patku, a onda od njega napravio jednu od najveličanstenijih figura žanrovskog stripa dvadesetog veka, neku vrstu Korta Maltezea za predpubertetsku publiku, pačijeg Uliksa sa najmoćnijim zulufima i kamašnama, koji će mitologiju i modernizam spojiti u koloplet vrtoglavih pustolovina pokretanih (barem nominalnio) jednom od najnižih ljudskih emocija: pohlepom.



Walt Disney's Uncle Scrooge: The Diamond Jubilee Collection je izašla da obeleži sedamdesetpet godina od prvog stripa o Baji Patku, ikoničkog Christmas on Bear Mountain o kome smo nešto malo nedavno pričali ovde, a u kome je njegova uloga zaista bila da na najgore načine motiviše Paju Patka da „sazri“ ali po cenu žrtvovanja svoje humanosti. Rani stric Baja bio je neprijatna, stalno ogorčena osoba puna patoloških emocija za svet oko sebe, opsednuta novcem i opterećena prezirom za sve koji ga ne zarađuju svesno, aktivno i beskrupulozno tokom svakog budnog trenutka svojih života. Kreiran da bude karikatura Dickensovog Ebenezerq Scroogeq, mrzovoljnog biznismena-izrabljivača iz prve polovine devetnaestog veka, Barksov Uncle Scrooge je u svojim prvim stripovima imao sličnu kodifikaciju old school kapitalista, sa tretmanom novca kao adiktivne droge i jasno prikazanim antisocijalnim ponašanjem koje uz tu vrstu adikcije dolazi.

A onda se nešto dogodilo i Barksov Scrooge McDuck je postao drugačija osoba. I dalje adikt, da, ali ne zato što novac sam po sebi ima vrednost, kako je delovalo u najranijim pričama, već zato što Bajin novac za njega predstavlja sumu svih njegovih životnih iskustava, produkt njegovog strahovito požrtvovanog i teškog rada, simbol njegovog decenijskog napora da sebe izgradi u čoveka koji sme, ume i može, i koji nije bolji od drugih zato što više IMA već zato što se više TRUDI.

Možda je velika Bajina sreća bila ta da je nastao relativno kasno na vremenskoj liniji kompanije Walt Disney i nije prvo bio lik iz crtanog filma* gde bi godinama bio sveden na samo mali set prepoznatljivih karakteristika, i umesto toga je u stripovima, jeftinijem i za produkciju bržem medijumu, mogao da srazmerno brzo i organski evoluira. No, Barks je i Paju Patka, lika koji jeste imao veliku karijeru u animaciji i bio vrlo tvrdo kodiran kao karakter u tom medijumu, naizgled lako pretvorio u nešto modernije i zanimljivije kroz svoje stripove, pa vredi ovde podvući koliko je Barks, naprosto, bio fantastičan autor.
* u nekim navodima pre par decenija sam video da je Christmas on Bear Mountain prvo bio zamišljen kao crtani film, pa da ga je posle Barks adaptirao u strip-scenario ali ni jedan savremeni izvor to ne pominje a i stoji da je do 1947. godine Barks već jako dugo bio izvan sveta animacije što čini tu tezu još manje plauzibilnom

Christmas on Bear Mountain nećete naći u ovoj kolekciji, najverovatnije jer se ona već pojavljuje u petom tomu Fantagraphiscovog serijala The Complete Carl Barks Disney Library, izašlom 2011. godine, tako da ona možda nije i NAJSAVRŠENIJI prajmer za nekoga ko od apsolutne nule želi da se upozna sa Barksovim radom sa Bajom Patkom, ali Walt Disney's Uncle Scrooge: The Diamond Jubilee Collection svejedno sadrži neke od najvažnijih priča o Baji Patku ikada ispričanih, koje u punoj meri prikazuju paradigmu vezanu za ovaj lik i njegovu porodicu, a onda i neke koje MOŽDA niste do sada čitali. Jednu od njih gotovo sigurno niste. Tu je onda i mnogo fenomenalnih naslovnih strana za magazine u kojima su izlazile ove priče (a koje su radili ugledni Barksovi nastavljači poput Dona Rose, Daana Jippesa i mnogih drugih autora), ali i slikarskih reimaginacija legendarnih scena iz ovih stripova koje je sam Barks, uz Diznijevu dozvolu, radio i prodavao počev od sedamdesetih godina prošlog veka. Da pogledamo onda šta sve ova podebela, tristaosamdesetčetiri strane duga, luksuzna i u tvrde korice spakovana kolekcija od sto dolara sadrži? Da pogledamo!



The Old Castle’s Secret je prva priča u kolekciji a tek druga priča u kojoj se stric Baja pojavljuje. Ovo je interesantan podatak jer je u ovoj priči Baja značajno različit od karakterizacije koju smo videli u Christmas on Bear Mountain, bliži odvažnom pustolovu koji inspiriše i svoju rodbinu na pustolovine, onako kako ga znamo iz kasnijih priča, nego ogorčenom mizantropu iz Christmas on Bear Mountain. I sam zaplet je daleko „pustolovniji“ i ovde su Baja, Paja i Pajini sestrići svi na istoj strani dok pokušavaju da proniknu u tajne starog porodičnog zamka u prapostojbini (dakle, Škotskoj) i suočavaju se sa natprirodnim fenomenima. The Old Castle’s Secret ima sve odlike perfektne „mystery“ priče iz viktorijanskog perioda, uključujući „duha“ koji se pojavljuje* kao deo centralnog zapleta a koji do kraja dobija plauzibilno, skoro „naučno“ objašnjenje, ima protagoniste koji se tresu od straha i bivaju zarobljeni u zaključanim prostorijama čija se vrata sama zatvaraju, ali ima i za Barksa tipičan vrlo efektni humor koji sve ove trope gotske i viktorijanske literature spretno parodira. No, do kraja je to zadovoljavajući detektivski triler u kome natprirodno biva svedeno na prirodno na ime radoznalosti, inteligencije i snalažljivosti Raje, Gaje i Vlaje i ovaj je strip seme iz kog će kasnije izrasti neprebrojne legendarne pačije avanture što će zatim živeti i kroz animirane filmove, video igre...
*Barks je sebi u zadatak stavio da kreira priču o duhovima koja neće traumatizovati decu, pa je duh nevidljiv ali se na jakom svetlu ipak vidi senka njegovog skeleta na zidu a što je... pa... VIŠE traumatično od toga da je samo nacrtao čoveka u čaršavu



The Sunken Yacht iz 1949. godine je, pak, neka vrsta povratka na inicijalna podešavanja. Barks je i sam rekao da Baja Patak nije bio zamišljen kao stalni dodatak Pajinom ansamblu i da je spontano nastao kao negativac u Christmas on Bear Mountain. Utisak je da je i sa The Sunken Yacht Barks još uvek vagao ima li smisla da ovaj lik bude „pravi“ član porodice ili će se samo povremeno pojavljivati kada je potrebno naspram Paje Patka, časnog i baksuznog pripadnika radničke – u najboljem slučaju niže srednje – klase, staviti beskrupuloznog kapitalistu. U ovoj priči – petoj po redu za Baju Patka – Paja je preduzimljivi, vredni radnik koji pokušava da izgradi sopstveni biznis ali ga okolnosti primoravaju da u kratkom roku zaradi srazmerno visoku svotu novca, kako bi taj biznis ikada imao šansu da opstane. On zbog toga pristaje da radi mnoge „tezge“ u različitim profesijama koje ne zahtevaju velika stručna znanja – u vrlo jasnoj refleksiji Barksovog sopstvenog životnog iskustva pre nego što se profesionalno dokazao kao ilustrator – ali protiv sebe ima Baju Patka kome je interes da Paja ne uspe. Razmere podlosti do kojih je Baja spreman da ide kako bi osujetio svog nećaka u zarađivanju i činjenica da je Paja doslovno sputan u svom radu time  da sve kompanije čije usluge želi da koristi poseduje BAŠ Baja Patak i da one koriste monopolski status da ga metaforički (tj. finansijski) ogule do gole kože su, naravno, i deo komičnog sloja stripa ali i vrlo snažno podsećanje na klasne tenzije koje idu uz deregulisanu ekonomiju i američki mentalitet u kome se preduzimljivost često izjednačava sa beskrupuloznošću.

Letter to Santa je, pak, relativno nekarakteristična božićna priča već utoliko što se u njoj pojavljuje i sam Deda Mraz – Barks sebi sentimentalnost ovog tipa po pravilu nije lako dopuštao – ali onda i vrlo karakteristična za Barksa jer on koristi božićni mizanscen da istakne ljudske nedostatke, od zaboravnosti, preko sujete, pa do ubeđenosti kako je decu u redu lagati „za njihovo dobro“ jer su ona ionako suviše intelektualno ograničena da provale naše providne laži. I ovde je Baja Patak prikazan kao stalno namršteni, ogorčeni starac koji ne dopušta da ga njegov nećak, Paja, na bilo koji način nadmaši, ali motivacija u ovom slučaju nije zarada već samo potvrđivanje sopstvene važnosti pred decom. Jedan jednostavni, domaćinski zaplet u kome Paja zaboravlja da Deda Mrazu pošalje pismo svojih sestrića u kome oni Deda Mrazu za božić traže „parni rovokopač“ stoji u temelju lepe komedije zabune gde će se na kraju i Paja i Baja odvojeno maskirati u Deda Mrazeve i spuštati niz dimnjak da slažu naivnu dečurliju (koju, naravno, njihove maske ne mogu da zavaraju), ali priča rano kulminira apsolutno URNEBESNOM scenom borbe dva rovokopača na patkovgradskim ulicama koja je pančlajn na i inače „izlomljen“ lejaut stranica što ga Barks koristi u uvodnim tablama – za njega VEOMA nekarakteristično – i predstavlja neku vrstu predskazanja za scene kaiđu borbi koje će za nekoliko godina postati deo svetske popularne kulture zahvaljujući Japanu.



The Big Bin on Killmotor Hill je priča notabilna po tome da se u njoj po prvi put pojavljuje jedan ikonički element Barksovih stripova o Baji Patku, naime Bajin džinovski trezor u kome on drži najveći deo svog bogatstva konvertovan u novac. Prethodne priče su već prikazivale Bajinu kuću u kojoj su pare razbacane po prostorijama i naslagane u gomile kao da imamo posla sa najbogatijim svetskim horderom, ali kreiranje trezora, ogromne četvrtaste građevine u delu grada rašćišćenom od stambenih zgrada je kamen-međaš sa kojim je Bajina adikcija dobila jasan, opipljiv, ikonički vizuelni kod. Mrzovoljni, samoizolaciji skloni bogataš koji više voli da se kupa u parama nego da se viđa sa ljudima je u ovoj priči prikazan i kao paranoidni nervčik, stalno pod stresom i praktično zarobljen u svom trezoru, koji svoje ogromno bogatstvo – sa kojim mora da bude u stalnom fizičkom kontaktu – obezbeđuje sumanutim tehnološkim, hemijskim i  drugim sredstvima u stalnom strahu od Braće Buldoga što neprestano plotuju kako da ga opljačkaju. Ono što je u ovom stripu tretirano kao akutni problem i izvor komičnih gegova (štaviše, ovaj strip se završava time da Buldozi dobijaju pristup Bajinom bogatstvu, bez spasa-u-zdanji-čas kako će kasnije biti pravilo) postaće deo tekućih zapleta i status kvoa priča o Baji Patku u decenijama koje dolaze, a samo vizuelno rešenje za trezor došlo je iz Barksovog sopstvenog života i velikog rezerovara za vodu koji je u gradu Hemet u Kaliforniji (gde je Barks jedno vreme živeo) sagradio bogataš William F. Whittier.

Statuesque Spendthrifts je jedna od vrlo popularnih ranih priča o Baji Patku – često reprintovana i kod nas – na ime svoje jake komične premise koja pokazuje da bogataši još više od svog bogatstva cene svoj ego, ali i na ime upečatljivog vizuelnog sadržaja. Zaplet komedije je jednostavan: Baja Patak prvo odbije zahtev gradskih oca da pokloni gradu malo novca kako bi se podigla statua osnivaču Patkovgrada koji je, odvažno, od divlje prirode oteo teritoriju na kojoj sada žive civilizovani ljudi, ali se onda u gradu pojavljuje maharadža iz Azije spreman da kupi sebi mesto u visokom društvu – i na novinskim stupcima – tako što će gradu pokloniti velelepnu statuu osnivača rađenu od skupih materijala. Baja, nesklon javnom prikazivanju bogatstva koje smatra malograđanskim samohvalisanjem, ipak ne može da pređe preko ovoga i počinje urnebesno takmičenje u kome dvojica bogataša troše sve ektravagantnije sume novca da podignu sve veće i veće statue napravljene od sve apsurdnije skupljih materijala. Barks je u jednom ond intervjua, koji ova kolekcija citira, ukazao da je Baja Patak zapravo neprijatelj kapitalizma, da je njegov mentalitet gomilanja novca u suprotnosti sa principom da je novac koji leži kao ušteđevina „nezdrav“ i da samo investirani kapital zaista pokreće svet, i Statuesque Spendthrifts je duhovita polemika sa ovom idejom, pokazujući kako i dijametralna suprotnost štednji, dakle, ekstremna potrošnja, kada je rade ekstremno bogate osobe, može da bude štetna, a svakako disruptivna za društvo. Vizuelno, ovo je priča sa fantastičnim Barksovim predstavljanjem sve apsurdnije ogromnih razmera statua koje ljude čine da doslovno izgledaju kao patuljci, gotovo kao insekti, pred spomenicima podignutim u slavu kapitala i kapitalističkog ega.



Back to Klondike je verovatno jedna od tri ili četiri najpoznatije priče o Baji Patku koje su ikada napisane i nacrtane i koja je, i pored toga što je već bila deo prethodnih Fantagraphicsovih kolekcija, morala biti uvršćena u ovu. Njen rad sa likom Baje Patka je apsolutno esencijalan i kreiraće nove dimenzije njegove karakterizacije koje ostaju za sve decenije u njenoj budućnosti, a u njoj je Barks i zagrabio vrlo duboko u prošlost, Bajinu ali i američku uopšte, baveći se zlatnom groznicom sa kraja devetnaestog veka. U kontekstu 1953. godine kada je ova priča izašla, ovo su već bili „istorijski“ događaji, modernom čitaocu bliži kroz komične interpretacije poput one što ju je radio čarli Čaplin nego kroz „organsko“ sećanje, ali Barksovi roditelji su proživeli ovaj period lično pa je za Carla ovo bila decenijska fascinacija i prirodan deo ličnog mitološkog sklopa, dodatno inspirisan knjigom o zlatnoj groznici koju su Erhel Anderson Becker i Eric A. Hegg objavli 1949. godine. 

Rad sa karakterizacijama u ovoj priči je prvoklasan, sa maestralnim korišćenjem literarne alatke u vidu staračke zaboravnosti koju Baja leči preparatima prepisanim od strane lekara a gde čitava tema narativa – sećanje na mitologizovani period u kome je mladi, energični Patak zaradio svoje prvo stvarno bogatstvo nasuprot realnostima sadašnjice – biti provučena i kroz lični plan ali i analizirana kao metafora za promene kroz koje je prošla zemlja u periodu od šezdesetak godina. Baja će ovde biti prikazan na mnogo načina, kao otvrdli severnjalki kopač zlata koji se, u jednoj restauriranoj sceni koje nije bilo u originalnoj publikaciji, tuče sa celim salunom I POBEĐUJE, kao okoreli stari bogataš kome je jedino zadovoljstvo da siromašnije od sebe podseća na to koliko mu duguju i uzme im sve što imaju, ali i kao romantik koji jedan svoj vrlo brutalan potez iz mladosti – zbog koga je strip i bio cenzurisan – na kraju ispravlja na maestralan, romantičan, ultimativno plemenit način. Žena koja uspeva da Baju Patka natera da za trenutak zaboravi na bogaćenje i probudi u njemu romantične i erotske titraje inspirisana je stvarnom osobom, Irkinjom Belindom Mulrooney koja je na Jukonu imala salun i hotel, a iako je strip, rekosmo, isprva bio cenzurisan zbog scena praktično ropstva i prinudnog rada, moje je mišljenje da je Barks ove motive iskoristio ispravno, da pokaže evoluciju Baje Patka kroz decenije i podari mu više tanane emotivnosti ispod krinke nemilosrdnog kapitaliste. Naravno, činjenica da Baja iz flešbekova sa kraja deventaestog veka kopa zlato u znoju lica svog i „pošteno“ zarađuje a da savremeni Baja salivira na ime ogromne kamate za pozajmicu koji je dao pre šezdeset godina govori nam sve što treba da znamo o evoluciji percepcije vrednosti u „zemlji mogućnosti“.

The Secret of the Atlantis je jedna od onih klasičnih priča o Baji Patku gde naoko jednostavan, komični zaplet odlazi u smeru neverovatne, epske avanture u kojoj se Barks hvata u koštac sa jednim od temeljnih mitova zapadne civilizacije. Majstorstvo je ovde odmah vidljivo: komični motiv na početku je istovremeno i apsurdan i plauzibilan i Baja će, motivisan time da pokaže Paji da ovaj NIKADA ne može da se sa njim sukobi novčano i pobedi, organizovati otkup svih kopija novčića od 25 centi iz 1916. godine kako bi ih onda sve sem jedne uništio, kreirajući tako kolekcionarski primerak NEVEROVATNE vrednosti. Ova vrsta spekulativnog manipulisanja nečim proizvođenim serijski ima zanimljiv eho u recentnim marifetlucima vezanim za blokčejn tehnologiju i partikularno NFT investicije, dokazujući da je Barks imao njuh da napravi savremene priče koje će ostati istinite (ili dovoljno istinite) i decenijama nakon objavljivanja.



Komedija dobija vrlo fizičku komponentu u drugom delu stripa koji je sastavljen od praktično klasičnih Laurel & Hardy gegova, kulminirajući urebesno nacrtanim „ratom pitama“, a Barks onda menja brzinu i šalje Patke pod površinu Atlantika, suočavajući ih sa civilizacijom koja prethodi svim poznatim civilizacijama. Barks je ovde lake ruke, spretan da sažme ogromne delove mitoloških predanja u jasne motive, da kontrastira potrošačku civilizaciju savremene Amerike nečem što je staro-ali-ne-zastarelo, da stvori tenziju koja jasno simboliše kolonističke kataklizme što su zadesile nativna stanovništva u Amerikama nakon dolaska Evropljana, ali i da muziku kao najapstraktniju umetnost prikaže kao univerzalni jezik SVIH civilizacija. Maestralan strip čiji prikaz podmorskih tajni izgubljenog sveta pali maštu i tera vas da decenijama kasnije sanjarite u tri dimenzije.

I kad smo već u tom gasu, odmah nam stiže i The Fabulous Philospher’s Stone, još jedna poznata, popularna priča u kojoj Barks spaja legende o filozofskom kamenu što pretvara sve druge minerale u zlato – a za kojim su tragali srednjevekovni alhemičari – sa antičkom mitologijom, uspevajući naizgled bez napora da nas prošeta po Bliskom Istoku, kroz lavirint na Kritu, prikaže nam džinovskog Minotaura, ali i da od Baje patka napravi modernog kralja Midu. Ova je pustolovina utoliko impresivnija jer u njoj nema „stvarnih“ antagonista i Baja Patak i njegova porodica se ne sukobljavaju ni sa čim sem sa neumitnim protokom vremena. Detektivska, forenzička tehnika kojom patkovi otkrivaju put kamena kroz Mediteran je fascinantna oda istoričarima kao čuvarima naše stvarnosti, zapisima – na papiru ili kamenu – koji jedino ostaju kao svedočanstvo o životima koji su svima bili dragoceni, i teško je ne pomisliti kako je Barks kroz svoje stripove iznova i iznova činio sve što je mogao da istoriju – za koju danas mnogo jasnije vidimo kako nestaje pred našim očima jer, jelte, ne doprinosi „rastu“ i „razvoju“ – svojim čitaocima usadi u podsvest kao temeljnu vrednost civilizacije bez koje civilizacije jednostavno NEMA. Prikaz službenika „Međunarodnog novčanog fonda“ pred kojim Baja obara rogove i priznaje autoritet institucije iznad sopstvene žudnje za bogaćenjem je takođe važan dodatak karakterološkom portretu Patka koji, iako adikt novca, svoje bogaćenje na kraju NEĆE staviti iznad civilizacije, svestan da mu je možda njegov manijalčki rad bogatstvo DONEO ali da mu ga uređenost društva i poštovanje institucija čuvaju.

Mnogi od Barksovih stripova iz ovog perioda bavili su se idejom granice. „Granica“ kao koncept u kome su još i početkom dvadesetog veka – kada je on rođen – odvažni kolonisti otimali teritoriju i resurse od divlje prirode*i gradili civilizaciju i društvo, figuriše u njegovim pričama kroz mnoge simbolike. Klondajk je granica sećanja na poslednji period heroizma, gde je jedini antagonist bila negostoljubiva priroda. Atlantida je granica civilizacije, njen početak, prvi, skoro savršeni pokušaj čovečanstva a kome je, po Barksu, na kraju samo nedostajalo malo lepote u svakodnevnom životu. Filozofski kamen je poveo Patkove granicom pisane istorije, spajajući moderno i antičko neprekinutom sponom teksta. A onda je došao The Twenty-Four Carat Moon i granica je pomerena u kosmos.
* nažalost, naravno, i od „divljih“ starosedelaca, ubijanih, pljačkanih i dehumanizovanih



Barks je ovaj narativ objavio 1958. godine, godinu dana pre prvog sovjetskog slanja rakete na Mesec da se tamo spusti (uz, jelte, tresak), tri godine pre nego što će Jurij Gagarin poleteti u orbitu oko Zemlje, i jedanaest pre nego što će posada Apola 11 sleteti na Zemljin satelit modulom „Orao“ i napraviti prve ljudske korake po ovom nebeskom telu. „Svemirska trka“ je dakle još bila u budućnosti, ali je koncept postojao u ljudskoj svesti i Barks sa ovim stripom pokazuje tu trku u jednom komičnom ključu, već i time da postulira da je njen najjači – i jedini efikasni – motivator ljudska pojlepa. Otkriće meseca IZA Zemljinog Meseca, a koji je, spektrografi potvrđuju, čitav od dvadesetčetvorokaratnog zlata je pokretački motiv ove priče u kojoj Baja uspeva da nadmudri i Braću Buldoge i teksaškog bogataša i azijskog suverena serijom dovitljivih ideja Pajinih sestrića, samo da bi, po sletanju na zlatni satelit dobio lekciju o onome što je ZAISTA bitno. A to je, bukvalno, tlo pod nogama. Ovo je jedna od najizrazitije didaktičkih Barksovih priča gde naoko prvoloptaški komični motiv (da se Paja strašno plaši leta u svemir pa mu Baja pod tabane stavlja kutiju sa zemljom kako bi stalno bio u kontaktu sa delom matične planete) razvija u raskošnu parabolu o bogatstvu koje nam je doslovno svima pod nogama ali ga mi ne razumemo i ne cenimo. Neverovatno spretno vizuelno rešenje kreiranja čitavog novog sveta u drugi plan baca čak i tako genijalne scene kao onu u kojoj sestrići prave zlatne skulpture krava obrađujući asteroide acetilenskim plamenicima, ili onu u kojoj Baja pravi sopstvenu statuu od čistog zlata.

Motivi granice, kolonizacije i izgubljenih naroda koji su nekada naseljavali Ameriku su ponovo tu u The Prize of Pizzaro. Barks nije bio, jelte, komunista ili levičar, pogotovo ne po modelu koji bi danas prepoznala omladina dvadesetprvog veka i njegovo korišćenje mezoameričkih domorodaca u ovom stripu nije isključivo usmereno da kritikuje genocid što su ga izvršili španski kolonisti, ali ova tema stoji čvrsto kano klirusina u pozadini priče koja se pre svega bavi traganjem za „starim“ blagom putem  praćenja (istorijski zapisanih) koraka nekih od španskih osvajača. Barks ovde izraženije ide na komediju, pogotovo vizuelnu, i neki od prikaza klopki koje čekaju Patkove su (kanonski) inspirisali Georgea Lucasa za set pisove u filmovima o Indiani Jonesu, ali je možda najupečatljiviji element stripa kontrast između dve mitologije, dva seta folklornih verovanja. Sa jedne strane su Patkovi koji sebe izlažu ogromnim rizicima da nađu blago koje je pripadalo starosedeocima za koje se po definiciji smatra da su bili „necivilizovani“ (i šta će im onda blago?). Sa druge strane su potomci starosedelaca, još uvek skriveni od civilizacije, spremni da brane ono što im pripada ali potpuno nesvesni stvarnog protoka vremena i civilizacijskih skokova koji su nastupili. Niko ovde ne ispada GLUP ali svi su u zabuni i svi su u krivu i Barks nam dopušta da im se svima smejemo između veličanstvenih komičnih i akcionih set-pisova.



The Money Champ je druga priča u kojoj se Baja Patak nadmeće sa bogatašem po imenu Flintheart Glomgold* u tome ko je bogatiji. Prethodna, poznatija priča o njihovom skukobu nije u ovoj kolekciji i u njoj je urnebesno akciono-komično finale zavisilo na kraju od toga ko je skupio više kanapa u klupče (jer su po svim ostalim kriterijumima bili izjednačeni). No, Glomgold se u ovoj priči vraća da ponovo iskoristi Bajinu sujetu protiv njega i ponovo ga uvlači u nadmetanje, ali ovog puta sa planom koji je počeo da se realizuje DALEKO pre nego što je Baja bio svestan da će takmičenja i biti.
* za koga, nažalost, u ovom trenutku ne mogu da se setim kako je kod nas prevođen i dodaću ime kada konsultujem literaturu



Iako je ovo manje pustolovan narativ od prvog nadmetanja i veliki deo priče se odvija u Patkovgradu – na kraju krajevam premisa je da će oba Patka konvertovati svu imovinu u srebrne dolarske kovanice, staviti ih na gomilu pa da se meri čija je veća – ona je zapravo značajno kompleksnija, prvo jer prikazuje rani primer pump-and-dump manipulacija investicijama koje su danas uobičajene ali je 1959. još uvek bilo plauzibilno da će jedan staromodni bogataš poput Baje Patka na njih nasesti, a onda jer sve to razvija u polemiku o etičnosti (ekstremnog) bogatstva koja je, ponovo neiznenađujuće, izuzetno savremena po tonu i zaključcima. Glomgold bi, da je danas aktuelan, bio tipičan predstavnik moderne „move fast and break things“ milijarderske elite, osoba koja smatra da su sve tehnike bogaćenja legitimne jer je bogatstvo samo po sebi dobro, a da je zakone u redu kršiti jer će ionako biti promenjeni kada bogatstvom prokrčite put do vrha vlasti. Baja je sa druge strane jednačine: čovek koji veruje u RAD. Njegovo bogatstvo nije rezultat ni nasledstva, ni manipulacije, ni sreće već rada, možda i nezdravo preintenzivnog, ali RADA u okvirima propisa i podrazumevanih međa društva jednakih mogućnosti. Kada Baja shvati da će možda izgubiti ovo nadmetanje i kada mu se ponudi „magičan“ način da pobedi on ponuđača otera urlajući, sa konačnim iskazom: „Pobediću u nadmetanju POŠTENO ili neću pobediti uopšte“, stavljajući jednom za svagda tačku na evoluciju svoje karakterizacije koja je krenula od zelenaškog prototipa ranog devetnaestog veka, a završila u idealu „self-made“ bogataša koji je svojim znojem i žuljevima iz zemlje iskopao svoju sreću, zaobilazeći u potpunosti „rubber baron“ degeneraciju iz ranog dvadesetog stoleća koja će osakatiti koncept slobodnog tržišta i udariti temelje za danas aktuelne neoliberalne koncepte o „dobrim monopolima“. „Pošteno ili ne uopšte“ je rečenica koja definiše svetonazor zrele forme Baje Patka, one koje se više ne plašimo, kojoj verujemo i za koju navijamo.



Nisam siguran zašto je Hound of the Whiskerwilles, kratka komična priča koja obuhvata još jedan put Patkova na britanska ostrva uvršćena u ovu kolekciju radije nego neki ikonični narativi (pre svih, naravno, Tralla la iz 1954. godine), ali jeste osveženje videti kako Barks u njoj poseže za u ono vreme uobičajenim (uključujući u Diznijevim stripovima) sprdanjem sa modernim, nefigurativnim slikarstvom, ali onda ipak oko toga kreira narativ koji uspeva da Doyleov mračni šerlokhomsovski predložak iskoristi na iznenađujuće duhovit način, pa na kraju i poentira tima da apstraktna umetnost zapravo nije isprazna „glupost“ za budale koje ne umeju da prepoznaju pravu lepotu, povezujući njene nefigurativne forme sa umetnošću starih škotskih klanova. Kratko, slatko i maestralno.

For Old Dime’s Sake je onda ne prva ali jedna od najspektakularnijih Barksovih priča vezanih za kontinuirane napore italijanske čarobnice Mage Vračević (u originalu Magica De Spell) da od Baje Patka ukrade, otme ili na prevaru uzme njegov prvi zarađeni novčić za koji je ona sujeverno ubeđena da na neki natprirodan način stoji u korenu njegovog bogatstva i da bi novčić, i kada promeni vlasnika, i tom novom vlasniku doneo sreću i bogatstvo. Naravno, Barks ovde satiriše sujeverje i pokazuje iznova i iznova da je ovaj novčić za Baju bitan jer ima veliku simboličku i sentimentalnu vrednost, ali da on ni na koji način ne misli da bi bez njega bio neuspešan ili siromašan. Taj ga je novčić samo naučio kako se radom može prosperirati a što je u potpunoj suprotnosti sa svetonazorom čarobnice koja je navikla da magija stvari radi sama. For Old Dime’s Sake je procesija sve spektakularnijih napada magijom na Bajin trezor, ali se rat ovde završava (neuspelom) opsenom i krađom identiteta. Je li Barks i ovde predvideo budućnost? Reklo bi se da jeste.

The Giant Robot Robbers iz 1965. godine i sama ima mnogo proročkog u sebi. Na površini je ovo još jedan Barksov razdragani ples sa kaiđu motivima, prilika da crta džinovske robote kako pustoše Patkovgrad i okolinu, ali je srž priče ponovo vrlo moderna. Džinovski humanoidni roboti u čijim glavama sede inženjeri koji ih pokreću su na početku priče predstavljeni kao ovaploćena automatizacija što treba da pomogne čovečanstvu time što će veliki deo teškog fizičkog rada koji čoveka sprečava da se bavi finijim stvarima u životu preuzeti na sebe. Ali naravno da vrlo brzo oni postaju oruđe u rukama neetičkih likova kojima je na pameti samo bogaćenje i nisu iznad toga da ucenjuju čitav grad da bi se obogatili. Vizuelno, strip je procesija spektakularnih scena sa osećajem za razmere i, prosto, VELIČINU kakve ni jedan drugi Diznijev crtač onog doba nije umeo da napravi, ali konceptualno on je i opora kritika u kojoj vlasti glatko pristaju na ucene tehnokratskih ucenjivača jer je ovako napredna tehnologija mogla biti razvijena samo uz obilne investicije iz javnih fondova pa bi uništenje robota značilo da je sistem bacio pare u rupu. Roboti su u ovom stripu doslovno „too big to fail“ sve do momenta kada ne ugroze direktno ljude koji i dalje nominalno predstavljaju građane, i bivaju uništeni ne da bi se očuvao javni red i mir već kao odmazda za ugrožavanje bezbednosti političara. Sećate se koliko sam u prošlom tekstu Barksa nazivao cinikom? Ovaj strip je ogledni primer.

North of the Yukon je još jedan Barksov pogled na doba zlatne groznice i dualizam između onih koji su se obogatili krvavim radom i onih koji su to postali na ime pozajmica, zelenašenja i prevara. Soapy Slick je zelenaš iz onog vremena (inspirisan stvarnom osobom po imenu Jefferson Randolph „Soapy“ Smith) koji se nekoliko decenija kasnije pojavljuje da naplati od Baje dug za koji obojica znaju da ga je ovaj već izmirio, ali u šezdesetim godinama novog veka su događaji sa kraja devetnaestog već deo mita i legende i „normalni“ načini prenošenja informacija kao da više ne važe. Baja, naravno, ima priznanicu ali Barks maestralno piše priču koja od fotosešna za magazin sa početka na koji Baja jedva pristaje jer mrzi publicitet i novinare smatra pijavicama, dolazi do strahovito napete trke psećim zapregama po smrznutom severu SAD. Novinari će na kraju stripa biti i onaj sitni tas na vagi koji Baji obezbeđuje pobedu, time jasno pokazujući da slobodni mediji i stalni nadzor od strane odgovorne javnosti jedino obezbeđuju da se bogataši ne otmu kontroli i potpuno polome jedni druge pa onda i čitavo društvo, a Bajina plemenitost prema starom zaprežnom psu (takođe inspirisanom psom koji je zaista postojao i 1925. godine bio u vestima kao predvodnik zaprege koja je po užasnim vremenskim uslovima dostavljala lekove), čak i u momentu kada je jasno da će ga ona koštati čitavog njegovog bogatstva je vajda najjasnija poruka čitaocima šta je ZAISTA važno u životu i da je Baja toga uvek i svuda svestan.

Horsing Around with History je jedna od dve priče u kolekciji koje Barks nije nacrtao, ali ih jeste napisao. Zvanično penzionisan 1966. godine, Barks je tada prestao da crta pačije stripove – i kasnije se bavio slikanjem – ali je pisao scenarije za njih još decenijama. Horsing Around with History je, tako, izašla 1995. u crtežu Williama Van Horna (čiji sin, Noel van Horn, i sam crta stripove za Diznijeve publikacije, mada se vie fokusira na Mikija) i ovo je jedan kasni ali zabavni Carl Barks na bis, gde imamo i istoriju i mitologiju i futurističku tehnologiju... „Horse“ iz naslova priče je naravno trojanski konj koga Baja i rodbina traže po mediteranu a onda je on, naravno, i način da Braća Buldozi prodru u Bajin trezor. Relativno mlako i umireno finale ne smeta preterano jer je priča koja mu prethodi pitka i zabavna ako već ne previše originalna u Barksovom opusu.



The Duck Who Came to Dinner je i jedina priča u kolekciji koju Barks nije napisao, barem ne do kraja. Američki autor John Lustig je nedovršeni scenario od sedam strana (od deset predviđenih, kako je bio standard za kratke humorističke priče koga se Barks i kasnije držao)  kupio od Barksovih naslednika na ibeju pa kasnije dobio dozvolu od Egmonta da priču dopiše do kraja. Crtež je radio veličanstveni Nizozemac Daan Jippes i ovo je jedan old school komični haos u kome Baja Patak smišlja sve sumanutije načine da se privali kod Paje i sestrića na besplatnu večeru. Svakako ne BITAN momenat u Barksovom opusu ali potvrda da njegov legat živi – ovaj je strip, na kraju krajeva, publikovan u 2011. godini.

Kolekciju zatvara Watt an Occassion, geg-strip od jedne table iz 1955. godine kakvih je Barks napisao i nacrtao na stotine, i kakve inače Fantagraphics umeće između dužih priča u svojim kolekcijama. Tematski, ovo je vrlo prigodan kraj kolekcije jer Baja Patak smišlja „štedljiv“ način da zameni sedamdesetpet svećica koje bi trebalo da stavi na tortu za svoj rođendan i pomisao da je ovaj patak bio već STAR kada smo ga upoznali, a da je i dalje vitalan, snažan i inspiriše i autore i publiku je takođe prigodan način da se okonča čitanje ove veličanstvene kolekcije.

Ako vam je ovo prvo upoznavanje sa Carlom Barksom, verujem da ste posle svega GLADNI da vidite ima li još. Ima. I to mnogo. Fantagraphicsov napor da se svi Barksovi radovi za Dizni na kraju objave u okviru jednog serijala je strahopoštovanja vredan i za sada dobro ide. Napravite prvi korak: Fantagraphics ovu kolekciju prodaje na ovom mestu.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3819 on: 01-01-2025, 07:45:02 »
Transformers, rebutovani serijal o popularnim transformišućim robotima koji danas izdaje Image Comics u produkciji Skybound Entertainment (firme čiji je osnivač i predsedavajući Robert Kirkman, istovremeno i CEO Image Comicsa) je bio najprodavaniji strip u Americi 2023. godine i jedan od najprodavanijih 2024. godine, sa prvim brojem koji je otišao u preko 150 hiljada kopija ali onda i trinaestim, iz Oktobra prošle godine koji je prodao oko sto hiljada a  što je IMPRESIVNO. Ove cifre su indikativne, pogotovo kada se vidi da su i slabije prodavani brojevi Transformersa redovno bili prodavaniji od svakog DC stripa na tržištu i uglavnom se borili u prvih deset sa Marvelovim blokbasterima poput Ultimates, X-Men itd. Štaviše, da Marvel nije relansirao celu svoju X-Men liniju 2024. godine, sasvim bi zamislivo bilo da su Transformersi i tu godinu završili kao nesporni šampioni.



Iz ovoga vredi izvući pouke, svakako one vezane za zapošljavanje kvalitetnih autora, pažljiv urednički rad i spretno hajpovanje čitavog relansiranog „Energon univerzuma“ u kome pored Transformersa imamo i nove verzije drugog velikog Hasbrovog IP-ja, G.I. Joe (kao i odlični Void Rivals o kome sam pisao ovde), ali mislim da je ovo i dokaz da su Transformersi naprosto izdržljiv, dobro osmišljen koncept koji je istrpeo test vremena i nije se izlizao ni posle, iskreno, neverovatnog broja filmova ispalih iz radionice Michaela Bayja. Kao i Teenage Mutant Ninja Turtles koji su i sami danas skoro drsko popularni, Transformers je primer koncepta vrlo duboko utemeljenog u popularnoj kulturi i šmeku osamdesetih godina prošlog veka, ali koji je uspeo da se nečim izdvoji, nadraste svoju konkurenciju – od koje se nije nužno inicijalno PREVIŠE razlikovao – i opstane do duboko u dvadeset prvom veku. No, za razliku od Turtlesa koji su nastali kao nezavisni strip nameran da satirizuje gritty superherojštinu Franka Millera, Transformers su mnogo više „korporacijski“ produkt za koji je konzistento iznenađujuće da ima ovoliko duše posle OVOLIKO decenija. 

Nastali u Japanu kao linija igračaka firme Takara Tomy koja je spajala omiljene dečačke koncepte – robote i automobile – u jedno, Transformersi su eksplodirali na globalnom nivou kada ih je licencirao američki Hasbro, a pogotovo nakon animirane serije započete 1984. godine što je osvojila svet svojim prikazom rata između Autobota i Decepticona, suprotstavljenih frakcija vanzemaljskih robota koji se bore na planeti Zemlji nastavljajući sukob dugačak stotinama godina. Iako Transformers imaju srazmerno jedostavan „lore“, za ovih četrdeset godina je on dobio i neke zanimljive preokrete i evolucije, najviše zapravo baš u stripovima a koji su, u ovom veku, u okviru IDW-jeve produkcije, izbacili neke od najsmelijih narativa što nisu imali problem da žestoko protresu istoriju i osnovne koncepte ovog univerzuma, dovodeći, u jednom momentu, rat do kraja i pokazujući šta se dešava POSLE rata.

Još u IDW-u su onda uradili rebut celog univerzuma, da bi mogli da prave nove stripove, ali sa prelaskom licence u Skybound bilo je jasno da ćemo ponovo krenuti ispočetka. I, mada je to jedna od svakako najzaslužnijih stvari za uspeh ovog stripa, vredi pomisliti i kako je pomalo i „bezbedna“ strategija stalno kretati iz početka i stalno igrati na oprobanu kartu prvog kontakta između ljudi i inteligentnih vanzemaljskih robota. Ovo je nešto što superherojske kuće stalno rade i Skybound je definitivno odlučio da je to najbolji pristup, dajući celom univerzumu (koji sada spaja i G.I. Joe i Transformers) mogućnost da krene iz početka a da autori dobiju mogućnost da već poznate narative ispričaju na „svoj“ način.



I, sad, imam razne misli i emocije vezane za to kako je Joshua Williamson rebutovao G.I. Joea, ali o tome ćemo pisati neki drugi put. Danas sam tu da kažem da je to što je Skybound poverio Transformerse na izvođenje Danielu Warrenu Johnsonu bila svakako najispravnija odluka u istoriji odluka. Johnson je ne samo čovek koji METAL kao koncept više nego razume, voli i poštuje (u jednoj od epizoda započinje odgovore na pisma čitalaca pominjući da sluša novi Blood Incantation PA BRAVO SINE MOJ) nego i možda meni u ovom trenutku najomiljeniji američki crtač mejnstrim stripova, POSEBNO ugođen na crtanje monumentalne, strahovito dinamične akcije. Drugačije rečeno, ako vam treba neko da nacrta robote visoke po dvadeset metara kako se šibaju uličnom verzijom kung fua i jedan na drugom primenjuju rvačke zahvate, Daniel je APSOLUTNO vaš čovek. Oh, i ubaciće, bez da ga molite, i scenu u kojoj Optimus Prime sopstvenom otkinutom rukom umlaćuje mrskog Decepticona do skoro totalnog uništenja.

Johnson u uvodu za serijal vrlo jasno ukazuje da su Transformersi formativni koncept za njegovu psihu, da je kao klinac ludeo za animiranim filmom i da su inventivni japanski dizajn-koncepti likova bili velika škola i motivacija za njega da nauči da crta a da zatim nauči i da crta dovoljno dobro da bude profesionalac. Kao scenarista celog serijala (koji, u momentu dok ovo kucam ima četrnaest epizoda i bez gubljenja daha nastavlja da vozi) i crtač prvih šest epizoda, Johnson je u ovaj strip udahnuo vrlo ličnu, vrlo emotivnu energiju koja se jako oseća kada ga čitate. Ovo decidno NIJE samo dobro plaćena tezga za Johnsona i njegov pristup ponovnom pripovedanju priče o ratu za Cybertron i preseljenju tog rata na Zemlju je prepun za njega karakteristične ratne melodrame, operske epike, situacija u kojim likovi gube druge likove i nastavljaju da žive traumatizovani tim gubitkom.

Štaviše, čitav prvi narativni luk pa i dobar deo drugog se bave upravo time da neki od oživljenih robota na obe strane shvataju da su na novoj planeti i da su njihovi ratni drugovi još uvek deaktivirani – odnosno privremeno mrtvi – a da pronalaženje dovoljno energije na Zemlji da se oni vrate u život podrazumeva mučan, očajnički rat za svaki kilodžul protiv jednako očajnog neprijatelja. Ovi roboti su puni uspomena na ratne strahote, herojstva drugova uz koje su se borili i njihove smrti i odlaske, ali i trauma koje sve to podrazumeva, pa je i mogućnost da se neki od starih drugova ožive i da se odnese pobeda makar u bitki ako već ne u ratu koji se sada vodi na sasvim drugom kraju svemira, ih motiviše da rade stvari koje će onda stanovništvu Zemje doneti mnoge nedaće.

Johnson vrlo malo odstupa od standardne narativne postavke, ali njegovo uvođenje likova Sparkyja i Spikea Witwickyja, sa komplikovanim međusobnim odnosom, porodičnim gubicima i ratnim traumama koje ih opterećuju je sigurno i vrlo „johnsonovski“ postavljeno. Iako su ljudi za džinovske robote „mekani“ i „slabi“, pa ih Decepticoni posmatraju praktično kao puževe golaće čiji su životi bezvredni, Optimus Prime u njima prepoznaje srodne duše koje poznaju bol gubitka ali i heroizam koji podrazumeva nenapuštanje svojih bližnjih niti svojih principa pred često nesrazmerno velikim pretnjama. U jednoj sceni Sparky sa strahopoštovanjem što priča sa robotom veličine trospratnice a koji je ujedno i veteran galaktičkog rata kaže da su oni za njega bogovi, ali Optimus bez ikakve manipulantske ambicije kaže da isto to on može da kaže za njega i ostale ljude koji žive u sasvim različitom svetu i suočavaju se sa sasvim različitim iskušenjima i sami istrajavaju tamo gde bi drugi nestali.



Ovo je lepa razmena, u skladu sa Johnsonovim duboko proživljenim humanističkim idejama o tome da su ljudi onoliko jaki sa koliko istrajnosti i dostojanstva nose svoju traumu, a služi i da onda pokaže razliku između Autobota – koji prihvataju Optimusov pogled na ljude i posle kratkog vremena ih doživljavaju kao sebi ravne, prirodne saveznike – i Decepticona čiji se pogled na ljude unapredi najdalje do mesta na kome ih smatraju za ipak kredibilnu pretnju njihovom planu da planetu Zemlju po ubrzanom postupku eksploatišu i sve njene resurse pretvore u energiju koja će im pomoći da vladavina Decepticona na matičnoj planeti Cybertron bude utemeljena za mnogo vekova u budućnosti.

Ima ovde, naravno i lakšeg sadržaja, i mada je omiljeni Bumblebee – jedini Transformer koji je dobio sopstveni, na lik usredsređeni film – zapravo odsutan iz gotovo čitavog narativa – dovoljno drugih robota sa šarmantnim personama ovde defiluje kroz kadar da se duh starih crtanih filmova ne zaboravi i da čitalac ne bude preopterećen melodramom i traumatizujućim momentima.

Ako nemate prethodna iskustva sa Transformersima, stoji i da ovaj strip na vas baca dosta novih termina, ideja i kondenzovane viševekovne istorije koje treba pohvatati u letu, zajedno sa imenima koja su neupućenoj osobi vrlo slična (Starscream, Shockwave, Skywarp itd.) a da će dizajn robota, ma koliko da su Johnson i kasniji crtači marljivo radili na tome da svaki od njih ima prepoznatljivu fizionomiju, konturu, kolorit itd, često biti isuviše sličan da bi čovek mogao da ih tako lako razlikuje.

No, to nekako ide uz teritoriju Transformersa i iako ovo JESTE strip sa mnogo likova, prethodne istorije, specifične terminologije i osobenog vizuelnog dizajna, on će i laika, verujem, uvući u sebe tim žustrim, emotivnim pripovedanjem i, naravno, prvorazrednom grafičkom naracijom.

Johnson nije čovek komplikovanih narativa i zapravo je ovaj Transformers najsloženija priča koju sam ga do sada video da priča. U njoj ima najviše likova, pripovedanje se događa iz više perspektiva, na više mesta u svemiru, a skokovi između nekoliko vremenskih planova su – pogotovo u kasnijim epizodama – sve češći. No, ovo je i dalje jedna suštinski jasna priča gde se dve jasno, distinktno različite frakcije jedne iste vrste bore oko jasno utvrđenih resursa sa jasnim motivacijama. Štaviše, Johnson ovde vrlo fino pokazuje da Autoboti i Decepticoni nisu samo odraz jedno drugog u ogledalu, utemeljujući činjenicu da su Decepticoni u ovom trenutku dominantna frakcija na matičnom Cybertronu i da tamo Autoboti jedva preživljavaju, a na šta se onda lepo nadovezuje činjenica da je Optimus Prime spreman da Zemlju gleda kao svoj novi dom za koji se vredi boriti i da ga, zapravo, vraćanje u rat na Cybertronu ne zanima koliko pokušaj odbrane novog i neukaljanog habitata od deceptikonske eksploatacije.



Naravno, ne vide svi Autoboti stvari kao Optimus Prime, pa i među njima ima lepih tenzija i suprotstavljenih pogleda, čime njegova novostečena ljubav prema ljudskoj rasi, pa čak i žrtvovanje nekih esencijalnih resursa bitnih za robote kako bi se pomoglo ljudima, ima neku vrstu ikonoklastičnog, revolucionarnog prizvuka. Ovo se pogotovo dalje podvlači kada jedan od ljudskih likova (štaviše jedan od ŽENSKIH ljudskih likova) dobija tretman kao da je robot i dopušta joj se ulazak u njihovu socijalnu hijerarhiju čime se puko ratno savezništvo izdiže na jedan viši nivo. U globalu, do svog četrnaestog broja Transformersi već pričaju nekoliko distinktnih priča sa distinktnim likovima, ali one su sve deo iste tematske celine i iste „priče“ a što je idealna situacija za strip ovog tipa.

Druga idelna situacija su ti izvrsno odabrani crtači. Sam Johnson je, ponoviću, možda moj najomiljeniji crtač u američkom mejnstrim stripu u ovom trenutku i njegovih prvih šest brojeva – uz kolore Mikea Spicera i letering Rusa Wootona a koji ostaju na serijalu i dalje – su među najfinijim radovima vezanim za Transformers ikada, u bilo kom medijumu. Johnson je perfektan crtač za strip u kome se mašine veličine solitera tuku rukama i nogama, bacaju jedni druge po krajoliku i, transformišući se u motorna vozila, letelice i građevinske mašine jedni drugima nanose strahovite „robotske“ ozlede. Elastičnost njegovih figura nije nimalo neprirodna bez onzira na to što su napravljene od metala a taj metalni kvalitet mu i daje mogućnost da sa njihovom anatomijom radi strašne stvari koje bi inače, da se radi o likovima od krvi i mesa ovaj strip oterale u teritoriju splatter horora. Mislim, u jednoj sceni vidimo kako jedan robot drugom kleči na grudima i davi ga a što bi moralo da NEMA SMISLA, a opet je u pitanju strahovito moćan, mučan i evokativan prizor

Naravno, Johnson je i inače izvrstan vizuelni pripovedač a Jorge Corona koji ga je na crtežu nasledio posle prve priče je verovatno bio najbolji moguć izbor. Venecuelanac ima mnogo iskustva sa superherojskim stripom (poglavito u DC-ju) a sa Transformersima je bio vidno nadahnut da eksperimentiše sa razmerama, sa pesrpektivama, dinamičnim lejautom, pa posle prve, malčice smirenije epizode, njegovi kasniji brojevi sasvim pariraju Johnsonovim radovima po energiji i dinamici. Corona i nadalje ostaje glavni crtač serijala a jako prijatno iznenađenje je onda Jason Howard na trinaestom i četrnaestom broju i priči koja se mahom bavi događajima iz prošlosti. Ovaj stari saradnik Roberta Kirkmana (na serijalu The Astounding Wolf-Man, naravno) generalno ima „omladinskiji“, ležerniji stil, ali je za Transformerse posegao duboko u sebe i našao svog unutrašnjeg metalca, besprekorno se nastavljajući na rad prethodna dva crtača. Spicerovi kolori su svakako ujedinjujući element na grafičkom planu, sa svojim jakim, intenzivnim bojama i smelim jukstapozicijama (na primer crveno i žuto protiv ljubičastog i zelenog, sa sve metalno sivim, i to sve u istom kadru), kao što je i Wootonov letering, urađen da likovima i frakcijama da distinktne glasove i karaktere.

Transformers je, dakle, jedan vrlo dobro urađen mejnstrim strip. Ovde nema nekog velikog eksperimentisanja, lomljenja kalupa, traženja nekakve revolucionarne perspektive, ali Johnsonov scenario i art direkcija pucaju od lične, duboko ljudske emocije i energije i uspevaju da, evo, skoro godinu i po dana u trenutku dok ovo pišem, ovaj strip drže da bude uzbudljiv, dinamičan, neposredan, da se zaista obraća čitaocu na jednom fundamentalnom nivou i pokazuje mu da je rat mesto najvećih ljudskih patnji ali i najvećeg heroizma. Mislim da su i Skybound i Image i Hasbro dobili i više nego što su se nadali. A ako Transformerse istorijski volite, ili ako sa njima nemate iskustva ali vam sve to deluje makar zanimljivo, izvolite do Imageovog sajta, pa kupujte i čitajte.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3820 on: 06-01-2025, 06:46:01 »
Kako sam negde to već rekao – a povodom Marvelove najave o novom početku za njihov Ultimate Universe – samo je ispravno, i uostalom i kreativno najuzbudljivije da čovek koji je Ultimate Universe ubio, ali na najhumaniji, kreativno najispravniji način, bude taj koji će ga podići iz mrtvih, dati mu novi život i nekako učiniti da to sve IMA SMISLA. Danas pričamo, dakle, o tri stripa kojima je Jonatan Hickman – jer, kad kažu „zovi čovika“, na OVOG čovika misle – 2023. godine restartovao Ultimate liniju Marvelovih stripova i tome kako to, pa... IMA SMISLA. Za razliku od mnogih drugih restarta, rebutova, renumeracija, i sličnih fejk „novih početaka“ na koje se američki superherojski mejnstrim u stripu (a nažalost i sve više na filmu) zabrinjavajuće mnogo oslanja, a koji su neretko, izvinićete što koristim tehnički termin, goli kurac, Hickman je ipak neko ko ovakve stvari NE MORA da radi i onda, kada ODLUČI i prihvati da ih radi, on ih radi onako kako TREBA da se rade, dakle, visokokonceptualizovano, zrelo, odvažno. Nisu ovo, da se razumemo, nekakvi arthouse stripovi, ovo je i dalje superherojski mejnstrim, ali ovo je superherojski mejnstrim iz jedne alternativne istorije u kojoj su superherojski mejnstrim stripovi nastavili da sazrevaju sa svojom publikom i nisu ušli u stalni ciklus restartovanja i rebutovanja ne bi li NEKAKO uvukli u auditorijum i te proklete mlade čitaoce bez kojih nema budućnosti. U tom smislu, novi Ultimate Universe je, moglo bi se reći i donekle konzervativan projekat i bizarno je da jedan konzervativan projekat zapravo ide dalje, smelije i interesantnije od stripova koji se upinju da dosegnu nove čitaoce. BUT HERE WE ARE.



To je, naravno, zato što se taj „glavni“ mejnstrim (i, da, svestan sam terminološke konfuzije koju upravo kreiram, ali ekstremni uslovi zahtevaju ekstremne odgovore), rekosmo, svakim svojim recikliranjem pokušava da se vrati na fabrička podešavanja, ponovi motive, zaplete i priče koje je nekada narod voleo u nadi da će ih i ovaj narod danas voleti, dok je Hickman neko ko NEĆE da radi ovakve stvari i ŽELI da nastavi da evoluira viziju Marvelovog univerzuma, da vidi šta JOŠ može da se uradi sa starim likovima i starim kostimima, kada se oni stave u nove situacije, a na njih bace nove ideje.

Da budem i još jasniji, nije ovo ni neka AVANGARDA, dakle, ovo nije ni Mooreov Miracleman pa ni Morrisonov Animal Man, i novi Hickmanovi Ultimate stripovi su pre svega jedan prirodan nastavak onog što je on već radio u Ultimate stripovima, uz programsko dopuštanje likovima i svetovima da odrastaju i sazrevaju. Ponekada je malo sasvim dovoljno, jelte, a onda da i kažemo da u današnjem pregledu prolazimo kroz tri Hickmanova stripa vezana za novi Ultimate Universe a da ćemo u nekom narednom pričati o drugim stripovima drugih autora koji čine aktuelnu Marvelovu Ultimate Universe liniju. OK? OK! Ima neko uzdržan? Protiv? Nema? OK, idemo dalje.

Za slučaj da ste mlada osoba, na primer rođena u ovom veku, i iz nekog razloga ne samo da čitate superherojski strip nego i čitate šta neko nebitan piše o superherojskom stripu, evo veoma kratkog pojašnjenja šta prefiks „Ultimate“ istorijski znači za Marvel:

Naime, Marvel je krajem devedesetih ispravno primetio da mu čitalačka publika opada, da se auditorijum ne zanavlja na organski način, odnosno da stari čitaoci otpadaju a ne dolazi dovoljno mladih da ih zameni – često se uspon mangi i konzolnog/ portabl videoigranja citiraju kao važni faktori preotimanja publike američkim stripovima – i dijagnostikovao da je to DELOM i zbog toga što su im stripovi postali previše komplikovani, sa predugim istorijama i za prepričavanje skoro potpuno nemogućim životima protagonista koji su kroz decenije mutacija, transformacija i aberacija odlazili daleko od svojih osnovnih motiva, vraćali im se, umirali i vraćali se iz mrtvih i neretko bili zamenjivani drugim likovima sa istim imenom ili sa različitim imenom itd. Sve je to bio jedan, kako se to u nauci zove, clusterfuck, i Marvel je dao sve od sebe da problem adresuje prvo kroz renumeracije a onda i kroz svojevrsna meka rebutovanja stripova (poglavito Heroes Reborn inicijativa) koja UGLAVNOM nisu dala željene rezultate, UGLAVNOM jer su stripovi i dalje bili, pa, loši. Nije tu bilo dovoljno ni uredničkog ni autorskog odmaka i sve se velikim delom svelo na lakiranje fasade prekrivene DEBELIM pukotinama.



Ultimate stripovi su onda nastali kao svojevrsni eksperiment, sa dovođenjem svežeg kontingenta autora (prevashodno scenarista) koji su do tada pisali druge stvari i nisu imali (mnogo) iskustva sa Marvelom, ali koji su imali odrešene ruke (i pametne urednike u Ralphu Macchiju i Joeu Quesadi) da stare superheroje učine novim i SVOJIM. Ultimate stripovi sa početka veka su svi krenuli od broja jedan i predstavljali urednije pripovedane, kondenzovane istorije poznatih superheroja i timova, ali sa savremenijim pripovedačkim senzibilitetom, pozajmljujući dosta toga iz medijuma filma i praveći svestan napor da kontinuitet bude konzistentan i jasan.

Neću reći ništa novo kad kažem da su neki od Ultimate stripova i dalje među najboljim stvarima koje je Marvel publikovao u ovom veku, uključujući originalnog Ultimate Spider-mana Briana Bendisa i Marka Bagleyja, ali i Ultimates Marka Millara i Bryana Hitcha, jednu kinematsku, widescreeen varijaciju na Avengers sa daškom savremenog geopolitičkog trilera.

Takođe, neću reći ništa novo kad kažem da je Ultimate univerzum izgubio kompas kada je prodaja počela da opada a Marvel krenuo u ludačku proizvodnju DOGAĐAJA, krosovera i ributova, dakle ponavljajući iste greške iz mejnstrim univerzuma i svodeći Ultimate stripove na jednu od varijacija na original umesto na nešto što je taj original trebalo da poboljša pa, po svedočenjima nekih, i da ga zameni u nekom momentu.

No, finalna faza Ultimate stripova je bila zapravo interesantna sa nekim jako dobrim radovima, uključujući baš Hickmanov Ultimates a koji je on napustio kada mu je Marvel ponudio da radi Avengers.  A sa kojim on ne samo da je napravio stvari koje, evo, deset godina kasnije još uvek niko nije dosegao, već je taj rad i iskoristio da prekomponuje čitav Marvelov strip-multiverzum, spretno i dostojanstveno okončavajući postojanje Ultimate univerzuma kroz ikonički (nažalost besmisleno naslovljeni) Secret Wars 2015. godine.

Secret Wars je bio Hickmanova trešnja na vrhu torte, način da stavi tačku na svoj rad u Marvelu i ode da radi creator owned stripove za Image, ali i način da naredne scenariste ovih stripova rastereti balasta dugih, komplikovanih kontinuiteta i omogući im da pričaju NOVE priče gde će granice postavljati njihova mašta.



Ne moramo da kažemo da su samo neki uspeli da iskoriste ovaj Hickmanov amanet kako valja, a i sam Hickman će se nekoliko godina kasnije vratiti u Marvel i biti na čelu prilično revolucionarne nove faze u X-Men odeljku Marvelovog univerzuma. Onda je, kako rekosmo, dobio u ruke da piše Ultimate Invasion, miniserijal kojim je lansiran novi Ultimate univerzum. I to skoro pa slučajno. Ali mislim da nikako drugačije nije smelo da bude.

Naime, planovi su bili da Ultimate Invasion piše Donny Cates, jer je zaplet sa Makerom –verzijom Reeda Richardsa iz alternativnog univerzuma – koji je on ispisao pri kraju svog rada na serijalu Venom poslužio kao zametak novog Ultimate univerzuma. Ali Cates je onda doživeo saobraćajnu nesreću koja mu je obiljno poremetila životne planove pa je Hickman uleteo umesto njega i... da se razumemo, ne kažem da je Hickman ORGANIZOVAO tu saobraćajku, ali, mislim, suptinski Maker je Hickmanov lik, njegova ideja, njegov koncept, i on je taj koji je ovu vrstu priče na kraju MORAO da ispriča.

I, štaviše, čitava Hickmanova samozatajna priča o tome kako on sa ovim stripom nije pokušavao da imitira ono što je Brian Bendis uradio sa svojim prvim Ultimate stripovima je samo dimna zavesa i odavanje pošte prethodniku, jer naravno da je Ultimate Invasion direktan produžetak onoga što je Hickman VEĆ radio sa Makerom u svojim Ultimate stripovima i jedna fascinantna stilska vežba iz građenja univerzuma ali tako da to građenje ne izvodi benevolentna božanska ruka već čovek koji sebe smatra višim od svih ostalih ljudi, višim i od boga, i koji je već više puta radio na projektia građenja društava i svetova oblikovanih po svom liku i ovom prilikom odlučio da ne ponovi ni jednu grešku od ranije.

Lik Makera, Reeda Richardsa iz univerzuma 1610, a koji za razliku od svoje „osnovne“ verzije ne uparuje fantastični intelekt sa „ljudskim“ moralom i humanističkom dispozicijom je jedna od najizdržljivijih, najintrigantnijih Hickmanovih kreacija. Iako su njegovi „tehnički“ tvorci Bendis i Millar, Hickman je taj koji je postavio pitanje o tome šta se dešava kada čovek sa intelektom koji mu omogućava putovanje kroz vreme i između univerzuma odluči da ne želi sebe da ograniči na pružanje zaštite vremenu i univerzumima već da zaslužuje da bude taj koji ih kontroliše, a onda je osmislio brojne motive i situacije u kojima će Makerove demijurške ambicije biti razvijane ali, ultimativno (hehe) osujećivne radom superheroja iz različitih univerzuma.

Četvorodelni miniserijal Ultimate Invasion iz 2023. godine (sa kolekcijom izašlom Marta 2024.) je onda strip o pokoravanju Univerzuma, oblikovanju tog univerzuma po liku čoveka koji mu, istina, nije tvorac, ali koji će ga do kraja transformisati do te mere da bi se mogao zvati i njegovim tvorcem, hronika ne toliko invazije u onom vojnom smislu, koliko infiltracije, rada iz potaje, oslanjanja na male gestove sa velikim posledicama u budućnosti.



Hickman ovde naravo, radi u jednom sasvim postmodernom ključu, tretirajući istoriju Marvelovih stripova kao uzor po kome se u svakom alternativnom univerzumu odvija njegova istorija, pa Maker onda pažljivim, metodičnim radom (i putovanjem kroz vreme) kreira svet u kome nema superheroja što bi mu smrsili konce kada bude napravio svoj „power move“ i zvanično preuzeo vlast nad čitavom planetom. Nije ovo ni izdaleka prvi superherojski strip sa ovakvim motivom u središtu, ali Hickman je neko ko izvrsno barata „istoricizmom“ u svojim stipovima (videti šta je u Imageu radio sa East of West) pa je i Ultimate Invasion jedna fascinantna stilska vežba iz „razmotavanja“ istorije i kreiranja sveta koji čitalac shvata kao polomljen i pogrešan ali koji ima smisla i logike, sa prekomponovanim odnosima između likova koje znamo iz drugih univerzuma i sasvim drugačijim rasporedom moći na planeti a koji Makeru garantuje apsolutnu vlast, dok je običan svet manje-više osuđen na tavorenje u senci velikih korporacija i autoritarnih vlasti koje ni ne kriju svoje veze sa kriminalom.

Sad sve ovo zvuči i dosta ozbiljno i „highbrow“ ali Ultimate Invasion je i jedan widescreen spektakl sa Bryanom Hitchom koji se vratio starom jatu i ovde rutinski crta scene atraktivnih superherojskih masovki kako samo on to ume. Iako mu ovo SIGURNO nije najminucioznije nacrtan strip u CV-ju – vidna je kurobolja za dodavanje ionako bespotrebnih detalja na većini panela – Hitch je i dalje neko ko tu kinematsku akciju crta kao praktično niko drugi na svetu i čak ni relativno smireni kolori Alexa Sinclaira ne mogu da ga zaustave. Letering je delo Joe Caramagne, naravno a kolekciju Amazon ima ovde.

Ultimate Invasion je sam za sebe zabavan strip, ali strip koji zahteva i predznanje i investiranost. Treba da znate ko je Maker i šta je već do sada radio, a svakako treba da budete svesni kako on menja univerzum koji je mogao biti samo „običan“ Marvelov svet, sa Spajdermenom, Ajronmenom, Iks menima itd, e samo da se nevidljiva ruka nije umešala i sitnim incidentima obezbedila da niko od njih ne bude prepreka. U tom smislu, ovo je za utrenirane Marvel zombije jedna apsolutno uzbudljiva i obećavajuća storija, ali ne i nešto u šta možete ući bez pripreme.

Ali ako ste već ušli, treba da pročitate i Ultimate Universe, a što je samo jedna epizoda koja služi kao epilog za Ultimate Invasion i pokazuje kako se svet sada potpuno oblikovan po Makerovim zamislima i čvrsto stegnut kandžama medijske manipulacije i post-istinitog razblaživanja i mutiranja informacija, ipak, možda i po sasvim imunološkim principima, priprema da jednog dana zbaci Makera i vrati se na svoja „prirodna“ podešavanja. Društvenom inženjeringu velikih razmera koje je Maker izveo ovde će se suprotstaviti mala grupa očajnika koja se tek okuplja i uči kako da funkcioniše zajedno ali i kolike su dimenzije izazova što pred njom stoji, i Ultimate Universe je istovremeno i prolog za individualne Ultimate Universe stripove koji su usledili početkom 2024 godine. A o samo jednom od njih ćemo pisati danas, dok ostali, kako smo rekli slede u narednom tekstu. Ultimate Universe je kratka priča ali ju je crtao Stefano Caselli (sa kolorima Davida Curiela i ponovo Caramagninim leteringom) i izgleda veoma lepo a taj provereni format okupljanja ekipe za jedan veliki posao joj fino leži i čitaoca pošteno napumpa za ono što sledi. Amazon i ovo prodaje na ovom mestu.



No, evo, da odmah kažem iako su i Ultimate Invasion i Ultimate Universe vrlo pristojni stripovi, Ultimate Spider-man, serijal koji je krenuo posle njih, Januara 2024. godine, kao prvi od četiri tekuća Ultimate serijala u novom univerzumu, i koji je u trenutku dok ovo pišem izbacio deset brojeva je strip koji je za moj ukus „ono pravo“ ali i, možda važnije, strip koji ispunjava tu izvornu „Ultimate“ misiju, da bude mejnstrim superherojski strip koji možete da preporučite prijatelju koji NIJE hodajuća enciklopedija superherojštine i ne samo da će on moći da ga čita i u njemu uživa nego ni vas neće biti blam.

Da se razumemo, nije Ultimate Spider-man potpuno „standalone“, u njemu se na više mesta pominju događaji iz Ultimate Invasion, pogotovo eksplozija u centru Njujorka koja je označila kraj industrijske dominacije firme Stark Industries i početak novog poretka u Njujorku u kome Wilson Fisk (aka Kingpin) vedri i oblači, ali je ovo strip koji ne zavisi presudno ni od poznavanja direktnog kontinuiteta koji mu prethodi niti od enciklopedijskog predznanja vezanog za glavni Marvelov univerzum a na koji je ovo zanimljiva varijacija.

Drugim rečima, iako će detaljnije poznavanje istorije i likova „glavnih“ stripova o Spajdermenu obogatiti vaše čitanje aktuelnog Ultimate Spider-mana jer tu ima mnogo zabavnih referenci, komentara, inverzija itd, snaga ovog stripa je prevashodno u tome da priča SVOJU, konzistentnu priču koja ne zavisi presudno od poznavanja drugih priča u istom univerzumu i multiverzumu. Ona njima jeste „pojačana“ ali ovo je na onaj najbolji način gde vas čitanje Ultimate Spider-mana podstiče da dalje istražujete Ultimate univerzum zato što on deluje intrigantno a ne zato što bez čitanja još 3-4 druga serijala uopšte ne razumete šta se to dođavola u ovom stripu događa. Što je otprilike ono kako sam se ja osećao kada sam kao klinac čitao superherojske stripove iz šezdesetih i sedamdesetih gde je svest o širem univerzumu postojala i davala svemu jednu „epskiju“ auru ali nije bilo imperativa da se SVI stripovi čitaju da bih mogao da pratim tekuće epizode Supermena, Spajdermena, Šang Čija, Derdevila ili Betmena jer su one pričale jasne, samodovoljne priče.

Ultimate Spider-man je baš to, jasna, samodovoljna priča utemeljena na jakoj karakterizaciji i razumljivim motivima protagonista. Ona se događa na planu veće priče, tog velikog zapleta o Makeru koji je iz potaje svet oblikovao po svojim zamislima i podjarmio ga svojim željama, ali je od epizode do epizode ona pre svega storija o tome kako glavni junak, dakle Spajdermen polako postaje svestan da svet nije onakvo mesto kakvo je mislio da jeste, da je neko zaista „ukrao“ njegovu istoriju a sa njom i njegov superherojski život, pa možda i sudbinu, i da pored „prava“ na taj život koji mu je uskraćen, on ima i obavezu da se bori za svet koji se uvek – to jest u svim univerzumima – oslanja na heroje da ustanu i stanu u njegovu zaštitu kada neko preti da ga preotme za sebe.



I nije da je sada to nekakav zaista originalan zaplet, slične smo stvari viđali u brojnim drugim stripovima od pomenutog Mooreovog Miraclemana, preko Millarovog Wanted i Kellyjevog Superman Godfall pa sve do Marvelovog Age of X-Man, ali ovo je dobar strip ne jer ima najorginalniji zaplet na svetu već na ime toga koliko se njegovi autori vidno zabavljaju radeći jednu, pa, skoro pa bumersku varijaciju na istoriju, život i priključenije Spajdermena i njegovog ansambla.

Hoću reći, originaklni Bendisov i Bagleyjev Ultimate Spider-man je bio kretanje iz početka, izvrsno tempirana priča o tinejdžeru koji stiče moći i kreće da se uči odgovornosti, nastala taman u najosetljivijem momentu kada je Marvelu OČAJNIČKI bila potrebna nova, sveža, baš tinejdžerska krv među čitaocima. Hickmanov i Checchettov Ultimate Spider-man nije tu da privuče klince i nove čitaoce već, rekao bih, da dugogodišnjim i višedecenijskim čitateljima Spajdermena da Spajdermena koga žele toliko dugo a aktuelni Wellsov Amazing Spider-man u glavnom Marvelovom kontinuitietu nikako da im ga da.

I skoro da je magija sa koliko lakoće Hickman kreira strip koji deluje tako PRIRODNO iako je smešten u univerzum čija je osnovna poenta da je VEŠTAČKI uteran u istoriju koja mu se nije mogla prirodno dogoditi. Dok se u mejnstrim univerzumu Spajdermen stalno nevidljivom rukom uredništva drži u perpetualnim dvadesetim godinama i usred tekućeg „Parker Luck“ karambola nesreće, nezgode i depresije, i kad god neki od scenarista uspe da izvrda kanon i malo apdejtuje Parkerov status kvo, sledeći ima dužnost da ga resetuje na default poziciju nesreće (a što bi trebalo da je podnaslov celog Wellsovog serijala), Hickmanov Ultimate Spider-man je strip o čoveku u svojim kasnim tridesetim godinama koji nikada ne samo da nije bio superheroj već koji vodi jedan sasvim skroman, diskretan život kao fotoreporter za Daily Bugle a u kući glavnu reč vodi otresita, preduzimljiva supruga Mary Jane koja je  svoju inicijalnu karijeru uspešnog fotomodela spretno zamenila karijerom PR stručnjaka i čiji biznis zapravo muža i dvoje dece hrani lebom dan za danom već godinama. Ovaj Peter Parker nosi bradu i oblači mantile jer tako i sebi deluje ozbiljnije ali on je decidno ne-herojski kalibrisan muškarac koji – i hvala bogu i Hickmanu* na tome – tu neku mitologiju o „beta“ mužjaštvu kao nečem od čega treba bežati razmontirava već samom demonstracijom koliko porodični život u kome muškarac nije primarni „breadwinner“ niti nekakav hemingvejevski požrtvovani martir, već, naprotiv, pažljivi muž i prisutni, empatični otac svojoj deci, može da bude lep i fundamentalno ispravan.
*šalim se, Hickman JE bog



Naravno da će Peter Parker biti izmešten iz te pozicije kada mu se javi viša sila, pokaže mu da univerzum u kome živi nije onako kako taj univerzum treba da bude i upita ga da li želi da dobije svoj „pravi“ život, ali Hickman ovde odnosi decidnu pobedu nad „millarovštinom“ i prikazuje Petera koji stiče moći kao odrasla, zrela, osoba kao nekoga ko i dalje svoju porodicu stavlja na prvo mesto, svoj odnos sa suprugom i decom tretira kao najvažniju stvar na svetu a kome je superherojski „posao“ čudan, neobičan, prepun pitanja na koja nema jasne odgovore, pogotovo u vezi toga da li on svojim činjenjem doprinosi boljitku u društvu.

Hickman ovde igra na vrlo tankoj oštirici, sa stalno prisutnim rizikom da će konzervativniji čitaoci biti iznervirani glavnim junakom koji niti odustaje od svoje uloge u porodici niti se odmah transformiše u neustrašivog i nepobedivog superheroja, ali baš ta zapitanost i nesigurnost, karakteristična za srednje godine glavnog junaka, je, da se ne zaboravi, i jedna od definišućih karakteristika Spajdermena od samog njegovog Lee-Ditko početka i Hickman je samo apdejtuje na „bumerske“ vrednosti.

I apdejt ostatka ansambla je dovitljiv, spretan, odlično osmišljen, sa novim varijantama Harryja Osborna, Green Goblina, Kingpina, Bullseyeja i Hickmanovim postepenim stapanjem porodične, slice of life drame sa high stakes geopolitičkim trilerom, no možda je najbolji element ovog stripa izvanredno korišćenje dva veoma stara lika: J Jonah Jamesona i Bena Parkera.

Naime, Spajdermen u ovom stripu nema izvornu traumu krivice za smrt svoje očinske figure i Ben Parker je živ, bučan, zabavan čovek koji radi u Daily Bugleu kao urednik rame uz rame sa Jamesonom i Peter je, implicira se, zaposlen u ovoj firmi pre svega jer njegov stric u njoj ima decenijsku reputaciju old school reportera i urednika kome je istina najveća JEBENA svetinja u životu i koji nikada nije uzmakao ni korak ni pred jednim autoritetom ili pretnjom. Kada Kingpin u ne preterano dvosmislenim terminima na sednici upravnog odbora ovog dnevnog lista saopšti svima da su se stvari u Njujorku nepovratno promenile i da će i uređivačka politika to morati da reflektuje, Jameson a zatim i Parker na licu mesta daju otkaze i onda se dva STVARNA bumera sastanu u kafani i počnu da kuju sulude planove za sopstveni onlajn portal sa vestima koji će govoriti o PRAVIM temama bez dlake na jeziku. U nekom momentu im se nasmeši sreća (ili da li je to SAMO sreća?) pa supruga Harryja Osborna (a neću vam spojlovati njeno ime jer vredi da se sami iznenadite) koja mora da NEGDE upotrebi prenagomilani kapital Oscorpa koji je neizdrživo uvećan nakon apsorocije Stark Industries, reši da novčano podrži mali, novi medij na čijem su čelu dva old school novinara koji pamte Watergate aferu kao da je juče bila.



Jameson i Ben Parker ne samo da su zabavan duo dva matora cinična komedijaša već njihova funkcija u stripu i jeste da podsećaju na istinu kao koncept zapostavljen u savremenom društvu ekstaze komunikacije – ne zaboravimo da su pre par meseci po tviteru kružile od strane veštačke inteligencije generisane slike uplakane devojčice sa prskukom za spasavanje i kučencetm u rukama kao ilustracijom poplava u delu SAD a za koje je zabrinjavajuće preveliki broj ljudi kada se saznalo da su lažne rekao da to nema veze i da su one istinite na fundamentalnom nivou (dakle da rezoniraju sa onim što po njihovom mišljenju treba da je istina radije nego sa faktima). Budući da je Hickman u ovu novu Ultimate avanturu i krenuo sa izraženim akcentom upravo na manipulaciji informacijama i time kako oblikovanje „istine“ kroz kontrolisane klasične medije i diskurs izmešten na društvene mreže radije nego na proverbijalni „gradski trg“ (a koje, te društvene mreže, i same kontroliše veoma mala grupa moćnih osoba i firmi), uloga Parkera i Jamesona u kreiranju poruke, ali, verujem i ultimativne „velike“ priče ovog serijala je esencijalna.

Dobro, kažete sad vi, sve je to lepo, a ima li ovde akcije? I odmah da vam kažem, ako znate da je strip crtao Marco Checchetto, trebalo bi da je to pitanje izlišno. Checchetto je SAVRŠEN izbor za strip koji treba da ima tu „odrasliju“, zreliju atmosferu u kojoj su međuljudski odnosi smešteni u koncept „pravog“ društva a ne samo perpetualno infantilne superherojske zajednice, koji treba da ima i tu dimenziju geopolitičkog visokotehnološkog trilera, a da istovremeno ima i urnebesnu, moćnu akciju. Nakon za-karijeru-definišućeg, pobedničkog rada na Daredevilu od nekoliko godina, Italijan je ovde naizgled beznaporno prešao na sledeći nivo i dao nam strip u kome su likovi karakterni, živi i ubedljivi (da ne pominjem BRILJANTAN vizuelni humor kada su u kadru Jameson i Ben Parker), tehnologija je futuristička ali ubedljiva i verujete da već postoji u R&D postrojenjima velikih firmi, a akcija je GROMOVITA i u akcionim scenama imate utisak da ste zaista uhvaćeni usred sukoba strahovito, nadljudski moćnih jedinki a ne da pratite samo koreografiju kostimiranih gimnastičara. David Messina je uskočio na par epizoda da Checchetto pristigne i to je takođe sve urađeno vrlo dobro a pogotovo jer je kolore radio Dave Stewart i još jednom podsetio zašto se radi o jednom od najboljih kolorista u čitavoj industriji. Letering je, za proenu, pao u dužnost Coryju Petitu.

Možda je najbolja stvar u Ultimate Spider-manu to koliko je on „stripovski“ crtan, ili makar „stripovski“ onako kako ja shvatam taj termin. Checchetto, naravno, radi realistične likove i verovatno koristi mnogo fotoreferenci u svom poslu, ali tranzicije između kadrova, dinamika pripovedanja, „gluma“ likova, sve je to sasvim stripovski i ovaj strip se DRASTIČNO razlikuje od Hitchovog kinematskog stila viđenog u Ultimate Invasion, nudeći mnogo dinamičniju naraciju, uspeliji humor, relatabilnije likove. Volim Hitcha ali Checchetto ovde prosto trijumfuje na svim poljima.

A možda je najbolja stvar u Ultimate Spider-manu to sa koliko ga topline Hickman piše. I to, da dodam, NEKARAKTERISTIČNE topline. On nas je, prosto, navikao na visokokonceptualne stripove u kojima su univerzumi i nacije bitniji od pojedinačnih likova ali mislim da se i iz kvaliteta teksta, dinamike replika, HUMORA kojim je ovo nabijeno vidi koliko i njemu samom prija promena rakursa. Ultimate Spider-man je, za sada, strip bez ijednog infografika, sa likovima koji su toliko životni i topli jedni prema drugima da me već sada hvata blaga nervoza na pomisao da superherojska formula diktira da će neki od njih morati da poginu a neki da izdaju našu stvar i okrenu se protiv Spajdija kad bude najteže.

No, Hickman je formulu za sada uspešno držao podalje od sebe i, uostalom, dajte da uživamo u dobrom stripu dok je dobar a sekiraćemo se kada on to više ne bude bio. Za sada je Ultimate Spider-man jedan od najboljih, najzabavanijih ali i najintrigantnijih stripova koje Marvel u ovom trenutku izdaje i idealna forma tekućeg serijala gde postoji jedna jasna krovna priča sa centralnim zapletom, ali koju Hickman može da sporo i metodično odmotava kroz pojedinačne, smislene manje celine i gde svaka epizoda (koje se sve dešavaju sa po mesec dana razmaka) čini smislenu – i za čitanje zadovoljavajuću – celinu za sebe. Deluje kao potpuno podrazumevana stvar kad se ovako kaže ali je fakat da je PREMALO supeherojskih stripova koji imaju tako perfektan balans svih elemenata. Čitajte ga, za ime sveta, ako imalo volite Spajdermena. Amazon serijal ima ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3821 on: 08-01-2025, 06:53:15 »
Kako smo u prošlom javljanju i obećali, danas se bavimo ostalim stripovima iz Marvelove Ultimate Universe akcije a koji su svi počeli da izlaze prošle godine, sa po mesec dana razmaka, prateći izlazak Ultimate Spider-mana koji je, ako to što ga piše Jonathan Hickman nije bio dovoljan signal, „glavni“ Ultimate naslov za ovu inkarnaciju univerzuma, i dajući univerzumu (označenom kao 6160) još „mesa“ i interesantnih, drugih priča a sve u okviru konteksta koji je Hickman postavio sa Ultimate Invasion/ Ultimate Universe. Taj kontekst? Pa, to da je ovo svež univerzum koga je zla, alternativna verzija Reeda Richardsa, nazvana Maker, oblikovala po svojim zamislima, koristeći vremeplov da spreči nastanak superheroja na planeti Zemlji i društvo na njoj uredi po svojim zamislima, postavljajući neku vrstu kriminalno-poslovno-političke elite da deli planetu između sebe i kontrolišući poruku ali i zaista percepciju realnosti kroz vrlo orvelovski, vrlo vučićevski zarobljene medije. Svi aktuelni Ultimate serijali se događaju u periodu od 24 meseca tokom kojih je Maker zarobljen u svom „Cityju“, prostoru u kome vreme protiče brže i gde će i provesti praktično hiljadu godina spremajući se za povratak u ovaj univerzum i, pretpostavka je, sa tehnologijom i planovima koji će mu omogućiti da šta god da je od „otpora“ u međuvremenu (a to međuvreme su samo dve godine za ceo svet) samoniklo skrši bez mnogo napora. Tony Stark, preživeli ali za terorizam optuženi sin velikog izumitelja Howarda Starka se spasao progona skokom kroz vreme i poslednji put kada smo ga videli, trudio se da pronađe osobe koje su bile „predodređene“ da postanu superheroji, da im objasni kakva je manipulacija istorijom nastala i da ih podstakne da svoj legat prihvate, a supermoći, koje će im on tehnološki podariti, prigrle i postanu delić armije koju on priprema za budući sukob sa Makerom.



Ovo je, naravno, sasvim udobna, ako već pomalo „veštačka“ narativna osnova koju je Hickman postavio za druge autore i danas ćemo videti kako se oni s njom snalaze i šta u okvirima ovih parametara rade da nam daju dobre „Ultimate“ stripove ali i, uopšte, dobre stripove.

Ultimate Black Panther kao prvi serijal koji je krenuo sa izlaženjem posle početka Ultimate Spider-mana je možda i najmanje očigledno povezan sa celom Ultimate koncepcijom i ovo se, u zavisnosti od vaših očekivanja i preferenci može smatrati njegovom najvećom manom ili najvećom vrlinom. Naime, ovaj serijal, koji je u trenutku dok ovo kucam na svom devetom broju i sredini svog drugog naativnog luka, ali koji je, zaista, samo jedna neprekinuta priča o sukobu Black Panthera sa Khonshuom i Raom, je generalno toliko malo različit po postavci, likovima, senzibilitetu i zapletima od Black Panthera iz glavnog Marvelovog univerzuma (dakle, onog koji označavamo sa 616) da skoro da se ne kvalifikuje za „Ultimate“ etiketu. Svakako sam i ja malo konzervativan i pod uticajem starih Ultimate stripova koji su programski bili kretanja iz početka i ponovni ulasci u stare zaplete kako bi se sa osavremenjenim junacima ispričale potencijalno nešto drugačije priče, ali, u moju odbranu, drugi Ultimate Universe stripovi u ovom trenutku rade isto to, od Ultimate Spider-mana gde gledamo Petera Parkera koji moći stiče kao već sredovečna osoba, sa ženom, dvoje dece i karijerom, pa do Ultimate X-Men koji su horor-priča o japanskim srednjoškolkama. Ultimate Black Panther, sa svoje strane, prikazuje nam kralja T’Challu kao već zrelog čoveka koji je na čelu kraljevine Wakanda a koja je, na ime bogatih nalazišta rude vibranijuma, (afro)futuristička tehnološka sila u zapadno-centralnoj Africi što živi diskretno, pazeći se da ne privuče pažnju ni siromašnijih suseda ni velikih igrača, jelte, kolektivnog zapada. T’Challa je ovde već i oženjen, sestra mu je već na čelu oružanih snaga Wakande i ovo je postavka koju svi znamo i iz recentnih stripova o Black Pantheru u glavnom univerzumu, ali i iz Marveloih filmova.

Kad se na to doda da u stripu gotovo da nema nikakvih eksplicitnih veza sa Makerom i njegovim manipulisanjima istorijom, rezultat je da Ultimate Black Panther ne deluje kao „Ultimate“ strip već kao nekakva dajdžest varijacija na mejnstrim Black Panthera, možda neki „Marvel Universe Black Panther“ ili nešto slično. Ovome doprinosi i crtež glavnog crtača na serijalu, Stefana Casellija koji se u Marvelu pročuo najpre na ime više „omladinskih“ radova poput Young Avengers/ Runaways i Avengers: The Initiative, pa je i Ultimate Black Panther rađen stilom koji nije baš DIREKTNA asocijacija na mlađoj publici namenjene animirane filmove ali, pogotovo uz vrlo „digitalne“ kolore Davida Curiela, svakako podseća na njih. Likovi su ovde svi lepi, deluju mladalački i manekenski dizajnirano, kostimi su više futuristički oklopi nego spandeks-odela, Casellijevo pripovedanje je veoma dinamizovano lejautom koji mutira od table do table, a Curielovi kolori su tamnije tonirani ali intenzivni.



Bryan Hill, jer naravno da je on sada rezidentni Marvelov go-to-guy za stripove sa likovima afričkog porekla, pak, ovo piše kao relativno uozbiljenu priču koja je delom dvorsko-politička „drama“ onako kako je današnja publika, istrenirana televizijskom serijom Game of Thrones shvata, a delom geopolitička meditacija o odgovornosti razvijenijih da pomognu manje razvijenima.

Hillova postavka je zdrava, uključujući u tom drugom domenu gde se relativno kredibilno prikazuje kako je okolne nacije lako ubediti da krenu u rat sa Wakandom – uprkos Wakandinoj tehnološkoj, i generalno kapitalnoj superiornosti – jer par dobro posavljenih agitatora/ provokatora ukazuju na nešto što u suštini nije netačno: da je Wakanda imala veliku sreću da se na njenoj teritoriji nalazi dragocen resurs, da ga je ona iskoristila na najbolji moguć način, ali da se onda zatvorila u sebe i da ništa od te sreće nije podelila sa svojim komšijama.

Ovo je interesantan motiv – već, naravno, prisutan u stripovima i filmovima o Black Pantheru – jer ide korak dalje od „standardne“ analize kolonijalne nepravde nanesene afričkom stanovništvu i ukazuje na nejednakost među samim tim narodima, odsustvo solidarnosti i kompeticiju među afričkim nacijama gde su neki i od „svojih“ osuđeni da tavore u siromaštvu. Hill ovome ne dodaje neku veliku novu ideju, a koju nisu već obradili Christopher Priest ili Ta-Nehisi Coates i, imajući u vidu da ovaj strip izlazi paralelno sa vrlo uzavrelim sukobom na Bliskom istoku, ako biste očekivali da se pronađu neke paralele sa položajem Izraela među nacijama većinski islamske veroispovesti, možda budete i razočarani.

No, Hill sve to piše sasvim korektno. Pomenuti Ra i Khonshu imaju nešto drugačije pozicije nego u mejnstrim Marvelovom univerzumu i ovo su, koliko umemo da kažemo, prevashodno ljudi koji su stekli nekakvu moć i sada se pretvaraju da su bogovi a to je dovoljno da mobiliše sirotinju iz provincija u državama koje se graniče sa Wakandom i da izazove regionalni sukob koji tokom stripa počinje sve više da eskalira. T’Challa i njegova porodica su uhvaćeni između potrebe da odgovore na sve veće oružane provokacije (a bez bacanja cele zapadne Afrike u krvavi rat) i teškog procesa prihvatanja da je Wakandino korišćenje vibranijuma za sopstveni prosperitet, iako je državi veoma pomoglo i držalo ju je po strani od originalnih kolonizatora ali i modernih neokolonizatora koji bi uzeli sve resurse i ostavili samo neki sitan kusur, na kraju svega kreiralo velike tenzije u regionu za koje su Wakandanci svakako delimično odgovorni i krivi. Povrh toga, T’Challa mora da balansira između nekoliko političkih grupacija u samoj Wakandi, ali i da prouči vibranijum, kao i novi, drugi materijal koji je nedavno pronađen i da shvati jesu li oni uopšte zemaljskog porekla, i kako mogu da koriste Wakandi i Africi u budućnosti, a kako da ih ne ugroze. Da bi u ovome bio uspešan, on se udružuje i sa nekim likovima koji ne spadaju u krug ljudi od poverenja.



Ultimate Black Panther, kao i Ultimate Spider-man, profitira od toga da je ovo očigledno planirano kao duža priča (od najmanje 23 broja, jelte) pa Hill može da lagano uvodi nove likove, kao što su Erik Killmonger i Ororo Munroe a zatim da ih postepeno produbljuje i menja. Oba su ova, veoma značajna lika, ovde izmeštena iz svojih persona koje znamo iz univerzuma 616 i njihovo pojavljivanje i sve prominentnije mesto u radnji je ono što i najviše daje ovom stripu tu „Ultimate“ distinkciju. Sitni znakovi kojima nam Hill sugeriše potencijalni budući ljubavni trougao između T’Challe, Okoe i Ororo su znalački upleteni u miks a Killmonger ima sve odlike časnog ali nesavršenog antiheroja koji je predodređen za pad na tamnu stranu u odsudnim trenucima. U momentu kad ovo pišem, dakle, na kraju devete epizode, Ororo i Killmonger nalaze i „Vrhovnog čarobnjaka“ ovog univerzuma i to decidno NIJE onaj koga biste očekivali ali neću da spojlujem ko jeste, i ovo je još jedan distinktan odmak od 616 predložaka.

Sve je to OK i izgleda lepo (letering je rutinski uradio Cory Petit a na par epizoda crtež radi Carlos Nieto i vrlo dobro popunjava Casellijeve cipele), ali Ultimate Black Panther je i strip kome se ima štošta zameriti. Prvo je to da, ako ga čitate odmah posle (ili uz) Ultimate Spider-man, odmah primećujete da ovde nema podele priče na prirodne mesečne celine kao što to radi Hickman, formatirajući svaku epizodu kao priču za sebe. Hill ovo piše mnogo više u klasičnom „writing for trade“ modusu, sa kontinuiranim pripovedanjem kao da je ovo sve jedna neprekinuta priča a gde čak i podela na te narativne lukove koji idu u trade paperback kolekcije deluje savim arbitrarno. I odmah u vezi sa tim, mislim da se i vidi da Ultimate Black Panther malo pati i od standardne boljke „writing for trade“ pristupa, odnosno da je ovo razvučen, neću reći dosadan ali pomalo neuzbudljiv strip gde, između činjenice da većinu postavke i zapleta već znate, te Hillovog ponavljanja istih trikova (T’Challini košmari itd.) imate utisak da je ovde količina priče koja bi komotno stala u tri epizode razvučena na trostruko više prostora i mada me ništa od toga ne vređa i ovaj serijal rado čitam, on mi definitivno nije hajlajt ni jednog meseca. Pa eto! Amazon ga ima ovde.

E, sad, Ultimate X-Men je... kako se to kaže na Engleskom, „acquired taste“. Hoću reći, ako vas je Ultimate Black Panther malo žuljao time što od početka nije bio dovoljno „Ultimate“, odnosno što je bio preblizu standardne 616 formule i želeli ste strip koji pravi smeliji iskorak izvan njenog formata, Ultimate X-Men bi vas mogao naterati da zajecate „not like this“ kao da ste ispali iz nekog internet mema, božemeprosti. Naime, Ultimate X-Men nije nalik ni na jedan X-Men koji ste do sada čitali, Ultimate, Uncanny, Amazing, Extreme, ili Astonishing. Ovo je „X-Men“ strip samo u najširem shvatanju takve taksonomije – najviše na ime toga da jedna od srednjoškolki sugeriše da bi vrlo labava ekipa koju ona i njene drugarice čine trebalo da ima neko gotivno ime pa je jedan od predloga i X-Men iako su ovo sve japanska deca i sva su, u tom trenutku, ženskoga, jelte, roda – i dešava se u žanrovskom kontekstu mnogo bližem japanskoj horor-mangi nego američkom superherojskom stripu.



A što nije sad neko VELIKO iznenađenje. Marvel sada već decenijama unazad pokušava da kreira sopstvene mange, valjda beskrajno isfrustriran time da prevodi japanskih stripova poput Naruta ili One Piece u Americi prodaju desetostruko više kopija od njegovih vedeta A ČAK NISU NI U KOLORU, pa je rezon da ćete uzeti japanske autore i na silu ih ugurati  severnoamerički format, iako dokazano relativno neuspešan, i dalje, čini se, na snazi. Makar ovom prilikom imamo pravu Japanku na zadatku a ne yellowface kosplejera koji se krio iza pseudonima Akira Yoshida (a danas je, jelte glavni i odgovorni urednik Marvela).

Marvel je sa Peach Momoko, koja je u Japanu već stekla solidnu reputaciju kao ilustraror, a i živela je nekoliko godina u SAD, potpisao eksluzivni ugovor 2020. godine sa planom da ona kreira „Momoko-verse“, odnosno univerzum u kome će Marvelovi likovi biti transformisani u junake japanskih folklornih bajki. Iako smo za sada dobili samo miniserijale Demon Days i Demon Wars – ali treba imati na umu da autorka nije pre ovoga ni imala značajniju ekspertizu iz rada na autorskom stripu – na ime njih i njenog ekstenzivnog rada na naslovnim stranama drugih serijala, i ilustrovanja trejding karata za Marvel, Momoko je postala izvanredno popularan crtač među američkom strip publikom (sa sve tučom koja je maltene izbila na Comic Conu 2022. godine u redu za njen autogram, tvrde najdužem na celoj konvenciji). Utoliko, poveravanje i scenarističkih i ilustratorskih i kolorističkih dužnosti ovoj autorki za Ultimate X-Men (uz Travisa Lanhama na leteringu ali i adaptaciju scenarija od strane Zacka Davissona, čoveka spceijalizovanog za prevode japanskih stripova, uključujući radove legendarnog Shigerua Mizukija) i davanje odrešenih ruku da žanrovski i tonalno radi ono što najbolje zna i ne haje za ikakav Marvelov kućni stil deluje kao zaista častan i pametan potez Kuće ideja. Ipak, Ultimate X-Men je pored izraženog šarma i strip u kome ne smem da kažem da je sve potaman.

Hajde da prvo vidimo šta je u njemu dobro. Najpre, crtež je osvežavajuće lep i dinamičan. Kako je Ultimate X-Men strip postavljen u okruženje japanske srednje škole, u koju su glavne junakinje tek pošle, tako i autorka njega radi svojim prepoznatljivim stilom, kombinujući horor toniranje sa bishōjo glamurom. Crtež je dinamičan, sa likovima koji su „slatki“ ali ekspresivni, kadriranjem i naracijom koji su energični i atmosferični, sa kredibilno „strašnim“ horor scenama obešenih tinejdžera i duhova čija su ektoplazmična tela od dima, ali i sa, kada je to potrebno, ukusno humorističkim karikiranjem likova. Pošto je ovo zaista rađeno u manga ključu, ima tu puno kinematskog kadriranja i filmskih rezova a odsustvo detaljnijih pozadina kompenzuje dobar, elegantan kolorni rad i strip deluje usredsređen na likove, njihova emotivna stanja i dinamičnu radnju.



Takođe, Momoko zaista nastoji da neke vrlo „japanske“ teme organski poveže sa narativom koji se bavi srednjoškolkama što otkrivaju da imaju natprirodne moći ali i da postoje druge osobe sa natprirodnim moćima koje možda ni njima ni svetu ne žele dobro. Marvelu HRONIČNO nedostaje dobar omladinski strip (Runawaysa više nema, a nema ni mladog Ghost Ridera, niti je Bloodline uspela da zaživi) pa je  Ultimate X-Men zanimljiv kandidat za ovu poziciju, posebno time što igra i ulogu edukativnog štiva. Autorka na zadnjim stranama pojedinačnih epizoda pojašnjava neke elemente japanske kulture čitaocu, ali i generalno su veliki delovi zapleta i glavni motivi vrlo japanski, sa tinejdžerima koji su izloženi zlostavljanju, depresivni su i skloni suicidu, sa krivicom koja se materijalizuje u formi onostranih pojava vezanih za folklorna verovanja, sa sektama koje su dobro organizovane, uspešne firme paralelno sa svojom verskom aktivnošću.

Dodatno, naravno da je svakom Marvel zombiju zanimljivo da vidi kako će se japanski bishōjo-horor strip postepeno transformisati u superherojski strip i pojavjivanje likova sa imenima ili karakterizacijama koje prepoznajemo je uvek razlog za mali dopaminski spajk. Uostalom glavna junakinja stripa je Hisako Ichiki a koju iz mejnstrim univerzuma znamo kao „Armor“ i ne samo da je pojavljivanje njenog psioničkog oklopa u trenutku velikog stresa jedan divan momenat za svakog ko smatra da je ovaj lik KRIMINALNO malo zastupljen u modernim X-Men stripovima nego Momoko i sugeriše da ovaj oklop nije puka emanacija Hisakine podsvesti već entitet sa sopstvenim intelektom i voljom.

Ima tu još zanimljivih varijacija na klasične X-Men likove, pa je uvođenje drčne i zabavne Mei Igarashi u ansambl (a koja već bojom kose sugeriše kakve će moći imati*) baš ono što je ovom stripu potrebno da ga malo trgne iz hermetičnije horor atmosfere sa kojom on kreće. Tu je i Nico Minoru, a koja u ovoj verziji nema veze sa Runawaysima (ali potvrđuje da je jedan od najpopularnijih likova iz tog tima i da je nadrasla njegovu popularnost) i dete je iz porodice vračara, pa i predstavlja prirodnu i zabavnu sponu ansambla ovog stripa sa japanskim folklorom i mitologijom.
*izbor imena, „Mei“ a koje se u Kini i Japanu uglavnom asocira sa nabujalom prirodom, rastom vegetacije, prolećem, pupljenjem, cvetanjem itd. podseća da je originalno lik čija Mei treba da bude verzija, u mejnstrim univerzumu imao status boginje koja prizivanjem kiša pomaže usevima da rode i time pomaže afričku sirotinju koja živi od svog rada u  polju

Ima tu i drugih likova koji imaju jasne parnjake u mejnstrim univerzumu, iako su često drastično različiti po poreklu, polu i karakterizaciji  i spajaju ih samo moći, pa i nekih likova za koje je trenutno nemoguće reći jesu li bazirani na nekom postojećem liku, ali ono što Ultimate X-Men za sada nema, ili je tek u njemu počelo da se nazire, je ta jasna centralna priča, zaplet koji povezuje sve likove i njihove sudbine. Delom je ovo na ime činjenice da svi Ultimate stripovi moraju da se snađu da popune dvogodišnji kontingent brojeva dok „glavni“ zaplet miruje, ali delom je i malo to da Momoko mora da pomiri klasično manga pripovedanje sa severnoameričkim formatom, pa je ovo spor strip, koji se dobar deo vremena kreće kao da izbacuje 22 strane nedeljno (umesto mesečno) da bi onda na strateškim mestima morao da privremeno zaustavi radnju kako bi na čitaoca bacio velike infodampove ekspozicije. To, naravno, nije najsrećnije pripovedačko rešenje i svedočanstvo je o tome da je pričanje priče sa MNOGO likova kompleksna rabota koja vrlo retko ide prirodno i sama od sebe. Momoko je ovde uvela mnogo zanimljivih likova i niti zapleta ali posle sedam epizoda se i dalje nalazimo u prvim, najprvijim momentima „okupljanja ekipe“ i sada nisam ni siguran da je dve godine dovoljno vremena da autorka od ove dece napravi tim mutanata kojih se drugi plaše i mrze ih i koji prolaze vatreno krštenje i postaju praktično porodica pre nego što se Maker vrati na zemlju i svi budu morali da ulete u zajednički napor da se njegovi planovi osujete. Pogotovo što se ovde pojam „mutanata“ pojavljuje tek stidljivo, bez jasne spone sa ostatkom Ultimate univerzuma i toga jesu li mutani poznat fenomen na Zemlji 6160, a veze sa celim metazapletom u kome figurišu Maker i njegovi poslušnici na planeti (od kojih su neki likovi koje znamo iz „pravog“ X-Men) su za sada najtanje moguće.

No, ovo je strip koji decidno pokušava da ne bude samo još jedno prepričavanje klasičnog X-Men mitosa i to valja pozdraviti. Amazon vam serijal nudi ovde.



Konačno, imamo i poslednji, najnoviji serijal u aktuelnom Ultimate univerzumu, Ultimates, onaj koji je najčvršće vezan za centralni zaplet i direktno se bavi naporima Tonyja Starka – jedne od retkih osoba na planeti koja je svesna da je Maker manipulisao ljudskom istorijom i da drži medije i politiku u željeznom stisku – da pripremi zemaljsku odbranu za povratak Makera i obezbedi ljudskoj rasi budućnost koja neće biti osuđena na simulaciju slobode pod čizmom psihopatskog demijurga i njegove šačice amoralnih oligarha. Ultimates je, u momentu nastanka ovog teksta, strip sa pet epizoda i ne samo da je on, dakle, vrlo usko vezan sa centralnim zapletom celog univerzuma, već je i svaka epizoda priča i celina za sebe, a što sugeriše da je jedini Deniz Camp pročitao mejlove uredništva do kraja i disciplinovano se drži zadatog formata. Utoliko, Ultimates je meni, ne računajući Ultimate Spider-mana, najbolji strip iz aktuelne Ultimate ponude.

No, nije da to nismo očekivali. Argentinski crtač Juan Frigeri se već vrlo solidno dokazao radeći prvo Star Wars stripove za Dark Horse, a zatim i ulaskom u Marvel i radom na Invincible Iron Manu i ovde mu je dato da radi visokotehnološki globalno-geopolitički triler sa superherojima – dakle nešto blisko originalnom Ultimatesu – ali da je pritom svaka epizoda priča za sebe i treba da se i grafički osmisli sama za sebe sa likovima koje treba da upoznamo ali i da se oni transformišu unutar 21, 22 ili 24 strane. To je popriličan izazov na koji Frigeri odgovara kvalitetnim radom (uz snažan, živ kolor koji radi Federico Blee) i svaka epizoda ima neku izraženu karakternu dimenziju a da je u pitanju uvek vrlo uredan, vrlo mejnstrim superherojski rad.



Camp ovde ima priliku da malo i radi ono sa čime se proslavio pišući svoj creator-owned serija za Image, izvrsni 20th Century Men. Ultimates, naravno nema TOLIKO dekonstruktivnu ambiciju i definitivno nije pričan iz perspektive društava koja i danas, na nesreću, često nazivamo „trećim svetom“, ali ovde isto imamo jedno metodično, energično istraživanje alternativne istorije sveta koji je mogao da bude bolji ali nije i Camp sa dosta vidnog zadovoljstva i interesovanja jedini od svih autora u aktuelnom Ultimate univerzumu piše o prekomponovanju nacionalnih granica (i nestanku SAD kakve mi poznajemo), o neetičkim nuklearnim testovima, o korporativnom eksploatisanju domorodačkih populacija. A što je bitno jer se tokom dobrog dela Ultimate Invasion legitimno moglo postavti pitanje šta je zapravo LOŠE u svetu koji je Maker uobličio po svojim zamislima. Naravno da psihopata u potrazi za „savršenim“ društvom ne može da proizvede stvarni, jelte, raj, ali Zemlja 6160 je zapravo u BOLJEM stanju nego naša planeta ili centralni Marvelov univerzum 616. Na njoj ima ratova ali ovo su uglavnom konflikti kontrolisani od strane svetskih elita i služe pacifikovanju javnog mnjenja i razvoju ekonomije, dakle, sama infrastruktura društva nije ugrožena. Sa druge strane, ekonomija JESTE u porastu, a neetička naučna istraživanja su donela i konkretne benefite širokim masama, uključujući jeftinu energiju i lekove za do tada neizlečive bolesti. Da ne pominjem da su međuzvezdane invazije decidno proređene. Ideja da ovaj svet „ne valja“ zato što na njemu par stotina ljudi nije dobilo supermoći naprosto ne bi bila dovoljno dobra i zato je značajno da pored samog Hickmana u Ultimate Spider-manu i Camp, samo sa mnogo širim pogledom koji zahvata mnogo više od samo Njujorka, pokazuje zašto je ovaj svet neetičan i ne treba da postoji u ovoj formi, ukazujući na brutalnu eksploataciju slabih da bi ostali imali nekakav luksuz (ali ne i slobodu) a elite nezamislivo bogatstvo i slobodu da rade šta hoće.

Camp, rekosmo, i svaku epizodu radi kao posebnu priču i Ultimates je do sada, sa ovih pet brojeva pripovest isključivo usredsređena na „okupljanje ekipe“ sa po jednim novim likom (ili parom likova) koji se dodaju inicijalnoj postavi koju smo dobili na kraju Ultimate Universe a u kojoj su Iron Lad, Doom, Thor i Sif. Kapetan Amerika je ovde rađen u očekivano old school formatu (vrlo sličan onome kako ga je postavio Millar u originalnim Ultimatesima, sa čak jednom reprizom/ omažom sceni njegove eksplozivne reakcije na vesti stare decenijama u koje njegovo biće ne želi da poveruje) i Camp ga postavlja kao kontrateg „intelektualnom“ delu tima u formi dueta Iron Lad-Doom koji su boardroom stratezi i teoretičari sa malo iskustava u stvarnom svetu. Za razliku od njih Rogers ima iskustva sa pravim ratom i, uostalom, pravim ljudima i kada im kaže da neke stvari koje oni zamišljaju neće funkcionisati na terenu, ipak je potrebno da tim iskusi ozbiljan neuspeh da se pokaže da je bio u pravu. I, mislim, ovo moram da pozdravim jer Camp uspeva da se vrati na neka originalna fabrička podešavanja Leejevih i Kirbyjevih Avengersa, pokaže razlike u svetonazorima, životnom iskustvu, političkim stavovima itd, a da sve to stavlja u jedan srazmerno realističan kontekst gde i Stark mora da prepozna da je njegov originalni plan da se samo putem holograma obrati ljudima-koji-su-bili-predodređeni-za-superheroje i podstakne ih da iskoriste njegovu tehnologiju da dobiju moći i krenu u pripremu za rat, ne samo naišao na većinsku apatiju među ljudima koji su kontaktirani nego da je to i rezultiralo u nekoliko ljudskih žrtava.



To je, da kažem, ono nijansiranje i iskoračivanje od standarda koje očekujem od Ultimate stripova. E, sad, da li će svakome po meri biti serijal u kome je svaka epizoda priča za sebe i likovi iz prošle se u njoj možda neće ni pojaviti je drugo pitanje. Recimo, America Chavez je predmet sukoba u drugoj epizodi koja se najvećim delom dešava u Beloj kući – a koju je beskrupulozni kapitalista kupio nakon ukidanja administracije SAD i koristi je kao kancelariju, noseći pritom originalni zlatni oklop pokojnog Howarda Starka kao još jedan trofej – i pristupa timu, ali izgovara samo jednu jedinu reč u stripu i dalje se praktično uopšte ne pojavljuje u narednim epizodama. She-Hulk ima malo više replika da ih izgovori i izgrađeniji karakter, ali ni nje posle treće epizode dalje nema u stripu. Thor i Sif su leva smetala, baš kao i Giant Man i The Wasp i strip se najvećim delom usredsređuje na Iron Lada, Dooma i Kapetana Ameriku jer, čini mi se, Camp ima najjasniju sliku kako da kompeksnost situacije u svetu i u ovom timu prelomi kroz ova tri čoveka, od kojih je svako na svoj način izgubio ono što mu je najvažnije (redom: oca i kompaniju, ime i porodicu, čitav svoj svet).

Sa druge strane, imperativ da svaka epizoda ispriča kompletnu priču od početka do kraja rezultuje najdinamičnijim, pa i „najstripovskijim“ pripovedanjem od sva tri serijala o kojima danas pričamo, i to kažem u pozitivnom smislu.  Camp i Frigeri ne gube vreme, paze na svaki detalj i vrlo jasno postavljaju konflikte i dramske akcente u pričama, sa dijalozima koji moraju da budu brutalno efikasni i karakterni a bez prostora da se za njihov račun usporava radnja. I obojicu to vidno energizuje, mada naravno zadati format diriguje i određena ograničenja. Recimo, za sada najnovija, peta epizoda je formatirana kao klasični „Marvel Team Up“ narativ u kome se dva superheroja susreću, prvo bore između sebe a onda udruže protiv „stvarnog“ neprijatelja i ovo je izvedeno ljupko, sa zanimljivim osnovnim zapletom: Stark je kreirao visokotehnološki luk koji sam pravi visokotehnolokške strele i sa kojim „utrenirani pojedinac može da porazi čitavu armiju“ ali Clint Burton kome je ovo oružje namenjeno ne želi da ima išta sa tim pa luk pada u ruke gnevne tinejdžerke iz starosedelačke nacije Lakota a koja je besna na ceo svet zbog rasizma i kreće u terorističke akcije usmerene na korporaciju Roxxon. Onda je Kapetan Amerika poslat da je pacifikuje i oduzme joj oružje...

Ovo je odlična, moderna varijacija na to moralno sivilo iz kog potiče lik Hawkeyeja, ali sada smo već svi svesni da naredna, šesta epizoda neće biti o daljem rastu i razvoju lika ovog Hawkeyeja i da je veliko pitanje kada ćemo zapravo početi da vidimo ovaj tim kako radi išta drugo osim regrutovanja novih članova.

No, za sada meni to ne smeta. Frigeri i Blee su odličan crtački tandem (Phil Noto je gostovao na četvrtom broju a koji ima i najkompleksnije pripovedanje sa prikazivanjem istorije ovog Dooma i raspadom grupe koja je trebalo da bude Fantastična četvorksa, i POKIDAO JE), Lanham je leterer visoke efikasnosti potreban stripu ovako kompaktne naracije a Camp uglavnom nudi zanimljive poglede na delove sveta pogođene efektima Makerove manipulacije kakve u druga dva danas prikazana stripa ne dobijamo. Ultimates me definitivno tera na čitanje iz meseca u mesec i, posle Ultimate Spider-mana mi je svakako najbolji strip iz aktuelne Ultimate Marvel ponude. Evo i za njega stranice na Amazonu.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3822 on: 15-01-2025, 05:39:53 »
U Septembru je Abrams ComicsArts izdao engleski prevod ranije ove godine za francuski Dargaud izašlog grafičkog romana, a koji se – taj engleski prevod – verovatno u ne prevelikom broju primeraka, pojavio i u našim knjižarama. Kako se radi o adaptaciji jednog od ključnih romanesknih tekstova 21. veka, sa zanimanjem sam pročitao The Road: A Graphic Novel Adaptation koji u ulozi crtača i scenariste (odnosno adaptatora romanesknog teksta u strip-scenario) potpisuje francuski crtač i scenarista Emmanuel Manu Larcenet. Iako poznat pre svega kao crtač, Larcenet ima iza sebe poveliki trag stripova koje je takođe i napisao, pogotovo u periodu druge polovine devedesetih i u ranim godinama ovog stoleća kada je objavljivao radove u magazinu Gluide Glacial, uglednoj publikaciji osnovanoj sredinom sedamdesetih i sa istorijom objavljivanja takvih velikana kao što su bili Giraud ili Franquin.



Manu Larcenet je, paralelno dosta sarađivao sa magazinom Spirou, stožernom institucijom franko-belgijskog stripa a poslednje dve decenije radi albume za prevashodno Dargaud (ali je izdavao i za Delcourt). Inače, tokom studija, devedesetih godina prošlog veka, Larcenet je bio pevač u pank bendu a najveće uspehe u strip-industriji postigao je radeći sa Lewisom Trondheimom (Le Cosmonautes du Futur) i Jean-Yvesom Ferrijem (Le Retour à la terre i Le combat ordinaire). Još 1997. bio je suosnivač malog ali izdržljivog izdavača Les Rêveurs, čiji rad i danas traje sa objavljivanjem originalnih strip-albuma obično u veoma malim tiražima (od po par stotina primeraka), pa su tako neki od radova uglednih autora kao što su Ferri, Larcenet ili argentinskih Carlosa i Lucasa Ninea (Saubón je, recimo, kolekcija neobjavljenih radova Carlosa Ninea sklopljena posle njegove smrti) viđeni da budu skupi kolekcionarski primerci u ne predalekoj budućnosti.

Larcenet je, naravno, i osvajač raznih nagrada, na primer na međunarodnom festivalu u Angoulêmeu, i nosilac još više nominacija, ali je i čovek koji sa, evo, krepkih 55 godina neko ko crtanje voli, čini se, više nego ikada u životu. Njegovo objašnjenje zašto je roman The Road bio tako važan projekat za njega između ostalog kaže i da mu atmosfera prija jer voli da crta sneg, ledene vetrove, tamne oblake, kišu koja sipi, isprepletane grane, zarđalne metalne konstrukcije, vlagu. Utoliko, njegova adaptacija The Road je u velikoj meri još „tiša“, još svedenija slika sveta-koji-je-umro nego što je bio čak i literarni original, na ime toga da se veliki deo već umirenog i svedenog teksta ove knjige u strip-verziji može zameniti brojnim slikama na kojima niko ništa ne govori, često niko ništa ni ne radi, a na mnogima ni nema nikoga. Samo jedan očajni pogled neimenovanog glavnog junaka pravo u „kameru“ govori čitaocu gotovo neizdrživo mnogo, štaviše, tera ga da vidi ljudsko biće sa druge strane „ekrana“, svestan da mu ne može pomoći i da je, koliko god da je njegova empatija velika, osetio i olakšanje što se on nalazi OVDE, u toplom i bezbednom dok čita strip, a što je oruđe koje samom književnom tekstu naprosto nije dostupno na isti način.

Kao, uostalom ni filmskoj adaptaciji Johna Hillcoata iz 2007. godine u kojoj su Viggo Mortensen i Kodi Smit-McPhee dali sve od sebe (i bili dobri) ali film, uz svu svoju vernost romanu u domenu zapleta i radnje, naprosto po prirodi stvari (i svog kasta u kome su i Charlize Theron i Robert Duvall i Guy Pearce) nije imao tu snagu apsolutnog, opominjućeg beznađa i praznine koje smo osetili čitajući roman.



The Road Cormaca McCarthyja je jedan od temeljnih tekstova 21. veka i citirao sam već pre dosta godina u nekom od svojih napisa Georgea Monbiota kao kaže da je ovo „najvažnija knjiga o zaštiti životne sredine ikada napisana“, a na ime svog „prikaza sveta bez biosfere“. Inspirisan posetom El Pasu u Teksasu 2003. godine sa svojim tada malim sinom, gde je stojeći na hotelskom prozoru zamislio kako će ovaj prostor izgledati pedeset ili sto godina u budućnosti („vatre na brdu i sve uništeno“) pisac je zabeležio svoje osećanje na dve strane teksta koje će nekoliko godina kasnije proširiti u roman post-apokalipse. I kako to ume da se desi kada se „pravi“ pisac dohvati žanrovske literature, The Road je jedna od najprodornijih, najogoljenijih knjiga o planeti nakon velikog kraha, očišćena od žanrovskog balasta, svedena na najvitalnije elemente. Koje zatim zgroženi čitalac posmatra kako umiru jedan za drugim. Koliko je The Road bitan i SNAŽAN tekst ne govore samo nagrade koje je odmah dobio, memorijalnu nagradu James Tait Black 2006. godine pa Pulicera 2007, već i to koliko je iz njega izraslo imaginarijuma, ikonografije i idejnih „resursa“ zatim ugrađenih u ljudsku kulturu (prevashodno popularnu), do mere da se neki definitivni postapokaliptični radovi iz poslednje dve decenije, poput The Walking Dead (sa stripom koji, da se ne zabunimo, prethodi McCarthyjevom romanu čitave tri godine, ali sa serijom koja je svakako bila pod McCarthyjevim uticajem) ili The Last of Us a koja je (u svom igračkom predlošku eksplicitno) citirala The Road kao uzor. Ključno, ni jedan od derivativnih radova ne može se porediti sa svedenošću, čistotom, jednostavnošću ali i esktremnom BEZNADNOŠĆU McCarthyjevog romana. U njemu ne samo da nema imena i prethodnih istorija protagonista, nego nema ni objašnjenja šta se dogodilo planeti (čak ni tako poetski kompaktnog kakav je imao, recimo Mad Max), ko je za to „kriv“ i da li je moglo da se spreči. Planeta je, naprosto, gotova, sa vegetacijom koja je skoro potpuno odumrla, bez životinja, ljudskim društvom koje se urušilo na nivo prvobitne zajednice, samo bez mogućnosti pronalaženja resursa i planiranja ikakve budućnosti.

McCarthyjev The Road je, naravno, roman duboko uznemirujućih prizora gotovo nepojmljivog nasilja koje je zamislivo onda kada se ljudsko postojanje svede na golu egzistenciju – pa još u svetu u kome, kako izgleda, ništa više ne rađa – ali McCarthyjev spisateljski genij drži tekst na tankoj, idealnoj sredini između mrvećeg nihilizma i sentimentalnosti, dok će većina derivativnih radova skrenuti u jednom od ova dva smera. Larcenetov strip, na ime toga da Francuz nije imao ni najmanju nameru da se ikako meša u McCarthyjev tekst, zato uspeva tamo gde su mnogi drugi posrnuli.

Larcenet je, štaviše, McCarthyju – u pismu koje mu je napisao, moleći za odobrenje da nacrta ovu adaptaciju – eksplicitno rekao „Ako smem da se drznem i da vas zamolim da mi odobrite crtanje The Roada, ovo nije jer želim da napišem bilo šta novo ili promenim osećaj koji priča ostavlja. Nemam drugu ambiciju do toga da nacrtam vaše reči. Magični deo posla jednog ilustratora je da pronađe nemu liniju koju će nacrtati za svaku reč. (...) Posle nekoliko godina u kojima sam mnogo pisao i od toga se zamorio, sada ništa drugo ne želim nego da crtam! Tokom skoro šest meseci čitam vašu knjigu iznova i iznova, skoro da u njoj živim. I nazirem kako ću izaći na kraj sa izazovom praćenja vašeg predloška a da ne budem u njega uhvaćen kao u zamku. Povrh toga, lomim sopstveni mozak da izbegnem ikakvu referencu na filmsku adaptaciju.“



Larcenetov strip je neka vrsta masterklasa iz adaptacije romanesknog teksta koji je žanr-ali-nije-žanr, koji je triler ali tako da izbegava da čitaocu da onaj željeni „thrill“ pored strašne mučnine i užasa koji oseća sve vreme, koji je dramatičan ali izbegava dramsku strukturu u kojoj bi čitalac mogao da, na osnovu poznavanja literarnih pravila, sebe pripremi za amplitude za koje nagađa da će doći. Onako kako ništa čitaoca ne može da pripremi na čitanje McCarthyjevog romana, tako čak ni onaj koji je roman čitao teško da će moći da se pripremi na evokativnost Larcenetovog stripa, na osećaj da i sam čitalac stupa u svet sa druge strane papira (ili ekrana), nominalno bezbedan, na turističkoj, didaktičkoj poseti svetu naše moguće budućnosti, ali suštinski dezorijentisan, psihološki ugrožen, na kraju obeznađen isto koliko i sami protagonisti. Kada zaklopite The Road: A Graphic Novel Adaptation biće vam potrebno neko vreme da se restujete i povratite u svoje vreme, u sadašnjost koja prethodi onom što ste u stripu pročitali, sada već, reklo bi se neizbežno. Uostalom, u nedelji u kojoj nastaje ovaj tekst čuli smo od Ujedinjenih nacija da se predviđene mere za usporavanje globalnog zagrevanja (odnosno antropogenih klimatskih promena) ne primenjuju ni dovoljno ni dovoljno konzistentno u odnosu na Pariski sporazum i da je verovatnoća da se zacrtani ciljevi dosegnu sve niža. Samo nedelju dana pre toga slušali smo o rastućoj verovatnoći da Severnoatlantska struja, ključni prirodni mehanizam održavanja klimatske ravnoteže u nekom „našem“ delu sveta, kolabira u narednih nekoliko decenija i pre isteka stoleća Evropu baci u novo ledeno doba. The Road: A Graphic Novel Adaptation, u 2024. godini prikazuje svet koji deluje neizbežno, a ne samo kao jedna od mogućih budućnosti.

Larcenet se, kao ni McCarthy ne bavi ni uzrocima ni didaktikom. Najveći etički iskaz koji roman daje, a Larcenet ga sa razumevanjem prepisuje, jeste očevo insistiranje da on i njegov sin nikada neće raditi neke stvari koje su videli da drugi ljudi rade – posmatrajući ih iz bezbedne daljine – jer su njih dvojica jednostavno „the good guys“. Tekst se ne bavi ni religijom ni filozofijom morala, on samo stavlja evokativne slike jedne naspram drugih, prikazuje ljude koji prolaze martirske muke a koje nisu iskušenja što se valjaju izdržati pre nego što usledi duhovna ili kakva druga nagrada, i u TOM kontekstu „mi smo dobri momci“ ostaje samorazumljivi spomenik civilizaciji kao vrednosti u koju možda niko pojedinačno nije verovao – ili makar skoro niko od ovih koji su preživeli smrt sveta – ali je ona bar jedno vreme verovala sama u sebe.

Larcenet razume evokativnu moć slike – čovek je, na kraju krajeva crtač – pa otud i njegov The Road: A Graphic Novel Adaptation tekst koristi samo koliko je neophodno, ostajući veran romanu u kome je i McCarthy dijaloge pisao isključivo kada i koliko su neophodni, stavljajući ih u same pasuse, bez posebne interpunkcije, sugerišući i vizuelno da su ovo poslednji, prigušeni glasovi na površini planete na kojoj više nema zvukova civilizacije, pa gotovo ni života. Larcenet, naravno, vizuelnim vlada sa zastrašujućim autoritetom, nudeći tablu za tablom minuciozno nacrtanih panela dima, oblaka, gole zemlje, mrtvih zgarišta, zarđalih metalnih konstrukcija, povijenih bandera i porušenih zidova. Kada su ljudi u kadru oni su ili u krpe umotane, nezgrapne, nesimetrične figure – to da otac i sin drumom guraju olupana kolica iz samoposluge na kojima su njihove potrepštine je već i u romanu imalo snažnu asocijaciju na savremeni imaginarijum beskućništva, socijalnog isključenja i pada u ekstremno siromaštvo, kao sudbine koja će zadesiti celo čovečanstvo za „pedeset ili sto godina“ a Larcenetov grafički prikaz ovo iznosi na razinu ikoničnosti – ili, kada se iz krpa odmotaju radi higijenskih potreba, skeletalne, mučeničke figure na pola puta između raspetog Hrista i zombija, mrtvaca-koji-hodaju.

Larcenet majstorski određuje tempo pripovedanja, oslanjajući se na slike – ponekada sa logotipima i natpisima iz „starog“ sveta, koji donose slikama meru verbalizovane, a ironične nostalgije – na kojima često nema radnje, ili ako je ima ona je samo prelazak putanje, titularnog „puta“, a kada radnje ima i ona dostiže akcente, u susretima sa drugim ljudima ili sa svedočanstvima nezamislive postapokaliptične svireposti ljudi prema ljudima, ovo su i dalje majstorski kreirana krešenda u kojima se ne napušta distancirani, hladni, skoro klinički pogled kamere na ljudsku bedu što je poslednja ostala iza nekada ambiciozne, gorde civilizacije. Drugo i još važnije, onako kako sam McCarthy ni jednog trenutka nije dopustio da ljudskost glavnih likova u priči bude dovedena u pitanje – na fonu opšteg napuštanja ljudskosti u svetu – tako ni Larcenet u svom prikazu ne ulazi u eksploatacijske trope i čak i u najstrašnijim prizorima koji sugerišu kanibalizam ne ide preko mere ljudskog dostojanstva.

The Road: A Graphic Novel Adaptation je snažna, uspela adaptacija jednog moćnog, neizmerno važnog teksta. To da je McCarthy umro a da nije dočekao da vidi kako će gotov strip izgledati jeste još jedna kosmička nepravda, ali makar je njegova poruka očuvana i bez gubljenja njene esencijalnosti, prenesena u novi medijum i predata novoj generaciji čitalaca da je izučava. Ako ovog stripa u domaćim knjižarama više ne bude kada budete čitali ovaj prikaz, Amazon će vam ga prodati ovde.


 

dark horse

  • Arhi-var
  • 3
  • Posts: 5.786
  • Kuća Rotsčajld
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3823 on: 15-01-2025, 16:13:14 »
Naručio jutros posle tvog rivjua.

Čekalo me posle posla, pred ulaznim vratima.

Uzivam večeras!!

Blažena je zemlja u kojoj nema lopova. Ni na vlasti, ni u narodu.
Sve je više dokaza da su Pravoslavlje izmislili Hrvati da zajebu Srbe!!

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3824 on: 15-01-2025, 16:19:11 »
Baš htedoh da kažem kakava UTOPIJA.  :lol: Uživaj kad ti je bog dao (dobro, i malo tvoje obrazovanje i odlučnost).

dark horse

  • Arhi-var
  • 3
  • Posts: 5.786
  • Kuća Rotsčajld
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3825 on: 15-01-2025, 20:00:21 »
Uzeo sam da čitam negde na polovini čitanja zadnjeg trećeg toma Kirkmanog Oblivion Song i sad mi je interesantan taj kontrast.
Sve je više dokaza da su Pravoslavlje izmislili Hrvati da zajebu Srbe!!

crippled_avenger

  • 4
  • 3
  • Posts: 21.969
    • http://dobanevinosti.blogspot.com
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3826 on: 19-01-2025, 01:01:13 »
Moram priznati, posle dužeg vremena mi je legao neki Batman. Mattson Tomlin je u scenariju za BATMAN IMPOSTER našao ključ stilizacije a crtež je to više nego pošteno ispratio kombinujući razne tehnike.


Sent from my iPhone using Tapatalk
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Lendlord

  • 2
  • Posts: 49
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3827 on: 19-01-2025, 19:05:11 »
ARHE & LAJLA  - FILIP KAZA

Jedan od možda i prvih susreta sa stripom u životu odnosio se upravo na Filipa Kazu, jer sam u prvim godinama svoje egzistencije, osim susreta sa Mikijevom Almanhom i Zabavnikom, nabasao i na časopis Hevi Metal. Sećam se čudnog osećaja koji me je preplavio kada sam video sugestivne crteže ovog autora. Naravno, i posle je bilo natrčavanja na Filipa Kazu, ali uvek u nekim rascepkanim kraćim formama. Evo, sada, posredstvom izdavačke kuće "Stalker" koja je spakovala dva albuma "Ahre" i "Lajla" u jednu knjigu, usledilo je odjednom izobilno tuširanje arhetipskim sadržajem i kosmičkom psihodelijom kao osnovnim sastojcima na kojima uopšte počivaju stripovi Filipa Kaze.

 Ono što je najupečatljivije kod Kaze da on ne koristi mitologiju i mitove kao instrument i podlogu (poput većine u strip industriji), i onda ih  pop-pojednostavljene interpolira kao kostur za svoje priče koje bi tako razblažene na laganiji način očešale veći broj čitalaca, već ohrabren žestinom grupe autora okupljenih polovinom 70-ih oko čuvenog amblema časopisa "Metal Irlan", Kaza autorski iskreno zaranja u samu suštinu mitologije - u duhovnu esenciju otiska ljudske duše i psihe, predstavljenu kroz prizmu prapočetka stvaranja.

 Upravo na tragu Mirčea Elijadea, Džozefa Kembela, Karla Gustava Junga, okultne, astrološke, ezoterične i religijske literature koju je konzumirao zajedno sa psihodelicima, Kaza uspeva da upečatljivo zaroni u arhetipsku građu od koje je uglavnom i načinjena njegova dramatična kreativna tvrđava, a da pritom žanr ne samo da ne tretira kao polugu, a mitove kao matricu, već mu i te mrvice stripovskih "konvencija" i nekakvog SF mračnog horora služe tek kao puka mimikrija njegovog, zapravo, istraživačko - alhemijskog traganja uvezanog sa neizbežnim introspektivnim arhipelazima sopstvene duše.

Filip Kaza pokazuje svojom brutalnom žestinom kakav potencijal ima strip kao umetnost; međutim, stiče se utisak, kako je vreme cajtgajsta kraja šezdesetih i mahom sedamdesetih jenjavalo - tako i  celokupna popularna kultura gubi na pretenzijama ka misticizmu, te se utapa u prosečnim temama datosti ovog sveta ili pak eskapističkim sadržajima žanrovskih konvencija bez supstance koja bi pokrenula duh na traganje za odgovorima na večna pitanja. U principu, sve je to u redu (svi oblici stripa treba da postoje), ali ostaje žal što se unutar toga nije stvorio prostor koji bi izrodio epigone Filipa Kaze, a koji bi novim iskustvenim saznanjima nastavili put svog prethodnika, tako vazdigavši svu moć stripa u jednu veličanstvenu umetnost duhovne potrage, samospoznajnih vrednosti gde bi se oformila nova vrsta umetnosti - Metafizički Strip.

Dakle, ovaj Kaza ne jebe živu silu, ne haje što bi ga kojekakvi kritičari ili možda nerdovi mogli nazvati pretencioznim (iako mu to omogućava i LSD period, kao što rekoh), pa tako ljušti naočigled svih žestoku terminologiju i pojmove u  tekstualnom segmentu svog dela; radeći to potpuno relaksirano tako da stičemo utisak kako čitamo pisanije nekakvog Elijadea ili sličnih mu tematskih složenjaka, ni ne pomišljajući niti u jednom trenutku da kompromisno ublaži i uproseči svoju krajnje složenu, tešku, duboku i ezoteričnu (da ne kažem hermetičnu) simfoniju. Tek možda u poslednjim stripovima vidimo nešto što bi zaličilo na mini kompromis kroz talas humora čisto da se ostavi utisak da čovek ipak crta te "komične knjige", a ne piše doktorsku disertaciju (da ne bude zabune - ovo je pohvala a ne kritika).

Ali bez obzira na sve suština ostaje ista: Kaza odlazi u podzemni svet da bi se suočio sa htonskim, lunarnim silama, ponosno slaveći svoje sunce u zodijačkoj škorpiji (čak jedan ceo strip posvećuje mračnoj simbolici ovog znaka), tako praveći vrlu apoteozu samom Plutonu (pritom ne mislim na Mikijevog psa, već na razornu energiju planete vladara znaka škorpije). Otuda se kroz ceo strip povlači simbolika poniranja u dubinu, prelaza, transgresije, transformacije, transmutacije, smrti, rođenja, erosa i tanatosa, te sveobuhvatno mračne seksualnosti.

Seksualnost i njena simbolika ovde su žestoki, ali nikada vulgarizovani i svetovno uniženi u perverzne fetiše, već dati u svom alhemijsko-mitopoetizovanom ruhu, shvaćeni kao sakralni, pa čak i kad zadobiju humorističku  formu postoji nešto totemski sveto, strahopoštovanje pred intenzitetom i mogućnošću opasnog.

U strip stvaralaštvu može da se ide još mnogo dalje, ali zasada, u ovom trenutku, makar što se tiče ozbiljnosti pristupa i zrelosti tema kojima se bavi -  ovo što nam je Kaza pružio zaista predstavlja nebeske visine (u njegovom slučaju - dubine) stripa kao umetnosti.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3828 on: 20-01-2025, 05:35:22 »
Danas bismo se kratko pozabavili dvama miniserijalima (!!!!) Image Comicsa iz prošle godine a koje povezuju dva faktora: jedan je da oba imaju izraženiju humorističku dimenziju a drugi da je oba pisao (kao jedan od dvojice scenarista) američki komičar i metalni ambasador, Brian Posehn.

Posehn je jedna od retkih mejnstrim figura koja sebi dopušta luksuz kontinuiranog valjanja u blatu „niske“ kulture i to ne jedne, već dve. Kao glumac poznat po ulogama na televiziji (uključujući hit-seriju Big Bang Theory) ili filmu (The Devil's Rejects, Sleeping Dogs Lie, Fantastic Four: Rise of the Silver Surfer, Knights of Badassdom, Surf's Up), Posehn je možda najprominentniji metalac u ovoj populaciji, sa svojim stend-ap komičkim programom koji se neretko vrti oko rokenrola i metala, ali i sa konkretnim muzičkim proizvodima, kao što je recimo album Grandpa Metal gde su mu gostovali ugledni muzičari popur Phila Demmela (Vio-lence, Machine Head, onda Slayer i Kerry King), Coreyja Taylora (kome je ovo prvi put u ličnoj istoriji da ga neko opiše kao „uglednog), Scotta Iana, pa i Weird Ala Yankovica.



Sa druge strane, Posehn je i ozbiljan ljubitelj stripa i kada je pre malo više od decenije Marvel relansirao serijal Deadpool nakon iznenađujuće propulzivnog rada Daniela Wayja sa ovim junakom, on je bio koscenarista zajedno sa Gerryjem Dugganom za solidan broj epizoda. Meni se, pisao sam o tome, taj početak serijala nije naročito dopao, i danas mislim da je komički tajming uglavnom ispromašivan, a što je verovatno i rezultat Posehnovog ulaska u novi medijum gde je naracija ipak osobena, pa sam tada bio donekle i spreman da sve otpišem kao stant-kasting i Marvelovu ambiciju da dotakne mejnstrim publiku na ime poznatog imena za kormilom serijala a gde je prvi film o Deadpoolu već bio u produkciji. No, Posehn je kasnije otišao sa serijala, Duggan ga je potpuno preuzeo i kreirao jedan od najmemorabilnijih narativa u istoriji Deadpoola i sve se dobro završilo.

U kasnijim će godinama Posehn tek povremeno imati vremena da se vrati ovom medijumu, uglavnom sa one-shot stripovima u kojima mu je ponovo asistirao Duggan, ali je onda 2024. godina dobila ne jedan već dva nova serijala na kojima Posehn ima scenarističke dužnosti i oba su, mislim, vredna svačije pažnje.

Prvi o kome pričamo je Rifters, serijal za koji se za sada ne zna koliko će trajati jer u trenutku dok ovo kucam, u Novembru, on ima šest epizoda i na početku je svog drugog narativnog luka. Image Comics je ovo počeo da izdaje u Junu sa najavom da je u pitanju tekući serijal i mada se svakako ne radi o NAJBOLJEM stripu koji ova ugledna kuća izdaje u ovom trenutku, svakako je fer reći da je ovo drugi najbolji Imageov strip koji piše gitarista grupe Fallout Boy, Joe Throman*.
*o prvom najboljem, The Holly Roller, a koji Throman piše sa Rickom Remenderom ćemo uskoro

Priznajem da sam imao dosta sumnji u to koliko će Rifters uopšte valjati imajući u vidu da ga pišu dva čoveka koji nisu scenaristi po profesiji i gde je onaj iskusniji, Posehn, do sada uglavnom radio uz nadzor jednog od najcenjenijih profesionalaca u poslu, Gerryja Duggana. No, Rifters je, ispostavlja se, sasvim dovoljno smešna, dinamična akciona komedija sa naučnofantastičnom osnovom koja bi, imajući u vidu koliko su danas stripovi GENERALNO tretirani tek kao Petrijeva šolja u kojoj se uzgaja zametak novog kulturnog dobra što će svoju punu formu ostvariti tek u nekom drugom mediju, mogla da za koju godinu završi i na nekoj od televizija kao sasvim legitimna serija.

Rifters je crtao Chris Johnson, a kolor je uradio Mark Englert uz letering koji je dao Joe Sabino i ovaj trio iskusnih profesionalaca obezbeđuje stripu mejnstrim identitet i čitaoca uverava da u rukama drži nešto napravljeno od strane ljudi koji znaju šta rade. To je možda i presudno za uspeh Riftersa jer Posehnov i Thromanov scenario je suštinski niz komičnih gegova i akcionih set pisova bez previše obzira na pravila strip-naracije i generalnu dinamiku pripovedanja. Uz manje iskusnog crtača, Rifters je mogao ispasti i samo fanzinski, sirovi andergraund strip koji bi imao prođu među srednjoškolcima što bi ga čitali ispod klupe na času (Klinci to i danas rade, zar ne? Mislim, nemoguće je da SVI samo skroluju po Tiktoku dok nastavnica ne gleda!) ali ne bi imao potencijal za doseg šire publike.

No, Johnson je iskusna stara kuka, ne toliko poznat superherojskoj publici jer do sada nije  radio za „big two“, ali sa vrlo ubedljivim portfolijom koji ubraja i Star Trek i Usagi Yojimbo, i Grimm Fairy Tales, i Teenage Mutant Ninja Turtles. Anarhični, ’80s senzibilitet ovog poslednjeg stripa nekako najviše može da se prepozna u Rifters, a što je i adekvatno, jer se radi o stripu koji se bavi putovanjem kroz vreme.

No, u pitanju je strip koji svoj visoki koncept koristi pre svega za satiru i sirovi humor a žanrovski se prevashodno radi o buddy-cop narativu u kome dvojica pripadnika službe zadužene za prevenciju vremenskih paradoksa imaju UŽASNO loš dan, a koji se zatim izmeće u komplikovanu zaveru što prolazi kroz nekoliko vremenskih epoha i testiraće njihovu lojalnost agenciji ali i generalnu percepciju društva i sveta u kome žive. Sve je to standardna trilersko-akciona galanterija, naravno, ali ta naglašeno humoristička, satirična srž i jako dinamičan crtež daju Riftersu posebnu draž i karakter.

Kad smo već kod karaktera, strip se dosta presudno oslanja na karakterizacije svoja dva glavna junaka od kojih je jedan afroamerički šmeker (ili bi bar on sebe tako opisao) a drugi nervozni cinični, beli gej koji nikako ne uspeva da ostvari krštenu vezu jer smara sve svoje dejtove sa pričom o istoriji putovanja kroz vreme. Likovi imaju dobru, zabavnu dinamiku, pod uslovom da volite skatološki humor i NEUMORNO međusobno podbadanje, ali to ste valjda unapred očekivali uzimajući u ruke strip koji je napisao stend-ap komičar.



Sa druge strane, svet u kome se priča dešava je zanimljiv jer je putovanje kroz vreme u njemu komercijalna aktivnost, dakle, ne nekakav „naučni“ ili vojni resurs već neka vrsta novog turizma u kome se razne firme sa svojim varijacijama na temporalnu tehnologiju nadmeću u tome ko će ponuditi klijentima luđu zabavu u prošlosti. Ne znam da li svesno ili pukom prirodnom konvergencijom ideja, tek Rifters se u ovom domenu dosta naslanja na neke od koncepata britanskog stripa Flesh koji je 2000AD izdavao krajem sedamdesetih godina prošlog veka, baštineći istu ideju satire koja pokazuje kako će konzumerizam, kapitalizam i halucinacije „slobodnog tržišta“ zasrati jedan od najsvetijih motiva klasične naučne fantastike.

Posehn i Throman stavljaju jak akcenat na dinamiku između dva glavna lika i negativaca sa kojima oni imaju posla, ali ovaj satirični sloj priče je uvek prisutan, negde naglašenije (prva epizoda pogotovo), negde manje naglašeno. Vidi se, da ponovim, da ovo pišu ljudi kojima strip nije profesija i dinamika i tempo pripovedanja naprosto nisu na onom nivou koji ste navikli da danas viđate u mejnstrim stripovima, ali ako volite ovu vrstu humora, kikotaćete se na praktično svakoj tabli (na primer, agencija za koju protagonisti rade koristi ne-letalno oruđe da onesposobi protivnike kada je to potrebno, a koje proizvodi „smeđu notu“ emitujući zvuk niske frekvencije velikim intenzitetom i čineći da se svi u okolini promptno useru).

Johnsonov crtež i Englertov kolor su, rekosmo praktično presudni u tome da nam se ovaj strip proda kako treba. Johnson se odlično snalazi sa stakato-pripovedanjem u kome često svaki naredni panel pripada drugom vremenu i mestu, ali i sa kasnijim kinematskim scenama akcije u kojima su potezi likova razdvojeni po panelima gotovo kao da ih gledate u slow-motionu. Kompozicije su mu intenzivne, dinamične ali uvek čitke a Englertov kolor je agresivan i daje stripu taj preliv distorzije koji ide uz njegovu neizgovorenu ali podrazumevanu rokenrol podlogu. Naravno, Sabino mora da se snađe sa neretko mnogo replika na pojedinačnom panelu i njemu to ide dosta dobro, održavajući sulud tempo koji scenaristi nameću i ne dajući priči da uspori.

Rifters je više grešno zadovoljstvo nego sad nekakav novi klasik. Ovo je strip u kome je filozofska komponenta gotovo ekskluzivno vezana za podsmevanje ljudskoj pokvarenosti, lenjosti, gramzivosti, a likovi su postavljeni kao realistične karikature ljudi koje svako ima negde u svom okruženju (ili je i sam jedan od njih). Nije to strip za svakoga, ali pokazuje Posehna u fazi sazrevanja koju pozdravljam iz sve snage jer ovde koncept, naracija, akcija i humor počinju da poprimaju formu ozbiljne (mada humorističke) priče. Lepo. Image vam ovaj serijal prodaje na ovom mestu.



No, drugi serijal o kome danas pričamo je, pokušaću da argumentujem, zapravo bolji, makar u hic-et-nunc situaciji gde još nemamo pojma gde će Rifters stići do svog kraja a taj drugi strip, formatiran kao mini-serijal od sedam epizoda, sa svojom petom epizodom vrlo jasno pokazuje o čemu je, šta govori i kako će se završiti. Grommets, kako se ovaj serijal zove je prva Posehnova saradnja sa gorepomenutim Rickom Remenderom i njegovim studijom Giant Generator i izlazi od Maja 2024. godine, sa idejom da će se završiti u Februaru ove.

Ako znate Ricka Remendera (a ako ne znate, ZA KOGA SAM JA SVE ONO PISAO ZA IME SVETA) onda znate i da je u pitanju jedan od onih američkih momaka za koga su stripovi i muzička andergraund kultura bili komplementarni i VRLO formativni fenomeni u osetljivom životnom dobu. Remender je pripadnik one generacije za koju je termin „punk rock“ počeo da sve više mutira prema „hardcore punk“ strani spektra i koja je nakon Ramonesa i Germsa tražila čvršće i „opasnije“ izraze u muzici bendova poput Black Flag, Dead Kennedys, Suicidal Tendencies, Circle Jerks, DRI... Uzgred, logotipe svih ovih bendova ćete videti na jednom panelu u drugoj epizodi dok se jedan od dvojice glavnih junaka, po imenu Rick, bude razbuđivao uz zvuke radija koji govori o potencijalnom nuklearnom ratu između SAD i Sovjetskog saveza, i diktat aerobik-instruktorke sa televizora koja njegovim roditeljima daje tempo jutarnjeg vežbanja. Godina je 1984*. i Rick ima klasičnu pubertetsku fizionomiju, skejtbord i samo jednog druga u školi u Sakramentu u koji su se njegovi roditelji, zajendo sa njim, upravo doselili iz San Franciska. Kako se zove taj jedini drug koga Rick ima? Pa, Brian naravno, zar to nije bilo odmah jasno? Brian je samo malo stariji od Ricka, takođe vozi skejt i u prvoj sceni u kojoj ga susrećemo nosi majicu sa motivom Defenders of the Faith, albuma koji je jedan od najslavnijih heavy metal bendova svih vremena, Judas Priest, izdao te godine, nudeći hedbengerima opasne materijale poput Freewheel Burning i Love Bites da na njima testiraju svoju posvećenost.
*kasnije i 1985.

Grommets je, dakle, neka vrsta lažnog memoarskog stripa, nostalgično prisećanje dvojice ljudi (koji se tada nisu poznavali*) perioda kada su bili mladi, ludi i – mada toga nisu bili svesni – srećni, i retroaktivno zamišljanje da su u to vreme imali jedan drugoga za najboljeg ortaka. Grommet je, inače, metalni prsten koji se stavlja u, recimo, zavesu za tuš-kabinu kako bi mogla da se okači ali u kalifornijskom slengu se ovaj termin još od šezdesetih koristi da opiše novu generaciju (surfera, skejtera i sličnih „nezvaničnih“ sportista) koja je mlađa, napaljenija, spremnija da gine od svake prethodne. Lično, nikada nisam stao na skejt ali, evo, pošto sam ja slične generacije kao autori i prolazio sam vrlo sličnu inicijaciju u andergraund kulture i subkulture, odmah da kažem da me je ovaj strip EKSTREMO raznežio.
*a Posehn je i sedam godina stariji od Remendera, moliću

A što je u neku ruku i iznenađenje. Narativi kojima je primarno oruđe nostalgija, posebno nostalgija za detinjstvom su meni generalno odbojni i nesklon sam tom nekom slatkastom, otužnom prekopavanju po neizbežno romantizovanoj prošlosti a koje nas sprečava da vidimo koliko je sadašnjost u stvari zanimljiva i da ćemo onda, posle još deset ili dvadeset godina i ovu sadašnjost posmatrati sa nostalgičnom žalošću, uvke propuštajući da živimo u trenutku koji je SADA.



No, Grommets nekako uspeva da se ne udavi u nostalgiji i da zapravo kreira jedan duhovit, autentičan polaroid polovine osamdesetih godina u kome će protagonisti biti onako nesavršeni kako klinci tih godina UVEK jesu i koji će imati stvarne, prepoznatljive situacije u kojima će se ponašati onako kako se nezrela dečurlija, pritom ubeđena da je posebna na ime pripadanja tim nekakvim „andergraund“ kulturama, inače ponaša.

Najgora stvar u vezi sa Grommets je da je ovo strip bez stvarnog zapleta i u pitanju je samo hronika doživljaja dvojice ortaka koji voze skejtborde, kače se sa siledžijama iz škole, lože se na vršnjakinje i diskutuju o tome da li masturbiraju na Madonine spotove. Naravno, i najbolja stvar u vezi sa Grommets je da je ovo strip bez stvarnog zapleta i u pitanju je samo hronika doživljaja dvojice ortaka koji voze skejtborde, kače se sa siledžijama iz škole, lože se na vršnjakinje i diskutuju o tome da li masturbiraju na Madonine spotove. I, mislim, naravno da masturbiraju uz napomenu „prvo utišam zvuk. Pa nisam životinja.“

Remender je taj „nismo životinje“ geg već koristio u svom Punisheru u vreme kada je pisao za Marvel* ali je ova vrsta juvenilnog humora zapravo IDEALNA za strip u kome su protagonisti juvenilni i u kome je narativ zaista samo niska tinejdžerskih idiotluka nadevenih nabujalim hormonima i neizdrživom željom da se pokažete kao DRUGAČIJI od proverbijalne jebene mase pa makar i po cenu praktično autodestruktivnih hobija.
*tamo se to odnosilo na opsecanje kore hleba tokom procesa spremanja sendviča za Franka Castlea

I, sad, Bam Margera i njegov Jackass su od toga napravili biznis i neku vrstu mejnstrim kulture ali u osamdesetima je vožnja skejtborda – i konstantno lomljenje na skejtbordu – bila legitiman i sveprisutan deo kontrakulture. Posehn i Remender naglašavaju koliko je voženje skejtborda za njih bila važna stavka u tinejdž-uzrastu, koliko su obojica bili bespomoćno beskorisni kad su u pitanju „pravi“ sportovi i koliko je voženje skejta bio bitan deo identiteta za pankere i metalce koji su, kao i oni, bili otpadnici u školi i kraju, neugođeni na frekvenciju kulture glavnog toka i usmereni na sport u kome – u  to vreme – nije bilo ni bodovanja ni zvaničnih takmičenja, ni sponzora ni nagrada, u kome nije bilo bitno koliko si DOBAR već koliko si posvećen.

Mogao bih sad da sedim i da nabrajam koliko je beogradskih hardkor likova u ono vreme cepalo skejt i naručivalo Thrasher majice od rodbine na zapadu – davno je to bilo i neki od njih nisu više ni živi – ali nema potrebe, skejtbording je naprosto bio deo hardkor kulture u kojoj su se spajali ekstremniji delovi metal i pank svetova i, sa svojom vrlo kinetičkom i vrlo nebezbednom prirodom predstavljao je magnet za klince koji bi inače vreme ispunjavali aktivnostima mnogo sumnjivije vrednosti, uključujući konzumiranje lakih a možda i težih narkotika. Naravno, i ovde ih konzumiraju, ali pre svega hobistički, ne padajući u zamku toga da „džanki“ identitet postane temelj njihovih ličnosti.



Posehnov i Remenderov narativ je, dakle, još jedna priča o frikovima koji, pošto ih društvo ne razume i ne želi, nalaze svoje društvo i grade svoju mitologiju – sastavljenu delom i od stripovskih i od muzičkih mitova – i mada strip, rekosmo, suštinski nema zaplet, on ima gomilu zanimljivih likova i gomilu realističnih situacija u kojima se naši junaci zatiču. Grommets tako postiže skoro idealan odnos dokumentarističkog (Remender  naglašava, recimo, da je paklena žurka iz pete epizode u kojoj je popio strašne batine, praktično prepisana iz njegovog života) i dramskog, nudeći nam likove koji su istovremeno i realistični ali i arhetipski „pojačani“. I ovo se odnosi i na roditelje koji nisu ni zlonamerni ni nesposobni ali decidno ne umeju da prepoznaju potrebe svojih potomaka, na starije rođake koji u živote klinaca unose dozu dobrodošlog haosa i anarhije što podsećaju da se „svet odraslih“ samo pretvara da je uređen i disciplinovan, ali i na likove devojaka koje i same voze skejtborde i nose jednu vro prirodno feminističku crtu. A koja je i opet prirodno deo kontrakultura o kojima pričamo bez obzira što je možda prvi impuls da ih opišemo kao „neformalne dečačke klubove“.

Autri vrlo lepo hvataju duh sredine osamdesetih, taj osećaj izopštenosti iz društva i izgubljenosti koji likovi osećaju iako žive u Kaliforniji koja sebe doslovno zove „Zlatnom državom“, te interpersonalne drame koje dolaze kada se kontrakulturni klinac po prirodi stvari mora suočiti sa vršnjacima koji ne dele njegov kulturni milje. Ovo je i vrlo dobro podsećanje na važnost izlaganja mlade osobe drugim mišljenjima, drugačijim (mikro i makro) kulturnm obrascima, važnost susretanja komunikacijskih izazova na koje možda neće biti u stanju da u tom trenutku odgovore ali će im ostati u glavi za kasnije promišljanje tokom života. Današnja omladina usmerena na internet gde je beskrajno lakše naći istomišljenike i kulturološke saveznike možda zapravo i nema dovoljno prilike da svoj karakter gradi ukrštajući svoje svetonazore sa ljudima koji misle drugačije i mada Grommets nikako nije pisan u maniru „old man yells at cloud“ ogorčenosti na današnju mlađariju, mislim da je korisno to kako jasno demonstrira da su drame kroz koje su prošli autori kada su bili mladi, pomogle da se izgrade kao ljudi sa širim shvatanjima, većim poštovanjem za druge, izgrađenijim socijalnim veštinama.

A što uopšte nije loše za strip bez, rekosmo, zapleta.



No, dosta o priči, treba reći nešto i o crtežu i, evo da odmah kažem da je Grommets možda najbolje nacrtan strip koji sam čitao u 2024. godini. Dobro, sve je uvek i stvar ukusa, ali Brett Parson je ovaj strip ALI POKIDAO. Parson je iskusan crtač poznat možda najviše po radovima na (izvanredno crtanim) Tank Girl stripovima, pa onda i po radovima za Vertigo, Boom!, 2000AD ali i kao crtač za cenjeni The Goon Erica Powella. Parson je, tvrdi njegova biografija, bio i aktivan na masačusetskoj sceni boksovanja golim pesnicama ali se penzionisao i posvetio crtanju i, evo, ako ćemo da verujemo da je to istina, to znači da je i treća osoba umešana u rad na ovom stripu imala „karijeru“ u neformalnom sportu pre svoje današnje karijere.

Kako god, Parson ovaj strip crta fantastično sigurno dajući mu stilizaciju koja će vas odmah podsetiti na Tank Girl, ali sa takvim nivoom detalja da će vam se činiti kako ste teleportovani u kalifornijsku suburbiju 1985. godine. „Karakter“ je operativna reč u stripu koji nema mnogo zapleta, ali pored OGROMNE količine karaktera, Parson donosi i izvanredno pripovedanje, uzimajući elegantno napisan scenario (za šta zasluge sigurno idu Remenderu) i onda ga pretvarajući u filmski vođenu priču sa svim onim J-cutovima i L-cutovima koje ste navikli da očekujte u modernom stripu što ga izdaje Image Comics. Naravno, pošto je ovo i skejterski strip (a ima i tuče), Parson ima priliku da demonstrira i perfektan dar za kreiranje kinetičkih, energijom nabijenih scena, ali i da stripu podari element visceralnosti koji možda niste očekivali ali koji ide uz tu hardkor pank i metal osnvu na kojoj je izgrađen. A ovde onda italijanski kolorist Moreno Dinisio (a koji je već sarađivao sa Remenderom na Deadly Class, The Scumbag, The Holy Roller...) udara završni glanc izvanredno živim, dinamičnim bojama. Na kraju naravno dođe Rus Wooton sa svojim izvrsnim leteringom i Grommets je strip koji toliko dobro izgleda da nekako svojeručno legitimizuje ovaj medij kao „umetnost“ iako je najdalje od „artističkog“ strip-izraza što možete da zamislite.

Grommets verovatno nije strip baš za svakoga. Iako neopterećen nostalgijom, on se svakako u izvesnoj meri obraća generaciji koja pamti doba od pre četrdeset godina i sa odobravanjem klima glavom čitajući ga, mrmljajući sebi u bradu da je BAŠ tako bilo, a pogotovo pripadnicima te generacije koji su i sami vozili skejtborde i smatrali se društvenom avangardom na ime toga da su slušali Suicidal Tendencies i Iron Maiden. No, njegova atmosfera ratnog-drugarstva-u-mirnodopskim-uslovima je zarazna, likovi su dopadljivi a pripovedanje toliko dobro da, uz zaista izvanredan vizuelni program koji pružaju Parson i Dinisio u najmanju ruku moram da insistiram da ga isprobate. Image ga prodaje ovde.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3829 on: 28-01-2025, 05:52:19 »
Nisam se žurio da pišem o prošlogodišnjem Marvelovom događaju Blood Hunt, najvećoj priči sezone, ne zato što me je ovaj strip – to jest koloplet stripova centriranih na zajednički zaplet – naročito iznervirao, jer nije, već najpre jer sam i posle prvog i posle drugog čitanja imao isti utisak: ovo je jedna mehanička, savršeno kompetentna stilska vežba iz kreiranja company-crossover događaja, ljetni blokbaster u kome leti perje i daju se neke jake izjave, ali je i, na kraju dana, u pitanju gotovo potpuno nekonsekventna gomila dešavanja koja nekakav generalni status kvo Marvelovog univerzuma mrda za možda milimetar ili dva napred, i to najviše vezano za likove koji su najmanje poznati i time najmanje verovatni da budu u centru pažnje čitaoca.



Što samo po sebi nije uopšte loše, naprotiv, mislim da je sasvim plemenito praviti „velike“ stripove o malim likovima, i ako bih morao da se prisetim svežijeg primera, rekao bih da je način na koji je Jason Aaron recentno u svojim Avengersima od „malog Ghost Ridera“, Robbieja Reyesa napravio centralnog igrača svoje raskošne sage sasvim dobar uzor drugim scenaristima kako da se to radi. No, da bude jasno, Blood Hunt ni slučajno nema epske razmere Aaronovog Avengersa koji je čitav bio jedna velika priča, i ovo je mnogo više, kako rekosmo, mehanički, sa razumevanjem ali bez neke velike INSPIRACIJE napravljen narativ o tome kako, još jednom, čitava planeta Zemlja biva ugrožena od strane nezamislivo ogromne onostrane pretnje a koju Avendžersi, iz početka indisponirani a i zatečeni izdajom u sopstvenim redovima, do kraja uspešno poraze i čovečanstvu vrate slobodu. I, da ne bude nejasno, kažem „mehanički“, ali ne mislim da je Blood Hunt bio loš. Ovo je klasičan „popcorn entertainment“ strip jednostavne, ekonomične narativne strukture u kojoj je odmah jasno šta je problem, kako je nastao, zašto su naši junaci u početku u nezavidnom položaju i kako će ih ono što čine dovesti u poziciju da trijumfuju. To je neka vrsta destilata superherojske formule a Jed MacKay, arhitekta ovog događaja i aktuelni scenarista tekućih Avengersa je čovek koji zanat poznaje i primenjuje izvrsno.

O MacKayjevim stripovima za Marvel sam pisao dosta i on spada u ešelon meni omiljenih „novih“ Marvelovih scenarista, sa trajektorijom više low-key stripova koji su ga svi svojim kvalitetom i uspehom kod publike prirodno doveli do mesta „šefa za Avengerse“. Ako MacKay trenutno i nema titulu „chief architect“ Marvelvog univerzuma koju su u prošlosti nosili Brian Bendis, Jonathan Hickman ili Jason Aaron, on u nekakvom praktičnom smislu trenutno ispunjava tu ulogu, osim što je u njegovoj prirodi da se mnogo više zanima za likove nego za apstraktne koncepte. Štaviše, MacKayjeva dosadašnja ekspertiza vezana za stripove centrirane na glavne likove je obezbedila da neki drugo- i trećepozivci dobiju ozbiljan tretman i nikada se neću umoriti od hvaljenja njegovog rada na Taskmasteru, Black Cat, Doctoru Strangeu i Moon Knightu. Utoliko, kada MacKay piše strip usredsređen na tim kao što su Avengers, sa programskim zadatkom da se ovde bavi „velikim“ temama, pretnjama koje se protežu preko mnogo prostora i vremena, on nije nužno u svojo zoni komfora. I mada je njegov Avengers savršeno pitak i ugodan za čitanje, i drago mi je da je on dobio ovu šansu ali i da je publika dobila šansu da čita Avengers koji ne komplikuje preko svake razumne mere, nadam se da je u pitanju pre svega njegov strateški pristup da stekne reputaciju koja će ga dovesti u poziciju da bira šta će naredno da radi pa da jednom ko ljudi dobijemo ono čemu se ceo svet (ili barem pola reddita koji se bavi Marvelovim stripovima) nada: Spajdermena koga piše Jed MacKay.

Ovaj vlažni san je tim vlažniji imajući u vidu koliko je trenutni Spajdermen iz pera Zeba Wellsa mizerno, depresivno iskustvo, a mada je MacKay već tokom nekih prethodnih događaja imao prilike da piše Spajdermena u tie-in epizodama (i to mu je išlo odlično), Blood Hunt je, između ostalog distinktan i po tome da se u njemu Spajdermen ne pojavljuje ni u jednoj od pet epizoda centralnog miniserijala. Mislim, Peter Parkerov Spajdermen, naravno, o njemu pričamo. Naravno da Milesa Moralesa ima ali on nam NIJE problem i Cody Ziglar za sada piše sasvim korektan serijal o mladom Spajdermenu.



I kad smo već kod Ziglara, Blood Hunt ne sadrži ni jedno jedino pojavljivanje Deadpoola, a što je, imajući u vidu da je ovaj događaj koincidirao sa premijerom trećeg filma o Deadpoolu u bioskopima, skoro pa iznenađujuća činjenica. MacKay se ovde vrlo tvrdoglavo držao sržne postave Avengersa, dodajući druge likove isključivo koliko je minimalno potrebno za priču i uzdržavajući se od danas inače tako popularnog stila pisanja u kome aktuelni događaj troši 30-40% vremena da posadi zametke zapleta za buduće događaje. Utoliko, MORAM da pohvalim autora što je Blood Hunt priča sa jasnim početkom, jasnim krajem, pa i jasnim narativnim lukom za tih par likova kojima se nešto značajno dešava u ovoj priči, i da ovde nema sala, nema metanarativnih indulgencija i tamo gde se pravi artiljerijska priprema za buduće stripove, to je više u maniru klasičnog mesečnog stripa gde poslednji čin priče istovremeno priprema prvi čin naredne. Časno. Blood Hunt je, dakle, jednostavno priča o velikom zlu koja napada planetu Zemlju i superherojima koji to zlo oteraju tako što se udruže sa parom svojih velikih neprijatelja, ali i tako što jednu devojčicu koja nikada ranije nije bila član superherojskog tima, pa i koja sebe, striktno govoreći ne smatra superheroinom, nateraju da sazri preko (bukvalno) noći, ne toliko nekakvim proaktivnim ubeđivanjem koliko ličnim primerom.

Devojčica je, dabome, Brielle, ćerka Marvelovog najprominentnijeg lovca na vampire, Bladea, a koja je, da bude jasno, relativno minoran lik sa samo jednim miniserijalom iza sebe (ovde smo o njemu ispisali koju) i ne naročito velikom popularnošću među, jelte, rajom. Iako sam siguran da tamo napolju ima džukaca koji seire što ženski lik nekavkazoidnog porekla nije postao popularan i besni su što je Marvel na silu stavlja u centar svog letnjeg krosovera – „blood hunt“ iz naslova se odnosi upravo na lov pokrenut da se Brielle privede aktuelnom vođi najjače vampirske ekipe na svetu – mislim da ovde treba imati na umu malo širu sliku. Blood Hunt je strip centriran na vampire i Bladea, nastao kao koncept verovatno u momentu kada se još mislilo da će film Blade sa Mahershalom Alijem u bioskope ući na jesen 2025. godine i ideja da se Blade i njegova porodica u stripovima prorade, testiraju i nametnu kao zanimljiv mali podskup šireg marvelovog ansambla je morabiti delovala razumno. Možda je i neka aktuelna verzija scenarija za film sadržala Brielle i možda je neka simpatična mlada crna glumica već bila nišanjena da igra ovu ulogu. A što bi sve bilo zanimljivo i, bez obzira na kvalitet filma, bilo bi više nego kul videti film sa ne jednim već najmanje dvoje asertivnih crnih protagnista. Da se pokrpimo do trećeg Black Panthera.



No, film će sada, koliko se zna, izaći najranije u 2026. godini, a i strip-serijal o Bladeu koga je pisao Bryan Hill nije ostvario bogznakako veliki uspeh – ni kreativno ni komercijalno – i u tom smislu, niko vam ne bi mogao zameriti ako primetite da je Blood Hunt skoro pa bestidno prepisivanje od konkurencije u DC-ju. Oni su, na kraju krajeva imali uspešni DC vs. Vampires (a koji je u međuvremenu dobio i nastavak o kom ćemo pisati u dogledno vreme) i ciničnijim očima Blood Hunt zaista može delovati kao puki kopipejst iako, da se razumemo, lično ne mislim da se o tome radi. Delom jer, kako rekoh sve vidim kao deo šireg napora da se Blade i Brielle dovedu u prvi plan i nametnu kao bitni likovi u Marvelu, ali delom i jer Blood Hunt strukturalno ni malo ne podseća na DC vs. Vampires.

Naime, Tynionov i Rosenbergov događaj je bio smešten u alternativni kontinuitet, i time imao slobodu da radikalnije menja status kvo, da pobije neka velika imena već na početku i planetu osudi na strašne žrtve, zaključno sa otkrićem da je zli predvodnik vampira koji povlači konce iz pozadine jedan inače (a pogotovo trenutno) omiljeni superherojski lik.

U kontrastu sa tim, Blood Hunt ne ubija nikoga ko je bitan (Doktor Strejndž pretrpi povredu koja bi svakog drugog ubila, ali pošto je on recentno umro i brzo mu je bilo bolje, baš od MacKayjeve ruke, onda se MacKay tačno jednu jedinu tablu pretvara da je omiljeni Vrhovni čarobnjak ove ravni postojanja sad kao nešto fatalno nastradao), Avengersi su više poniženi nego povređeni, a populacija Zemlje, iako izložena divljačnim napadima vampira tokom noći-koja-se-nikad-ne-završava, gine gotovo isključivo u podrazumevanim, prećutnim kontekstima, izvan oka kamere i bez mnogo diskutovanja od strane superheroja na temu civilnih žrtava. Blood Hunt distinktno NE ŽELI da se formatira kao narativ o kraju sveta već se od samog početka postavlja kao, eto, još jedno iskušenje za pre svega Avengerse a koji će ga rešiti onako kako su rešili i prethodna.

I sama struktura pripovedanja je onda takva. MacKay i njegov pripovedački partner, izvanredni španski crtač Pepe Larraz, čitaoca odmah na početku smeštaju in medias res i ovde nema nekakvih epskih introdukcija i infodampova koji bi trebalo da nam dajdžestuju poslednjih šezdeset godina Marvelovih stripova kako bismo mogli pravilno da tumačimo dešavanja na ekranu. Odmah nam se pokazuje da su svi superheroji/ superzločinci na planeti koji su na neki način povezani sa „darkforce“ dimenzijom u istom trenutku praktično eksplodirali i da je mrak koji je pokuljao iz njih permanentno zaklonio Sunce (pedantni hroničari ove katklizme nazivaju ovaj događaj „sundeath“). Odjednom, odnekud pokuljaju HILJADE vampira koji koriste priliku i rešavaju da preuzmu mesto na vrhu lanca ishrane na planeti. Tigra i Hunter’s Moon, oboje aktuelni saradnici Avengersa, odmah saberu dva i dva i kažu „Ovo nije nesreća. Ovo je napad.“



I naravno da je napad, a to da čovečanstvo napada lik/ koncept uspostavljen još u šezdesetima i da su mu vampiri samo zgodan proksi NIJE MNOGO BITNO. Blood Hunt se manifestno ne trudi da bude „strip o stripovima“, da komentariše ili dekonstruiše stare stripove i bude esej-sa-slikama i mada će svakako biti od koristi da imate malo prethodnog znanja o likovima i njihovom trenutnom status kvou, priča je svakako samorazumljiva i JEDNOSTAVNA sama za sebe i može se lako pratiti.

Naime, prvo vampiri – ali ne obični nego POSEBNI vampiri, ciljano hranjeni krvlju superheroja – napadnu Avengerse i, pošto imaju pripremljene tatkike za sve, uključujući najopasnije likove poput Thora, Captain Marvel, Scarlet Witch i Black Panthera, uspevaju da ih onesposobe i u velikoj meri zarobe, uključujući konvertovanje Black Panthera u vampira. Onda „slabiji“ pripadnici Avengersa i drugi superherojski saveznici vode kratak gerilski rat na ulicama zemaljskih gradova (ali uglavnom u Americi, naravno) dok se malo ne presaberu i ne pregrupišu, i onda izmisle pobedničku taktiku, dođu i razbucaju vampire i njihovog predvodnika koji se pravi da je nešto što nije.

Malo sam banalizovao ovaj siže, ali to je GENERALNO to. Nijanse koje su bitne Marvelovoj publici od staža su svakako tu: jedan od bitnih delova narativa, pogotovo u smislu tog pripremanja budućih priča je to da Doctor Doom igra centralnu ulogu u poražavanju neprijatelja, ali po cenu toga da mu Doctor Strange – PRIVREMENO* – preda titulu Vrhovnog čarobnjaka ove ravni postojanja. Takođe, jedna od prvih ideja kako da se porazi neprijatelj tiče se korišćenja magijske recitacije koja bi instantno ubila čitavu populaciju vampira na planeti. Ima tu par momenata debate da li je ovo prihvatljivo rešenje, imajući u vidu da nisu-svi-vampiri krenuli u rat protiv čovečanstva, a MacKay primetno naglašava (više nego jednom) da Scarlet Witch, od koje se očekuje da izvede ovu čaroliju naprosto nikada ne bi pristala da jednim potezom izvrši genocid koji bi jednako izbrisao i krive i nevine sa lica Zemlje. Genocidna stigma koja je skoro dve decenije visila nad Wandom Maximoff se ovim valjda potpuno uklanja iz jednačine.
*or is it?

No, najinteresantniji i, striktno govoreći jedini deo narativa koji nešto novo radi sa likovima tiče se Brielle i – samog Dracule. Ako ste pratili Marvelove stripove, uglavnom Avengerse, poslednjih nekoliko godina, znate da je Dracula konačno uspeo da izbori ne samo da vampiri dobiju suverenu teritoriju (u okolini napuštene černobiljske nuklearne elektrane) na kojoj mogu da žive bez konflikata sa ostatkom sveta već  i da je Blade bio imenovan kao „šerif“ ove populacije, osoba zadužena da nadzire ne-baš-državnost nečega što Dracula u Blood Hunt vrlo eksplicitno zove nacijom.

I, sad, „Dracula kao državotvorni političar“ je interesantna nova dimenzija lika koji je do sada bio „čudovište“ ili, u najboljem slučaju, „zavodljivo, inteligentno čudovište“, a to da ga MacKay uparuje sa Bladeovom ćerkom i stavlja u ulogu neke vrste njenog tutora, na misiji ne samo da je spase od „blood hunta“ koji je za njom raspisan, već i ubedi da ubije Bladea jer od toga zavisi tok čitavog rata protiv „novih“ vampira, pa, to je interesantan element priče i daje i jednom i drugom liku dosta prostora za rast i razvoj. Velika je onda, moram da kažem, šteta, što se taj rast i razvoj odvijaju u potpuno odvojenom stripu, jednom od satelitskih miniserijala, od kojih ćemo neke obraditi malo niže.



Ali poenta je tu: Blood Hunt nema mnogo prostora da se bavi likovima – a što je nešto gde je MacKay tradicionalnio najjači – i on je jedna toboganska vožnja kroz ratne taktike, suludo smele planove i akcione set pisove. MacKay sve to piše vrlo solidno i dosta koristi likove sa kojima se tokom godina dobro srodio (Moon Knight, Hunter’s Moon, Tigra, Doctor Strange i Clea...), ali cena toga je da se „glavni“ Avengersi, oni koje narod najviše zna, ovde pojavljuju u samo utilitarnim rolama i da naprosto niko nema prostora za nekakav karakterni rad. Sasvim je, dakle, moguće da nekakav čitalac koji ove superheroje više zna na ime filmova nego što je čitao stripove, bude i malo izgubljen u celoj toj paradi likova koji imaju kodifikaciju Meseca i svi izgledaju isto (pogotovo kada egipatski bog Meseca, Khonshu, uz objašnjenje da je Mesec upravo ono što je ljude spasavalo po najcrnjim noćima, oživi svoje preminule i izginule zatočnike – „pesnice Knoshua“ – i baci ih na vampire) i oseti se malo frustrirano što likovi koje zna, Iron Man, Thor, Captain Marvel ili Black Panther služe isključivo za teranje radnje napred i nemaju stvarni protagonizam.

No, naglasiću ponovo da je kompenzacija za to činjenica da je Blood Hunt napisan jednostavno, jasno i samorazumljivo u smislu postavke konflikta, visine uloga koji imaju obe strane u njemu, te njegovog razrešenja i čak i ako ne razumete svaku referencu i niste sasvim sigurni koji je sad ovo „vitez“ sa Mesečevom kodifikacijom pred kamerom, lako ćete ispratiti dešavanja.

Naravno, VELIKI adut stripa je i to da ga je crtao Larraz, čovek praktično rođen za BAŠ ovakve stripove koji su pre svega spektakli gde karakterizacije dolaze na ime herojskih poza i dobro urađenih kostima. Nije mi ovo najomiljeniji Larrazov rad za Marvel, najpre na ime tih tamnih, često namerno muljavih kolora koje je radio meksički majstor Marte Gracia, ali Larraz je bez diskusije neko ko svaku tablu ume da napravi da bude nabijena neverovatnom energijom, da iskrivi i kameru i oblik panela kako bi nam pomerio mozak a da pritom nikada ne žrtvuje jasnoću pripovedanja (pomaže, svakako i Cory Petit sa svojim pažljivo dizajniranim leteringom). I mada ovo, rekosmo, nije strip sa komplikovanom pričom, on JESTE strip u kome ima dosta scena sa borbama većih grupa superheroja i vampira a ovde MacKay kao scenarista i Larraz kao crtač demonstriraju volju da se ode daleko preko linije puke dužnosti i kreiraju dobro „režirane“ tuče koje teku logično i imaju opipljivu dinamiku. A što opet, kad budemo dole pričali o nekim od tie-inova, treba imati na umu kao važan element kvaliteta Blood Hunt. Naravno, u mojim godinama čovek voli da u superherojskom stripu traži metanarativne vragolije i esejističke uvide, ali ikonički likovi stavljeni u dinamične akcione scene su naprosto imanentni kvalitet ovog žanra i neprocenjivo je dragoceno da NEKI autori i dalje pažnju posvećuju baš ovakvim stvarima.

Dakle, sam Blood Hunt je neka vrsta „comfort fooda“, ne čak ni vrhunskog  comfort fooda, ali je u pitanju company crossover koji ne smara, ide brzo tokom svojih pet epizoda, ne zahteva semestar prethodnih priprema da biste uopšte mogli da ispratite narativ i mada ne ulazi previše u likove, ima britke replike, izvrstan crtež i spektakularnu akciju. Ne bih ga sad nosio na akademiju da ga predstavim kao primer za to da su superherojski stripovi najosobenija umetnička forma našeg doba, ali sam ga, rekoh, pročitao dvaput bez hroptanja a što je, primetićemo, veoma redak događaj za mene.



Razlog što sam ga čitao dvaput nije što mi se TOLIKO dopao, već najpre da vidim razliku između regularnog izdanja i tzv. „red band“ izdanja, nove Marvelove inicijative da neke od svojih stripova napravi u dve varijante od kojih će ova druga imati „eksplicitan sadržaj“ i biti namenjena samo „odgovarajućoj“ publici. Blood Hunt je štaviše, barjaktar ove inicijative (pored ovog stripa za sada su još samo Werewolf by Night i Wolverine imali red band verziju a i novi Blade je najavljen u ovoj inicijativi) i, hm, ne mogu da kažem da se radi o nekakvom ZNAČAJNOM umetničkom prodoru. Konkretno, u Blood Hunt Larraz je neke table za red band verziju nacrtao tako da budu eksplicitnije, pa tako recimo poslednja spleš stranica u prvom broju na kojoj Doktor Strejndž najebe kad se najmanje nada u „normalnom“ stripu podrazumeva probijanje grudnog koša sečivom a u red band verziji doslovno kidanje njegovog tela na pola. Ironija je da je Larraz BOLJE nacrtao tu, kao, „mirniju“ verziju, ali ako ste gore-hound cenićete krvopljus i visceru, ali i to da neke od epizoda imaju ubačenu po tablu-dve koje sadrže još „gory“ sadržaja, te minimalne narativne dodatke priči. Mislim, ovo je puki Marvelov način da uz samo malo dodatnog rada nesrazmerno mnogo nadraži žlezdu za adikciju kolekcionarima, ali hajde, jeste donekle interesantno imati dve makar ovako minimalno različite verzije istog narativa. Kolekcija ovog miniserijala se na Amazonu može kupiti ovde a mi ćemo sada da projurimo kroz notabilne tie-in stripove.



Najvažniji je svakako Blood Hunt: Dracula jer se u njemu prikazuju prelomni momenti u životu Bladeove ćerke Brielle koja postepeno ne samo shvata zašto treba da ubije svog oca već i zašto bi to njen otac želeo. Ovde joj delimično pomaže sam Dracula, a koji zauzima stav drevnog suverena što nema vremena za tinejdžerske mušice kad DUŽNOST zove, no nekako do kraja počinje da razume ljudske emocije i postaje, uh, simpatičan, ali Daredevil je zapravo lik koji je u ovaj narativ spušten padobranom da Brielle održi govor i pokaže primerom šta tačno znači biti superheroj. Danny Lore koji je ovo pisao se spretno naslanja na istoriju superherojskog stripa u kojoj se skoro svaki bitniji lik borio sa nekim sebi bliskim a crtež je radio Vincenzo Carratù i mada je ovo možda malo neuredniji strip od onog što sam do sada od  njega video, Carratù je svakako i dalje veoma jak u kompozicijama, likovima, pripovedanju. Ako ste se zarekli da pročitate samo i isključivo JEDAN tie-in za Blood Hunt, ovo je taj, pogotovo jer će uraditi MNOGO da kontekstualizuje ponašanje Brielle u glavnom serijalu i bez njega bi moglo da vam deluje da je Brielle bez ikakvog razloga promenila svoje mišljenje i ponašanje.

Blood Hunt: Black Panther je, pak, za moj ukus PREVIŠE priče za premalo efekta. Naime, kada se u glavnom serijalu Black Panther, iako je pretvoren u vampira, okrene protiv svog novog gospodara, ovaj se zapanji i glasno zapita kako je to moguće, a T’Challa mu kaže da je to jer „heart shaped herb“, jedan od izvora njegovih moći, radi na tome da postepeno neutrališe vampirsku, jelte, kletvu. I to je SASVIM dovoljno objašnjenje. No, ovaj miniserijal od tri broja onda ide u neverovatan nivo detalja da objasni kako su vampirizam i „darkforce“ dimenzija povezani sa čovečanstvom od njegovog nastanka, te kakve sve to veze ima sa crnim panterima i afričkim panteonom uopšte. S jedne strane, VEOMA pozdravljam to da je sav taj „lore“ izdvojen u poseban miniserijal i da njime nije optereće glavni serijal (a i budući kreatori wikija i raznih enciklopedijskih napisa imaju sve skupljeno na jednom mestu), ali sa druge, ovo je dosta suv narativ u kome se MNOGO događaja iz daleke istorije prepričava uvođenjem gomile likova u koje niko nema investiciju, a i deo koji se dešava u sadašnjosti je natrpan božanstvima i  raznim drugim likovima i iako T’Challa prolazi kroz neku vrstu inicijantskog putovanja, osećaj je više da čitamo wiki koji je neki AI dramatizovao. Cheryl Lynn Eaton nije ovo LOŠE napisala, ali ovde ima apsolutno previše građe i koncepata za strip od tri epizode i kada se valja pozabaviti karakterima, nema prostora za mnogo više od readymade rešenja. No, turski crtač Farid Karami je onda više nego demonstrirao zašto je jedan od najboljih „novijih“ crtača u Marvelu, nudeći ikoničke, epske prizore i urnebesnu akciju.



Blood Hunt: Incredible Hulk je one-shot koji je napisao Phillip Kennedy Johnson, dakle, scenarista tekućeg Incredible Hulka, a nacrtao Danny Earls (da, bivši irski fudbaler koji se danas profesionalno bavi stripom) i ovo je praktično kao tek još jedna epizoda njihovog Incredible Hulka. Bruce Banner opet luta nekom provincijskom pustoši, opet u malom, napuštenom gradu nalazi neke jadne ljude, onda se pojave čudovišta, on se transformiše u Hulka i najebe im se keve a finale stripa pokazuje da pravde za male ljude, bilo da su „obični“ ljudi ili vampiri, nažalost često uopšte nema. Johnson je već perfektuirao ovaj spoj horora, visceralne akcije i melanholije, a Earls se dosta dobro pokazao na crtežu pa ako volite aktuelnog Hulka, ovo vredi da se pogleda.

Blood Hunt: Werewolf by Night je isto one-shot i ako ste ljubitelj trenutne verzije Werewolfa, eh, možete da ga pročitate ali ovo je suviše kratka priča a lik je suviše nov da bi se sa njim išta zanimljivo događalo. Jake Gomez je još uvek neko ko se snalazi sa idejom da je vukodlak i pokušava da iskontroliše svoje animalne nagone kad se transformacija desi, a otkriva da mu u tome pomaže muzika (uglavnom moderni hip-hop, mallcore metal itd.). Istovremeno, Jake je i pripadnik starosedelačkog naroda i scenarista Jason Loo jedva da ima vremena da sve to uglavi u postavku pre nego što krene rokanje sa vampirima. I nije ovo ni nezanimljiv zaplet ali Loo hoće da uradi previše pa su tu klinci koje Jake zna a koji nesmotreno prizivaju demona iz pakla, i taj demon onda bude „glavni“ negativac PORED svih vampira, od kojh su neki policija na dužnosti koja koristi priliku da se napije krvi djeci što misle da će ih čike u uniformi spasti. Mislim, ovde je bilo ideja i koncepata za znatno više od te 24 table koliko je ovaj narativ dobio, ali makar Adam Gorham sve to crta solidno i kada krene pokolj, to je JAK pokolj.



Jedva da uspevam da se setim šta se dešava u Blood Hunt: Midnight Sons. Bryan Hill ovde piše spinof svog Bladea i uzima gomilu trećepozivaca i likova koji nisu ničiji omiljeni superheroji da obave važnu sporednu misiju u opštem ratu. Strip u stvari nije rđav u svojoj genreičkoj ali sigurnoj kombinaciji magije, horora i guys-on-a-mission akcije i prevashodno ga jebe to da se bavi likovima koje statistički skoro niko ne zna a ko ih zna nije ga mnogo briga za njih. No, to nije objektivna zamerka i solidan „realistični“ crtež koji isporučuje Argentinac Germán Peralta je dovoljan razlog za svakog ko sebe smatra Marvel Zombijem da na ovo baci pogled. Ostali ne moraju.



Blood Hunt: Strange Academy je, pak, problematičnija propozicija. Sa jedne strane, ovo je strip koji se bavi jednim od najboljih novijih ansambala u Marvelovoj ponudi (bonus poeni za činjenicu da su u pitanju tinejdžeri) o čijem sam serijalu pisao u superlativima. Dodatno, ovde vidimo u većem nivou detalja kako se desilo da se klinci kojima su pravda i pravičnost strahovito važne (i zbog toga su već više puta dolazili u konflikt sa svojim nastavnicima i drugim odraslima koji pravdu i pravičnost često razblažuju neophodnim kompromisima) na kraju Blood Hunta zateknu na strani Doktora Dooma, jedne, jelte ničeovske figure koja pravdu poistovećuje sa moći. Sa druge strane, naravno da Marvel nije imao ambiciju da plati Skottieja Younga i Humberta Ramosa da se vrate svojoj kreaciji pa su ovaj poslić na izvršenje dobili Daniel José Older – najpoznatiji kao autor fantazijskih romana iz serijala Shadowshaper i više Star Wars romana – i Italijan Luigi Zagaria na crtačkim dužnostima. I, sad, ovo je klasičan primer ubacivanja najamnje radne snage na mesto koje je ipak do sada karakterisala autorska vizija. Older se, neću da grešim dušu, trudi da u ansamblu kreira zanimljivu hemiju i tenzije, posebno kada se otkrije da naratorka krije jednu nezgodnu tajnu od svojih drugova iz škole ali ovo je strip sa previše likova koje, čak i ako ste čitali ranije Strange Academy stripove, vidite pre svega kao dispanzere fraza i doskočica i ovde prosto nema mesta za finu dinamiku u odnosima, pogotovo sa nastavnim osobljem koja je karakterisala Youngov i Ramosov strip. Sa svoje strane je Zagaria, iako generalno solidan crtač koga već znamo sa nekih ranijih Marvelovih stripova, generalno neadekvatan za scenario koji zahteva brojne scene sa mnogo likova koji se bore. Older se trudi da scene borbe ne budu samo „ilustracije“ preko kojih ide tekst koji će sam ispričati priču, ali Zagarijino grafičko pripovedanje naprosto nije dovoljno jasno i čitalac je neretko zbunjen glede toga šta se pred njim dešava i kuda to likovi sada idu...



Blood Hunt: The Amazing Spider-man, pak, nema tih problema i ovo je crtao Marcelo Ferreira, jedan već iskusan crtač za Marvel kome Spajdermen sasvim lepo leži sa svojom kinetikom, elastičnom anatomijom i galerijom bizarnih protivnika. Ferreira je crtao Morbius: The Living Vampire pre nekih pola decenije, pa je, zgodno, dodeljen i ovom miniserijalu u kome se Morbius pojavljuje, ali pored njega crta i ODLIČNOG Lizarda. Ovaj dosta komplikovani miniserijal napisala je SF spisateljica Justina Ireland i uspela da kreira sasvim interesantnu pa i značajnu vinjetu na margini globalnog rata. Ideja da tokom pomračenja koje je izazvalo zaklanjanje Sunca neće samo „glavni“ vampiri da probaju da nađu svoje mesto pod ne-Suncem ovde je dosta spretno upletena sa nekim recentnim zapletima iz Spajdermena pa se onda Spajdi, koji bi samo da zaštiti civile, zatiče usred vrlo neobičnog tima gde on i Misty Knight štite Morbiusa i Lizarda (dakle, Spajdermenove istorijske neprijatelje) i sarađuju sa korporacijom Beyond ne bi li se pronašao „lek“ za vampirizam. Irelandova onda vešto kreira korporativnu satiru pokazujući kako napaljene neoliberalne džukele čak i globalnu nesreću pokušavaju da iskoriste za, jelte, PROFIT, uvodi neke likove koje znamo iz Amazing Spider-man Beyond, i sve dovodi do sasvim razumne završnice. Ferreira je odličan i ovo je pitak, lep strip o Spajdermenu tamo gde mu se nisam nadao.

Blood Hunt: Union Jack – The Ripper je verovatno NAJMANJE bitan tie-in za Blood Hunt, važan samo ljudima kojima je britanski superheroj BAŠ slaba tačka, ali nikako nije najmanje zabavan. Ovo je srazmerno mala, vrlo lokalna priča koja se dešava u Londonu i jedan od retkih stripova unutar čitavog Blood Hunt konstrukta koji nam pruža priliku da vidimo kako sve to izgleda iz perspektive civila kojima se zaista čini da je došao kraj sveta. Cavan Scott to piše veoma solidno tako da čak i ljudi koji nemaju pojma ko je Unio Jack osete autentičnu emociju na ime gubitka što im se prikazuje, ali apsolutni adut ove produkcije je Kev Walker koji je, moram da kažem, izrastao u VRSNOG superherojskog crtača i ovde, sa odličnim tušerima i koloristom (sjajni Javier „Java“ Tartaglia) pružio vrhunski gritty akcioni program.



Blood Hunt: X-Men, pak, nije miniserijal od četiri broja nego kolekcija četiri one-shot stripa. Ni jedan od njih nije LOŠ ali ovo su toliko kratke priče da ni u jednoj nema mesta za neki specijalno nadahnuti rad sa likovima. U prvoj Jubilee sarađuje sa „etičkim“ vampirima iz grupe Forgiven da ne samo spase civile nego i da novokonvertovanim vampirima pokaže da postoji i drugi put, koji ne uključuje napadanje ljudi i ispijanje njihove krvi, a sve oslonjeno na svoje iskustvo dok je sama bila vampirica. Preeti Chhibber to piše sasvim upotrebljivo a Meksikanac Enid Balám ga crta pristojno kinetički i brzo. Laura Kinney: The Wolverine je napisala Stephanie Phillips i ovo je sasvim pristojna mala epizoda o moralnim dilemama koje hodajuća oružja imaju kada ih neko podseti da su i ona napravljena samo za ubijanje a da im je neko ipak dao i drugu šansu u životu. Phillipsova to odrađuje okej, ali heroj ove epizode je Robert Gill koji IZUZETNO krvavu akciju crta sa puno energije i gušta. Magik je napisala Ashley Allen i ovo je skoro kao vestern u kome tajanstveni stranac dolazi u mesto gde caruje nepravda i onda rešava stvar. Nema mnogo karakternog rada sa samom Iljanom Raspućin, ali je crtež što ga isporučuje Jesús Hervás izuzetno dinamilčan a kolori iz pera Yena Nitroa izgledaju odlično. Konačno, Psylocke je pisao Steve Foxe i ovo je akcioni horor komad u Japanu gde se protagonistkinja i njen sajdkik bore ne samo protiv vampira nego i protiv demona iz japanske mitologije koji, eto, ne samo da postoje nego i koriste priliku što je Zemlja u mraku da izgamižu napolje i navalje na nejač. Sam narativ nije nešto memorabilan ali Lynne Yoshii ima priliku da nacrta puno sumanute akcije a njoj to DOBRO ide.



Ako većinu X-Men tie-inova sasvim lagodno možete da preskočite, isto ne mogu da kažem za Blood Hunt: Wolverine. Ovo je najduži od svih povezanih miniserijala, sa svoje četiri epizode, a istovremeno i najsupstancijalniji što se tiče karakternog luka glavnog junaka (uz, naravno, izuzetak Blood Hunt: Dracula). Wolverine je još pre nekoliko godina u svom tekućem serijalu imao dugačak zaplet koji se ticao vampira, pa se scenarista Tom Waltz dosta naslonio na neke bitnije elemente Percyjevog stripa koristeći u njemu etablirane likove i napravio jedan smislen, logičan narativ koji predstavlja nekakav prirodan nastavak ili spinof onog što je pisao Percy. Wolverine ovde protiv sebe nema tek „vampire“, već vampire opremljene specijalnim oružjima i oruđima  odabranim baš jer mogu da budu efikasna protiv njega lično. U pozadini zavere koje on postaje svestan tek posle dosta stranica proletelih u tuči, ubijanju i trčanju stoje i neki njegovi, hm, „stari prijatelji“ ali je zgodno to da Logan na SVOJOJ strani ima relativno novu prijateljicu, Nightguard, odnosno Louise (Logan kaže da je za prezime nikada nije pitao) a  koja pripada tajnom redu lovaca na vampire, iako je u međuvremenu i sama imala, jelte, nesreću da postane vampirica. I sad, njih dvoje ne samo da udaraju na čitavu armiju dobro opremljenih vampira koji su PROGRAMSKI pripremljeni za Wolverinea nego je to da niko nije očekivao Louise kao sajdkika, na kraju fatalni klip u točkovima neprijateljske zavere. Scena u kojoj Wolverine sebi u creva nabija katanu kako bi njegov „faktor izlečenja“ morao da se bavi njom, dok ga Louise onda privremeno konvertuje u vampira je odrađena sjajno i vidi se da se Waltz izuzetno zabavljao. Sa svoje strane, Španac Juan José Ryp se posle duže vremena vraća u Marvel i njegov crtež je posle rada za AWA izgubio veliki deo svoje opsesije detaljima. To da mu slike više ne izgledaju kao kompulzivne studije tekstura malo skreće i pažnju na činjenicu da Rypu ni anatomija ni kompozicije ni ekspresivnost likova nisu baš jača strana, ali ovo je, srećom, strip koji naglašava KRVAVU akciju a tu je on uvek jak. Još samo da savladate dosta mrtvački kolor koji je uradio Guru i dobri ste. Ali, mislim, vredi, ovo je sasvim solidan strip o Wolverineu a njih, kao za pakost, nikad nemamo dovoljno.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3830 on: 29-01-2025, 05:49:46 »
Kad smo već odradili Marvelov prošlogodišnji sezonski krosover, naravno da je sada red došao na DC. Absolute Power je izlazio između Juna i Oktobra prošle godine i mada njegov skromni obim – svega četiri epizode i samo ograničena količina tie-in stripova – ukazuje da je u pitanju po dužnosti rađen, generički događaj, u pitanju jeste kulminacija zapleta koji su se poslednjih nekoliko godina provlačili kroz DC-jeve stripove i po posledicama jeste na neki način značajna promena statsus kvoa za čitav glavni DC-jev univerzum. Bilo bi lepo da je egzekucija ovog stripa na približnom nivou kao njegova ambicija da se povežu politička diskusija i bukvalno kosmičke posledice događaja koje u njemu gledamo ali to, bojim se, nismo dobili.



Mada svakako ne zato što DC nije na ovaj strip stavio neka ugledna imena. Dan Mora kao crtač je sa ovim krosoverom dobio „zvaničnu“ potvrdu da spada u prvi ešelon trenutnih DC-jevih ilustratora i ovo je nimalo prerano zasluženo priznanje. Kostarikanac je poslednjih deset godina marljivo radio na građenju svoje reputacije, pružajući izvrsne partije prvo na radovima za BOOM! Studios. Hexed a onda Klaus, i to sa Grantom Morrisonom su snažno skrenuli pažnju na ovog talentovanog crtača, tušera i koloristu pa je Mora zatim radio Power Rangers i Buffy a onda nakon dobijanja nagrade Russ Manning za „obećavajućeg novajliju“, krenuo da dobija visokoprofilnije poslove poput saradnje sa Kieronom Gillenom na Once & Future. U superherojskom domenu Mora će strpljivo raditi za DC, na Shazam!, Detective Comics i Batman/ Superman: World’s Finest a gde je i ostvario dobru saradnju sa Markom Waidom, koji je, naravno, i arhitekta Absolute Power ali i generalne direkcije DC-jevog univerzuma u ovom trenutku.

Waid je naravno veteran superherojskog stripa, jedan od najcenjenijih scenarista u poslednjih tridesetak godina, autor brojnih popularnih stripvoa za Marvel (Fantastic Four, Spider-man, Doctor Strange, The Champions, Daredevil) i DC (The Flash, JLA, JLA: Year One) ali i neko ko je partikularno za DC bio zaslužan za neke od ključnih radova poput 52 ili, dakako Kingdom Come i zajedno sa Grantom Morrisonom izmaštao koncept „hypertime“ koji je kreatorima omogućio da funkcionišu bez ograničujućih stega kanonskog kontinuiteta. Waid je napisao i dosta stripova koje ja jako volim, uključujući Daredevila, ali i njegov creator-owned rad za BOOM! sa Peterom Krauseom u stripovima Irredeemable i Incorruptible, pa mi je time malo i teže da ga gledam kako trenutno u DC-ju stvari radi, pa... na autopilotu.

I, to je možda najbolje što mogu da kažem za Aboslute Power, da je ovo četvorodelni superherojski strip koji su napravila dva izuzetna stvaraoca, sa jakim reputacijama u industriji, a koja su radila na autopilotu. Morin crtež i tuš je ovde kolorisao Alejandro Sánchez, jedan takođe iskusan, kvalitetan umetik na vrhuncu svojih sposobnosti ali ako ćemo prvo da pričamo o grafičkim kvalitetima ovog krosovera, fer je reći da on jedva da ima nekakav prepoznatljiv karakter.

Velikim delom je ovo, naravno, zato što Absolute Power, kao i mnogi drugi slični stripovi pre njega, nema distinktnog glavnog junaka i pripovedanje je skoro pa potpuno defokalizovano, sa narativom koji skače od lika do lika, posmatrajući prvo malo šta rade „naši“ pa se zalećući do neprijatelja da se vide oni, a sve vreme namerno krijući neke od ključnih igrača izvan vidokruga kamere tako da kada nastupe bitni preokreti i lomovi u priči, to bude šok i iznenađenje.



No, moje je iskustvo, i u ovom partikularnom slučaju ali i inače, tokom proteklih decenija, da je ovo LOŠA naracija i da kada nam strip u minut do dvanaest u centar radnje ubaci nekog ko do tada u njoj jedva da je figurisao, i on služi kao agens dramatičnog preokreta, čitalac ili ostaje malo zbunjen i pita se šta je propustio jer je čitao samo ovo a ne i dvadeset ili trideset satelitskih stripova u kojima su rasparčani komadići zapleta razbacani kao balega po polju, ili, ako ih jeste čitao i svestan je uloge ovog lika, pita se zašto taj lik nije naprosto bio deo OVE priče a ne neke druge.

To je, nažalost, realnost superherojskog stripa u kome je, da podsetim pravilo ne da je univerzum mesto na kome se pričaju priče već da univerzum JESTE priča pa se tako ovakvi krosoveri i dalje pišu za, bojim se, sve manju populaciju čitalaca koji prate bezbrojne druge serijale i u povezivanju tih rascepkanih paralelnih narativa u jedan koherentan „narativ univezuma“ nalaze svoje estetsko uživanje. U tom nekom smislu, Absolute Power je strip koji se hvata ozbiljnih tema i predstavlja jasnu metaforu za neke od značajnih koncepata iz stvarnog sveta, ali čitalac koji nije dovoljno upućen u DC-jevu tekuću sapunsku operu ostaće sasvim zatečen gomilama likova i preokretima za koje nema pojma odakle su uopšte upali u narativ.

Da se vratimo ipak na crtež, Mora svakako radi na nivou koji od njega očekujete i ovo je disciplinovano, konzistentno pristojnoizgledajući superherojski spektakl, ali, kako rekosmo, u njemu ima vrlo malo karaktera. Mora sve vreme mora da crta veliki broj kostimiranih, ikoničkih likova u iznova ponavljanim situacijama velikog fizičkog napora i velike pretnje po život i zdravlje i mislim da se njegov kapacitet da ih učini distinktnim i karakternim isrcpi veoma brzo. Svaki treći muškarac u ovom stripu izgleda kao Betmen, Mr. Terrific i Green Lanterni su mi isti a Wonder Woman i Wonder Girl su često nerazaznatljivi jedna od druge.

Ono gde je Mora uložio veliki napor da kreira distinktan dizajn je svakako u domenu negativaca pa Brainaic Queen i Failsafe čine veliki deo vizuelnog identiteta ovog stripa, ona sa svojim komplikovanim sajber-gotskim imaginarijumom a koji se preslikava i na kadrove u kojima vidimo kako superheroje posmatra automatizovana oprema za nadzor, on sa svojim futurističkim, robotizovanim strimlajnovanjem betmenovskog izgleda. U oba slučaja se kod More mogu primetiti distinktni manga ili anime uticaji (mada su njegove originalne inspiracije došle sa druge strane: Mignolla, Frazetta, Bruce Timm, Paul Pope) koje su zanimljivo pa i dobrodošlo osveženje u njegovom radu i, zajedno sa Sánchezovim kolorima ovo daje neke vrlo memorabilne prizore. Njih dvojica i inače izuzetno sarađuju u ovo stripu pa je korišćenje osvetljenja, raznih efekata – distorzija, soralizacija – ovde veoma efektno u kreiranju atmosfere stripa koji je jedna serija krešenda i nema mnogo prostora za sporije, metodičnije pripovedanje.



Naravno, to je i njegova izrazito slaba strana. Mora je sa svojim mnogim prethodnim stripovima, svakako sa Klausom, demonstrirao upravo kapacitet za grafičko pripovedanje i davanje priči karaktera, a što ovom stripu nedostaje. Waidov scenario je smena scena u kojima likovi stoje i govore (neretko samo jedan lik, recimo Amanda Waller ili Nightwing) dok ostali, ako ih ima, stoje i slušaju, sa scenama strahovite destrukcije u kojima sve leti u vazduh a superheroji su šokirani, uplašeni, razgnevljeni. Ovde ima vrlo malo „režije“, vrlo malo grafičkog pripovedanja pa se i apeksi akcionih scena oslanjaju na efekte i statilne a vrlo bučne kompozicije, a ne na jasan tok događaja koji kulminira u nečem prepoznatljivom i čitkom.

Dodatno, glavna neprijateljska snaga sa kojom se superheroji na terenu susreću je armija robota kreiranih na Amazo tehnologiji i ovo je, naravno, jedno nužno zlo. Ako je tema stripa da držaoci moći u društvu mogu da manipulišu informacijom kako bi neinstitucionalizovane, slobodnomisleće aktiviste predstavili kao teroriste, treba vam ipak nešto konkretno i opipljivo u šta superheroji mogu da udare pesnicom kako biste imali akcione scene. No, ovi Amazo-roboti su i po prirodi stvari bez karaktera, puke replike nečega što je nekada, davno, bilo jedinstveno, pa je onda i Morin grafički dizajn uslužan, ali takođe bez mnogo karaktera. Ovo je posebno nezgodno jer strip pokušava da naglasi da različiti roboti imaju različite „ličnosti“ u odnosu na to kom su superheroju isisali supermoći (i deo personalitija) ali to se u grafičkom smislu, u apsolutnoj kakofoniji boja i oblika, jedva da primetiti.

Konceptualno, Absolute Power je, pa, reciklaža zapleta koje smo već više puta videli u superherojskim stripovima, kako DC-jevim, tako i Marvelovim. Waid je ovoga, naravno svestan, on je ipak profesionalac duže od tri decenije, pa je njegovo rešenje za činjenicu da će nešto iskusniji čitalac prevrnuti očima i reći da je ovo već čitao u Marvelovom Civil War ili, naravo, DC-jevom Legends to da stvari zaoštri do maksimuma.

I tako ako je u Legends Darkseid poslao agenta-provokatora na Zemlju da na televiziji priča o tome kako su superheroji opasnost po, jelte građansko društvo, slobodu i demokratiju, ne bi li okrenuo narod protiv njih, Absolute Power počinje serijom strahovito nasilnih dipfejkova po internetu koji prikazuju superheroje kako napadaju običan svet i proklamacijom Amande Waller da je ovo dugoočekivani superherojski napad na ljudsku rasu ali da će ona i njena agencija zaštititi građane, ukloniti metaljudsku pretnju i uspostaviti red i poredak. Zgodno je što već u šteku ima armiju robota dizajniranih da oduzimaju moći superherojima.

Da bismo znali da je sranje postalo realno, već prva scena u prvom broju Absolute Power nam pokazuje Supermena koji pokušava da zaustavi pljačkaše a ovi ga onda upucaju iz pištolja i on padne na zemlju, krvareći iz više prostrelnih rana na prsima junačkim. Nekoliko strana kasnije razularena masa običnih ljudi gotovo na smrt premlaćuje The Flasha jer je, jelte, radikalizovana video snimcima na internetu u kojima se vidi kako The Flash napada i ubija civile. Nazvao bih ovo markmillarovski grubim ukucavanjem poente u lobanju čitaoca osim što je Millar u Civil War stvari ipak prikazao mrvicu suptilnije pa je tamo Johnny Storm samo popio flašu u glavu kada se pojavio na ulici u svom civilnom identitetu.



A, mislim, ako je došlo do toga da Mark Millar piše suptilnije od Marka Waida, onda smo, sestre, braćo i nebinarna rodbino, u žešćim govnima.

Absolute Power i u tehničkom smislu ima sasvim uobičajen problem da su neki od suštinskih elemenata zapleta smešteni u odvojen strip. Absolute Power: Ground Zero je one-shot koji MORATE pročitati da biste uopšte shvatili ko su ljudi sa kojima Amanda Waller kreće u svoj rat protiv superheroja, uključujući pomenutu Brainiac Queen, Failsafea (robota koga je Betmen napravio da ubije Betmena ako Betmen ikada pređe na tamnu stranu) i aktuelnog Time Mastera, Johna Starra.

Ako ste se upravo triput zakašljali i rekli „čekaj, koga?“, to je jer ste normalna osoba sa šarolikim interesovanjima koja nema ni vremena ni mazohističke inklinacije da čita SVE stripove koje je DC ikada objavio. Starr je ovde posebno zeznut činilac jer je u pitanju lik sa beskrajno zakomplikovanom biografijom, delom na ime njegove supermoći da putuje kroz vreme i menja i prošlost i budućnost, ali delom i na ime nekoliko retkona koje je DC uradio u poslednjih par decenija. I naravno da onda Waid sebi kopa jamu da u nju upadne kada zaplet ovog stripa postavlja na ideju da Wallerova kontroliše Starra i njegovu moć manipulacije vremenom jer, znate već, jednom kada uvedete lik koji može neograničeno puta da se vraća kroz vreme, sve dok ne dobije ishod koji mu odgovara, kako uopšte pišete dramski narativ?

Waidovo rešenje za ovo je da Starrove moći svede na vrlo „tehnički“ nivo i one ovde služe da pomenuti roboti „poprave“ svu štetu koju im superheroji u tuči nanesu tako što se resetuju – putujući nekoliko minuta unatrag kroz vreme – na momenat u kome još nisu bili oštećeni. Ovo je istovremeno i simpatična „mala“ primena hrononautičke tehnologije ali i besmisleno protraćen koncept putovanja kroz vreme za nešto što je zaista samo tehnički element borbe.

No, Absolute Power je CEO takav. Ovo je strip koji se dotiče strahovito kompleksnih tema u svojoj postavci a onda se u egzekuciji bavi samo logistikom. Da, superheroji ovde ostaju bez supermoći  i bivaju bačeni u zatvor koji je Amanda Waller pripremila samo za njih. Oni koji su sačuvali moći i izbegli utamničenje pripremaju protivnapad ali prvo moraju da se pozabave činjenicom da Amanda kontroliše Jona Kenta, Supermenovog sina i da ga šalje na njih kako bi ih satro. Waid skoro doslovno prepisuje delove zapleta i razrešenja iz Marvelovog Civil War a i pripovedanje mu je skoro identično, sa skoro svakom narednom tablom koja radnju prenosi na neki drugu stranu sveta, sa drugim likovima koji unutar 4-5 kadrova moraju da urade nešto smisleno, ali im se samo uglavnom nešto desi i onda je čitalac već teleportovan na neko drugo mesto.



Waid, naravno, ume da piše MNOGO bolje, i ako niste čitali Kingdom Come ili, još bolje, Irredeemable/ Incorruptible, preporučujem ove stripove za demonstraciju kako ovaj scenarista može da uradi stripove sa velikim ansamblom koji imaju prostora i za karakterizacije, evoluciju likova, ali i za smislene promene sveta u kome se priče događaju. Absolute Power nema ništa od ovoga. Amanda Waller je kriminalno loše upotrebljen lik već na ime toga da se radi o nekome ko uvek operiše iz pozadine, čija je moć da kontroliše druge koji za njen račun obavljaju poslove i nikada se ne pokazuje u javnosti, uvek čuvajući apsolutni „plausible deniability“. To da u ovom stripu ona kreće u otvoreni, frontalni rat protiv superheroja a onda preuzima kontrolu nad čitavom administracijom SAD, vršeći državni udar, nije smeli razvoj njene karakterizacije i dovitljiva promena status kvoa već prost prelazak u status „superzločinca“ koji odlučuje da ignoriše kompleksnost njene karakterizacije i lične istorije.

Sa druge strane imamo Nightwinga, čija je popularnost poslednjih godina otišla u nebesa na ime njegovog solo serijala koji su maestralno odradili Tom Taylor i Bruno Redondo. I onda naravno da ga sada DC gura i u sve krosovere (videti, recimo, pod Dark Crisis on Infinite Earths), ali bez jelte, suptilnosti i dubine koja je krasila Taylorov rad sa ovilm likom. Vrlo konkretno, u Absolute Power je Nightwing dosadni držač-generičkih-govora za neutamničene superheroje, bleda senka inspiratora koji je bio u na primer, Titans: Beast World i Waid čak i ne poentira na činjenici da su i Nightwing i nekoliko Robina koji se ovde pojavljuju, sve superheroji bez supermoći, dakle, osobe čija je supermoć požrtvovanost i jaka volja a ne nadljudska snaga ili sposobnost da lete. A što je posebno  komično imajući u vidu da se u nekoliko navrata u stripu superherojima ostalim bez moći kaže da je prava moć u njima samima a da je sve ostalo samo alat...

I kada već pominjem Beast World, nemoguće je ne primetiti da Absolute Power počiva na istoj premisi: birokratizovana, netransparentna služba koja tvrdi da štiti demokratiju (ali vam ne da da to proverite sami) i njoj neretko žrtvuje pojedince stoji sa jedne strane, a aktivistička, nehijerarhijska grupa slobodnih ljudi stoji sa druge strane, i demokratiju PRAKTIKUJE i požtvovano radi na tome da spase svaki život. Samo što je Beast World uz svoje imanentne manjkavosti jedno DESET puta bolji strip od ovog, jelte, dreka.



Dobro, „drek“ je teška reč ali kontekst ovde kao da je zaziva. Ako kao poređenje uzmemo juče opisani Blood Hunt, a koji nije bio nekakav VRHUNAC superherojskog stripa, svejedno je sasvim lako videti kako je McKayjev strip jednako utemeljen na „logistici“ onoga KAKO superheroji prvo budu poraženi pa se onda u drugoj rundi vrate i najebu se keve zlotvorima, radije nego na nekom dubljem filozofiranju i analizi, ali je to makar strip koji svoju, jelte, stripovsku prirodu niti krije niti je se stidi. Da, vampiri su zaklonili sunce i krenuli u osvajanje sveta i, da, naši će morati da ih gadno izgaze da bi stvari vratili u normalne tokove – Blood Hunt je ni više ni manje od toga. Tu onda nekako progutamo i to da je glavni zlikovac došao iz stripova koje je čitala statistički skoro zanemarjiva proporcija publike, kao i to da se ključni rad sa karakterizacijom ključnog lika dešava u odvojenom miniserijalu.

Absolute Power radi iste te stvari ali se postavlja kao finalno poglavlje duže i ozbiljne rasprave o tome ko raspolaže moći u društvu i da li ljudi moraju da biraju između dobronamernih ali ne nužno dobro kontrolisanih viđilante volontera sa jedne i netransparentne službe sa druge strane za koju su demokratija i društveni poredak postali apstrakcije i koja kizi u autoritarnost. Sreća je da smo imali Beast World par meseci ranije jer Absolute Power ne stigne da IŠTA kaže o ovoj temi.

No, kad se sve sabere i oduzme, ovo je ipak čitljiv strip. Waid je pisao MNOGO bolje dijaloge u svom životu, da ne pominjem da je imao bolje postavljene narativ a Mora je bez ikakve sumnje čovek koji zna da radi više od ovog pustog spektakla. Ali Absolute Power je makar u toj logistici – KAKO se nešto dešava – jasan, a spektakl je probavljiv. I sa jednim od likova za koji sam se MNOGO iznervirao što mu lome karakterizaciju ipak na kraju uradi nešto dobro. Ne spretno i elegantno, ali makar dobro u najprostijem etičkom smislu. Tako da, ko mora da čita ovakve stvari, sa Absolute Power neće baš da se USREĆI ali neće ni dotaći najniže grane superherojskog žanra.

One su rezervisane za paralelni serijal, Absolute Power: Task Force VII a koji je imao sedam brojeva i izlazio između brojeva glavnog serijala i, o bogo moj, ovde na gomili imamo užasno mnogo talenta protraćenog na besmislene, nepotrebne vinjete na obodima glavne priče.

Naime, Absolute Power: Task Force VII je praktično antologija, jer ovde svaka od sedam epizoda ima drugi kreativni tim i predstavlja po jednu zaokruženu priču, uglavnom o pojedinačnim superherojima i superherojskim timovima koji tokom Amandine ofanzive da superherojia oduzme moći i baci ih u zatvor pokušavaju da se spasu i nekako se pridruže pokretu otpora.

Ima ovde jako solidnih autora čije stripove sam umeo da volim, na primer neke od epizoda napisali su Leah Williams, Dan Watters i Pornsack Pitcheshote a crtači su bili uglavnom manje poznati ali neretko talentovani ljudi kao što je Claire Roe ili Fran Galan, ali osim Pitcheshoteove, četvrte epizode, koja uspeva da nam prikaže „strah od Betmena“ iz druge perspektive i da ponudi pristojan one shot akcionog horora u vrlo solidnoj, disciplinovanoj i old school egzekuciji Claire Roe, ostalo su zaboravljivi pa na momente i loše urađeni stripovi koji likovima ne daju dovoljno prostora da urade nešto zanimljivo čak i kada imaju dobre ideje. A često nemaju.



Taj sam serijal makar uspeo da pročitam ceo, ali iz one-shota Absolute Power: Super Son sam se edžektovao negde na polovini a on ima svega četredesetak strana. Ovo je priča o Jonu Kentu koji je jedan od tragičara celog Absolute Power događaja, ali pisana dosadnim, generičkim tonom young adult drame (Sina Grace i Nicole Maines) a onda nacrtana (John Timms i Travis Mercer) tako da se isprva sasvim pristojno pripovedanje transformiše u table PRETRPANE detaljima i stalno menjanje lokaliteta i vremena odvijanja radnje. Mislim da je ovde bilo materijala za serijal od makar tri nastavka a koji je izdavač na silu ugurao u jednu malo dužu epizodu pa su i rezultati, sukladno tome, ne naročito sjajni.

Ubedljivo najbolji tie-in za ovaj krosover je trodelni Absolute Power: Origins, a to da je najbolji strip onaj koji me je iznvervirao novim retkonovanjem prošlosti Amande Waller valjda govori o prosečnom kvalitetu celog ovog projekta.

Absolute Power: Origins je pisao John Ridley i to je ipak u startu garancija kvaliteta a tročinska struktura koju je diktirao format od tri epizode se lepo uklopila u pričanje priče o Amandi Waller koja od besne, s pravom rezignirane crne žene što su joj deca a onda i suprug stradali u slučajnim ali statistički, za crne zajednice, verovatnim, činovima kriminala i nasilja, postaje prvo društvena akrtivistkinja a onda i siva emonencija kontraobaveštajne službe sa fiksacijom na to da jednog dana oslobodi ovaj svet od superheroja i zavede, jelte, institucionalni red i poredak.

Ridley piše prihvatljivo dobar narativ o osobi koju njena suštinski pravednička strast na kraju pretvara u ne samo opsesivnu, sociopatsku manipulatorku već i u nekoga ko je svestan da se odmakao od pojmova dobra i zla i kome je MISIJA sve u životu. To da Amanda, koja u svoj križarski rat protiv viđilantizma kreće jer joj je porodica stradala, do kraja gubi kontakt sa svojom preostalom porodicom i da je t apreostala porodica ne razume, više ne voli i ne želi u svojoj blizini je, jelte, onaj antički arhetip pirove pobede koji Ridley piše sa ipak natprosečnim kvalitetom dijaloga i generalno dramaturgije, kada se posmatra u kontekstu čitavog Absolute Power.



No, naravno, njegova priča o Amandi Waller ne samo da će mlađe čitaoce možda zbuniti, prikazujući mu sasvim drugo poreklo Amande Waller od onog koje je možda pre godinu dana čitao u Waller vs. Wildstorm (a koji je, doduše, tehnički bio priča u alternativnom univerzumu) nego i retkonuje kanonski narativ Johna Ostrandera iz Legends i originalnog Suicide Squad, a bez zaista dobrog razloga. Ostranderova priča o Amandi Waller koja od obične crne žene postaje kontraobaveštajni operativac a onda i sinonim za black ops akcije daleko preko granice legaliteta i sa samo najskromnijim smokvinim listom političkog legitimiteta da se iza njega zakloni je, naravno, imala jako utemeljenje u istorijskom trenutku u kome je nastala, baštineći narative urbanog nasilja u crnim kvartovima i hladnog rata. Ridleyjev retkon dosta mehanički i ultimativno neubedljivo prikazuje ženu kojoj porodica strada od strane kriminalaca iz zajednice, kako se politički angažuje protiv viđilante osvetnika anticipirajući nastanak superheroja. Ridley, rekoh, piše solidne dijaloge i Amandin diskurs o zakonu i redu ima nekog rezona, ali superheroji jedva da figurišu u ovoj priči i naprosto ne postoji dovoljno snažan simbolički protivnik sa druge strane da ona ima smisla. U par navrata čini se da Ridley pokušava da ovo formatira kao borbu tradicionalnog sistema protiv te nove „ekstremne levice“ koja ga ugrožava (a koji su, da bude jasno, izmaštali alt rajt influenseri, Elon Musk i Trumpovi savetnici prikačeni na GRU sisu) ali njegov strip naprosto ne pokazuje dovoljno superheroja da bi oni imali legitimno mesto za stolom u ovoj raspravi i jedna odlična scena gde Betmen sam upada u zatvor u kome Amanda stoluje nije dovoljna da se ova diskusija postavi na nekakvu zdravu osnovu.

Imam svakako još i neke sitne zamerke na Ridleyjev scenario ali one su manje bitne od činjenice da njegova teza nikada nije do kraja iznesena ili, ako jeste, da ona nema smisla. No, njegovi dijalozi su za klasu iznad svega ostalog što smo videli u orbiti Absolute Power i ovo je jedan pristojan politički triler po svojoj formi, koji je Alitha Martinez nacrtala sasvim korektno a onda je Norm Rapmund sve odlično istuširao i Andrew Dalhouse preko toga udario kvalitetne kolore. Steve Wands je uradio funkcionalan letering, dok je Dave Sharpe bio leterer na Super Son i task Force VII i pošteno se namučio. Ariana Maher je leterovala glavni serijal i to je svakako jedan od boljih elemenata njegovog dizajna.

Sve u svemu, Absolute Power je reciklaža starih zapleta, koji ni sami nisu bili sad nešto izrazito sjajni, izvedena mehanički i bez previše elegancije. Kao zaključak niti zapleta koje su se u DC-jevim stripovima provlačile poslednje 3-4 godine on je, kako da kažem, prilično neubedljiv. Odrađuje posao, ali ne kaže ništa interesantno i inspirativno i mada Waid piše zamečateljan novi status kvo (i poetsku pravdu) za Amandu Waller, ostatak stripa nije na istom nivou kvaliteta. Morin crtež i Sánchezovi kolori su, ako ih gledamo u izolaciji, odlični, ali Absolute Power je naprosto još jedan primer stripova čija je naracija toliko rascepkana između milion likova da crtač i kolorist tu nemaju mesta da budu pripovedači i praktično su samo ilustratori. Čitao sam mnogo gorih stripova od ovoga, ali Absolute Power ima ukus obroka brze hrane posle koga ostajete samo gladniji. Putem ove stranice na Amazonu možete doći do kolekcija stripova o kojima ste upravo čitali, ako vam je to potrebno.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3831 on: 03-02-2025, 06:00:01 »
Pročitao sam u Maju izašavšu kolekciju petodelnog Imageovog serijala Hexagon Bridge, a koji je sam izlazio pretprošle godine, kao debitantski autorski rad Njujorčanina po imenu Richard Blake. Blake je formalno obrazovan u domenima slikarstva i dizajna ali je posle jedne sopstvene i nekoliko grupnih izložbi u njujorškim galerijama počeo da malo sumnja u svoj odabrani životni put pa i da se podseća da je nekada voleo strip (biografija kaže „grafičke romane“, da bi se svemu dalo MALČICE akademskog dostojanstva gaddemit), te krenuo i da „istražuje“ ovaj medijum, a što je kulminiralo u Hexagon Bridge, fantazmagoričnoj naučnofantastičnoj pripovesti o paralelnim (i fiktivnim) realnostima, istanjenoj granici između ljudi, veštačkih inteligencija, božanstava, vizuelno impresivnoj multidimenzionoj Odiseji čiji ćete zaplet, sasvim verovatno, zaboraviti posle par meseci ali čije ćete prizore pamtiti značajno duže.



Hexagon Bridge je i jedan zabavan primer za onaj mem u kome osoba koja je u životu gledala jedino Star Wars vidi Odiseju u svemiru 2001 i uz klimanje primeti „ovaj film emituje ozbiljan Star Wars vajb“, samo primenjeno na moderni strip. Imageov marketing tako Hexagon Bridge direktno a onda i indirektno poredi sa radovima Jonathana Hickmana (sa stripom Decorum, koji je Hickman radio sa Mikeom Huddlestonom, a onda i sa stripom Little Bird na kome Hickman nije radio ali su ga kada je izlazio poredili sa njegovim East of West), upinjući se iz sve snage da nađe sponu sa nečim što bi publika ovog izdavača mogla da prepozna kao svoje, iako je Blakeov rad značajno bliži radovima francuskog titana Moebiusa, uključujući stvari poput Anđeoske kandže, Hermetične garaže ali monumentalne saradnje sa Jodorowskim unutar Incal metaserijala. Ne, hitam da dodam, nužno u pogledu ideja i koncepata, koliko u pogledu vizuelnog pripovedanja, korišćenja geometrijskih pravilnosti i simetrija da se kreira simbolički prostor, intenzivnog rastakanja realnosti pred očima čitaoca kako bi mu se sugerisala dublja realnost itd. Blake u intervjuima i eksplicitno navodi Moebiusove (i Bilalove RADUJ SE SRBIJO I JUGOSLAVIJO) radove objavljene u Heavy Metalu početkom osamdesetih godina kao prvi notabilan strip-uticaj koji je imao u životu, pa je sasvim fer da povučemo direktnu liniju od Hexagon Bridge do klasičnog Moebiusa. Naravno, u istom dahu Blake pominje i Blade Runner (i naglašava da je i on bio inspirisan Moebiusom) pa mi na pamet pada da smo mogli i gluplje da prođemo – naime neko iz Imagea je verovatno pomislio da je i Nolanov Inception zgodna referenca koja bi mogla da se napravi u marketingu ovog stripa ali je i verovatno bio nadglasan na ime toga da je taj film star više od deset godina i da današnji klinci ne znaju šta je to.

Cinizam! Ovako rano ujutro! Ne priliči!

Enivej, Blake je, kaže, u svojim ranim slikarskim godinama bio inspirisan Francisom Bakonom, Lucienom Freudom i Frankom Auerbachom, i u njegovom stripu se da videti jedna vrlo formalna, ako hoćete „profesionalna“ disciplina. Ovde je svaki kadar promišljen, svaka kompozicija pažljivo isprobana, ne samo u izolaciji već i okružena drugim kadrovima, ali zgodno je primetiti da on nema onu slikarsku krutost što se neretko vidi kod slikara koji rade strip. Za ovo je dobrim delom zaslužan The Killer, vrlo uspešni francuski serijal o profesionalnom ubici Luca Jacamona i Matza o kome sam i ja pisao još u vreme svog UPPS angažmana, a koji je imao i odličan odjek u SAD, i koji je Blakea podsetio na njegovu ljubav prema evropskom stripu ali mu i otvorio oči kako mogu da se spoje formalna slikarska disciplina i za medijum osobeno stripovsko pripovedanje.



I, da se razumemo, Hexagon Bridge jeste izvrsna demonstracija tog spoja. U pitanju je vrlo visokokonceptualan naučnofantastični narativ koji se događa u dalekoj budućnosti i propituje suštinu ljudskosti kroz toliko naprednu tehnološku konceptualizaciju da se ona pretače u čistu simboliku. U tom smislu, ovo je decidno old school pristup naučnoj fantastici, zaista manje hickmanovski sintetizovan (znate već, Hickman voli da razradi svet i univerzum do u najsitnije detalje pa onda u okviru njega uvezuje simbole jedne s drugima) a više moebiusovski „fraktalizovan“ (sa više intuitivnim, psihodeličnim radom sa simbolima koji će već sami od sebe naći svoja mesta u svetu koji ne mora biti eksplicitno osmišljen do detalja).

No, Hickman JESTE bitno ime za nastanak ovog stripa ili makar za njegov izlazak za Image. Naime, Blake je nakon kraćih eksperimenata sa strip-formom koji nisu bili objavljivani, krenuo da radi Hexagon Bridge i prijavio se za Creators for Creators natječaj za grantove gde je sa ovim projektom stigao do finala ali nije i dobio potreban novac. No, Jonathan Hickman, jer je čovek carina, je sedeo u komisiji i pomislio da je Hexagon Bridge svejedno vrlo dobar strip pa ga je uz Blakeov blagoslov, preporučio Ericu Stephensonu iz Imagea. To je bilo 2019. godine i, eto, trebalo je da prođu četiri godine da Hexagon Bridge ugleda svetlost dana. Blake se i dalje beskrajno zahvaljuje Hickmanu i navodi njega, Ricka Remendera i Ashelyja Wooda kao moderne (američke i, eto, australijske) autore koji na njega utiču i zaista, da se ne lažemo, iako se Moebiusov uticaj ovde svakako najviše primeti, sasvim je fer i uvrstiti Blakea među ovu bratiju na ime modernih naučnofantastičnih koncepata kojima oni vole da se bave(Hickman i Remender) ali i jednog naglašenog artizma u grafičkom tretmanu visoke tehnologije, koji prepoznajemo kod Wooda.

Nekakav direktniji uticaj na sam narativ o bračnom paru kartografa koji pokušavaju da naprave mapu paralelnog univerzuma, pa nestanu, pa ih kasnije njihova odrasla ćerka traži uz pomoć robota obdarenog snažnom veštačkom inteligencijom, izvršila je knjiga The Mapmakers Johna Noblea Wilforda, a koja govori o porodici kartogfrafa iz osamnaestog veka koja je mapirala najveći deo Francuske. Taj dah gotovo božanske moći, čina doslovnog crtanja sveta na hartiji koji time postaje „stvarniji“, opipljiviji, istovremeno i apstraktniji i „materijalniji“ je svakako u srži ovog serijala. Veliki broj panela koje Blake radi upravo prikazuju solidifikovanje stvarnosti oko likova koji pokušavaju da je shvate, doslovno sklapanje sveta oko njih, dok se kreću i pokušavaju da konceptualizuju izgled tuđinskog univerzuma, a koji će zavisiti od onoga ko taj univerzum posmatra i pokušava da shvati. Blake u stripu nigde eksplicitno ne pominje kvantnu mehaniku i Hajzenbergov princip neodređenosti koji, ako nam se dopusti mala filozofska tangenta, ukazuje da, na fundamentalnom nivou stvarnosti, čin posmatranja sveta zapravo čini da taj svet upadne u jedno od svojih mogućih stanja – dok je pre toga bio u svim mogućim stanjima POTENCIJALNO – i u njemu ostane, čineći „moguće“ „realnim“, ali jasno je da je ova misao tkanje koje stoji u srcu Hexagon Bridgea. No, pošto Blake NIJE Hickman, uprkos tolikim pominjanjima u ovom tekstu, od kojih Hickman verovatno sad štuca i pita se šta mu se to dešava, onda ovde ne moramo da dobijemo detaljno razjašnjenje koja je to i kakva tehnologija kojom ljudi četrdesetog veka nove ere otkrivaju „prolaz do neobične paralelne dimenzije“ jer naprosto poenta stripa nije u mehanici već u simbolici i emociji, u povezivanju budućih događaja sa notabilnim dešavanjima iz naše istorije i pronalaženju večitih lekcija u stvarima koje su bile, jesu i biće, odnosno ponavljaju se s razlogom.



Nisam gore Odiseju u svemiru 2001 pomenuo samo šale radi. Zaravo početak prve epizode Hexagon Bridge me je odmah asocirao na sam kraj ovog filma i njegovu tranziciju iz jedne realistične, old school naučnofantastične pripovesti u simboličku alegoriju posredstvom duge grafičke sekvence gotovo čiste apstrakcije. Prolazak kroz simbolički pasaž sklopljen od psihodeličnih boja i geometrijskih oblika, da bi protagonist na kraju susreo samog sebe na kraju života a zatim se ponovo rodio ali na višem nivou postojanja je, možda i nesvesno, na jednom po intenzitetu nižem nivou dobio omaž u uvodnoj sekvenci Hexagon Bridge, gde protagonistkinja prelazi iz prirodnog okruženja – šume prekrivene snegom kroz koju posrće – kroz konstrukt koji asocira na futuristički most i zatim apstraktnu geometrijsku dekonstrukciju u nešto što je decidno „drugo“ mesto, enterijer u kome joj se obraća uljudan – takođe decidno „drugi“ – čovek dok joj postavlja sto da se okrepi posle, pretpostavka je, zastrašujućeg iskustva. Da se ovaj „čovek“ – a videće se posle u stripu koliko mu ova odrednica odgovara ili ne – predstavlja kao Gerardus pokazaće se kao značajno kada shvatimo koliko se ovaj strip bavi kartama, kartografijom, mapiranjem nepoznatog sveta kao nekom vrstom svete, pa i božanske dužnosti i moći.

Naravno da je Gerardus referenca na Gerardusa Mercatora, jednog od najpoznatijih kartografa u flamanskoj, evropskoj i svetskoj istoriji, čoveka koji je u šesnaestom veku kreirao za to vreme revolucionarnu mapu sveta koristeći novi pristup projekciji trodimenzionalnog prostora u dvodimenzionalnu ravan a koji se i danas koristi na nautičkim kartama. Ovaj Gerardus iz stripa ima praktično demijurške ambicije a što se uklapa u samu temu koju smo već, jelte, više puta pomenuli gore, o tome da je mapiranje sveta jednako njegovoj kreaciji.

Nema neke svrhe da prepričavam Hexagon Bridge – zaplet i radnja stripa su zapravo jednostavni jer oni predstavljaju pre svega nosač na kome Blake može da se igra sa simbolikama, a od kojih mnoge nisu verbalizovane već ih čitalac dobija vizuelno – a vredi i da se naglasi da u današnjem istorijskom trenutku u kome se američki strip nalazi i gde su scenaristi u principu doživljavani kao „glavni“ autori stripa dok su crtači izvođači radova, Blakeovo pripovedanje koje često ne zahteva tekst i često će stranice i stranice proći bez ijednog ispisanog slova, ima jednu osvežavajuću energiju.



Naravno, morate biti naklonjeni ovoj vrsti naučne fantastike i, uopšte, fikcije. Ovde nema puno klasične akcije a često je veliki broj konsekutivnih panela, pa i tabli, samo metodična, postepena konstrukcija ili dekonstrukcija složenog geometrijskog sistema, ili njegova transformacija iz jedne u drugu figurativnu predstavu. Ponovo, ovo je glavna TEMA Hexagon Bridge i to da se ona izražava u većoj meri vizuelno nego tekstualno je vrlo lepo osveženje u modernom američkom strip-mejnstrimu.

Naglašavam da Hexagon Bridge NIJE nekakav neprozirni UMETNIČKI rad koji bi odbio bilo kakav dijalog sa čitaocem i insistirao da ovaj sam mora da pronađe značenja u nečemu što NIJE predstava i postoji kao umetnički objekat samo za sebe. Tako nešto bismo zaista dobili od Moebiusa ili Bilala ali je veliko pitanje koliko bi savremena američka strip-publika, čak i ova „zrelija“, koja čita Image Comics, bila spremna na tako nešto. Blake je prilično dobro procenio da se publici valja dati jasan tekstualni okvir u kome se priča dešava, jasna emotivna udica koja će ih vući kroz narativ, te jasne istorijske reference koje se lako daju izguglati kako bi čitalac počeo da sklapa stvarni narativ ovog stripa i sledstveno tome je kreirao miniserijal koji će biti taman toliko „pametan“ ili ambiciozan da se jasno izdvoji od uobičajene Imageove ponude, ali ne toliko avangardan da ljude ostavi u konfuziji šta su to čitali i bude optužen za pretencioznost.

Na ovom mestu onda, vredi i da ukažem koliko smo imali sreće da je Blake ovako svestrano talentovan. Mislim, za ime sveta, ovo mu je prvi strip!!!!!!!!!! A gledajte: njegove geometrijski veoma formalno postavljene kompozicije imaju izuzetnog parnjaka u dizajnu likova, njihove odeće i opreme, pogotovo što su neki od likova roboti udaljeni dvadeset vekova budućnosti od mesta na kome se mi danas nalazimo. Njegova ljubav ka apstraktnim geometrijskim konstruktima (i dekonstrukcijama) balansirana je veštim pripovedanjem u kome je čitaocu i bez ekstenzivnog (najčešće bez ikakvog) tekstualnog pojašnjenja moguće da prati prelaske radnje sa mesta na mesto i iz univerzuma u univerzum. Pritom, oštar, precizan rad perom kakav je neophodan za ovako disciplinovane kompozicije i detaljne likove, dobija dostojnu dopunu u hladnom koloritu koji uvek nepogrešivo sugeriše fluktuirajuću prirodu realnosti u kojoj se priča dešava a pri svemu tome, Blake je i vrlo kompetentan leterer.

Dakle, Hexagon Bridge je rad modernog renesansnog umetnika, filozofska meditacija o značaju kartografije u percepciji realnosti umotana u žanrovski naučnofantastični narativ koji u prvi plan stavlja porodicu i najintimniju emociju kao motivator. Taj old school vajb naučne fantastike od pre pola veka i jače se svakako može povezati i sa Tarkovskim i njegovom adaptacijom Lemovog Solarisa za veliko platno, pa ako vam nije muka od svih tih referenci o kojeste se saplitali čitajući ovaj prikaz, Hexagon Bridge je apsolutno strip koji bi mogao da vam se dopadne. Image će vam ga rado prodati putem ove stranice.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3832 on: 05-02-2025, 05:44:53 »
Imajući u vidu da sam celoživotni Marvel zombi, jeste malo za osudu što o domaćem izdavačkom poduhvatu, „Ultimativna kolekcija grafičkoh novela“ pišem godinu dana nakon što je započeta, a pošto ovaj tekst neće izaći još nekoliko dana (ili nedelja?), vi ćete ga čitati sa još većim zakašnjenjem. No, kako je u pitanju EKSTREMNO ambiciozno preduzeće, sa dvonedeljnim tempom izdavanja po jedne tvrdo koričene kolekcije, kako bi se za neke četiri godine izbacilo stotinu važnih Marvelovih stripova u zaista kvalitetnim izdanjima, onda je jasno da ja, sa mojim tempom pisanja, praktično ni o čemu drugom ne bi trebalo da pišem... U to nekom smislu, danas pričamo o kolekciji Vulverin koja se na kioscima (i drugim preodajnim mestima) pojavila 25. Januara tekuće godine (ja sam je kupio 26. Januara a veoma prijatna prodavačica me je informisala da joj je to poslednja kopija*, dakle OVO SE PRODAJE) kao već dvadesetpeto izdanje ove edicije. Da mi je neko pre samo deset godina rekao da će ovako nešto postojati u Srbiji, bio bih ekstremno skeptičan ali ovaj izdavač kao da ima dovoljno benzina u rezervoaru da ceo projekat zapravo i izgura.
* i posle smo pričali o zecu koga je nekada imala kao kućnog ljubimca i o mačkama koje danas imamo



Hachette je, naravno međunarodna izdavačka kuća osnovana pre 199 godina u Parizu. Danas su prisutni u 38 zemalja, a njihov Book Group je najveći izdavač u Francuskoj i treći najveći izdavač obrazovne literature u svetu. Pričamo o firmi sa OGROMNIM kapitalom pa izdavanje sto tvrdo koričenih kolekcija Marvelovih stripova čak nije ni najesktravagantniji projekat koji je Hachette započeo u Srbiji. A što bi bilo reprodukovanje automobila Zastava 101, popularnog Stojadina aka Keca, u razmeri 1:18 i izdavanje sto brojeva magazina koji se bavi ovim automobilom i daje uputstva za sklapanje modela. Što kažu, čak i ako samo peru pare kod nas, DOBRO JE DA SU TU, a za ove Marvelove stripove pripremu i štampu obavlja im Čarobna knjiga, izdavač sa sasvim časnom istorijom publikovanja ključnih Marvelovih stripova.

Ova Ultimativna kolekcija nema neki specijalan red i logiku tako da se skače između decenija, autora, likova. Distinkcija u odnosu na Essential kolekcije koje je Čarobna knjiga publikovala je u tome da je ovo orijentisano na stripove koji se kredibilnije mogu percipirati kao „grafički romani“ iako su često u pitanju zapravo kolekcije miniserijala, ili kolekcije sržnih serijala velikih događaja kao što su Siege (koja  je, u trenutku dok ovo kucam, sledeća na redu za izlazak), World War Hulk, Avengers vs. X-men itd.

Ovo je dobrim delom i razlog što o ovim stripovima uglavnom do sada nisam pisao povodom njihovih srpskih edicija, jer sam o MNOGIMA od njih pisao u vreme kada su originalno izlazili i neretko ih detaljno secirao. Razmišljam o tome da neke od tih prikaza, koji su nestali kada je UPPS ugašen, publikujem ponovo kako bi bili na raspolaganju čitaocima koji sada kupuju srpska izdanja, ali i ako se to ne desi, moram da pohvalim ovu inicijativu i da kažem da se nadam da ona nailazi na zaista dobar odziv čitalaca. Nije da superherojskih kolekcija u srpskim i hrvatskim prevodima (pa onda i u originalima) ionako nemamo baš dosta u domaćim knjižarama, ali čini mi se da ima mesta i za ovakvu inicijativu koja ne ide daleko u prošlost i uglavnom se bavi stripovima iz ovog stoleća, dajući srpskom čitaocu mogućnost da svedoči trendovima koji su oblikovali Marvelove stripove u periodu koji je prethodio dominaciji Marvela u bioskopu. I, da, neki od tih stripova JESU vrhunci Marvelovog autputa u trećem milenijumu, ne nužno uvek po kvalitetu, ali da po istorijskoj važnosti i uticaju. Pročitati Civil War ili Extremis, Planet Hulk ili Marvel Zombies jeste ipak u neku ruku stvar opšte kulture.



Vulverin (tj. samo Wolverine u originalu), strip o kome danas pričamo ne spada u ovu grupu, ali samo u smislu da ovo nije strip iz dvadesetprvog veka. Objavljen 1982. ovaj miniserijal od četiri broja je bio neka vrsta dream team (ili ako hoćete supergroup) projekta za ondašnji Marvel, usmerenog da liku nastalom osam godina ranije i brzo izraslom u miljenika publike na ime svojih pojavljivanja u serijalu Ucanny X-men, obezbedi svetlost reflektora, punu pažnju čitalaca ali i neku vrstu reinvencije njegovog karaktera.

Okoreli Marvel zombiji znaju, ali ovo će možda čitati i neko mlađi pa da ipak objasnimo, da bi narod razumeo: scenarista Chirs Claremont je jedna od istorijski najvećih Marvelovih zvezda i razlog što ga i danas zovu da povremeno piše X-men ili Wolverinea je to da je on ovaj serijal tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka od relativno opskurnog, više kultnog favorita, pretvorio u apsolutni blokbaster, sa epskim, vagnerijanskim pričama, ogromnim ansamblom memorabilnih likova i decenijskim kontinuitetom. Da ne pominjem strahovitu prodaju. Kada je 1991. godine lansiran novi magazin, nazvan samo X-men, sa Claremontom na scenariju i Jimom Leejem na crtežu, prvi broj ovog stripa je postavio rekorde prodaje koji do danas, tri i po decenije kasnije nisu oboreni. Claremont, je, dakle, BIG DEAL i iako nije kreator lika Wolverinea, jeste u svakom praktičnom smislu neko ko mu je dao distinktan karakter, tragičku a cool personu u koju smo se zaljubili i koju Marvel doslovno pokušava da uništi, evo, već bar dvadesetpet godina.

Dobro, POVREMENO pokušava da je uništi, don’t @ me.

Wolverineova popularnost kao člana ansambla X-Men, naravno, nije bila neprimećena od strane Marvela pa je Claremont dobio zeleno svetlo da isproba kakav bi odziv bio na njegov sopstveni serijal, mada tako što će umesto tekućeg magazina, prvo biti kreiran miniserijal od četiri broja. Deluje možda kao i previše opreza za epohu u kojoj su likovi kao što je, eh, The Human Fly imali tekuće serijale, a serijali danas smatrani neuspešnim, poput Defendersa, su išli bez prekida deceniju i po i zabadali po stopedeset brojeva, no, verovatno je više stvar bila u tome da je Claremont između pisanja Uncanny X-Men, New Mutants i još sijaseta drugih stripova (uključujući tezge na pomenutim Defendersima) imao ipak ograničen kapacitet da pokreće NOVE serijale i nekako nađe vremena da spava. Tekući serijal o Wolverineu je onda pokrenut tek 1988. godine (takođe ga je pisao Claremont) a ovaj mini iz 1982. je ostao kao neka vrsta etalona za to kako se strip-karakteru daje upečatljiva, moćna priča koju će ljudi pamtiti decenijama kasnije i koja, uprkos čestim retkonovanjima i preokretanjima činjenica, ostaje kao jedan od hajlajta u Wolverineovoj istoriji.

Naravno, LAVOVSKI deo ovoga odlazi na činjenicu da je ovaj strip nacrtao Frank Miller. Danas problematični nacionalističko-paranoidno-toksično-muški čiča koji ima sopstvenu izdavačku kuću (i o čijem ću ributu Ronina, verovatno, morati uskoro da pišem) jer REALNO sa njim niko više ne može da radi i ostane normalan, Miller je u ono doba bio jedan od najvrelijih talenata u američkom superherojskom stripu. Isprva percipiran kao obećavajući mladi crtač koji se iskazao na Spajdermenu i Daredevilu, Miller je u jednom momentu preuzeo kompletnu kreativnu kontrolu na Daredevilom crtajući i pišući ono što će do danas ostati kao definitivna priča o ovom junaku koju sve ostale pokušavaju da na neki način repliciraju. Mračnije teme, „realističniji“ ton (uprkos nindžama koje ispadaju iz svakog mračnog sokaka) i Millerov osobeni crtački stil porodili su jedan od najvažnijih stripova ranih osamdesetih, iz koga će kasnije izrasti ne samo revolucionarne priče o Betmenu već i (i ne šalim se), Teenage Mutant Ninja Turtles kao fenomen.



Miller je paralelno sa ovim Wolverineovim miniserijalom crtao neke od najbitnijih epizoda Daredevila (notabilno onu u kojoj Bullseye ubija Elektru, kreirajući mladom, još nevinom Mehmetu celoživotnu traumu), ali je, kada čitate Wolverinea, utisak da je imao više vremena da ga posveti ovom serijalu. Ovo ne samo da je jedan od najimpresivnije nacrtanih Millerovih stripova u celom njegovom Marvelovom opusu*, već je u pitanju i neobično promišljen rad. Claremont je, uostalom navikao da sa crtačima ravnopravno deli scenaristički rad –John Byrne je godinama ravnopravno sa njim radio zaplete u Uncanny X-men – i onda je i Miller ovde imao puno slobode da se raspojasa sa svojom ljubavlju ka japanskoj popularnoj kulturi, katanama, samirajima, roninima, ali i fatalnim ženama koje moraju da pate da bi muškarac u centru narativa bio pravilno motivisan.
*mada cena toga JESTE bila da je na Daredevilu Miller počeo da ošljari i tušeru Klausu Jansonu slao sve nezavršenije olovke da se ovaj, jelte, s njima snađe

Štaviše, ovde postoje ne jedna već DVE takve žene, čime je začeta dugačka tradicija Wolverineovih fatalnih ljubavnih veza. Kao lik koji je bio jedva više od siledžije sa metalnim kandžama u svojim ranim pojavljivanjima, Claremontovim i Millerovim naporom je James „Logan“ Howlett transformisan u zrelijeg, odraslijeg antiheroja sa postojećim emotivnim životom i traumatičnim ožiljcima na duši. Naravno, o Wolverineu se 1982. godine još uvek malo znalo, najveći deo njegove prošlosti nije još bio napisan, pa ni koncipiran* i Miller i Claremont su se igrali motivima i estetikama koje su im u tom trenutku bile bliske.
* doduše, kada je dve decenije kasnije to učinjeno, mnogi među nama su zavapili NOT LIKE THIS, iako je Wolverine: Origin bio jedan od najprodavanijih Marelovih stripova početkom ovog stoleća.

Tako je onda tvrdi, okoreli muškarac sa malo prijatelja i puno – u službi – ubijenih neprijatelja na spisku ovde dobio karakterizaciju negde između bezimenih likova Clinta Eastwooda iz italijanskih vestern-fillmova i ikoničkih japanskih ronina koji su im, uostalom, u dobroj meri bili uzor šezdesetih godina prošlog veka. I nakon uvoda koji se dešava u Severnoj Americi, Wolverine odlazi u Japan gde će provesti čitav ostatak narativa.

Odvajanje Wolverinea od matičnog tima – X-men se u ovom stripu ne pojavljuju do poslednje strane i to na samo jednom panelu – je mogao biti i riskantan potez, ali verovatno je da su Stan Lee, Jim Shooter, i ostatak glavešina u Marvelu razumeli da se ovde radi o liku sa jako velikim potencijalom pa je, iako su pod Claremontom već i Uncanny X-Men bili „ozbiljniji“ i „zreliji“ strip, za Wolverineovo prvo solo-pojavljivanje odobrili sasvim nezavistan narativ i još „odrasliji“ ton. Ovo je strip pun mračnih likova – čak i kad su pozitivci to su pripadnici tajnih službi koji sve rade u konspiraciji i ispod žita – gangstera, ubica i PROFESIONALNIH ubica a jedan od ključnih elemenata zaleta je porodično nasilje i prisilan brak.

Već se tu, rekosmo, pomaljao Miller koji prosto mora da ima ženu koja trpi nasilje kako bi muški protagonist bio motivisan i za ovu je priliku izmaštan ceo zaplet oko ćerke velikog japanskog, jelte, kontroverznog biznismena, a zapravo šefa kriminalnog klana, koja se zaljubila u Logana i on u nju, a koja odjednom prekida svu komunikaciju sa njim. Kada Logan, lud od ljubavi – mada naravno, pre svega lud od MUŠKOSTI jer ne može da podnese da ga neko goustuje – ode u Japan da vidi šta je sad to bilo i zašto mu Mariko Jašida ne odgovara na, jelte, poruke, shvati da se zatekao usred gangsterkog hladnog rata gde Marikin otac pokušava da eskalaciju preupredi udajom ćerke tamo gde treba.

Miller je priču manje bazirao na jakuza filmovima, a više na samurajskim džidaigeki produkcijama pa je ovaj strip neobična – ali dosta funkcionalna – kombinacija modernog japanskog urbanog glamura, sa neonskim svetlima i visokim soliterima Tokija, i tokugawa ikonografije, sa sve mačevima iskovanim pre nekoliko vekova, tradicionalnim nošnjama, enterijerima uređenim po folklornim predlošcima itd. Millerova opsednutost nindžama ovde dobija puno prostora da se ispolji i njegov crtež ovde – ali i izvanredno precizni tuš Josefa Rubinsteina – je spektakularan na sasvim novoj razini. Kompozicije u kojima se Wolverine bori protiv grupa nindža, leteći iznad tokijskih krovova, padajući ka tokijskim pločnicima itd. su toliko ikoničke da se – kroz omaže i imitacije – ponavljaju u Marvelovim stripovima sve do danas.

Ovo je i srazmerno „gritty“ strip u skladu sa tim zrelijim tonom i Millerovim bekgraundom vezanim za obožavanje noir filmova, pa glavni junak ovde biva ne samo poražen već i simbolički kastriran – ili makar emaskuliniran – u prvom činu, kako bi mogao muževno da se osveti u poslednjem, puno likova biva ubijeno, a Wolverine, iako ga Mariko neće jer su joj čast porodice i tradicija klana bitniji od sopstvenih osećanja, što bi se modernim jezikom reklo – jebe. Nema ovde eksplicitnih scena seksa, naravno, ali ima jakih sugestija šta su likovi radili pre nego što se kamera, jelte, upalila, a i Wolverineova ljubavnica se, za svaki slučaj, naglas hvališe svojim seksualnim veštiama. Možda je i ovaj, iz današnje perspektive blagi erotski sadržaj bio zaslužan za to što su u Marvelu posle uspeha miniserijala malo pričekali da se Wolverineov solo strip vrati u rotaciju, nesigurni je li svet spreman za superheroje sa aktivnim seksualnim životom. Naravno, do 1988. godine je stigla nova generacija kreatora u Marvel i seksualizovanje likova, plus jasno sugerisanje da oni imaju redovne seksualne odnose su postali više pravilo nego izuzetak.



Milleru je ovaj strip otvorio mnogaja vrata i dosta mu presudno odredio karijeru. Nakon Wolverinea je on mogao da sebi priušti da nastavi da samo piše Daredevila, spremajući se za lansiranje svog creator-owned stripa za konkurentski DC, Ronin, a koji mu je onda utro put za revolucionisanje Betmena (i superherojskog stripa generalno) sa Dark Knight Returns. Wolverine je ipak sa svoj strane i strip sa previše zapleta za broj strana koji ima i Miller i Claremont ipak nisu mogli baš skroz ekonomično da ga povežu – a velikim delom, mislim, na ime toga da je Miller, nakon što je Mariko učinjena nedostupna Loganu, uveo NOVI ženski lik da bude Loganova spasiteljka, konkubina pa onda guja u njedrima i time zakomplikovao ionako komplikovan zaplet. Fakat je da Miller NE MOŽE bez tih čulnih, fatalnih žena koje su istovemeno snažne borkinje ali i jebene kurveštije kojima muškarac ne može da veruje i ovaj je strip možda i pokazna vežba za to šta će Miller uraditi usred mejnstrim superherojštine kada ga urednik ne priteže dovoljno (ovakvih stvari ipak ima MNOGO manje u Dark Knight Returns i Batman: Year One) a onda i najaviti ekscese koje ćemo gledati u Sin City.

No, Wolverine je solidan strip čija je istorijska važnost za nijansu veća od samog kvaliteta, ali mu kvalitet nije za odbaciti. Ovo nije savršeno vođen narativ i sa svoje je strane i Chris Claremont potpisao bolje ispričane priče, ali jeste strip koji je čitavom medijumu ukazao na smer „sazrevanja“ ili makar „odraslizacije“ u kome su onda neki autori (računajući i Millera i Claremonta) napravili još bolje radove. Možemo mu zameriti  mnogo toga, od tog proto-problematičnog tretmana žena, preko, rekosmo, previše zapleta za premalo strana (a nema malo strana!) pa do orijentalističkih klišea ubačenih sa simpatijama i dobronamerno ali svakako klišea koje treba prepoznati, no mnogo toga mu moramo i priznati u uspehe. Wolverineovu antiherojsku karakterizaciju i dobro definisan etos, poglavito provučen kroz Claremontov tekst (znate već: I’m the best at what I do. But what I do best is not very nice.), Millerove vrhunske kompozicije, izvanrednu akciju, ali i ipak upečatljiv, karakteran prikaz Japana. Odlične kolore Glynis Wein. Ovo je strip koji možda ne bih preporučio potpunom, jelte, laiku, da mu bude prvo iskustvo sa superherojštinom, ali za nekoga koga interesuju Marvelovi stripovi, Wolverine JESTE obavezna lektira.

Prevod Ota Oltvanjija je isti onaj korišćen za ovaj strip kada ga je Čarobna knjiga prvi put na srpskom izdala 2014. godine i on je uglavnom sasvim korektan, sa sve očuvanim Claremontovim i Millerovim upitnim traksnripcijama nekih japanskih fraza („hei“ umesto danas uobičajenog „hai“ itd.). U nekom mom privatnom viđenju stvari voleo bih da su neka od Oltvanjijevih rešenja maštovitija – uzrečica „gotcha“ koju Yukio koristi je prevedena kao ne netačno ali neinventivno „moji ste“ – ali mu moram skinuti kapu za to kako je Loganovo „bub“ dosta spretno preveo kao „prika“. Svakako me prevod podseća na to koliko je i originalni tekst zapravo nategnuta kombinacija više žargona na tački srastanja Claremontove melodramske proze i Millerovog opsedanja noir filmovima.

Vulverin, dakle, treba da kupite i pročitate. Štampa je odlična, kolori izgledaju izvrsno, povez je besprekoran a suplementalni materijali su sasvim dobri. Pošto ovog stripa na kioscima više neće biti kada budete čitali ovaj tekst, možete i njega i ostatak izašlih kolekcija naručiti od distributera koristeći imejl adresu: pretplata@globalpress.rs. Ili, naravno, skoknuti do Alana Forda. Alternativno, ako biste da ovo ipak čitate na Engleskom (mada TREBA podržavati domaće inicijative), sugerišem kupovinu deluks izdanja iz 2022. godine jer ono ima i dve epizode Uncanny X-men dodate na kraj koje pokazuju šta je bilo dalje. Amazon tu kolekciju ima ovde. UŽIVAJTE.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3833 on: 10-02-2025, 05:47:16 »
Strpljivo sam čekao da vidim kada će Imageov serijal Black Cloak nastaviti sa izlaženjem. Ono što je prošle godine u kasno leto i ranu jesen izašlo kao kolekcija prvih šest brojeva serijala je eksplicitno obeleženo sa „Volume 1“ i uostalom završava se priličnim klifhengerom a u pogovoru poslednjoj epizodi je scenaristkinja Kelly Thompson najavila da se nastavak uveliko priprema i da će krenuti sa izlaženjem „na jesen“. Dakle, na jesen 2023. godine.



Strpljivost je, izgleda, konačno nagrađena i Image Comics najavljuje nastavak izlaženja ovog stripa za drugu polovinu Avgusta 2024. godine, a koja je, u trenutku dok ovo čitate već prošlost. No, u trenutku dok ja ovo kucam (pred kraj Jula), je još uvek u budućnosti. Svakako su odlične vesti da se ovaj strip nastavlja jer ne samo da smo konačno na pragu da saznamo šta je bilo dalje sa jednim intrigantnim svetom, njegovim intrigantnim likovima i strašnom zaverom u srži zapleta, nego je i Black Cloak jedan od stripova koji su već prvim svojim tomom pokazali dosta ali sugerisali da imaju još DOSTA VIŠE da pokažu. Hoću reći, ovo je strip koji me je zabavio, intrigirao, intelektualno i emotivno pomalo i isprovocirao ali je njegov POTENCIJAL da sve to uradi još više ono što me sa mnogo entuzijazma vodi ka čitanju nastavka.

Što se generalija, dakle, tiče Black Cloak je krenuo sa izlaženjem januara 2023. godine i u pitanju je nešto što bi se žanrovski moglo opisati već i samo sa „young adult“ strip i da to bude dovoljno informacija za publiku koja ZNA. Hoću reći, ovo je priča smeštena u fentezi mizanscen, sa sve elfima, sirenama i magijom koja je presudni resurs za upravljanje društvom na iole ljudski i prihvatljiv način, napisale su je i nacrtale žene, ima tu dosta i romanse i erotike a queer dimenzija je ne samo prisutna u samom, jelte, tekstu (glavna junakinja je u ljubavnoj, i vrlo dirljivoj, vezi sa ženom, praktično koleginicom) nego je i svuda u estetici koja nije 100% „furry“ ali se veoma otvoreno dodiruje sa furry imaginarijumom čak i kada su likovi stoprocentno humanoidni i nemaju „stvarne“ životinjske karakteristike. Ilustratorka i koloristkinja ovog stripa, Meredith McClaren je uspešna indi autorka (Hinges, Heart in a Box, Hopeless Savages) a njen najveći dosadašnji rad bio je na IDWovom stripu Jem and the Holograms. Radila je i u animaciji za Adventure Time, Bee and Puppycat itd, ali njen crtež mene najpre asocira na ono što privatno zovem „tviter fentezi“, dakle, na specifični tip ilustracija koje često viđam kod mladih, još uvek možda ne profesionalno zaposlenih ilustratora na tviteru koji nisu odrasli čitajući superheroje nego pre mange i korejske stripove, ali koji su pritom, nekako „prirodno“ queer ili pre queer-friendly i čiji je crtež često utemeljen u jednoj „detinjoj“ estetici, sa naglašavanjem „slatkog“, optimističnog, empatičnog u likovima, puno stilizacija koje su par generacija ranije smatrane fetišističkim a danas se promatraju jednim nevinijim, estetskijim okom.

Možda grešim, ne znam, ali McClarenova je jedna od retkih kreativnih osoba koje u 2024. godini još uvek imaju aktivan tumblr nalog i TO NEŠTO ZNAČI.

Druga polovina ovog kreativnog tandema je poznata i cenjena Kelly Thompson, žena sa Ajznerovom nagradom u vitrini i istorijatom ozbiljnog rada za velike korporacijske izdavače (pisao sam relativno recentno o njenom Deadpoolu i Black Widow, a radila je i Jessicu Jones, Spajdermena, X-Men spinofove...) a koja je sa McClarenovom već uspešno radila na Jem and the Holograms. Pošto je tu bio u pitanju licencirani materijal, mislim da su ove dve žene videle da im saradnja lepo ide i da bi bilo za obe korisno da se ponovo udruže na projektu u kome će one biti vlasnice svih autorskih prava na proizvod. Becca Carrey je uletela kao leterer za ovaj projekat i Black Cloak je jedan vrlo distinktan dodatak istoriji novijeg američkog mejnstrim stripa.



Doduše, ne nužno u konceptualnom smislu. Fentezi stripova sa queer-friendly estetikom i likovima koji imaju decidno moderne karakterizacije (dakle, ne pričaju polomljenim imitacijama Staroengleskog i ne liče na Konana) ima sve više i više i u katalozima velikih izdavča glavnog toka (jedan od najodličnijih primera je sjajni The Hunger and the Dusk) i ono što Black Cloak izdvaja od čopora nije ni tema ni mizanscen, već ozbiljnost obrade i jedna sigurno postavljena žanrovska fuzija koju su autorke plasirale.

Naime, Black Cloak je, rekosmo, fentezi strip, koji se događa u „poslednjem gradu u poznatom svetu“, štagod TO značilo. Imamo šture priče o ratu koji je besneo pre nekoliko stoleća i koji je zamalo okončao postojanje celog sveta ali je nekako na kraju „pobeda iščupana iz čeljusti poraza“ i „kraljevstvo je ujedinjeno“. Sve je ovo sasvim namerno ostavljeno na tim neodređenim deskripcijama, jer je jedna od glavnih dimenzija ovog narativa upravo istraživanje toga koliko je kraljevstvo STVARNO ujedinjeno i koliku cenu oni najslabiji, najmanje moćni u ovom društvu plaćaju za privid stabilnosti, prosperiteta, mira i, jelte, bratstva i jedinstva. Pošto, da bude jasno, ovo je fentezi okruženje u fullu, sa elfima, ljudima, sirenama i drugim narodima koji su svi distinktne rase u pogledu biologije, kulture, istorije itd, a koji svi žive unutar istog grada po imenu Kiros, i svima upravlja jedna elfovska kraljevska porodica.

Thompsonova je vazda bila scenaristkinja po mom ukusu pa se i ovde može stoprocentno računati da će žena da iskoristi žanrovske trope za jednu energičnu, dublju disekciju društvenih protivrečnosti a koja nije prirođena baš tom fentezi žanru.

Utoliko, sjajno je što je Black Cloak zapravo policijski procedural spakovan u fentezi oblandu. Black Cloak iz naslova zapravo označava policijske inspektore sa posebnim ovlašćenjima od kojih običan svet prilično dršće kad ovi ušetaju u neku kafanu i svi gledaju da im se sklone s puta. Ne pričamo samo o širokim administrativnim ovlašćenjima koja ovi službenici imaju, već i o magijskim moćima i predmetima koji su im stavljeni na raspolaganje i koje smeju da upotrebe u ekstremnim slučajevima.

A ima li ekstremnijeg slučaja od istrage ubistva u kome je ubijen, uh, pa prestolonaslednik? Dakle, jedini sin elfske kraljice koja sedi na tronu u Kirosu je na početku stripa pronađen u neživom agregatnom stanju, a Black Cloak inspektorka koja istražuje ubistvo je, iznenadićete se, i sama plemenita roda, zapravo ćerka iz jedne od uglednijih plemićkih porodica u Kirosu koja je sa prestolonaslednikom kao mlada bila u romantičnoj vezi i bila predviđena da se za njega uda i bude, jelte, buduća kraljica.

Kako plemkinja i buduća kraljica završi kao pandurka u BILO KOM svetu? Pa, strip se bavi i ovim pitanjem, i kroz sudbinu pokojnika i protagonistkinje prilično potanko analizira društveno uređenje u Kirosu, odnos između zvaničnog poretka i moći koje upravljaju nacijom ispod površine. Neiznenađujuće, detektivka Essex će tokom istrage naići na zidove ćutanja, pretnje, nasrtaje na svoj život, to je sve deo standardnog žanrovskog asortimana, ali Thompsonova ide par koraka preko standarda i vrlo se spretno bavi i ti nekim savremenijim pitanjima koja nisu deo klasične noir galanterije.



Na primer, ovaj je strip, u skladu sa savremenim temama često prisutnim u žanrovskim radovima, dosta okrenut rodnim pitanjima, konkretno pitanju predodređenih društvenih uloga koje su i rodne i klasne u ovom slučaju, a što, za žene, zapravo nikada i nije moguće sasvim razdvojiti (u mojoj, jelte, privrednoj grani to nazivamo intersekcionalnošću). Utoliko, imamo jednu snažnu detektivku, koja rešava najbitniji slučaj u kraljevstvu i čija su ovlašćenja skoro neograničena, ali scenaristkinja je vrlo spretno, vrlo organski stavlja u situacije u kojima se vidi koliko ona JESTE ograničena na ime svog roda, pretpostavki o tome šta je kom rodu „dopušteno“ ili makar „prirodno“, predrasuda koje su deo čak i odnosa koji prema njoj ima njena sopstvena porodica. Kad se ovo ukrsti sa „normalnim“ preprekama koje imaju detektivi u narativima gde se postepeno otkriva da zavera ide sve do vrha piramide dobija se jedan fini melanž žanrovske klasike i moderne „woke“ analitike koji ne deluje ni pamfletski ni nespretno sklopljen nego ubedljiv i intrigantan.

Ima tu puno kvalitetnog zanatskog rada na svim nivoima. Essexova, kako je to običaj, ima i partnera, detektiva koji pripada drugoj rasi i koji je terminalni pesimista iako za razliku od nje ima porodicu, decu, dakle, ima čemu da se raduje kad dođe uveče kući. Essexova ima samo prilično tajnu vezu sa simpatično ciničnom forenzičarkom iz kancelarije i devastaciju celog svog dosadašnjeg života, pa se ona, kao neko ko je izgubio skoro sve vredno u svom životu, baca svom snagom u smeru razotkrivanja zavere koje će joj MOŽDA doneti neki karmički poen viška.

Odlično je dakle to postavljeno i pripovedano i ako zamerku imam, to je da je otkriće pred kraj prvog toma o tome koje i kako žrtvovan za blagoutrobije nacije pomalo antiklimaktično i nema klasnu komponentu koju sam nekako prirodno očekivao. Mada nije da nema emotivnu dimenziju.

Ovo potonje svakako dolazi i iz smera McClarenove jer je njen crtež u presudnoj meri zaslužan za ton ovog stripa. Da je ovo crtao neko sa realističnim pristupom likovima i, možda i prirodnom, sklonošću tamnijem koloritu, Black Cloak bi bio sasvim drugačije štivo. No, McClarenova radi u jednom izrazito „slatkom“ ključu gde su i namrgođeni i mračni tipovi nekako sličniji lepim igračkama nego, jelte, mračnim i namrgođenim tipovima. Ima ovde i erotskog i nasilnog, ali Black Cloak odiše jednom naivnošću, čistotom i optimizmom na nivou same grafičke prezentacije i to je važan deo njegovog identiteta. U smislu pripovedanja, nisam imao velikih zamerki – neki kritičari jesu – i mislim da su mesta na kojima je čitalac u blagoj konfuziji oko toga šta se dešava programski tako i zamišljena. McClarenova dalje crta dosta likova koji su varijacije na isti arhetip (sredovečna plemkinja, dugokosi erotični, malo tragični muškarac) a da čitalac uspeva da ih razlikuje uprkos mimimumu minimuma u smislu facijalnih detalja.

Black Cloak je, dakle, dobar, zanimljiv strip koji, za moj groš, lepo spaja klasični žanrovski skelet sa muskulatoruom nekakve savremenije, inkluzivnije estetike. Prvi tom je, uprkos tom klifhengeru na kraju, jedna dosta jasno zaokružena priča i sada, kada je nastavak poeo da izlazi, vreme je da ga pročitate ako niste. Evo ga ovde na Imageovom sajtu.


Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3834 on: 12-02-2025, 05:44:15 »
Kada sam počeo da čitam Invincible Iron Man, nedavno dvadesetim brojem završeni tekući serijal o Iron Manu a koji je Marvel izdavao od kraja 2022. godine pa do početka jeseni 2024. imao sam utisak jakog deja vua, ali i jedne kreativne možda ne ISTROŠENOSTI na strani autora, ali svakako konzervativnosti, smišljenog sedenja unutar bezbednih granica onoga što je poznato i ponavljanja formula koje su već u prošlosti palile. Dodatno, prve epizode su imale i svojevrsne tonalne probleme, pokušavajući da se na neki logičan način smeste u ljusku visokotehnološkog trilera, koja se vozi u karoseriji akcione drame sa globalnom političkom zaverom u svom središu, a da ipak čitalac dobije i propisanu količinu dinamične superherojske tuče koja neće biti sapeta nekakvim „real world“ pravilima što bi joj nametnula težak balast. Pa smo tako gledali Tonyja Starka, titularnog Nepobedivog Ajronmena, kako se nasred ulice šiba sa Feilongom, svojom najnovijom nemezom (inače pola Kinezom pola SRBINOM) – i to kad kažem „šiba“ mislim na svu silu hi-tech oruđa i oružja, uključujući nanotehnološke, postljudske augmentacije na strani Feilonga – a da to ne izaziva nikakve reakcije javnosti, pogtovo ne policije, vlasti, političara koji bi trebalo da se malo uznemire što se među građanima kreću – i sukobljavaju – ljudi koji su suštinski hodajuća oružja za masovno uništenje.



I, nije da bih ja na tome nešto sad kao insistirao da je ovo neki frivolni, old school superherojski strip kome je programski važnije da likovi izgledaju dobro dok se tuku nego da ima zaplet, priču i worldbuilding od armiranog betona, ali ovaj Invincible Iron Man u priličnoj meri počiva upravo na tome da se ova priča događa u svetu koji ima istoriju, kome se istorija TRENUTNO događa (konkretno  sa hvatanjem zamaha rata između mutanata i ljudskih antimutantskih frakcija), gde se geopolitika ozbiljno shvata a likovi su tehnološki moguli koji imperije ruše i grade spretnim korišćenjem zakonodavstva vezanog za intelektualnu svojinu. U tom nekom smislu, mora da prođe nekoliko epizoda pre nego što ovaj serijal „legne“ a čitalac, ili barem ja kao čitalac, može da se opusti i kaže da čita jednu uređenu priču gde likovi imaju konzistentne motivacije i logično postupaju od situacije do situacije a svet se ponaša po razumljivim pravilima. Naravno, ta pravila uključuju i graničnu nauku (pa i pseudonauku), i kosmičku magiju, ali zlatno pravilo žanrovske literature je da kada su pravila jasna, implicitno ili eksplicitno, onda tekst mora da ih se pridržava u predstavljanju sveta, likova i događaja.

Gerry Duggan, koji je napisao ceo ovaj strip, je obično scenarista na koga se čovek može osloniti da neće imati ovu vrstu problema u svom pisanju. Duggana često olako kritikuju da je reciklator i da nije naročito kreativan u svojim zapletima ali njegovi stripovi svakako imaju jasne zaplete, sa jasnim motivacijama likova i njihovom doslednom karakterizacijom. U ovom partikularnom slučaju, mogu da nagađam da je u pitanju najpre to da je Duggan tokom ovog perioda bio naprosto rastrzan na previše strana, pišući Invincible Iron Man paralelno sa njegovim radom na X-Men a gde je pored pisanja glavnog serijala bio i glavni arhitekta događaja koji su rezonirali kroz ceo Marvelov univerzum. Kada se to upari sa sve slabijim uredničkim radom ljudi koji bi trebalo da ove stripove uređuju (a koje ne krivim PER SE i verujem da je i ovde u pitanju to da su poslovnično „overworked & underpaid“), dobijamo te rane epizode ovog serijala u kojima se povremeno tekst i crtež ne uklapaju sasvim kako treba, gde se neki događaji podrazumevaju pa i nisu prikazani iako su ključni za zaplet a neki drugi su prikazani u ogromnom nivou detalja samo da bi kada se na kraju dođe do raspleta postalo jasno da su to tek fusnotice u okviru cele priče.

No, sve je to superherojski strip, što se kaže for better or for worse, i ako on ovakve stvari može da nadoknadi IMAGINACIJOM i ENERGIJOM, to je onda u redu.



Ali, kako rekoh, Duggan ovaj serijal započinje sa Toynjem Starkom na tim nekm sada već pomalo izlizanim podešavanjima. Nekada bogataš i tehnološki mogul Stark je sada ponovo švorc, otuđen od prijatelja, sedi sam u garaži i čuka čekićem u metal jer, jelte, jedino tako može da se ponovo seti kako je nekada bio velik i izgradio svoju imperiju*, nema drage, nema druga, stalno misli kako bi mu prijalo da trgne jednu ljutu al svestan je da je to put u pakao adikcije od koga se toliko puta već čupao i na sve to tresu ga strahovi od toga da će zli ljudi tehnologiju koju je on izmaštao da čovečanstvu, jelte, pomaže, iskoristiti u sebične i destruktvne svrhe.
*osim što ju je nasledio od oca, jelte

Ovo smo sve već videli više puta i to, što bi rekli učeni ljudi, konsekutivno, sa stalno ponavljanom idejom da Stark mora da izgubi sve što je imao da bi se nekako ponovo povezao sa tim ljudskim i genijalnim u sebi, video da je nesavršeno, grešno ljudsko biće ali i biće neograničenih mogućnosti kome na kraju sve zavisi od njegove volje i truda. Ovo nije, da se razumemo, LOŠA postavka ali već smo je čitali kod Matta Fractiona i Chrisa Cantwella i mislim da Duggan za njom poseže najpre iz očajanja.

Jer ipak, kako u trećoj deceniji dvadesetprvog veka humanizovati lik ultrakapitalističkog bogataša koji nije samo moderni tech-bro, već je i old money sisanče, čovek privilegovan rođenjem (ili makar usvojenjem, kako je serijal kada ga je pisao Kieron Gillen kanonizovao) i pripadnik globalne elite za koju ljudski zakoni ne važe? Strip o Elonu Musku kao superheroju mogao bi da bude samo i isključivo brutalna satira, POGOTOVO jer većina scenarista koji danas pišu superherojske stripove sedi decidno levlje na političkom spektru od nekakvog matematičkog proseka i u takvoj konstelaciji stvari nema mnogo načina da pišete strip o bogataškom superheroju sa snažnim vezama sa državnim vojnoindustrijskim komplekso a da ga barem ne provučete kroz golgotu života u siromaštvu i socijalnoj isključenosti kako bi nekako na kraju zaradio svoje ponovo stečeno bogatstvo. U moralnom smislu „zaradio“, naravno, niko svojim radom ne stiče milijarde dolara koje će Tony Stark, evo da vam spojlujem nešto što već i sami znate, ponovo imati na kraju ovog stripa. U njegovom slučaju, ove pare jesu kompenzacija za moralni rad koji je uložio, do granice samouništenja i to je, na kraju, okej.

Ali Duggan je ovde jedno vreme na mukama i prvh nekoliko brojeva, zapravo cela prva kolekcija su meandriranje između izlizanih motiva i postavljanje sukoba između Starka i Feilonga kao središta ove priče a što ne ide najbolje ne jer Feilong nije jedna ljiga i generalno gadan lik koga biste zgazili kombajnom da vam zaluta na salaš (bez obzira što je po majčinoj liniji, ne šalim se, potomak Nikole Tesle), nego jer je teško da ga se shvati kao kredibilnu pretnju pošto, rekosmo, Duggan ne piše dovoljno konzistentan i uverljiv svet u kome se ovo dešava. Stark i Feilong su, od scene do scene, dva zrela, ozbiljna muškarca koja se lože na sopstveni ego i tehnološka dotignuća i razmenjuju uvijene pretnje i aluzije na pravni rat koji se vodi iza kulisa kako bi jedno carstvo bilo bačeno u prah a drugo se na njegovim ruševinama vozdiglo, a onda su i dvojica pubertetlija koja jedan drugog pokušavaju da ubiju na ulici a na to ne reaguje ni, rekosmo, policija, ni tužilac, ni političari. Duggan želi da ima strip o dva tehnološka mogula koji jedan sa drugim pričaju usiljeno ljubazno i pretnje kriju u aluzijama i nagoveštajima, ali ne može da se otme potrebi da se onda ta dva čoveka i potuku svakih par minuta, sa savršeno ubilačkom namerom, samo da bi sutra opet bili kao nekakvi „frenemies“.



I onda ono što ovaj strip spasava zapravo bude ono što ga je inicijalno (verovatno) i oštetilo: Dugganove obaveze prema X-Men. Negde od sedme epizode Invincible Iron Man postaje supstancijalna ali decidno postranična priča u širem narativu o ratu između mutanata i ljudske (ekstremističke) organizacije Orchis i tek onda pripovedanje postaje uredno i, što se kaže strimlajnovano a Duggan se dobro smesti u karakterizaciju glavnog junaka i podari nam protagonistu koji nam, spretno, ne govori sve što će uraditi, ali nam uvek dovoljno zagolica radoznalost da se pojavimo i sledećeg meseca kako bismo videli šta je bilo dalje.

U nekom formalnom smislu, Duggan je dosta srećno odabrao da Stark bude glavni fokalizator radnje uključujući i time da ovaj od početka stripa sedi i radi na svojim memoarima. Iako ima scena u kojima Stark nije prisutan, stalno tekući memoarski monolog koji ide i tokom njih je dobro odmereno vezivno tkivo i stripu obezbeđuje „prirodne“ dopunske informacije tamo gde je potrebno da se nešto prepriča kad nema mesta da se pokaže, ali i konzistentan glas Tonyja Starka. Duggan ume da radi sa likovima, pogotovo nesavršenim – nikada neću prestati da hvalim njegov izvrsni rad na Deadpoolu – i njegov Tony Stark je neko ko apsolutno razume koliko je lično doprineo ljudskoj nesreći u njenim raznim oblicima, ali nije neko ko će da se raspinje i da dopusti krivici da mu bude jedini i isključivi motiv.

Ovo je delikatno mesto da na njemu zasadite seme protagoniste – u nekim prethodnim inkarnacijama ovog stripa Cantwell je, recimo, više naginjao ka kompleksu krivice, Slott ka kompleksu futurističkog genija koji se malo zaigra – i Duggan srećno pogađa osnovni ton i pomenuti glas. Njegov Stark ima i vrlo mračnu stranu, a što se isprva vidi iz ponovljenih scena borbe sa adikcijom koje nisu teatralne i odišu jednim realističnim mirisom* a još više na samom kraju stripa kada vidimo kako Stark „rešava“ Feilonga. Nećemo da ovde to spojlujemo, ali dovoljno je reći da nam Duggan uspešno prodaje „superheroja“ koji sebe eksplicitno stavlja iznad zakona, institucija i koncepta demokratije i narodne volje i za koga smo navijali sve vreme a da se opet osećamo neugodno kada pomislimo da je u pitanju privilegovani član društva koji je odlučio da suspenduje sve društvene mehanizme i sam odabere „pravdu“ za koju misli da je adekvatna zločinu. 
*čak Stark kasnije to da je adikt koji mora nečim drugim da okupira svoju pažnju kako se ne bi uhvatio za flašu, spretno koristi da izblefira neprijatelje – a ovo je redak primer „metasvesti“ koju lik u stripu ima o sebi i treba ga isticati kao pouku drugim autorima



Tamo gde je prvih šest epizoda malo i teturalo među likovima – Duggan pravi jednu dosta nesretnu odluku da kroz flešbekove uvede lika koji je bitan za Starka a koji strada zbog Feilonga i onda je to motivacija za Starkovo ponašanje do kraja stripa sa kojom čitalac ne može da se identifikuje jer je lik uveden i ubijen u prostoru od svega par tabli* – ostatak priče nastupa mnogo sigurnije jer scenarista vešto koristi događaje u širem Marvelovom univerzumu, pa su uvođenja Kingpina i Emme Frost, Hellfire Cluba, ali i Sandmana i Living Lasera logična i dobro se uklapaju uz postojeći ansambl a koji pored Starka čine i njegov stari ortak Rhodey, tj. War Machine, i devojčica-genije Riri Williams kao Ironheart.
*superherojski strip, ponovo, for better or for worse, baštini estetiku sapunske opere i u njemu su kontinuitet odnosa likova i doslovno vremensko trajanje njihovog prisustva u narativu bitni za odnos konzumenta prema likovima i onome što im se događa, pa onda ove instant-motivacije sa likovima uvedenim i izvedenim na brzinu naprosto ne pale

No ako ću da budem strog, ni Rhodey ni Riri nisu sutinski bitni za ovu priču – a što ide u prilog tezi da je u pitanju dodatni narativ na veliku priču preko u X-Men. Rhodey je odličan lik i uvek mi je drago da ga vidim, ali on najveći deo ovog stripa provodi u zatvoru i njegova funkcija je pre svega da bude moralni korektiv za Starka koji gleda kako njegov prijatelj, Afroamerikanac i svakako manje privilegovan od njega, sedi u apsu zbog njegovih sagrešenja. Duggan ovim posebno solidno poentira na kraju pokazujući da je Stark sasvim objektivno kriv, dakle ne samo materijalno, već i moralno, i da je Rhodey sasvim u pravu što je kivan na njega. I ovde – uključujući i scene sa She-Hulk koja je Starkova a posle Rhodeyjeva advokativa – strip ima lepe humorističke momente i postiže onaj pravi „Marvelov“ duh.

Sa Riri su stvari malo drugačije i voleo bih da ovaj lik dobije priliku da ima svoje priče, sa svojim zapletima i svojim neprijateljima i prijateljima umesto da je koriste samo kao privezak Iron Manu. Brian Bendis ju je svakako kreirao sa idejom da vidimo novu generaciju heroja, dajući crnim devojčicama aspirativnu fantaziju o klinki-inženjerskom geniju koja kod kuće čačka po elektronici i pravi neverovatne stvari, ali od Riri nema neke vajde ako će samo da je uguravaju u tekuće priče o Iron Manu kako bi imali simboličku „reprezentaciju“ manjina, a da joj se nikada ne daju njene lične priče i zaplet i uspesi i neuspesi i pobede i gubici, zbog čega bismo je zavoleli. Marvel je JEDNOM pokušao da nam da solo serijal sa Riri u glavnoj ulozi, to nije išlo – a ne mogu da kažem u kojoj meri nije išlo zbog alt rajt džukela koje su vodile kampanju protiv ovog stripa na internetu* – i sada su u fazonu da je samo, eto, usput, simbolički uključuju u tuđe priče. Duggan se trudi oko ovog lika, daje mu prominentna mesta u nekim bitnim prelomnim trenucima ove priče, ali niti je to zarađeno niti mislim da će time Riri nekako izboriti svoju samovlasnost u Marvelovom univerzumu. MORA BOLJE.

*iako je Marvel uradio TAČNO ono što su ono govorili da treba da se uradi, dakle ne da se zameni postojeći lik „DEI“ alternativom, već da se kreira odvojen, nov lik sa sopstvenom pričom. A što podseća da alt rajt džukele nisu neka ekipa kojoj treba verovati...



E, sad, ono gde Duggan apsolutno radi bolje je u tome kako Invincible Iron Man od sedme epizode mnogo sigurnije postaje visokotehnološki triler koji onda prirodno morfuje u naučnofantastični ratni spektakl. I jedna od najviše iznenađujućih činjenica u vezi sa ovim stripom je to kako dobro, pa i prirodno ispada jeste-romansa-nije-romansa između Tonyja Starka i Emme Frost, dvoje ljudi strahovitih ega i zastrašujućih socijalnih privilegija (i monetarnih bogatstava) u svojoj životoj priči a koji, sve vreme se krijući ispred nosa ljudima koji pripremaju mutantski holokaust i konačno uništenje Tonyja Starka, orkestriraju kvalitetan otpor Orchisovom genocidu. Duggan ovde dobro razume da se glavna priča događa preko u X-Men pa se Invincible Iron Man fokusra pre svega na tehnološka rešenja. Kako Orchis koristi novu generaciju Sentinela – robota kreiranih da love mutante – unapređenu baš Starkovom tehnologijom, za Starka je pitanje časti, pravde ali i EGA da odgovori nečim tehnološki naprednijim i zbriše ekstremistički arsenal kombinacijom mudre strategije ali i tehnologije koja – doslovno – nije sa ovoga sveta. Duggan ovde umešno na momenat skreće i u smeru spejs opere, daje nam na trenutak da se nasmešimo kada shvatimo da se ozbiljni tehnološki i ratni triler transformisao u kosmički vodvilj gde mitski patuljci kuju neviđena oružja od metala koji se nalazi izvan našeg periodnog sistema elemenata, a onda uspeva, ne otvarajući ni čitaocu karte pre samog kraja, da Starku obezbedi katarzu iskupljenja u kojoj on dobija natrag sve muške, falusne atribute što su mu na početku bili oduzeti a on gurnut u blato, adikciju, misli o suicidu. A opet, to sve nekako bude dostojanstveno i nije baš samo i isključivo fantazija o tech-bro šmekeru koji je za trenutak okusio gorčinu nemaštine ali se priroda obnovila i on ponovo jaše na grbači poštenog sveta.

U tome jako pomaže taj ceo podzaplet sa vezom između Tonyja i Emme Frost a koji se transformiše u brak iz računa (doslovno, kao deo njihovog pretvaranja da se ne bave onim čime se bave) u kome se onda, nekako spontano rode i emocije. „Ledena kraljica“ i „Gvozdeni čovek“ su dovoljno jaki arhetipovi da čitalac u njegovom zbližavanju prepozna nešto sudbinsko, naročito jer ih Duggan rano u stripu postavlja maltene kao uzajamne antagoniste, sa Emmom koja predvodi naciju što joj se opet spremaju pogromi i masovna ubijanja i Starkom kao tehnološkim kapirtalistom što je kreirao tehnološke uslove da se to izvede. Kada njih dvoje počnu da žive zajedno, i to u prostorijama Hellfire Cluba kojim Kingpin stoluje kao Beli kralj (a Tony prihvata ulogu Crnog kralja da bi uverljivije delovalo da se predao svojim najgorim onepercenterskim nagonima zbližavanja sa amoralnom elitom), a onda odjednom počnu da misle zajedno, da osećaju zajedno i da rade zajedno kao PAR a ne kao samo dvoje saveznika u komplikovanom ratu to je strahovito uspešno spajanje dva jaka Marvelova lika sa velikim istorijama i Dugganu se valja priznati da je ovo izveo savršeno.

I zapravo, tačka na kojoj Emma i Tony postaju više od dvoje ljudi koji se smrknuto uvažavaju ali nikada nisu pravi saveznici je odmerena odlično jer je Emma ta koja, iz najčistije empatije, spasava Tonyja kada ovaj ima ozbiljan napad panike a onda je Emma i ta koja odlučuje da se njihova veza okočna po okončanju rata ali da Tonyju da jedan poslednji poklon za rastanak. Duggan je dosta stvari u ovom stripu uradio okej, ali ovaj rad sa likovima je prvoklasan i vredi da se zapamti.



Što se tiče crteža ovde, nažalost, po ko zna koji put imamo situaciju da serijal koji je praktično jedna neprekinuta priča sa jednim centralnim zapletom i jednom centralnom idejom – kojih se scenarista solidno drži od početka do kraja – ne uspeva da očuva vizuelnu konzistenciju. Nema ovde DRASTIČNIH razlika u stilovima, dizajnu i art direkciji od epizode do epizode, ali se svakako primeti kada na skoro svakom broju menjate crtača. A baš to imamo u finalu. Juan Frigeri kao glavni crtač ovom stripu daje određeni izgled visokotehnološkog trilera i mada je Bryan Valenza kolorisao sve epizode, njegovi kolori ne izgledaju isto kada su ispod Frigerijevi tuševi i kada koloriše ono što je crtao Andrea Di Vito. Frigerijev rad naprosto deluje futirističkije, sa većom pažnjom posvećenom teskturireanju i sitnim detaljima, iako oba crtača koriste slične kompozicije i lejaut. Najveća razlika se primeti nažalost tamo gde je najžešće, u finalu kada u poslednjoj kolekciji Frigeri radi jedan broj, Di Vito tri, Patrick Zircher jedan a Creees Lee na olovkama i Walden Wong na tušu crtaju tri epizode i tu se baš vidi razlika u pristupu, sa posebno Leejevim kompozicijama koje su manje maštovite, manje dinamične, a baš se one bave apeksom borbe Tonyja Starka protiv „Stark Sentinela“ i jako bi profitirale od imaginativnijih scena akcije i spektakla.

Opet, kvalitet crteža je uglavnom na vrlo solidnom nivou i pošto stripovi o Iron Manu u velikoj meri služe da zadovolje tehno-fetišistu u nama, moram da istakem prijemčivost dizajna novih oklopa koje Stark smišlja u ovom stripu, pogotovo tog njegvog tajnog oružja za koje svi znamo da ćemo ga videti u finalu. Joe Caramagna radi letering i ovo je uobičajeno izvrstan odnos dizajna, čitljivosti i karaktera.

U konačnici, nekakav konsenzus na internetu (ili makar na redditu) je da je ovo jedan od boljih Iron Man serijala poslednjih godina i ja ću se sa tim složiti. Štaviše, ovo je verovatno najbolji Iron Man još otkada ga je pisao Matt Fraction a što je dobro za ovaj strip ali malo depresivno za Marvel. Nije da je ovaj Invincible Iron Man bez mane (nabrojao sam ih valjda dosta u poslendjih 3.000 i kusur reči) i nije da su u međuvremenu ovaj strip pisali nekakv autsajderi, naprotiv. No, Bendisov Iron Man je, a kako je to za njega već bio obrazac u poslednjih desetak godina, počeo snažno, karakterno i maštovito, pa posle izgubio dah. Gillen je takođe počeo odlično ali ga je ideja o retkonovanju porekla Tonyja Starka odvukla u diskutabilnom smeru. Slott je godinama kroz Spider-mana pisao praktično Iron-Mana-bez-brendinga a onda kada je dobio u ruke Iron Mana shvatio da ga zanima nešto drugo. Cantwell je iz nekih epizoda svog Iron Mana proterao samog Iron Mana, a Taylorov inače sjajni Superior Iron Man je bio žrtva tada aktuelnog company crossovera. U takvoj konstelaciji, Duggan je bio pravi čovek na pravom mestu u pravo vreme i spretno iskoristio širi narativ u X-Men da ispriča priču o Tonyju Starku koja ima jasan i logičan početak i kraj, a i vrlo dobru sredinu. Dosta sam video ljudi koji kažu da je greota što Duggan posle svega dvadeset brojeva odlazi sa serijala (koji je uostalom odmah potom relansiran pod novim imenom sa novim kreativnim timom, kako to Marvel sada uobičajeno radi) jer je posle završetka rada na X-Men mogao da se pošteno posveti Iron Manu, ali mislim da je on ovde ispričao tačno ono što je hteo i da se časno povukao dok je pobeđivao. I, eto, ako sve ovo zvuči kao dobar provod – a meni je bio – potražite kolekcije putem Amazona na ovom mestu.


 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 61.263
Re: Strip album koji upravo citam
« Reply #3835 on: 17-02-2025, 06:40:33 »
Petrol Head je Imageov miniserijal koji je u pet delova izlazio od Novembra 2023 pa do Marta prošlee godine, sa kolekcijom, naslovljenom Welcome to the Non-Human Race, koja se pojavila u prodaji početkom Juna. U pitanju je jedan vrlo simpatičan rad dvojice britanskih autora u dobro oprobanom žanrovskom formatu prepunom tropa, sa dovoljno šarma u tekstu i prijemčive vizuelne dinamike da čoveka dobro zabavi. Ako volite robote sa karakterom, budžene trkačke automobile, negativnu urbanu utopiju gde su automati odavno preuzeli na sebe ne samo obavljanje servisnih poslova za ljudsku rasu nego i, jelte, upravljenje njenim opstankom, a gde će mala grupa nekompatibilnih antiheroja ukresati prvu varnicu  budućeg prevrata, Petrol Head je strip za vas. A ako ne... pa, onda ne. SAMO ZATVORITE VRATA KAD BUDETE IZLAZILI DA NAS OVDE NE UBIJE PROMAJA.



O Robu Williamsu sam pisao već više puta, notabilno na ime njegovih radova za DC (Martian Manhunter, Suicide Squad), ali i Vertigo (Unfollow), a poslednji put je to bilo u vezi sa njegovim starim radom, Cla$$war, koji je bio neka vrsta njegove lične karte za prodor u strip-industriju. Williams, inače Velšanin, danas ima uspešnu karijeru u američkom stripu, sa radovima za veliki broj izdavača, a iako mu Petrol Head nije prvi rad za Image, jeste u pitanju prvi njegov projekat za ovu kuću koji je zaista“njegov“, dakle propisni creator owned strip sa detaljno izgrađenim konceptom i univerzumom i, a znamo da je to danas praktično obavezno, potencijalom za dalju kros-medijsku eksploataciju. „Dogodine na televiziji“ je, mislim, krilatica sa kojom mnogi ostvareni strip-scenaristi kreću u kreiranje sopstvenh svetova i serijala, a kako je Williams već pisao Kingsmana, dakle property Marka Millara koji je imao uspešan bioskopski život, sasvim će biti razumljivo ako čujemo da Williams razgovara sa raznim producentima na temu adaptiranja Petrol Heada za televiziju ili film (u videoigračkom medijumu već postoji trkačka igra istog naziva pa bi tu stvari morale da budu malo kreativnije...).

No, ako je jednu stvar naučio od Millara, to je da, bez obzira što se scenaristi danas tretiraju kao „pravi“ kreatori stripova a crtači su – sasvim pogrešno – u percepciji prevelikog broja ljudi svedeni na puke izvođače radova, uspeh serijala, pogotovo ako ga radite za Image, koji, jelte, nije baš da se ubija od marketinga, u dobroj meri zavisi od kvaliteta crteža i generalne grafičke opreme stripa. Kod Petrol Head, a koji je futuristički serijal smešten u hi-tech okruženje gde roboti treba da budu ekspresivni i da kod čitaoca izazovu empatiju, a onda treba da imate i urnebesne trke budženim automobilima kroz različita urbana okruženja, izbor crtača je još PRESUDNIJI za identitet i karakter stripa.

I Williams se za ovu priliku upario sa crtačem po imenu Pye Parr, britanskim grafičkim dizajnerom i ilustratorom kome je Petrol Head prvi creator owned rad u životu i praktično debi na američkom tržištu. Parr je, kao i mnogi drugi britanski crtači koje ovde pominjem, svoj profesionalni debi imao u instituciji britanskog stripa – 2000AD – a posle čega je uradio trilogiju Realm of the Damned, koju sam opisuje kao „blood-soaked black metal inspired horror graphic novel(s)“, sa scenaristom po imenu Alec Worley, a koju je izdao Werewolf Press i koja je, eto simpatične koincidencije, nabavljiva u našim knjižarama. Parr se, sem stripovima, bavi i klasičnim ilustratorskim i dizajnerskim radom, sa tezgama koje je radio za  Hasbro, Games Workshop, Harper Collins, Titan Books, a par postera koje je uradio za koncerte mog omiljenog benda Primus su apsolutno fantastična demonstracija njegove tehnike ali i psihodeličnog senzibiliteta.



U Petrol Head je Parr za svoj američki strip-debi pokazao raskošnu širinu svog talenta, radeći kao crtač, tušer, kolorist, leterer i generalni dizajner stripa. Ovo je, rekosmo, avantura smeštena u futuristički, urbani mizanscen gde se tehnološke i organske osobe mešaju slobodno (ili, pošto je u pitanju i svojevrsna autoritarna distopija, onda ne UVEK tako slobodno), a kako se priča dešava na raznim mestima u gradu, uključujući trkačke staze, sirotinjske četvrti, sterilne „hi tech“ prostorije u kojima se vrši nadzor nad gradom, kanalizaciju itd, Parr je imao zadatak da zaista izgradi dobar deo sveta u kojem se priča odvija. I zablistao.

Njegova tehnika je prvo što upada u oči sa prelivom „futurizma“ koji čitalac podsvesno percipira na ime spretnog korišćenja jakih, metaliziranih kolora, transparentnih površina, odsjaja na staklu, plastici i metalu. Petrol Head je vizuelno veoma intenzivan strip i u scenama u kojima nema akcije, ali ovo nije na ime natrpanosti kadrova detaljima, koliko upravo na ime te opipljive, taktilne teksture sveta i upečatljivog dizajna tehnologije.

Onda su tu likovi. Petrol Head je strip u kome glavni junak, titularni Petrol Head, penzionisani vozač trkačkih automobila kojima su roboti uveseljavali narod, sada mizerno raspoložen većinu vremena, i živeći na društvenoj margini, ima stalnog kompanjona u vidu jezičave robotske ptičice, a onda kasnije ima JOŠ JEDNOG kompanjona u vidu virtuelnog personalnog asistenta sa fizionomijom retro-holografske ikone i karakterom londonskog lučkog radnika koji je izašao iz paba pripit i nije mu jasno – a ni pravo – kad se derete na njega. Već sa ovim trijom Parr demonstrira kako se robotima daju ekspresivnost i karakter, a onda je tu i čitava ostala galerija, od ljudskih likova koji su i sami veoma ekspresivni i karakterni, preko modernijih robota koji rade za režim i imaju manje „ljudskog“ u sebi od Petrol Heada iako su vidno strimlajnovaniji i odišu autoritetom, pa do drugih trkačkih vozača, Petrol Headovih bivših kolega koji se pojavljuju kasnije u priči i svako od njih je jedna hodajuća ikona, sa sve automobilima koji su fantastične budževina na pola puta između Diznilenda i Pobesnelog Maksa.

Parr onda čitav ovaj šareni ansambl i urnebesna vozila ubacuje u pripovest koja na momente juri zbilja vratolomno kroz razne krajeve grada u jednom očajničkom – i herojskom – nastojanju da se budućnost inteligentnog života na Zemlji spase od automatizovanog, empatije i bazične dobrote lišenog sistema koji je još jedna varijacija na Pekićeve ideje iz Atlantide i 1999.

No, naravno da Williams ovo sve stavlja u jedan prijemčiviji, simpatičniji tonalni opseg. Zemlja je u ovom stripu toliko devastirana atmosferskim zagađenjem i njemu odnosnim klimatskim promenama da je čovečanstvo bilo, jelte, prinuđeno, da se zatvori u velike gradove pod staklenim kupolama gde je vazduh filtriran a klima se kontroliše veštački. Uz veliko zagađenje je išao i veliki, jelte, naučno-tehnološki razvoj, pa su, rekosmo, dobar deo administriranja gradovima ljudi prebacili na robote a koji su onda, nekako neosetno, preuzeli na sebe prerogative autoriteta i vlasti. Naučnik po imenu Linton i njegova ćerka Lupa su dvoje ljudi sa misijom da nekako ipak preokrenu atmosfersko zagađenje i pokrenu proces svojevrsnog ponovnog teraformiranja planete, ali ovde će naleteti na ozbiljne prepreke u vidu vladajuće robotske administracije koja vrlo glasno govori da sve radi u cilju bolje zaštite čovečanstva, ali je cena te bolje zaštite, očigledno, oduzimanje ljudima njihovih osnovnih sloboda.



Sve to zvuči jako depresivno i mračno, ali Petrol Head velikia kcenat stavlja na samog Petrol Heada, dakle, robota koji je napravljen da vozi brzo i koji, sada kada to više ne radi, ne uspeva da nađe nekakvu specijalnu svrhu u svom mehaničkom životu. Naravno da su roboti u ovom svetu pravljeni da imaju emocije u svojim logičkim sklopovima, kako bi bili bliži ljudima i njihovi odnosi bili prirodniji, pa je Petrol Head jedan tipični ćutljivi antiheroj koji ne zna šta bi sa sobom u životu i čeka samo da umre, a kada protiv svoje volje bude uvučen u sukob između ljudi i robotskih vlasti, on uz škrgutanje metalnih zuba staje na stranu ljudi.

NARAVNO da on kaže da je to samo priveremeno, jer se zatekao na pogrešnom mestu u pogrešno vreme i da nema ni najmanju nameru da se dalje upliće u nešto što ga se ne tiče i rizikuje da bude dezintegrisan, ali JOŠ VIŠE NARAVNO da je ovo jedan tipski „rogue“ lik koji krije stidljivo zlatno srce ispod metalnih ploča i silikonskih sklopova. Do kraja stripa su Lupa i njen otac jednako članovi Petrol Headove ekipe kao i njegovi pomenuti robotski i kompjuterski kompanjoni a njihova borba postaje i njegova borba jer on, naprosto, zna šta je ispravno.

Williams ovo piše vrlo dobro – uz, naravno, prepoznavanje da se radi o, ponovo, vrlo tipskom zapletu – i mada se uglavnom bavi poznatim tropima, dijalozi su ispisani sa dovoljno svežine i energije da budu zabavni a tempo pripovedanja je brz, energičan, i čitaoca priča naprosto vuče napred obećanjima dobre akcije, zanimljivog produbljivanja odnosa između likova, konačno tom pravedničkom misijom koja stoji na kraju staze iako se dobar deo akcije tiče stare dobre automobilske jurnjave. Ovo Parr crta izvanredno, sa automobilskom akcijom koja je uzbudljiva i čoveku natera puls u trocifrene vrednosti, a kada scenario počne da spretno eksploatiše mitologiju vezanu za nekadašnje robotske automobilske trkače, dotakne se starih rivalstava, i pokaže nam te likove veće od života, sada u izmenjenim okolnostima, kako sa ponosom rade ono što najbolje – i jedno – umeju da rade, Petrol Head dobija svoj posebni ukus.

Uopšte, kombinacija visokotehnološke distopijske budućnosti sa jednim prilično retro, prilično old school entuzijazmom (neki bi rekli fetišizovanjem) spram automobila, benzina, mehaničarskih veština i celog tog spoja fantastičnih šoferskih sposobnosti sa produbljenim razumevanjem kako mehanika radi i kako da je naterati da radi više nego što drugi misle da ona može da radi, je blagorodna za ovaj strip i daje mu identitet koji su autori, bez sumnje, i tražili. Naravno, tim pre će ovo, mislim, imati potencijal da bude primećeno i možda otkupljeno za adaptaciju u neki drugi medij. U ovom trenutku mi se čini da bi Petrol Head možda najviše zablistao kao animirani film/ miniserijal, ako bi mogao da dobije kvalitet produkcije koju imaju, recimo, netflixove Castlevanije.

Štagod da bude krosmedijska sudbina ovog stripa, jasno je da je prva kolekcija tek prolog za buduću priču o Petrol Headu i njegovim prijateljima. Ona je, svakako, jedan zaokružen narativ i ima zadovoljavajući kraj ali Parr i Williams su njome uspešno obećali još mnogo uzbuđenja čitaocima u nekoj nedefinisanoj budućnosti pa im ja držim palčeve i unapred se radujem. Ponekad vam zaista samo treba strip koji ne izmišlja toplu vodu ali žanrovske trope koristi sa razumevanjem i ljubavlju, pa ako delite ovaj stav, Petrol Head posredstvom Imageovog sajta možete kupiti i sebi i nekom detetu koje volite.