Stoji sve sto je ovdje napisano za Eikmana, Henrija Dzejmsa i Sirli Dzekson, tri autora sa razlicitim pristupima slicnim temama, a sto se posebno odnosi na stil, medjutim mislim da je citalac na gubitku ako se zadrzi samo na njihovim djelima spomenutim na ovom mjestu.
Svaki od ovih autora [cak i Eikman u duzoj formi, makar u jedinom njegovom romanu koga sam imao prilike da drzim u rukama] zadrzava dobar stepen malicioznosti kao i u drugim svojim [kracim] djelima.
Isto se moze reci i za Dzejmsa u vlastitim pricama [Dzejms je vecinom pisac kolericno slozene recenice i naizgled sladunjavih romana iza cijeg se djela, tvrdim, krije daleko mocniji umjetnik, literata, covjek, vi-navedite-sta…] cija se dobra vecina treba okarakterisati kao gotika [mali broj prica o kojima govorim pisane su u relativnoj mladosti, dok je novela Turn of the Screw radjena u docnijem periodu, kada i druga njegova djela krace forme - novele, pretezno - zadobijaju 'dramaticniju' nijansu, u svakom slucaju mracniju, moguce je i depresivniju].
Najposlije, imam osjecaj da je opus Sirli Dzekson, kako njenih nekoliko romana tako i najbolje price, za razliku od Eikmana [koji se u duzoj formi snalazio isto kao i H. Elison], i te kako ujednacen, i da je tesko izabrati reprezentativan naslov, osim onoga koga smo svi najvise svjesni – The Haunting of Hill House. Tehnicki, nisam u stanju da potvrdim li je ona bolji pisac romana ili prica. S druge strane, ova tri autora nisu horor pisci per se, barem ne za potpisnika ovih redova.
Na kraju krajeva ipak mislim da ovom spisku, koji je, dabome, diskutabilan kao i svaki slicne vrste [bilo kojega zanra], zaista fali jedan roman, nista manje uzoran od mozda najcuvenijeg horora/gotika, Frankenstajna Meri Seli.
Sto je komicno, roman sto bih naveo je danas poznat taman koliko i jedan Eikman; hocu reci, moguce je da ga vise spominju ljubitelji generalne knjizevnosti nego tzv. fanovi horora. Za nekoga je, pak, i De Sad prokreator bljutavog, ispraznog slova.
Roman u pitanju je The Monk Metjua Dz. Luisa, vjerovatno najkontroverzniji gotik publikovan u prilicno unosnom periodu za [horor] literaturu, 1796-1820.
Iako nisam nikada bio uvjeren u njegovu, da je nazovem, 'autenticnost' u ovome zanru [u tome periodu radja se mnogo slicnih djela o losim katolickim svestenicima…], u nekoj od gotskih zbirki [u kojima se – u predgovorima - Luisovo djelo jedva i spominje] procitao sam kasnije price sa slicnim motivima i donekle se razocarao odn. odusevio kada sam shvatio kakve je u stvari temelje jednome zanru udario Luis ovim romanom i to u 20 godini zivota, navukavsi pritom na sebe – iako mnogo popularnosti po objavljivanju – gomilu prikrivenog prezira sto ga je pratila tokom ostatka kratkog zivota [sto se i danas dogadja kada mnogi na umu imaju lik i djelo M. De Sada].
Potom sam naisao na izdanje Oxforda iz 1994; omnibus cetiri esencijalna gotika gdje The Monk-a stavljaju pored Valpola [The Castle of Otranto] – uz njega, moze se reci da je i pod egidom Radklifinog romana The Mysteries of Udolpho fascinirani Luis dobio zelju da stvori svoj prvijenac - zatim Bekforda [Vathek] i M. Seli [Frankenstein], i pomislio da mozda Luis i nije zaboravljen kao sto je to trebalo da se dogodi.
Ako pretpostavimo da je horor prica, bez obzira koliko primitivna, u osnovi alegorijska, dakle simbolicna, ocito je da je Luisovo pisanje, u najmanju ruku The Monk o opsjednutom katolickom svesteniku, i te kako uticao na buduce generacije, zakljucno sa Poom sto je ozivio komad gotske poezije koja se inace manje-vise izgubila zajedno sa Luisom, i njegov prvijenac, The Monk, iako, prirodno, nije napisan umijecem jednoga Valpola, Radklifove ili Hotorna, ponajvise polaze nade na tendenciju uzbudljivog pricanja i intuiciju iskristalisane grozomore spram koje su svi navedeni autori nadasve frivolni, ako ne i dosadni.
U to doba javno mnenje je sve vise osudjivalo svaku vrstu ateizma i religioznog odricanja, vjerovatno u odgovor konstatnijem sirenju tzv. slobodne misli.
Luis je, po publikaciji romana, prvenstveno bio osudjen [narocito od strane Semjuela Tejlora Kolridza koji je bio zgadjen 'libidnoscu' ovoga djela] zbog nekolicine paragrafa o Bibliji kao o infantilnoj knjizi. I uprkos citavoj toj militantnoj pravednosti, napadi na svetu knjigu bili su sve ucestaliji: doktrina razumnog poricanja bozanskog udjela u zemaljske poslove otvoreno je pocela publikacijom The Age of Reason Tomasa Pejna [dvije godine prije The Monka].
*** Danas zaboravljeni Tomas Pejn je jedan od americkih oceva, imenitelja SAD-a i jedan od tvoraca znacajnog americkog Ustava radjenog na osnovu ustava Staroga Rima, a koji u drugoj polovini 20. vijeka skoro i da ne postoji, jer se svakodnevno krsi, narocito po pitanju religije koju su, pak, ondasnji osnivaci Amerike znacajno osporavali. ***
Naime, u The Age of Reason Pejn je u tolikoj mjeri [i s pravom] demonizovao Bibliju da u poredjenju sa njom Luisov pasus djeluje kao bezopasna prostodusnost.
Hocu reci, poznati knjizevnik i satiricar toga doba, Tomas Dzejms Matajas, iako je djelimicno hvalio The Monk i pored "prizora strave sto ce sigurno uplasiti djecu u obdanistima i besmislenih pornografskih elemenata incesta i nasilja", zalagao se da se zbog pisanja tih par recenica o Bibliji u romanu Luis – inace legislator u britanskom Parlamentu u to vrijeme – osudi pod prerogativima common law-a. Za mnoge je ljude, kao sto je Matajas napisao "ovo bitan i istovremeno uzasan cas" pa nije tesko povjerovati kako je svaka lakomislenost prema Bibliji za njega u stvari predstavljala neminovni kolaps hriscanske civilizacije.
Tako da se za The Monk moze reci da je i vise od tek gotskog romana sa priprostom simbolikom.
*** Takodje vrijedi napomenuti da je o Monku Luisu napisana samo jedna jedina valjana biografija, a to je A LIFE OF MATTHEW G. LEWIS by Louis F. Peck (Harvard University Press, 1961), druga po redu. Prva njegova standardna biografija publikovana je 1839. - The Life and Correspondence of M. G. Lewis by Margaret Baron-Wilson - detaljni osvrt na njegov zivot i djelo, ali nepouzdana zato sto obiluje i netacnostima ne bi li se osporila besmrtnost Luisovog opusa.
Za kraj, ako neko ima provjerenu informaciju [ili glasinu] da je ovaj zaboravljeni masterpis nekada objavljen na Balkanu, neka postuje.
Poll