E, konačno da ti odgovorim
Najpre, slutim da je "YA" termin koji koristimo različito. Ja ga koristim kao zasebnu (pod)žanrovsku odrednicu, sa veoma specifičnim zadatim elementima, počesto u strukturi priče, karakterizaciji likova itd. Današnji YA se veoma razlikuje od nekadašnje "književnosti za decu i omladinu" utoliko što više nije određen isključivo ciljnom grupom već sada i tim gotovo pa formalnim elementima.
Serijalizacija je pitanje s višesložnim odgovorom.
Najpre, serijalizacija je u korenu vaskolike fantastike kao pre svega jeftine književnosti, a potom i pustolovne književnosti. To smo najpre videli s klasičnim palp SF-om. Ne sme se zaboraviti da je SF kao žanr i stariji i zreliji od fantazije, čak i u širem smislu. Fantazija je kao krovni žanr za sve što ima veze s zmajevima, magijama, čarobnjacima i vilovnjacima počela da stasava tek šezdesetih godina, a SF je za to vreme stigao da se pozabavi brojnim temama, opet u obliku serijala.
Sad, zašto serijali? Odgovor je, verujem, dvojak: najpre, zbog zahteva čitalaštva, odnosno tržišta, a potom i zbog želje autora da pričaju nove priče u tim svetovima. Prilikom razgovora s fanovima fantastike (dakle, ne samo fantazije, ili čak ni samo epske fantastike) širom sveta ni u jednom slučaju nisam naleteo na stanovište da su serijali nešto loše. Većini su čak poželjni. Na kraju krajeva, teško da bi se inače objasnio njihov komercijalni uspeh. Na zao glas izbili su prevashodno zbog Džordana i Martina, odnosno njihovih odugovlačenja sa objavljivanjem novih nastavaka. Što se ogromne većine čitalaca tiče, ako je izvodljivo da dobijaju makar jednom godišnje novu dozu svog omiljenog serijala - teraj do beskonačnosti. Odijum prema serijalima specifičan je, čini mi se, za Ex-Yu fandom, koji je oblikovan (u izvesnoj meri) samostalnim delima, ali i akademskim pristupom žanru kao imamentno niskoj književnosti. Naravno, žanrovska književnost to i jeste - po definiciji jeftina i bez trajnih vrednosti - ali razlika je u tome što je veliki deo starijeg fandoma, po mom utisku, formiran sa trajnom makar podsvesnom stigmom da je to što vole loše i dekadentno i da je ta stigma duboko prihvaćena. Serijalizacija samo dodatno smrdi na komercijalizaciju, a komercijalno je po prirodi stvari suprotstavljeno umetničkom i tako dalje i bliže. Dakle, to je jedan element odgovora - koji se dalje može razviti u smeru tehnologije. Odnosno, broj radnih sati potreban za objavljivanje neke priče u nekom žanrovskom magazinu napretkom tehnologije postao je dovoljan za objavljivanje romana, pa potom za objavljivanje ne jednog, već deset i tako dalje i tako redom. Dobar ilustrator toga su i termini koji se koriste u izdavačkoj industriji. Ono što je nama neprocenjiv predmet, za koji smo morali da izdvajamo ne znam koliko i da odvajamo od usta da bismo ga kupili, tamo negde je mass market paperback. Dakle, ekvivalent ex-yu roto-romana. No, to je može biti nepotrebno širenje priče.
Drugi element mog odgovora je različitost različitih grana fantazije i drugačija priroda serijalizacije u tim granama. U epskoj fantastici serijal u neku ruku ni ne postoji - pošto se epska fantastika mahom bavi jednim ogromnim romanom. Naravno, ovo je Tolkinovo nasleđe - ali zaboravlja se da je "Gospodar" pisan kao jedan roman, koji je objavljen u tri toma zbog nestašice hartije. Za današnje uslove, "Gospodar prstenova" čak i nije posebno obiman. Na današnjem tržištu ima naslova koji u jednom tomu prevazilaze sva tri toma "Gospodara prstenova" po broju reči, ili slovnih mesta - kako je kome draže. Dakle, svih 14 tomova "Točka vremena" zapravo su jedan roman koji se odigrava u vremenskom periodu od dve godine. "Malazan" takođe. Da sada ne nabrajam. Reč je o jednoj ogromnoj priči, koja često vijuga i meandrira, počesto prateći više protagonista koji se smenjuju, ali čiji se potezi povlače u istom trenutku - samo na različitim mestima, da bi se to u završnici sabralo sve na jedno mesto. Držim da je ovakav pristup omogućila tehnologija. Odnosno, brzina stvaranja književnog dela i brzina štampe, distribucije itd. omogućile su postizanje tog efekta roto-romana kod čitalaca i relativno kratko vremensko rastojanje između objavljenih delova serijala, što omogućuje mali gubitak pažnje između delova.
Sad druge strane, imamo mač & magiju, koja je danas prerasla u grimdark, koja je najpre reakcija na Tolkina i njegov pogrešno percipirani romanticizam, a potom i naslednik petparačkih priča iz dvadesetih i tridesetih godina, samo u formi romana. U ovom i srodnim podžanrovima mi ne pratimo svet, već heroja, pa je tako Konan uvek Konan i Elrik uvek Elrik i uglavnom je nebitno da li se čita dvadeseta ili druga priča iz ciklusa. To što sada imamo romane a ne priče samo je posledica napretka tehnologije (i toga što prosečni čitalac ima više vremena za aktivnosti koje ne donose pare nego što ih je imao početkom prošlog veka).
No, beskrajni serijali bilo kakve vrste ostali su u devedesetima i 'hiljaditima - osim u slučaju urbane fantastike (nešto manje) i paranormalne romantike (nešto više). Ovi podžanrovi su svejedno hibridi krimića s jedne i ljubića s druge strane, kojima su petparački koreni još bliži nego maču & magiji a naročito bliži nego epskoj fantastici.
E, sad - izdavački problemi sa dva ključna serijala epske fantastike (koji sadrže elemente drugih podžanrova), "Točkom vremena" i "Pesmom leda i vatre" doveli su do pritisaka izdavača na pisce da sputavaju svoje epske sklonosti - tako da od tamo negde sredine prošle decenije imamo gotovo isključivo trilogije/tetralogije u ponudi izdavačkih kuća. Veoma je teško prodati serijal od deset knjiga i pisac mora da se dokaže pre nego što može i da sanja o takvom projektu. Dakle, trilogije su nova norma, koja čak ide toliko daleko da se samostalni romani razbijaju u trilogije, kako bi se smanjio potencijalni gubitak za izdavača. Takođe je značajno smanjivanje prosečnog broja stranica po romanu, pa su danas retki monstrumi od preko 800 stranica.
Eksperimenata sa samostalnim fantazijskim romanima bilo je tokom devedesetih, na primer sjajni Villains by Necessity iz pera Eve Forvard, ali oni jednostavno ne mogu da se bore na knjižarskim policama s metrima raznih serijala, tako da su samostalni naslovi mahom doživeli neuspeh.
Ukratko, trilogija je novi/stari format u kojem epska fantastika u današnje vreme egzistira, ali ne samo epska fantastika već i YA i brojni drugi žanrovi i podžanrovi fantastike. Nalazim da je to prevashodno kompromis. S jedne strane omogućuje piscu da ne bude baš ograničen na jednu knjigu, izdavaču da ima nekakav razuman plan i program objavljivanja, a čitaocu da ne čeka dok ne osedi da bi pročitao kraj nečega.
A još kraće - prilično se slažem s tvojim stavom, osim što meni serijali ne smetaju jer ih doživljavam ne kao obaveznu investiciju vremena, već kao relativno sigurnu investiciju u relativno sigurnu zabavu koju mogu da očekujem u relativno sigurnim vremenskim intervalima. Recimo da je tvoj pristup bioskopski, a moj televizijski