pomocu brojeva 8,8,3,3, napraviti 24, koriscenjem matematickih operacija.
nisi rekao kojih mat. operacija? i kojim redosledom?
operacija ima 4 +-*/
ostalo su funkcije xtwak ;)
koim god redosledom i kako god umes.
iskoristi SVA 4 broja i napravi rezultat 24.
Sta ti je paor...
I stepenovanje/korenovanje je operacija. I factoring. I logaritmiranje.
nije operacija nego funkcija.
pardon. i stepenovanje je operacija.
dakle, da skratim pricu.
+
-
*
/
hmm, ako je faktorijel (n)! operacija onda moze ovako:
(8*3!)=48
48/3=16
16+8=24
ubih se ali od 8,8,3,3 ne znam da dodjem do 24.
Moras reci i koliko puta smes koristiti jedan isti broj tj. da li ima ogranicenja nekih u tom smislu.
8/[3-(8/3)]
To je 24/7...
Hate, kako ti uspevas na finansijama nije mi jasno, osim ako kod vas ne radi nekakva hiperbolicna matemaitka.
Resenje je tacno i elegantno
ja mislim da je Hate hteo da kaze da je 'TO' 24h 7 dana u nedelji. samo ne znam sta 'TO'...
Ovako kako je zapisano to je 24/7.
Pod predpostavkom da se ne eradi o 24hr 7 dana u nedelji:
8/[3-(8/3)]
= 8/[(9/3)-(8/3)]
= 8/[1/3]
= 8*3
= 24
Ok, ok, radi. Ja sam, pod temperaturom, ono "3" celih pretvorio u 15/3 umesto u 9/3...
srecom pa su ukinuli razlomke i uveli decimale prilikom trejdovanja....:)
partija ti velikodusno oprasta.
Quote from: Hate mail on December 21, 2009, 09:26:56 PM
Ok, ok, radi. Ja sam, pod temperaturom, ono "3" celih pretvorio u 15/3 umesto u 9/3...
Ti ko moje dete.
Kako si sine dobio 80%?
Samo sam malo pogresno izracunao.
A, ne. U mom svetu - fixed-income - sve je i dalje 32nds, 64ths, 128ths, 256ths, 512ths.
Jbt, kako me ti razlomci nerviraju, kad gledam kako ovde zidari i masinci brzo sabiraju 5/8 i 17/32 i tako nesto, zinem odma.
Kad sam bila mala secam se kad pitam tatu da mi nesto objasni on to za sekund u dva tri reda izracuna a ja ztanem da kukam ko suro pile : ali meni treba postupak!
That's a buck and 2.5 'steens. :krez:
Ne, moj taja je bio gospodin
Siguran sam, no ja to sabrah ono gore.
e?
svaka cas mala!
prva nagrada je kilo pasulja.
xukliam
Izgleda da je pojela celu kilu :mrgreen:
Five men crash-land their airplane on a deserted island in the South Pacific. On their first day they gather as many coconuts as they can find into one big pile. They decide that, since it is getting dark, they will wait until the next day to divide the coconuts.
That night each man took a turn watching for rescue searchers while the others slept. The first watcher got bored so he decided to divide the coconuts into five equal piles. When he did this, he found he had one remaining coconut. He gave this coconut to a monkey, took one of the piles, and hid it for himself. Then he jumbled up the four other piles into one big pile again.
To cut a long story short, each of the five men ended up doing exactly the same thing. They each divided the coconuts into five equal piles and had one extra coconut left over, which they gave to the monkey. They each took one of the five piles and hid those coconuts. They each came back and jumbled up the remaining four piles into one big pile.
What is the smallest number of coconuts there could have been in the original pile?
3906
wtf. Si znao vec, ili si izracunao? Ja se mucim vec pola sata, i jedino sto sam zakljucio je da broj mora da bude dosta veliki.
U stvari ne moze da bude 3906
3905 = 781 x 4 = 3124
(3123 nije deljivo sa 5)
O zajebo sam se.
Quote from: tarana on December 21, 2009, 07:28:36 PM
pomocu brojeva 8,8,3,3, napraviti 24, koriscenjem matematickih operacija.
Inace ovo moze sa vise brojeva 3,3,2,2 15,15,4,4 24,24,5,5 35,35,6,6
(uvek kvadrat manjeg broja minus 1)
n = (1851 + 3125 Z) / 1024
кад нађете најмањи број под Z (број кокоса који је узео последњи морнар) да множење са 3125 и додавање 1851 буде дељиво са 1024 имаћете и n, почетни број
није то то, z=81, n=249, 248 није дељиво са пет...
Trebalo bi valjda da se krene od toga da je svaki na kraju dobio po jedan kokonat, da bi dobio najmanji moguci broj ukupnih kokonata
Quote from: E on December 22, 2009, 11:21:54 PM
Trebalo bi valjda da se krene od toga da je svaki na kraju dobio po jedan kokonat, da bi dobio najmanji moguci broj ukupnih kokonata
tako sam i ja poceo, tj. da je poslednji mornar zatekao 6 kokosa, ali nije tako. Mislim da ne treba odatle da se pocinje. Ja se mucim vec sat vremena i jedino sto sam zakljucio je da ne treba da pocnem od kraja i da je pocetan broj verovatno dosta veliki (veci od hiljadu predpostavljam, mozda i dosta)
Na pocetku bilo X
Posle prvog lopova: X1 = (X-(X-1):5)
Posle drugog lopova: X2 = (X1-(X1-1):5)
Posle tretjeg lopova: X3 = (X2-(X2-1):5)
Posle cetvrtog lopova: X4 = (X3-(X3-1):5)
Posle petog lopova: X5 = (X4-(X4-1):5)
Minimum za X5 je 1.
Racunaj unazad.
Quote from: Pijanista on December 22, 2009, 11:26:05 PM
Na pocetku bilo X
Posle prvog lopova: X1 = (X-(X-1):5)
Posle drugog lopova: X2 = (X1-(X1-1):5)
Posle tretjeg lopova: X3 = (X2-(X2-1):5)
Posle cetvrtog lopova: X4 = (X3-(X3-1):5)
Posle petog lopova: X5 = (X4-(X4-1):5)
Minimum za X5 je 1.
Racunaj unazad.
hm, ja sam zamisljao nesto ovako:
((n-1)/5) x 4 = ((n1-1)/5) x 4 = ((n2-1)/5 x 4)... ... = ((n5-1)/5 x 4)...
ali to mi ne daje najmanji moguci broj.
imas malo mnogo znakova jednakosti gore/
Quote from: Ivan_D on December 22, 2009, 11:25:01 PM
Quote from: E on December 22, 2009, 11:21:54 PM
Trebalo bi valjda da se krene od toga da je svaki na kraju dobio po jedan kokonat, da bi dobio najmanji moguci broj ukupnih kokonata
tako sam i ja poceo, tj. da je poslednji mornar zatekao 6 kokosa, ali nije tako. Mislim da ne treba odatle da se pocinje. Ja se mucim vec sat vremena i jedino sto sam zakljucio je da ne treba da pocnem od kraja i da je pocetan broj verovatno dosta veliki (veci od hiljadu predpostavljam, mozda i dosta)
Ne , dobro si bio poceo s pocetka :), ako treba da nadjes najmanji kroj ukupnih kokonata, logicno je da krenes sa pretpostavkom da svaki mornar na kraju dobije po jedan kokonat..znaci 5x1 =5 , sada treba da nadjes koji je sledeci veci broj posle 5 da bi video koliko je kokonata poslednji mornar ostavio sebi. To je 10 i + onaj jedan sto ide majmunu je 11.... i tako dalje
valjda
morala bih da uzmem papir i olovku
Quote from: E on December 22, 2009, 11:36:54 PM
morala bih da uzmem papir i olovku
Cujes morala bi da uzmes papir i olovku. Ja bez papira i olovke ne mogu da izracunam 13 x 18 recimo. Za ovakve stvari kao ovo gore koristim excel i wikipediu. :mrgreen:
a ne ne moze tako zeznula sam se negde jer ako je poslednji mornar zatekao 11 kokonata i dao jedan majmunu , on je tih 10 podelio na 5 delova sto znaci svako po dva..ako je uzeo dva za sebe ostalo mu je 8 a to nije deljivo sa 5
cekaj cekaj
Quote from: Ivan_D on December 22, 2009, 11:43:17 PM
Quote from: E on December 22, 2009, 11:36:54 PM
morala bih da uzmem papir i olovku
Cujes morala bi da uzmes papir i olovku. Ja bez papira i olovke ne mogu da izracunam 13 x 18 recimo. Za ovakve stvari kao ovo gore koristim excel i wikipediu. :mrgreen:
well sto nas onda pitas da se maltretiramo bezveze xnerd
Sto vise razmisljam o tome to mi se vise cini da je ozbiljna matematika u pitanju. Pogotovo sto se trazi najmanji moguci pocetni broj. Vreme da odustanem.
dang.
Ima jedan moj komsija servis za ciscenje, pa izmedju ostalog cisti firme i gimnazije (sve kad sluzbenici, djaci i nastavnici odu kuci, ili zorom ranom, pre no sto dodju u skolu :) . Pre izvesnog broja godina (petnaestak, recimo) dodje njemu direktor gimnazije i zamoli ga da kaze svojim radnicima da vise ne resavaju matematicke zadatke koje nastavnik ostavi na tabli kao domaci za djake.
Ljudi koji su radili kod njega, neki profesori matematike, izbeglice naravno :(, resavali zadatke i ostavljali deci.
Da se ne muce :mrgreen:
Pa Jevreji ukrali fazon i napravili "Good Will Hunting" (U Hrvatskoj negde preveden kao "Dobri ce loviti")
M. Pavic - Predeo slikan cajem
QuoteŠALA O FJODORU ALEKSEJEVIČU RAZINU
U Staljinovo vreme u Moskvi je živeo ugledan matematičar. Zvao se Fjodor Aleksejevič Razin, bio je nekada lep čovek i dobar pevač, sada za pesmu izgubljen, nosio je puna usta suvih zuba i osmeh kao zalogaj držao u levoj polovini čeljusti.
Kako to biva ponekad, poraze njegovih neprijatelja u struci iskoristili su drugi, a njegove sopstvene poraze okrenuli u svoju korist prijatelji. Odavno na univerzitetu, krepak iako jednom nogom u starosti, voleo je da kaže: sad vam svaki balavac ima pedeset godina! Krajnje nesnalažljiv u svakodnevnim poslovima, živeo je otac našega Atanasija Svilara osim sveta i toliko zaokupljen matematičkim poslovima da su u Moskvi ponavljali njegova poređenja, kao na primer: "Dobro vino mora ostaviti u istima opor ukus matematičke greške."
Elem, toga Fjodora Aleksejeviča Razina jednoga jutra poseti u kabinetu potpuno nepoznat čovek. Nosio je u rukama karte od onih načinjenih prema ikonama. On odmah razmetnu karte po Razinovom stolu, pri čemu sveti Nikola izađe prvi; potom baci svetu Paraskevu (Petku), sv. Iliju gromovnika i zastade kod Goluba. Taj posetilac, sasvim mlad čovek, reče nekako uzgred i gledajući u karte, da profesorov veliki međunarodni naučni ugled nameće obaveze svima, pa i samom Fjodoru Aleksejeviču. Odmah zatim neuvijeno predloži Razinu da uđe u komunističku partiju. Pokupio je jednim zamahom ruke sve karte sa stola, sem svetoga Nikole, i zaključio primakavši se Fjodoru Aleksejeviču:
— Svaku priču treba ostaviti da malo odleži. Ako preko noći naraste kao testo za hleb, dobra je. Ova tvoja je odležala i sada treba peći. To bi imalo i međunarodnog odjeka...
Profesor se branio da se ne razume dovoljno u takve stvari, da je već u godinama, da mu vreme odlazi na projekte instituta, sve je bilo uzalud. Posetilac se izraknuo strahovito, hteo da pljune nasred sobe, predomislio se, progutao, ali nije izdržao, nego je nogom razmazao po podu onaj neizbačeni ispljuvak.
— Uzećemo ti to u obzir — dodao je — ne ubijamo mi ničije vreme. Imamo mi šta da ubijamo.
Uzeo je svetoga Nikolu i otišao.
Fjodora Aleksejeviča su učlanili i dobio je uskoro poziv za prvi sastanak. Po njega je došao vratar sa fakulteta, čovečuljak kojem je uvek plakalo levo oko, profesorov vršnjak i može se reći, prijatelj. Uđoše u dugi hodnik pun stolica i dima gustog da se može češljati. Sedoše i sastanak poče. Profesor čija je metodičnost i brzina bila poslovična, odmah uze da beleži svaku reč. Nameštao je nogu u cipeli vrteći njenim vrhom i zapisivao. Tako je činio i dva naredna sastanka, a na onom sledećem javi se da govori. U međuvremenu, shvativši šta se od organizacije kojoj odnedavno pripada očekuje u tom trenutku, on je kod kuće razradio sistem neophodnih mera koje se moraju primeniti ako se hoće postići željeni cilj. On je kao matematičar znao da se svaki dan lepote u životu plaća jednim danom ružnoće i sve je svoje zaključke preneo u matematičke formule, koje su neumoljivom logikom brojeva nametale rešenje.
Dolazeći, usput je kupio pirog, pošto je na poslu ogladneo, strpao ga u džep i ušao u poznati hodnik. On je, naravno, osećao da je inventar budućnosti u stvari prebačen iz podruma prošlosti: otuda su dopremljeni teški tovari već odavno zaboravljene, istrošene i trule starudije u novo, još neposednuto stanište. I to je na sastanku rekao svojim neiskvarenim jezikom brojki, podvukavši da ono što traže drug A iz komiteta i drugarica B iz pratećih službi, ne može da u rezultatu da (kako oni očekuju) C, nego Y, pa prema tome da bi se dobilo željeno C, neophodno je i logično menjati baš ono što oni... Uostalom, ko hoće da menja svet, mora da bude gori od tog sveta, inače od posla nema ništa...
Na tom mestu usred rečenice njega prekide jedan bojažljivi glas:
— Izvinite, druže profesore, da li biste mi dali komadić piroga? — Iz profesorovog džepa je neodoljivo mirisao pirog s lukom i sada ga je neko iskao.
Razin se malo zbuni, izvadi pirog, pruži ga vrataru (jer to je on tražio), ali utisak je bio narušen. Dok je profesor zbunjeno krpio završetak svojeg izlaganja, jedna ruka ga naglo povuče za kraj kaputa i prisili da sedne. Bio je to opet vratar.
— Imate li para? — prošaputao je čim se profesor našao na sedištu kraj njega.
— Molim?
— Imate li, Fjodore Aleksejeviču, para kod sebe?
— Nešto malo... ali zašto?
— Ništa ne pitajte. Uzmite ovo, ali da niko ne vidi... Ovde imate trideset rubalja. I slušajte me pažljivo. Za vaše dobro govorim. Odavde nemojte uopšte ići kući. Nikako kući. Više nikad. Ni za živu glavu. Idite pravo na rišku železničku stanicu, ili koju drugu, i uhvatite prvi voz koji naiđe. Bilo koji. I nemojte silaziti dok se voz ne zaustavi na poslednjoj stanici. Što dalje, to bolje. Onda siđite. I ne govorite nikom ko ste. Potom kako vam bude... Mrak će vam biti krov, a vetar jutro. Idite sad...
I Fjodor Aleksejevič, koji nije mnogo znao o stvarima od ovoga sveta, ogrnu svoj šinjel od vate i posluša prijatelja.
Trećeg dana puta, već sasvim izgladneo, utonuo u jutarnji predeo koji kao da je slikan vinom na staklu voza, on zavuče ruku u džep i napipa pirog. Onaj isti koji mu je zaiskao vratar i neprimetno mu ga opet strpao u džep. Sada mu je došao kao ćelavom kapa, ali čim zagrize, voz pisnu, zvižduk mu probode zalogaj u ustima i svi siđoše. Bila je to poslednja stanica. Fjodor Aleksejevič pomisli sa strepnjom: Rusu je lepo samo na putu, iziđe i uroni u beskrajnu tišinu koja je od Moskve dovde rasla sa svakom prevaljenom vrstom. Koračao je kroz sneg dubok koliko i tišina i gledao kako kuće vise o nepomičnim dimovima pričvršćenim za nevidljivo nebo kao zvona za zvonaru. Sputan na mrazu promuklo je skičao neki pas. Stajao je na grani drveta kao ptica, jer mu je lanac bio suviše kratak da u snegu načini log.
Razin se okrenu oko sebe. Nije imao kud i nije znao šta da radi. Sve je bilo zavejano, a u Rusiji u to vreme gostionica nije bilo ni u Moskvi, a nekmoli ovde, gde od čoveka ostaju samo mrazobolne uši. Opazio je uz jedna vrata prislonjenu lopatu i, ne misleći ništa, prosto da se ugreje, dograbio je i počeo da čisti sneg.
Pošto je bivalo sve hladnije, tako da se usne nisu smele olizati jer bi se slepile, a kako je opet, Fjodor Aleksejevič bio još u snazi i sistematičan kao uvek, posao je napredovao da bolje biti ne može. Ne samo da je razgrnuo metar i po visoke smetove otvarajući put kući od koje beše počeo, nego je pod pravim uglom sada počeo račšišćavati glavnu saobraćajnicu. Usput je zaključio da su večnost i beskraj nesimetrični i zabavljao se pokušavajući da proveri ovu misao matematičkim putem. Utom razgrte nanos sa nekog dućana i u izlogu opazi jedva čitljiv oglas. Hukao je u staklo i čitao:
FOTOGRAFISANJE DUŠE U TRI DIMENZIJE
RENDGENOSKOPIJA SNA
Unapred se zakazuje na sedam dana. Vrši se generalna proba. Takođe se traže najuspešniji snimci snova svih formata u boji i crno-beloj tehnici. Posebno se honorišu uspešno snimljena sećanja, koja dolaze u obzir za emitovanje u TV mrežama. Magnetoskopski snimci dečijih misli biće otkupljeni po posebno povoljnoj ceni i distribuirani kolekcionarima i zatvorenim video-sistemima.
Razin se zbuni, oseti se kao da mu je nešto spralo s lica obrve, brkove i uši, htede da spusti ruku na kvaku, ali tada opazi da je ispod neverovatnog oglasa neko olovkom dopisao:
Radnja u najmanju ruku zatvorena.
Razin se nasmeja s olakšanjem, ali od toga mu mraz uđe duboko u usta i on brzo nastavi posao. Popodne već je bio stigao do glavnog trga i tu ga otkriše.
Meštani su odmah shvatili da pred sobom imaju najboljeg čistača snega od kada sneg pada u ovim krajevima i uputiše ga pravo u mesni odred za održavanje čistoće na ulicama. Iz pustinje se pojavio nepoznati čovek — rekoše — ali taj ume s lopatom. Dali su mu čaja, šećera i kašičicu, doduše bušnu i s uvrnutom drškom, kao da je neko ogromnom snagom hteo da iscedi nešto iz te drščice, suzu, malo čaja ili kap masla. Tek, on se ugrejao kraj peći, srknuo čaj i zabezeknuo se. Bio je to čuveni beli čaj, koji se u carskoj Rusiji prodavao funta za deset srebrnih rubalja, a psi pojeni tim čajem postajali su tako besni da su razdirali sve što dohvate. Ali, nije stigao ni da se upita otkud ovde i ovima takav čaj, a već se ponovo našao na snegu, ovoga puta u crnoj grupi gradskih čistača. Oslušnuo je šta mu poručuje tišina koja se upravo završila i prionuo na sneg još žešće, shvatajući da će uveče dobiti i prenoćište sa ostalima.
I tako je počeo njegov novi život. Prao je čarape snegom, pio čaj od snega i čistio sneg tako da je do kraja zime proglašen za najboljeg u smeni. Budio se sa otiscima uha u peškiru mokrom od suza i bale, koji mu je služio umesto uzglavlja i besomučno je čistio sneg. Sledeće zime o njemu su pisale mesne novine, a kroz dve godine pojavi se u prestoničkoj "Pravdi" beleška o njegovim uspesima. Postao je najbolji čistač snega u o kugu i jedan od najboljih u čitavoj zemlji. Ponekad je uveče sanjao dvanaest brodova pod imenima dvanaest apostola, ili trinaest konjanika što nose raspeće i baldahin, pokušavajući da u trku stignu četrnaestog konjanika. Kada ga uhvatiše u senku baldahina stadoše.
— Ko si ti? — upitali su ga Hristovi učenici okupljeni oko raspeća, onako iz sedla. — Ja sam četrnaesti učenik — uzvratio je nepoznati ispod baldahina i Razin se probudio. Lice mu je bilo puno nekakvog peska, protrljao ga je i zaključio da su to osušene suze iz snova. Plakao je u snu za svojim sinom kojeg nikada nije video, iako ga je imao. Očigledno, još uvek snovi i suze dolazili su iz njegovog bivšeg života, kasnili su. A potom je ustao i hteo da se lati lopate.
Ali, tog jutra nisu mu je dali. Zadržali su ga u baraci. Došao je da ga vidi jedan mlad čovek. Krajevi obrva i brkova pažljivo su mu bili zavučeni pod šal kojim je uvijao glavu. Njegov pogled pade po licu Fjodora Aleksejeviča kao prašina, mladić skide jednoprstu rukavicu i u ruci mu se pojavi upaljena cigareta. Stavio je cigaretu u usta, izvadio nož oštren za levaka i komad slanine, odsekao levom rukom parče, pružio ga Fjodoru Aleksejeviču i odmah prešao na stvar. Ugled najboljeg radnika koji uživa Aleksej Fjodorovič (tako se Razin prijavio u svom novom mestu i tako su ga zvali) obavezuje sve, pa i samog Alekseja Fjodoroviča. Treba zato da uđe u komunističku partiju. I to neodložno. To bi imalo veoma dobar odjek i izvan mesta, šire gledano...
Razin se sledio kada je čuo ovaj predlog i mozak mu je počeo raditi brzo, ali on ču kako se u prozor zakašlja vetar, pa odustavši od razmišljanja reče:
— Ali, dragi druže, pa ja sam nepismen, kako mogu biti takav u partiji?
— Ništa zato, Alekseju Fjodoroviču, ništa. Imamo mi još takvih kao što si ti. Natalija Filipovna Skargina njima lepo slovca pokazuje, tečaj za nepismene vodi i vas ćemo tamo sa ostalim bezgramotnima, pa kad izučite, počećete i na sastanke dolaziti, a dotle jedno mesec dana nećemo te uznemiravati.
I tako Fjodor Aleksejevič ode Nataliji Filipovnoj. Našao se u lepoj drvenoj zgradi, u hodniku zatekao gomilu lopata i 24 para čizama. Izuo se i sam i ušao u neverovatno nisku odaju punu skamija. U njima su sedela 24 polaznika kursa Natalije Filipovne, pušili su se onako mokri, grizli krajeve olovaka i pisali po diktatu same Skargine slovo i: kosa tanka, uspravna debela... Peć je pocupkivala u uglu i prosipala vodu pristavljenu za čaj, Natalija Filipovna je sedela iza stola i obratila se radosno novodošavšem, koji je grbinom odirao tavanicu:
— Poginješ, poginješ glavicu! Tako i treba pred nastavnicom. Zato se odvajkada niska, što niža tavanica udara, da se ne kočoperite. I posadila je Fjodora Aleksejeviča, ponudila ga čajem, pri čemu se videlo da je Natalija Filipovna Skargina u stvari stajala iza svog stola i da je takvoga rasta da izgleda kad sedi kao da stoji. Potom se okrenula tabli, iz uha izvukla komadić krede i počela čas matematike.
— Jedan plus jedan — pisala je i naglas sricala Natalija Filipovna — jedan plus jedan jesu dva! I to i u ponedeljak i u utornik, upamtite. I juče su bili i biće vo vjek i vjekov dva i samo dva.
U sobi je bilo toplo, peć je počela da šeta ko puštena s lanca, svi su sricali: jedan plus jedan jesu dva, Fjodor Aleksejevič i sam je uzeo plajvaz da pribeleži ono sa table i tada ne izdrža. On tek sada shvati da se, otkad je uzeo lopatu da čisti sneg, ne znoji više i da sve to neisceđeno mora nekud iz njega napolje. I prvi put za sve ove godine ne izdrža. Ustao je odlučno, odmah udario glavom o tavanicu, izišao na tablu, obratio se svojim predašnjim samouverenim glasom Nataliji Filipovnoj koja je nemo gledala u njega i rekao na zaprepašćenje svih prisutnih:
— To je matematika XIX stoleća, draga Natalija Filipovna. Dozvolite da to primetim. Današnja, moderna matematika drugačije gleda na stvari. Ona zna da jedan i jedan ne moraju uvek biti dva. Dajte mi tu kredu za časak, pa ću vam odmah dokazati.
I Fjodor Aleksejevič je počeo urođenom brzinom ispisivati po tabli brojeve. Jednačina za jednačinom se redala, u prostoriji je vladao tajac, profesor je prvi put posle toliko godina ponovo radio svoj posao, doduše, onako pognut nije imao najbolji pregled brojki, kreda je čudno nekako škripala i odjednom rezultat je ispao sasvim protiv očekivanja Fjodora Aleksejeviča opet 1+1=2.
— Trenutak! — uzviknuo je Fjodor Aleksejevič — nešto nije u redu, samo trenutak, odmah ćemo videti gde je greška — a po glavi mu se motala besmislica: Sve izgubljene partije karata čine celinu! i od nje nije mogao da računa. Misli su grmele u njemu i grmljavina misli zaglušivala je sve ostalo.
Ali, njegova besprimerna umešnost išla mu je naruku, on je odmah znao gde će naći omašku i poleteo kredom po redovima ispisanih brojeva, sa kojih se već krunio beli prah. I u tom času ceo razred, njih dvadeset četvorica, svi sem Natalije Filipovne Skargine, počeli su uglas da mu šapuću rešenje:
— Plankova konstanta! Plankova konstanta!
ok, morao sam da se obratim prijatelju iz Holandije. Ovaj covek moze da izracuna bilo sta u roku od 5 minuta.
reststapel na elke man altijd deelbaar door 4 (*)
aan het eind ligt dus iets uit de reeks
4,8,12,16,20 enz...
reststapel daarvoor moet dus uit reeks
6,11,16,21,26,31,36,41...
komen (* 5/4 dan +1) en dankzij (*) dus uit
16,36,56,76,96..
reststapel daarvoor moet dus uit reeks
21,46,71,96,121,
komen en dankzij (*) dus uit
96,196,296,396....
reststapel daarvoor moet dus uit reeks
121,246,371,496,621
komen en dankzij (*) dus uit
496,996,1496,1996,2496..
reststapel daarvoor moet dus uit reeks
621,1246,1871,2496,3121
De kleinste reststapel die de eerste man achter kan laten is dan dus 2496,
en die komt uit een origineel aantal van 3121
3121 => 2496 => 1996 => 1596 => 1276 => 1020
Quote from: Ivan_D on December 23, 2009, 09:02:51 AM
ok, morao sam da se obratim prijatelju iz Holandije. Ovaj covek moze da izracuna bilo sta u roku od 5 minuta.
google trebalo 0.25 sec
a jel moze ovde :
http://www.wolframalpha.com/ (http://www.wolframalpha.com/)
8-)
.
cek da uzmem makaze :lol:
NEOJ MAKAZE dasi luda monitor da iseces :mrgreen:
Quote from: Jelence on December 29, 2009, 02:22:46 PM
NEOJ MAKAZE dasi luda monitor da iseces :mrgreen:
xfrog tako pise u instrukcijama
Ja pokusao ovako vizuelno, nema sanse. Onda uzeo makaze, mislio bice piece of cake. not so. covek bi pomislio da ima samo 24 permutacije (sto nije tacno) i da ce biti lako. Opet nista. bio sam poludeo. Jedina uteha mi je bila sto ni 9 od 10 ljudi kojima sam dao isecene papirice nisu uspeli da naprave T.
Problem je veoma counter intuitive xnerd
Here is a little something someone sent me that is indisputable mathematical logic. It also made me Laugh Out Loud. This is a strictly mathematical viewpoint.....it goes like this:
What Makes 100%?
What does it mean to give MORE than 100%?
Ever wonder about those people who say they are giving more than 100%?
We have all been to those meetings where someone wants you to give over 100%.
How about achieving 103%?
What makes up 100% in life?
Here's a little mathematical formula that might help you answer these questions:
If:
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z
is represented as:
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26.
Then:
H-A-R-D-W-O-R-K
8+1+18+4+23+15+18+11 = 98%
and
K-N-O-W-L-E-D-G-E
11+14+15+23+12+5+4+7+5 = 96%
But,
A-T-T-I-T-U-D-E
1+20+20+9+20+21+4+5 = 100%
And,
B-U-L-L-S-H-I-T
2+21+12+12+19+8+9+20 = 103%
AND, look how far ass kissing will take you.
A-S-S-K-I-S-S-I-N-G
1+19+19+11+9+19+19+9+14+7 = 118%
So, one can conclude with mathematical certainty, that While Hard work and Knowledge will get you close, and Attitude will get you there, it's the Bullshit and Ass Kissing that will put you over the top.