• Welcome to ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara....

Recent posts

#1
Dela STRANIH autora / Re: Polarisova izdanja
Last post by dark horse - Today at 12:36:34
 xcheers

U zdravlju sve da počitaš, zaključiš da ne valja ništa i prodaš za 5 maraka više nego što si kupio!!  :evil:

 xrofl
#2
Dela STRANIH autora / Re: Polarisova izdanja
Last post by Truba - Today at 12:31:27
u posljednje vrijeme nabavljeni za mene već 25 godina nenabavljivi naslovi tipa snježna kraljica, makroskop, ponirač u sunce i tome slično
 xcheers

medju njima je i kentaur 1984 (nikad vidio uzivo) galaksija (nikad vidio uživo) reklamokratija (nikad vidio uživo) i teško je biti bog (imam 4 različita izdanja)

jeftino  xcheers

na kraju ostaje solaris kao vrh piramide izdanja koje nikad vidio fizicki nisam samo na slikama
i arkon za koji bidujem 15 maraka pa cemo vidjeti
#3
Ilon Mask u epizodi "Ko je izmislio tu podelu vlasti na tri grane SAMO ZAJEBAVAJU POŠTENE MILIJARDERE KOJI KONTROLIŠU IZVRŠNU GRANU VLASTI":


https://www.reddit.com/r/law/comments/1jnrh63/elon_musk_any_federal_judge_can_stop_any_action/?rdt=50046


QuoteElon Musk: "Any federal judge can stop any action by the president, you know, of the United States. This is insane. This has got to stop. It has got to stop at the federal level at the state level"
#4
Zvanično sam too old for this shit. Dokaz: Image Comicsov desetodelni maksi-serijal No/One mi je bio smrtno dosadan iako je u pitanju u svakom pogledu kvalitetno urađen strip koji su radili neki ljud što ih ja vrlo cenim. Ovo je pažljivo osmišljeno, napisano sa naporom da se kreira uverljiva kombinacija političkog trilera i karakterne priče, sa ,,realističnim" superherojskim sadržajem, nacrtano odlično i spakovano u  perfektan dizajn a i pored svega toga proveo sam nekoliko sati čitajući ovih deset brojeva zevajući ko nilski konj i boreći se sa snom. U ovom tekstu pokušaću da argumentujem zašto mi se ovaj strip nije dopao, kao i zašto mislim da drugi stripovi ne bi trebalo da slede njegov primer.



Najsmešnija stvar u svemu je da je No/One deo superherojskog univerzuma u kome mi se do sada sve dopalo. Massive-Verse, kreacija scenariste Kylea Higginsa je u poslednjih nekoliko godina porodila nekoliko interesantnih novih superherojskih serijala smeštenih na fino secište old school Image Comics koncepata o superherojima vezanim za malčice ,,naučnije" i nešto plauzibilnije ideje, te modernog stripovskog senzibiliteta u kome beži od sapunske opere i operiše u tonu primerenijem indie filmovima.  Radiant Black i Rogue Sun su od mene dobili prilično dobre reakcije pa kada sam video da se za No/One Higginsu na scenarističkim dužnostima pridružuje Brian Buccellato, bio sam više nego zainteresovan. Pogotovo kada sam video crteža Geralda Borgesa, brazilskog crtača sa već vrlo velikim portfolijom radova za DC, Marvel, Dark Horse i Dynamite, a koji je praktično perfektan autor za strip što treba da spoji realističan, ubedljv svakodnevni mizanscen i obične ljude koji mnogo pričaju jedni sa drugima, sa scenama kostimirane – ali i dalje realistične – akcije. Za razliku od pomenuta dva serijala No/One je gotovo potpuno realističan strip i u njemu titularni superheroj zapravo nema nikakve supermoći, ako se ne računaju anonimnost i oklopljeni delovi kostima. Gro ovog stripa se tiče decidno ,,civilnog" dela ansambla i sam No/One je tokom najvećeg broja strana i za čitaoca nepoznanica kao i za te civile. Niko ne zna ko je on, koja mu je agenda, zašto radi to što radi i šta će uraditi sledeće.

Ideja o superherojskom stripu koji je pričan iz ugla ,,civila" nije, naravno, sama po sebi loša, niti je No/One prvi strip koji se njome bavi. Ima i nečeg vrlo efektnog u tome kako Borges crta No/One-a kao maskiranu, tajanstvenu figuru na krovovima grada, koju uglavnom vidite iz daleka i niste sigurno ni da li je muško ili žensko, niti možete da opišete išta u vezi sa njom što bi ikako pomoglo da se otkrije njen identitet. Ovim se čitalac stavlja u poziciju u kojoj su inače civili u superherojskim stripovima, percipirajući superheroja više kao silu prirode što se pojavljuje nenajavljeno i niko ne zna koje su joj namere, a što je, kako rekosmo, efektan trik.

No, dobar trik ne čini dobar strip, pogotovo što sam No/One, kao lik, jedva da je bitan za njegovu radnju i, štaviše, deluje kao da je naknadno nakalemljen na priču koja se pre svega bavi ,,haktivizmom" i odgovorom ,,desnije" orijentisanih političara na nešto što oni percipiraju kao pretnju koja se može izjendačiti sa fizičkim nastrajima na ljudski život. Tu je i jedan serijski ubica, pa njegovih nekoliko imitatora koji ubijaju ljude pre izvesnog vremena izvrgnute ruglu na ime velikh a zataškanih svinjarija koje su napravili u prošlosti, tu je cenjeni, veteranski policijski inspektor koji ima, ispostavlja se, više od jedne mračne priče u svojoj biografiji i No/One je jedan dosta kompleksan politički triler i pre nego što postanete svesni da nekako čitanjem stripa dobijate samo jednu polovinu ove priče.



Naime, No/One je pravljen kao mixed-media projekat u kome između deset epizoda stripa (koji je krenuo prošle godine a završio se krajem Jula ove) ide deset epizofa podkasta koji priča drugi deo priče, a u kome su, tom podkastu, kao glumci učestvovali neki vrlo cenjeni ljud iz sveta gik-kulture poput Rachael Leigh Cook, Pattona Oswalta, Loren Lester i Yurija Lowenthala.

Jedan od razloga što volim strip kao medijum je i to što mogu da ga trošim svojim sopstvenim tempom, da provedem koliko god hoću vremena na svakoj tabli, proučavajući crtež ili prelećući preko njega bez mnogo udubljivanja, da se vraćam nazad i ponavljam delove koji su mi se dopali ili koji mi nisu sasvim jasni, da prekidam kada moram i nastavljam kad mogu, drugim rečima da ČITAM strip. Slušanje podkasta je sasvim druga stvar i, naravno, čim u priču uvedete potrebu da se nešto prati u ,,realnijem" vremenu, pričamo o sasvim drugoj kategoriji medija i obavezivanja mene kao konzumenta. U tom nekom smislu sam video da No/One zahteva slušanje deset epizoda podkasta od po 25-30 minuta i u sebi sam rekao jedno glasno ,,fuck no", rešavajući se da oprobam svoju sreću sa samim stripom, računajući da ne mogu Buccellato i Higgins da napišu toliko loš strip da ja ne bih mogao da ga pročitam.

I mislim, naravno da No/One nije LOŠ, naprotiv, ovo je vrlo spretno sklopljen narativ čak i kada ne slušate njegovu drugu polovinu, a uz Borgesov konstantno odlični crtež, umirene ali efektne kolore Marka Englerta i uobičajeno sjajan dizajn i letering koji je isporučio Hassan Otsmane-Elhaou, niko ne može da kaže da mu je neprijatno da ga čita, ali... meni je No/One na kraju bio poražavajuće dosadan narativ o ljudima koji me nisu zainteresovali u situacijama od kojih su mi se oči same sklapale.

Sad naravno da je fer reći kako čovek koji je pola narativa svesno preskočio, teško da ima pravo da se žali na nezanimljive likove i radnju, ali, mislim, hajde da se sad malo privedemo pameti: strip je vizuelni medijum i ovo je nešto što se poslednjih godina, pa sada već i decenija, najstrašnije zaboravlja. Scenaristi su nekako uspeli da posle devedesetih godina prošlog veka sebe nametnu kao ,,prave" autore stripova dok su crtači svedeni na izvođače radova a onda je industrija to iskoristila da smanji naknade koje se plaćaju ilustratorima po jednoj nacrtanoj tabli, svesna da može da se provuče i sa tim da stripove započne jedan crtač, možda poznatiji, pa se posle par epizoda ilustratorske dužnosti prebace na jeftiniju radnu snagu iz zemalja ,,globalnog juga" i da to neće uticati na prodaju stripa. Pošto ih mi puštamo da to rade, oni to i, jelte, rade, pa je tako i No/One, uprkos tome što ima odličnog crtača (koji se nije menjao tokom ovih deset brojeva) zapravo jedan od najizrazitijih primera ,,scenarističkog" stripa u poslednjih nekoliko meseci. Mislim, ako pola svog narativa prebacite u medijum koji decidno NEMA nikakve slike, stvari su tu prilično jasne.

Ali čak i da stavimo na stranu podkast, No/One je strip toliko izrazito pisan sa ambicijom da bude ekranizovan da mi se malo povraćalo dobar deo vremena. A ne zaboravimo koliko ja volim i Buccellata i Higginsa, pogotovo ovog drugog čiji sam serijal Deep Cuts, proletos nazvao možda najboljim serijalom koji Image izdaje.



Za početak, ovo je priča u kojoj nema glavnog junaka, već u kojoj čitalac prati nekoliko likova koji su, pa, agresivno nezanimljivi. Ne po definiciji, naravno, ima tu policajaca i novinara, a to su istorijski genre-friendly profesije, ima zatvorenika i političara, ali svi su oni samo neka vrsta nameštaja u ovom stripu, ljudi sa veštačkim personama, veštačkim tonom kojim govore, veštačkim problemima, čak i kad ti problemi podrazumevaju vrlo realne pritiske na poslu ili mogućnost otkrivanja strašne tajne iz prošlosti koja može da vam uništi karijeru, a koju vam je zamalo već uništilo to što vam je sin u zatvoru, optužen za ubistva.

Prosto, ovo je ogledni primer stripa koji se zasniva na konceptu koji ste videli na internetu, o njemu čitali i proučavali ga ali u kome se, tom stripu, ne vidi u ikakvoj primetnoj meri da išta u njemu korespondira sa vašim životnim iskustvom. No/One nije strip-esej, ali je možda nešto i gore od toga, strip-sinopsis za televizijsku seriju u kome se diskusija o glavnoj temi stripa teškom mukom pomalja između naslaga podzapleta i interpersonalnih odnosa likova za koje me je, evo, da upotrebim tehnički termin, BOLEO KURAC SVE VREME.

Svakako, Higgins i Buccellato su sa očiglednom namerom usvojili ovaj pristup materiji, pa tako ovde imamo paralelno proučvanje ideje da u Pitsburgu postoji superheroj iz naslova ovog stripa, ali i serijski ubica Richard Roe i da su oboje povezani sa haktivistom po ,,imenu" No/One koji je na videlo izneo neke mračne tajne nekih moćnih ljudi, a sve to pre početka ovog stripa. Richard Roe je, misli se, sada u pritvoru i misli se da je to sin uglednog policijskog inspektora, Aaron, i postoji određen nemir u javnosti na ime toga da je možda taj inspektor i znao da mu je sin, jelte, potencijalni ubica ali da nije uradio ništa da ga zaustavi. Onda se pojavljuju imitatori Richarda Roea koji ubijaju naredne ljude sa spiska koji je No/One dao, a sve dok je Aaron i dalje iza rešetaka. Pa se pojavljuje konzervativni političar koji pokušava da kriminalizuje ,,doksovanje" i slične ,,hakerske" radnje do mere da se koncept nužne preventivne samoodbrane može primeniti u ovakvim slučajevima. Negde u drugoj polovini serijala njegov kontroverzni predlog lokalnog zakona biva prihvaćen od strane pitsburške skupštine grada kao neka vrsta digitalnog ,,stand your ground" propisa i postaje legalno da, jelte čak i ubijete osobu za koju ste sigurni da je htela da vas ,,hakuje" ili na drugi način ugrozi vaše življenje putem, jelte, visoke tehnologije.

I, mislim, kao naučnofantastični, robertšeklijevski ili možda harlanelisonovski koncept, ovo ima potencijala, ali Higgins i Buccellato ovo prikazuju na za mene najdosadniji moguč način, uglavnom kroz scene ljudi koji sede i pričaju. Ako volite scene ljudi koji sede i pričaju, ovde ćete biti u raju jer se najveći deo stripa sastoji upravo od toga, ali ako volite grafičko pripovedanje, No/One je u toj sferi VEOMA siromašan.



Ne i LOŠ, naravno, ponoviću, Borges je ODLIČAN crtač i kombinacija njegovog vrlo disciplinovanog lejauta i smirenog kolorita Marka Englerta daje uvek vrlo lepe crteže, jasne u naraciji, kvalitetnog tempa, sa dobrim karakterizacijama i ,,glumom" likova. Ali naprosto postoji prirodna granica do koje možete ići sa scenarijom koji se devedeset procenata sastoji od likova koji sede (ponekada stoje) i pričaju. Viđao sam smela poređenja ovog stripa sa Dark Knight Returns Franka Millera i Lynn Varley, ali naravno da je ovo kreativno promašivanje šume na ime namernog udaranja u drveće – Miller je ponovljene kadrove televizijskih spikera koji čitaju vesti efektno koristio kao okvir svoje izuzetno dinamične, gotski intonirane grafičke naracije. U No/One su stvari potpuno obrnute i ovde svaki put kad dobijete (uglavnom odličnu) scenu akcije gde se titularni maskirani heroj malo šiba sa nekim ljudima prosto osetite kako strip prodiše, kako ste se za trenutak pobegli represivnom formatu u kome ljudi pričaju jedni sa drugima sedeći u kancelarijama (OK, i pritvorskim sobama za posete), pričaju jedni sa drugima telefonom, pričaju u kameru, obraćaju se javnosti preko televizije, snimaju podkaste. A onda kad sve to pročitate, treba da pustite i podkast u kome još pola sata glumci koji glume likove iz stripa pričaju jedni sa drugima o tome ko je pravi ubica i šta vlasti treba durade da se Pitsburžani osećaju bezbedno.

Mislim, naravno da sam ja ovde u solidnoj manjini – strip je dobijao veoma dobre kritike tokom čitavog izlaženja i verujem da je ta podkast komponenta i sama tome doprinela – ali mislim da bi strip sastavljen skoro sasvim od teksta morao da ima za kormilom u najmanju ruku Thomasa Bernharda pa da to bude opravdan format. A ni Higgins ni Buccellato, ma koliko da ih ja volim, nisu Thomas Bernhard. I No/One je onda u najboljem slučaju ilustrovani scenario za televizijsku seriju a ne nekakva literarna bravura, već baš to, ilustrovani scenario za televizijsku seriju gde čitalac treba da se pretvara kako ga zanima ,,drama" u kojoj novinarka lokalnog lista mora da snima podkast umesto da piše reportaže. Mislim, da je ovaj strip SAMO o tome, o toj smrti štampanih medija i same pisane reči a za račun modernih, manje formalizovanih, eh, ,,interaktivnijih" medija kao što je podkast, da je fokusiraniji na likove i njihove stvarne muke i dileme u vezi sa ovom tranzicijom, pa, ja bih to čitao. Ali ovako, to je samo podzpalet izveden uz minimum zanatskih veština i rezultat je da me za likove u ovom delu stripa boli dupe, a pogotovo me boli dupe za to da slušam podakast na kome ti (izmišljeni) likovi ćaskaju o (izmišljenim) tezama o identitetu maskiranog superheroja u Pitsburgu. Mislim, POBOGU, ja takve podkaste ne slušam ni u životu, pa nemam ja BESKONAČNO mnogo vremena na raspolaganju.



Nekakav centralni zaplet stripa je sasvim okej, da se razumemo, i ta cela ideja da političar reaguje na haktivizam tako kako reaguje a da to onda ima vrlo osetne posledice u društvu je zdrava, ali je ona i zatrpana tim nepotrebnim gomilama likova, nepotrebnim podzapletima, nepotrebnim davanjima nepotrebnim likovima nepotrebnih podzapleta kroz nagomilavanje nepotrebnih detalja iz njihove prošlosti. No/One zaista deluje kao blatantan pič za televizijsku seriju, narativ napravljen od zdravog skeleta i GOMILE sala oko njega, sa likovima u višku i, generalno, širinom u višku a sa premalo razrade svojih centralnih premisa, sa premalo dubine u tretiranju teme.

Bezbedno je, dakle, reći da smo se No/One i ja promašili ZA SVE PARE i da se zaista nadam da će Higgins, Buccellato i ekipa u budućnosti praviti manje ovakvih stripova a više stvari kao što su Deep Cuts ili Chicken Devil. Dakle, stripova koji kapiraju svoj medijum i koriste njegove jake strane za jedinstvene, karakterne narative. A ne stripova koji su samo kontejner u koji ste spakovali svoj pič namenjen Holivudu.

No, rekoh već, ja sam mator, ogorčen čovek i za svakog takvog kao što sam ja koji smrknuto kuka da mladi danas ništa ne kapiraju i da sve zbog toga propada, imamo hiljade ljudi kojima je ovo okej. No/One je decidno napravio odličan posao za svoje autore, pokupio vrlo lepe kritike, verovatno se solidno prodavao ali, ključno, na julskom Comic-Conu je objavljeno i da će serijal dobiti svoju filmsku (dakle, ne televizijsku) adaptaciju u koprodukciji Higginsovog Black Market Narative i firme ZQ Entertainment. Nije to sad neki, jelte, visokobudžetni projekat ali Higgins i Buccellato će ovde zadržati svu kreativnu kontrolu i biti i producenti i scenaristi filma, dok će Higggins i režirati. Malo je verovatno da ću ja to gledati – već je najavljeno da će film biti sklopljen od intervjua, GoPro materijala iz šlema samog No/One-a i snimaka sa telefona i televizije i zaista nemam apetita da gledam film-ali-kao-TikTok – ali drago mi je zbog njih.

Naravno, ne želim da budem nekakav konzervativni kontraš koji vidi kako ljudi sa jakom istorijom rada u stripu traže nove načine da permanentno ekonomski ugroženi medijum preživi, ukrštajući ga sa drugim medijima i koristeći inovativne pristupe narativu, pa krene da gunđa kako ovo nije po njegovoj volji. Svakako mislim da No/One žrtvuje previše onog unikatnog za strip-medijum a ono što uzima od drugih medija koristi tek ,,tehnički", nemaštovito, proizvodeći nezanimljiv rezultat, ali to sam samo ja. I, ako ste kao ja, No/One verovatno nije strip za vas. Ali ako NISTE kao ja, a statistički valjda niste, onda bi vas možda ovaj strip mogao interesovati. Image prodaje strip na ovom mestu a podkast možete slušati na ovom. Pa izvolite.




#5
Normalno da je bolje, kad su se na njega samo fokusirali u originalnoj. Knjiga se zove Šogun, a serija prati Engleza.
#6
Bio bi red da odgledam barem njegovog Shoguna, pišu da je bolje izneo ulogu od ovog trenutnog.
#7
Nisam ni znao da je ziv cembi
Rip
#8
Quote from: Meho Krljic on Yesterday at 22:18:26Golman Partizana protiv, jelte, okupatora:


https://x.com/i/status/1906388364091101611

Meho, možeš li nam opisati kontekst u kom je nastao konflikt?
#9
Golman Partizana protiv, jelte, okupatora:


https://x.com/i/status/1906388364091101611
#10
Thompson i Dobranotch oborili svjetski rekord, evo koliko je ulaznica prodano za koncert na Hipodromu

QuoteZa koncert Thompsona i predgrupe Dobranotch 5. srpnja prodano je 281.774 ulaznica, čime je službeno postao najveći koncert s prodanim ulaznicama na svijetu, u povijesti. Rekord u najvećem koncertu s prodanim ulaznicama dosad je držao talijanski glazbenik Vasco Rossi koji je 2017. za svoj koncert u Modeni prodao 225.173 ulaznice u parku Enza Ferrarija.

Koncert Marka Perkovića Thompsona i predgrupe Dobranotch na zagrebačkom hipodromu prodao je 281.774 ulaznica, čime je službeno postao najveći koncert s prodanim ulaznicama na svijetu, u povijesti, priopćili su iz Entrija.

Ovaj nevjerojatan uspjeh na svjetskoj razini postaje još fascinantniji kad uzmemo u obzir da se koncert rasprodao u manje od 24 sata, a da je skoro polovica svih ulaznica prodana u manje od 6 sati.

(...)