Jedina dva hrvatska filma koja sam pogledao do večeras bili su Što je muškarac bez brkova i Fine mrtve djevojke, oba solidna u svojim respektivnim žanrovima (komedija i triler koji ilustruje zatucanost današnjeg Zagreba u vidu netolerantnosti prema homoseksualnim ženama (padne li nekom na pamet neka homofobija s moje strane, neka pročita moj creed na topiku o Džejmsu Kameronu) i ljudima koji drže mrtve žene u stanu da bi nastavili da primaju njihovu penziju). Vođen iznenađujuće kvalitetnim kvalitetom ta dva filma, odlučio sam da pogledam i film Sami, koji em što je obećavao interesantno postapokaliptično (?) turobno okruženje sa dominantnim nijansama plave i zelene boje, em je sadržavao glavne glumce iz pomenuta dva filma. Daklem, u ovom filmu pojavljuju se Leon Lučev (igrao sjajnu dvostruku ulogu u filmu Što je muškarac bez brkova) i Nina Violić (jedna od homoseksualnih lezbijki iz filma Fine mrtve djevojke, gdje je uspjela da se pojavi u dvije scene vođenja ljubavi sa Olgom Pakalović a da nam ne pokaže ni hint of flesh). Već tekst na kutiji DVD-a je, nažalost, potencirao golotinju i scenu seksa između to dvoje, čiji je snepšot krasio i sam disk, kao i vjerovatno plakat filma (bar je taj snepšot visio iza režisera Lukasa Nole dok je laprdao o snimanju filma). Kad imate takvu situaciju, ondak nije teško zamisliti kakav je kvalitet filma. Šteta, jer je u trejleru (pored fatanja) bilo i nekih lijepih scena (prvenstveno jedna sa nekim ticama iznad vode) koje su nagovještavale da je režiser imao najbolje namjere ali se malo izgubio u realizaciji.
Daklem, o čemu se ovde radi? U pitanju je sumoran i turoban film o likovima koji žive relativno teške živote (mjesto i vrijeme je neodređeno, mada se nekako nameće zaključak da je u pitanju neka relativno bliska depresivna budućnost). Leon Lučev je izjedan osjećajem krivice jer je autom spičio nekog malca, umotao ga u vreću i zunuo u rijeku (osjećaj krivice se manifestuje sumornom pojavom lika tog dječaka), Nina Violić je izjedana osjećajem krivice što je napustila na deset minuta svog sina, koji je zatim nestao (hmmmmmmm... any connections?) a žena (?) Leona Lučeva, neka plavuša, izjedana je besmislenošću veze sa dotičnim tipom u kojoj dominira isključivo strast (manifestovano razbacivanjem perja i lizanju neke crvene tečnosti) a ne ljubav. Njene frustracije su, naravno, predstavljene pušenjem ogromne količine cigareta. Kada Nina Violić i Leon Lučev ušetaju u život jedno drugog (a, kakva rečenična konstrukcija?), pojavljuje se ta dugo tražena ljubav i tračak sreće i sličnih gluposti, ali sve je to nadvijeno nekom sjenkom neminovnosti, bliske katastrofe koja mora da nastupi, zbog povezanosti tih likova. Sve ovo ne bi bilo ni toliko loše
a) da Lukas Nola ima ikakvu suvislu ideju kako da ispuni vrijeme. Pošto realno gledano scenario može da ispuni nekih pola sata (i to jedva), stvar je produžena na fantastičnih 76 minuta besramnim imitiranjem Andreja Tarkovskog i nekim kadrovima koji bi valjda trebalo da dočaraju turobnu atmosferu (što donekle i uspijevaju), ali vrlo brzo postaju užasno monotoni
b) da glumci obavljaju iole solidan posao. Ovde to nije slučaj. Leon Lučev je maltene gori od Đure u Ničijoj zemlji. Svaka njegova reakcija je neuvjerljiva, čak povremeno i smiješna, što nas dovodi do zaključka da čovjek treba da se drži komedije i uloga sveštenika i pohotnih generala (takođe i pohotnih sveštenika i generala). Doduše, pošto je Muškarac bez brkova snimljen nekoliko godina poslije ovog filma, možda je i sam došao do tog zaključka. Malac koji se pojavljuje isključivo u flešbekovima i kao prikaza i nema mnogo toga da kaže, a bogme nemaju ni one dvije žene, što je predmet sljedeće tačke.
c) da dijalozi i na šta liče. Prvo, ovde ima (po izjavi samog Lukasa Nole) nekih dvedesetak rečenica, a bolje da ih nema ni toliko. Jer sve je nešto tipa
"Ja sam sam"
"Ja sam sama"
"Čovjek ne treba da bude sam"
PUH-LEEEEEZE! Ovakvo ukucavanje poente čekićem u glavu gledaoca sigurno ne ide u prilog režiserovoj stvari.
Pored ovih zamjerki, moram da priznam da mi svrha aforementioned golotinje u ovom filmu nije baš najjasnija. Dobro, Nina Violić jeste pokazala grudi, što je pohvalno, ali nažalost i Leon Lučev je odlučio da ne želi da zaostaje, hell - čak da hoće da stealuje show, pa se svako malo šetka okolo nag i pokazuje nam svog pitona. Nakon gledanja 28 Days Later i početka The Quiet Earth učinilo mi se da for some reason postapokaliptični filmovi moraju da sadrže scene sa razodjevenim muškarcima, a ovaj film nije baš mnogo uradio da uzdrma to moje mišljenje.
Suma sumarum - vizuelno lijep film (izuzimajući Leonovu jegulju koja nastoji da preuzme prominentnu ulogu u dešavanjima), sa finom fotografijom nalik na američki Prsten, ali sa beskrajno neinteresantnom pričom i likovima i (Leone, nemoj se uvrijediš) LOŠOM glumom Leona Lučeva. Mali spoiler: Last House On The Left. A inače, Nola je malo imitirao i Linča, pa je u film ubacio onaj pozadinski šum iz filma Eraserhead. Bar mislim da je taj pozadinski šum autentično Linčovo djelo, mada su to možda samo smetnje u zvučnim efektima.
Samo na kraju da se vratim na onu scenu seksa: Dosta je eksplicitna, ali ne uspijeva da dočara ono što joj je cilj (daklem taj kratkotrajni upliv lijepih osjećanja kao što je ljubav u inače sumornu svakodnevnicu). Nola je nedostatak ljubavi i dominaciju sirovih primarnih životinjskih i animalnih instinkta tokom kopulacije ilustrovao lizanjem misteriozne crvene tečnosti, seksom otpozadi i razbacivanjem perja po leđima partnera, a vođenje ljubavi ljudi koji se vole nastojao je da predstavi nedostatkom lizanja misteriozne crvene tečnosti, seksa otpozadi i razbacivanja perja po leđima partnera. Nažalost, nije uspio. Scena djeluje prilično mehanički (kao i većina scena seksa u filmovima, osim kad su tu Džuli Kristi i Donald Saterlend).
