*
Ispovijest old-school konobarice koja je 30 godina radila u borosanama
Izvor: tportal.hr , Autor:Krešimir Dujmović
Autor: Krešimir Dujmović17.10.2015 17:24:1517.10.2015 17:20:00
Čaše su bile kristalno čiste. Pelin je imao drugačiju boju. Stolnjaci su bili karirani. Šank zauzet. Pod čašom podložak. Na šanku grickalice. U zraku dim, smijeh i priča. Na konobaricama uniforma – bijela košulja, prsluk, suknja i borosane. Žene koje su posluživale čašicom konjaka tipove s nogom na donjoj prečki prohujale su s tranzicijskim vihorom. Slijedi ispovijest jedne od posljednjih preživjelih
U ljeto prije dvije godine, Nataša - pravo ime poznato autoru - kupila je zadnje borosane. Znala je da ih više neće nositi. To je bio kraj. Povijest ju je konačno izula iz nužnog i omiljenog modnog detalja uslužnih djelatnika socijalizma.
'Uvijek sam radila u uniformi. Sama sam si je kupovala i šivala. Kupovala sam si i borosane', uvodi me u birtijašku mizanscenu osamdesetih žena koja i dan danas radi isti posao. Veli, to je fenomenalna cipela. Dobro izgleda. Svaka žena izgleda bolje u borosani nego u papuči ili natikači. Nataša ih je prestala nositi pred dvije godine. Nije sigurna zašto. Ili joj je stopalo sada drugačije ili su borosane promijenile oblik, ali počele su je boljeti. U bijesnom izboru boja, što plave, što bijele, njezina je preferencija definitivno bila potonja: 'U 30 godina, plave sam kupila samo jednom, jer nije bilo bijelih, i obukla ih jedanput.'
Još uvijek čuva dva para u ormaru. Čuva i seriju uspomena na birtijaški život koji je zamijenilo sterilno ispijanje kava po mjestima gdje se ljudi izgubljeno ogledavaju u ono par milisekundi što ne zure u ekran mobitela: 'Ljudi više uopće ne razgovaraju kada dođu u kafić. Danas svi gledaju u mobitel. Postali su čudni. Nema više ni ljubaznih konobara, ni ljubaznih gostiju. Sve je užurbano, nervozno, na mjestima gdje je nekad radilo troje ljudi sada radi jedan.' Nataša je nekad imala vremena za kavu, za pričanje s gostima, bila je uho u koje su se slijevale tužne i tragične sudbine, vicevi, komplimenti. Za šankom su se događala životna prijateljstva, ženilo se i udavalo, vrtjele su se runde, častilo se konobare, ostajalo iza radnog vremena. Sada, veli, jedna osoba pere, naručuje, blokira, naplaćuje, toči, čisti i slaže terasu nakon svega. 'Prije sam išla radosna na posao, sad me boli želudac', opisuje u jednoj rečenici vrli novi svijet.
S borosanama je nestao i šank. Pozicija kojoj se spontano gravitiralo, na kojem su redovito stajale fritule, pereci, grickalice. Mjesto gdje bi potpuni stranci započinjali priču, zaljubljivali se, zapošljavali. Mjesto na kojem je stajalo zvonce za novu rundu: 'Šank je izbrisan. Na njemu nema nikoga. Možda zato što nitko više ne želi pričati ni s kim. Ne priča se više ni s konobarima. Ljudi su prije stalno častili jedni druge. Toga više nema. Istina, više se pilo, možda je bilo i više tučnjava, ali konobari su to znali srediti. No bili su sretniji, veseliji. Danas ljudi više nisu sretni.'
Nataša mi govori o čari mirisa birtije, o obaveznim kariranim stolnjacima s crvenim i crvenim kockicama, o podlošcima za čaše i konobarima koji su bili poštovani. Da može, ovog časa bi vratila uniformu. Nakon što su je skinuli, sve je krenulo nizbrdo, kaže mistično. Ni čaša se više ne razbija kao nekad. Ljudi u birtiji ostaju puno kraće. Na snazi je niz pravila koji su ugušili spontanost alkoholne socijalizacije. Nema više ostanka niti pet minuta nakon radnog vremena, nema više pisanja na dug, nema više točenja žestice prije osam ujutro.
Ekipa koja je započinjala dan cigaretom, kavom, konjakom i novinama sada eventualno jede pahuljice za doručak po staračkim domovima ako već nisu u drugim dimenzijama. Konjak ne pije više nitko. Litra loze im traje godinu dana, nekad su je stukli u pola dana. Opticaj žestice pao je za dvije trećine. Pelin je, veli, skroz druge boje nego nekad. Gorč je odletio s menija. 'Od vina smo nekad imali babić, plavac, pelješac, kutjevačku graševinu... to više nije kutjevačka graševina. Ostale su jedino piva, ali ni to više nisu piva. Kakva ti je to pivo s limunom, grejpom... Mislim da je nekvalitetno.'
Jeli su se naveliko špek fileki, variva, krvavice, bunceki... 'Gdje to danas možeš naći? Sad se ide na porcije, prije si dobio cijeli buncek. Toga više nema.' I kava se radila turska, posluživala se na taci s džezvicom. Čaše su bile čišće od photoshopa: 'Čaša se morala cakliti. Sve se pralo na ruke i glancalo. Iz tih mašina navodno izlazi sve suho i oprano. Ma malo sutra. Ja i danas operem rukom čaše nakon što ih izvadim.'
Nataša već dugo nije čula vic, niti ju je tko počastio. Posao joj je izgubio magiju, svjesna je da nema šanse da je igdje drugdje zaposle kao konobaricu. 'Danas ako imaš 25, već si prestar. I poanta je da budeš razgolićen', veli. Ima sreće. Šefica se vodi logikom da ne želi mlađe radnike jer im se ne da raditi i nemaju osjećaj za gosta. Svjetovima daleko od vremena kad bi gosti ostavljali poklone za Božić, Novu godinu, Uskrs... Čak su joj se znali sjetiti imendana. S nekima se toliko povezala da im je bila na sprovodu i posjećuje im grob. Zapravo, to je jedino što joj daje energiju – ekipa koja joj dolazi već desetljećima. Najgori su joj tipovi u kravati. Oni te više ponižavaju, reći će. Od svih najviše voli poslužiti bauštelce - najkulturniji su: 'Hoćeš iskreno? Mislim da su stare birtije uništili bogati ljudi. Siromašniji i skromniji još uvijek vole doći na ovakva mjesta i cijene ih.'
Vrijeme borosana vrijeme je u kojem se pilo više, trošilo više, uživalo više, ostajalo dulje. No našoj konobarici se za cijelog razgovora vraćaju iste riječi – bilo je više poštovanja, veselja i razgovora. Bilo je nezamislivo da netko popije ili pojede i pobjegne. Sada je to svaki dan. Krade se sve. Pepeljare, čaše, a najnoviji je hit ukrasti sol i papar: 'Čovjek to prije ne bi napravio ni za što na svijetu.'
Nekad bi je dozivali 'konobar' ili, još bolje, 'osoblje'. Nataša inzistira da je oslovljavaju 'teta'. Kao školovana kuharica i konobarica prošla je traumu rada u podcijenjenoj profesiji i sada ne može vjerovati da kuhari postaju celebrityji: 'Danas je glavno da kuhaš na televiziji i odmah si zvijezda. Zašto ne bi kuhala obična djeca koja završe kuharsku školu?'
Ljubav prema starcima. Nešto po čemu ću definitivno zapamtiti Natašu. Ljudi koji praktički nemaju gdje popiti cugu jer je ugostiteljske ispostave rezervirala socijalno paralizirana mlađa generacija s preglasnom mjuzom. Kod nje će imati kraljevski tretman. Šteta jedino što sam obećao Nataši da neću odati gdje radi. Ima, doduše, dobra vijest. Konobarica s dva para borosana vjeruje da će se zlatno doba birtija vratiti u punom sjaju. Što se mene tiče, može i bez fileka.
*
